Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

DUHOVNOST

UCM

„Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja.“

BIJELI KRIŽEVI

 

Vukovar

 

 

DUHOVNOST: Zlatko Pinter

 

 

 Bijeli križevi traže istinu. I čekaju... Njihova duboka šutnja govori o patnji. O patnji Vukovaraca. O hrvatskoj patnji.

 

Svaki Križ jedan život, jedna sudbina, jedna patnja, jedna duša...I trobojnica koja lagano leluja na vjetru u dnu Križa. Kao znak da pripadaju svima nama. Oni kojima ne znamo počivališta. Niti kako su okončali svoj ovozemaljski put. Samo znamo da nisu među nama. Osjećamo prazninu i sjećamo se njihovih rođendana, navika, osmjeha, riječi, pogleda, likova...

...

Mnogi između njih imali bi sad već odraslu djecu, unuke...

Njima palimo svijeće kod zajedničkog Križa. Tamo nisu sami jer stotine je takvih sudbina, svaka različita, a opet iste ili barem sasvim nalik jedna drugoj. Nema ih, to im je zajedničko.

Jesu li jako patili? Jesu li trpjeli studen? Što su im bile zadnje riječi? Na kojem su to strašnom mjestu usmrćeni i kud su njihova beživotna tijela bacili oni kojima ništa nije sveto? Oni koji nemaju Boga. Jer, da ga imaju rekli bi istinu. Koliko tvrda moraju biti srca koja kriju ove tajne pred crnim maramama, usahlim očima i molećivim pogledima očajnika čiji se život pretvorio u traganje, traganje za kostima...?

 

Nema veće boli i teže sudbine od one što je u sebi i sa sobom nose naši mučenici koji traže svoje drage kojima se ne zna za grobišta. Ni za sudbine. Pamte posljednje susrete, slike koje ostaju jedini fragmenti njihovih prekinutih života i ta zrnca sjećanja su sve što imaju. Obilaze mjesta masovnih grobnica, okupljaju se i raspituju, mole, traže, traže... i žive u nadi da će jednom doznati istinu i zapaliti svijeću na mjestu posljednjeg počivališta. I tako pronaći mir. I jedni i drugi. I oni koji traže i oni koji su traženi.

Ne može čovjek nestati tek tako, bez traga i glasa. Netko mora znati. Uvijek netko vidi i zna. Ali zašto taj netko šuti? Imaju li duše i savjesti? Znaju li što znači tragati iz dana u dan, očekivati, osluškivati, ne imati mira, ne moći usnuti, buditi se u tmini i gledati u prazninu noći, trpjeti bol koja kida grudi i para dušu?

Agonija je to koja crpi tijelo i slama srce. Suze su već odavno presahle, snage je sve manje, ali tinja nada, nada koju daje vjera u Boga Svemogućeg.

 

On jedini zna odgovor na pitanje: ZAŠTO?

Bože, zašto si im dodijelio taj teški i preteški Križ? Do kada će to iskušenje trajati? Znaš li Bože da su mnogi preslabi i da ga na svojim plećima sve teže nose? I da gube nadu? Umiru a nisu priveli kraju svoje traganje. Znaš li to?

I znaš li Bože kako je bolno uvijek se iznova vraćati na onaj trenutak koji se tako živ, stvaran i urezan u sjećanje opire zaboravu? Na tren rastanka kratak kao treptaj oka, za koji se ni slutilo nije da je zadnji i konačan? Posljednji osmijeh, riječ ili dvije, zadnje mahanje rukom ili nijemi pogled prožet očajom i nadom. U sjećanjima koja se ne daju izbrisati i za koja ne postoje tjedni, mjeseci, godine ima mjesta samo za uspomene. Tu vrijeme staje poput prekinute niti u trenutku rastanka. I život koji se nastavlja – ako se to uopće može zvati životom, sastoji se od traganja, čekanja, patnje, neizvjesnosti sjećanja i nade.

 

Kad nas jednom više ne bude, nastavljamo živjeti u sjećanjima svojih bližnjih. Sjećanje je jedino što nam ostaje. Nakon svega. I svijeća, molitva, cvijeće na grobu...

Ali, oni Bože nemaju grobova. Ne zna se gdje im je počivalište. Jesu li se njihove duše smirile u Kraljevstvu Tvome ili još uvijek lutaju i traže smiraj?

Bože, Ti znaš što je patnja. Dao si svoga Sina jedinca. Za nas ljude. Za naše spasenje. Mučili su ga i razapeli. Zbog naših grijeha i opačina.

U vrtu Getsemanskom, posljednje večeri uoči svoje muke i On se pokolebao i molio Te:

„Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja.“

 

I mi kažemo isto.

Oprosti nam na slabostima našim.

I neka bude volja Tvoja.

Ti jedini znaš zašto je to tako.

 

 

Foto: DPCM/index.hr

 

Autor: Zlatko Pinter
 
 
 

UCM

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Božić je i prosjak Vam kuca na vrata:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png3.png3.png0.png5.png7.png0.png
Danas3954
Jučer11123

Trenutno

11
Online

Ponedjeljak, 18 Prosinac 2017 13:29
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja