Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

 

CRNE MAMBE

 

 

Crne Mambe - ratni znak


Posebnost Crnih mambi je da su sudjelovali baš na svim hrvatskim ratištima; od Banovine do Dubrovnika, a branile su prodor Mladićevim silama i u svim graničnim prostorima Bosne i Hercegovine: Bosanskoj Posavini, Hercegovini i Livnu. Ovo je priča o njihovim bitkama.

 

Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana u svibnju 1991. počinju se ustrojavati prve profesionalne brigade Zbora narodne garde. Druga A brigada, budući Gromovi, ekipirana je pripadnicima specijalnih postrojbi policije. Iz Vinice, potom Kumrovca i Rakitja, dakle iz centara za obuku MUP-a pristiglo je prvih stotinjak „specijalaca” te je ustrojena Prva pješačka bojna. Ti su momci imali ratnih iskustava jer su u policijskim intervencijama sudjelovali na nekima od kriznih područja: Erdutu, Borovom Selu, Pakracu i Plitvičkim jezerima.

...

No, unatoč velikoj volji, dobroj kondiciji, oni su još bili poprilično „zeleni“ po pitanju vojnog znanja. Prevrtimo li snimke policajaca koji kroz pšenična polja pužu u pomoć kolegama ka Borovu Selu, vidjeti ćemo tamo buduće Crne mambe kako prehrabro, ali i prenaivno odlaze u potencijalnu pogibelj. Iz navedenih centara budući gardisti su pristizali u Trstenik Nartski, blizu Dugog Sela, inače radničko naselje, a otada baznu vojarnu Druge gardijske brigade (2. GBR). Bojna je, naravno, samo službeno po nazivu i formaciji takva jer u srpnju i kolovozu, pa i dobrom dijelu jeseni ljudstvom realno ne popunjava ni dvije satnije. No, to je ionako vrijeme kada je ustrojavanje svake postrojbe HV-a bila prilično nezgodna stvar.

Nedostatak ljudstva, kroničan nedostatak streljiva, „nespretno“ postavljen zapovjedni lanac, sve su to problemi koje nisu samo Gromovi, odnosno 1. pješačka bojna prolazili u prvom razdoblju ratovanja. Ono što Mambe čini posebnima, to su okolnosti u kojima su ratovali i način kojim su sami nadograđivali reputaciju elitne borbene postrojbe. Ključna posebnost Crnih mambi činjenica je da su sudjelovali baš na svim hrvatskim ratištima; od Banovine do Dubrovnika, a branile su prodor Mladićevim silama i u svim graničnim prostorima Bosne i Hercegovine: Bosanskoj Posavini, Hercegovini i Livnu.

Također su posebni, usporedivi jedino s postrojbama 1. gardijske brigade, po tome što su popunjeni ljudima iz svih prostora Hrvatske, BiH, pa čak i dragovoljcima iz Europe. Ljudstvo Prve bojne nije bilo većinski ni iz jedne hrvatske regije, ne može se reći da je ijedan kraj bio dominantnije zastupljen, već su Mambe od početka do kraja funkcionirali harmonično vjerojatno i zbog tolike različitosti, ali i operativnih sposobnosti. Ratno djelovanje 1. bojne počinje krajem lipnja i u srpnju 1991. godine. Dio postrojbe bio je uključen u dramatična zbivanja u Zagrebu, posebno u deblokadu vojarne Maršalke.

U ratnim scenama koje su varirale od nervoznih pregovora do otvorenog sukoba prilikom izlaska tenkova JNA, nekoliko je pripadnika postrojbe ranjeno, a Raveno Čuvalo pogiba. Za vrijeme obrane glavnog grada od pokušaja unutrašnjeg udara veći dio Bojne, stotinjak gardista, nalazio se na području Like gdje je krajem lipnja preuzeta zadaća osiguravanja ceste Gospić – Titova Korenica. Iako su momci čuvali golem nenaseljeni prostor, bitan prijevoj ceste kod Ljubova, njihova uloga na tom području nije mogla doći do izražaja. Bili su, naime, okruženi domaćim pobunjenicima i formacijama JNA koje su sve više pružale pomoć srpskoj paravojsci, dok se na eventualnu obranu Gospića realno nije moglo nikako utjecati.

Kako bilo, formirano je šest stražarskih punktova, od čega su dva bila na samoj magistralnoj cesti. U noći na maglovito jutro 30. lipnja skupini je priređeno vatreno krštenje; neprijatelj je s okolnih brda iz tri pravca upotrebom cijelog arsenala lakog i teškog pješačkog naoružanja (minobacači, protuoklopna sredstva, teške strojnice) napao njihov stožer, zatvorsku farmu. Zvučna kulisa opasnog napada nije ih zbunila, odgovorili su na vatru, zaustavili neprijatelja koji se nakon dizanja magle povukao. Veliki napad, logično, rezultirao je i žrtvama (šestorica su ranjena), ali i važnim saznanjem kako je aktivna obrana unatoč podređenoj situaciji itekako moguća. Istodobno, na inicijativu samih vojnika, organizirana su izviđanja i noćne zasjede u pravcu Titove Korenice. Na nesreću, kasnije su u zasjedu upali upravo gardisti, štoviše sam zapovjednik 1. pješačke bojne, Mato Obradović.

Znajući za brojne vožnje ka Gospiću, ovaj puta pri povratku iz Zagreba, neprijatelj je pripremio klasičnu, nebranjivu zasjedu u kojoj su poginuli Ivica Kolar i Pero Juriša, a ranjeno je još pet suboraca, pa tako i sam Obradović. Brzom intervencijom iz Ljubova zasjeda je razbijena, spašeni su okruženi branitelji, iako to ne mijenja ružne uspomene na ovu epizodu. Taj se dio postrojbe vraća u vojarnu Trstenik i priključuje ostalim pripadnicima postrojbe koji su otprije poslani na novo područje, uzavrelu Banovinu i Pokuplje. Sam rasplet događaja, ranjavanje zamjenika zapovjednika Marijana Sokolića kod Maršalke i Obradovića u Lici, dovodi do toga da Bojna ima zapovjednika uglavnom u formalnom smislu. Djelujući fragmentirano, na nekoliko područja Banovine istovremeno, Mambe gotovo dva mjeseca samostalno vrše svoje zadaće. Dolaskom kolovoza, te se zadaće vrlo brzo svode na aktivan borbeni kontakt s neprijateljem, odnosno u rujnu na svakodnevne teške borbe. U početnom razdoblju na Banovini, Bojna je aktivna na području oko Gline, Viduševca, Pokupskog i Topuskog.

Nakon manjih borbi oko prilaza Sisku i u Komarevu, dio postrojbe početkom kolovoza odlazi u Petrinju. I dok se o tom slučaju nešto zna, borbe koje su se odvijale u mjestima Topusko i Viduševac jako su slabo poznate hrvatskoj javnosti, a upravo su tamo Crne mambe vodile težak i neravnopravan boj. Oba mjesta na kraju nisu obranjena, k tome je Bojna otpor platila većim gubicima, što je uvijek tužna uspomena, pogotovo što za većinu njih, kao i autora ovih redaka, obrana tih mjesta nije imala nikakvu perspektivu ni potencijal, osim trenutnog zaustavljanja napredovanja neprijatelja. Borbe na Banovini bile su svakodnevne i žestoke. Još u srpnju pobunjenici su na sličan način kao u Ljubovu priredili veliku zasjedu, ovaj puta bez poginulih, iako je ranjeno nekoliko pripadnika 1. i 3. bojne. Samo Topusko branjeno je u uistinu teškim okolnostima: smjenjivale su se razne postrojbe, katkad upitne kvalitete, a zapovjednik obrane, Ivan Cerovac, mučio je tešku muku s kroničnim nedostatkom streljiva, komunikacijom s odgovornima u Zagrebu, ali i s nekim postrojbama koje su se smjenjivale na obrambenim linijama. Mnoge su se začuđujuće scene događale oko Topuskog; npr. jednom je cijela postrojba iz Zagreba jednostavno napustila gradić, drugi puta je izvrsna (ali neiskusna) ekipa specijalne policije poslana u proboj točno u doba dana kada su bili najčišća meta za gađanje, itd. Gradiću je umnogome pomoglo kada je na inicijativu zapovjednika 2GBR, Bože Budimira, s novoformiranom Taktičkom skupinom, Ivan Mandić, ojačao obranu sa svojih 70-ak momaka. Postavila se bolja obrana, utvrdili položaji, rađene su i česte diverzije, od kojih je u nekima neprijatelju nanesena golema šteta. Ipak, napadi su bili prečesti, položaj je već i ranije bilo nelogično braniti i netom prije najvećeg napada donesena je jedina ispravna odluka, da se napusti grad.

 Dana 13. rujna pala je Hrvatska Kostajnica, znalo se da će sva ta vojna sila, nakon pljačke i sređivanja redova biti poslana da osvoji Topusko. Izvučeni su civili i tehnika, izbjegla se sudbina Kostajnice, a po zapovijedi Bože Budimira napravljena je nova reorganizacija obrane. Borbena skupina sastavljena od dijelova 1. i 3. pješačke bojne zauzela je nove položaje, a većina drugih postrojbi koje su branile Topusko vratila se u Zagreb. Što se tiče obrane Viduševca, mjesta nedaleko Gline, u nju su dijelovi Bojne uključeni još od srpnja. Ustvari je u tom selu formirano izdvojeno zapovjedno mjesto (IZM), a u području Gline i okolnih sela djelovale su izdvojene cjeline Bojne. Viduševac je u počecima napadan žestokim minobacačkim napadima, tako i 16. srpnja kada je usmrćen Željko Putar – Grdek.

Nakon granatiranja Boris Jacović okupio je dragovoljce na polazak u veću diverzantsku akciju, što jest bila potrebna aktivnost da se neutraliziraju stalni napadi, ali isto tako i nepromišljena, mnogo više srčana nego razumno razrađena akcija. Dvadesetak dragovoljaca sjelo je u dva kombija i uputilo se u neprijateljsko selo, Baltić Brdo. Iznenađenje je postignuto, Mambe su neprimjetno ušle u selo, ali nisu pronašle nikog osim žena i staraca, barem su tako mislili. Bolničar Miro Papac ušao je u komunikaciju s jednim od mještana koja je završila tragično; ubijen je, ostatak „zainteresiranih“ obaviješten je o pridošlicama turiranjem motorne pile tako da se naoko mirno selo učas pretvorilo u ratni pakao. Započela je bjesomučna pucnjava po cijeloj diverzantskoj skupini kojoj nije preostalo ništa nego da se povuče, srećom bez daljnjih gubitaka. Što se tiče Viduševca, to je mjesto, dotad svojevrsna odstupnica i zaštita komunikacije ka Topuskom, postalo prva crta obrane, odnosno sljedeća meta osvajanja. Neprijatelj je izveo nekoliko napada manjeg intenziteta, očekivao se onaj „pravi“ napad, a on je uslijedio 30. rujna, tenkovsko-pješačkim prodorom iz tri pravca. Neravnopravni u odnosu snaga, branitelji su bili prisiljeni odstupiti, pogotovo što sama obrana nije imala prevelikog strateškog smisla, točnije bilo je nepotrebno izginuti za ovaj položaj. Viduševac nije tek tako „samo napušten“, vodile su se ubitačne borbe, tenkovi su izbliza gađali živu silu, povlačilo se pa opet uzimalo selo, ali svaki put uz previše krvi.

Nakon pada, Božo Budimir je zapovijedio protunapad u dva smjera, koji nije uspio. Relativna satisfakcija borbi oko Viduševca rezultirala je onesposobljavanjem četiri tenka od strane Mile Krište, Borisa Jacovića i Predraga Harmicara. Ipak, skinuti tenkovi i ostala tehnika ne mogu nadomjestiti činjenicu da su Mambe opet grdno nastradale od teških borbi; uz dosta ranjenih i dvoje poginulih, tri su se pripadnika vodila nestalima za koje se naknadno saznalo da su poginuli. Banovinsku kronologiju 1. bojne teško je posložiti jer su oni skoro do zime prijelomne 1991. djelovali po satnijama, kilometrima razdvojeni jedni od drugih. Ruku na srce, treba priznati da je „satnija“ naziv koji stanju odgovara samo u formalnom smislu jer se u praksi brojnost ovih skupina eventualno može usporediti sa snagom ojačanih vodova, što je također važan detalj u značaju njihovih aktivnosti! Uglavnom, te su mini- satnije fragmentirano djelovale na području Banovine pa je tako u razdoblju ogorčenih borbi oko Viduševca i Topuskog jedna skupina pokušala sačuvati Petrinju.

Otprilike sredinom kolovoza, momci iz Prve satnije dolaze u taj grad provesti zanimljivu ideju Bože Budimira. Njih 30-ak, odjevenih u civilnu odjeću smjestili su se u domove „provjerenih“ Petrinjaca, koji ih predstavljaju kao prijatelje ili rodbinu u posjeti. Cilj je bio paziti na sigurnost grada pa su iz tog razloga postavili punktove prema obje petrinjske vojarne: Vasila Gaćeše i Šamarici, a otkuda su po eventualnoj potrebi trebali blokirati izlazak JNA u grad. Mambe su se uistinu trudile misiju održati tajnovitom, iako je planu simpatičan minus predstavljalo to što su svi imali istu „civilku“, identične trenirke i majice. U takvom su „dress-codeu“ osigurali i kratkotrajan boravak predsjednika Tuđmana. No, uskoro nije bilo više potrebe za „kamuflažom“ jer se 2. rujna neuračunljivi zapovjednik tamošnjeg JNA Slobodan Tarbuk odlučio na „dejstvovanje“ granatama po gradu, odnosno izlazak vojske i tenkova u ratnom rasporedu. Uz pomoć nekolicine domaćih entuzijasta, mala se skupina oduprla nadmoćnom neprijatelju te ga prisilila na povratak u vojarnu Vasil Gaćeša. Petrinja je cijeli kolovoz i rujan bila izložena konstantnom oružanom djelovanju, kako po gradu, tako i po okolnim mjestima, a JNA je kroz tri velika pohoda pokušala tenkovskom silom okupirati grad.

U svakoj je borbi, tako i 2. rujna, bilo mnogo elemenata koje možemo usporediti s okršajima u Vukovaru. U uličnim borbama kompletnu inferiornost Mambe su nadoknađivale klasičnom improvizacijom; nakon svakog otvaranja vatre trčali bi na drugi položaj kako bi neprijatelj pomislio da mu se opire relevantna sila, a ne skupina od 15-ak gardista (ostali su morali čuvati svoje punktove). Kako bilo, vojska i rezervisti predvečer su zbog gubitaka povučeni natrag u vojarnu, što je bila najsretnija okolnost upravo za branitelje koji su ispucali sve što su imali od protuoklopnih sredstava i pješačkog streljiva. Bahati izlazak u rušenje Petrinje JNA je platio gubitkom dva tenka, nekoliko borbenih vozila, a udareno je čak i na samu vojarnu, gađano je skladište oružja. Ovaj, prvi izlazak JNA blokirala je, dakle, samo mala skupina Mambi, potpomognuta s nekoliko domaćih dragovoljaca i pripadnika policije, a u uličnoj gerili iskušavale su se sve ideje za dezorijentaciju protivnika, tako i upad u vojarnu JNA gdje se ostavila kratkotrajna vatrena „posjetnica“.

Razdoblje do drugog napada, 16. rujna, ispunjeno je nizom zanimljivih prizora na obje strane. Npr. drugi dan, nakon „odrađene smjene“, kapetan JNA vraćao se svojoj kući nehajnim hodom, gardist Ivica Šafarić – Ninja upao je u vojarnu i ukrao zastavu Jugoslavije, pomahnitali Tarbuk stalno je medijima prijetio kako će sravniti grad. To se uskoro zamalo i dogodilo. U drugom izlasku ponovno započinje rušilački pir tenkova i minobacača, a osim napora branitelja, povratak agresora u vojarnu uvjetuje strah od istjecanja amonijaka iz pogođene tvornice Gavrilović. Ipak, vjerojatno srdita zbog još jednog neuspjeha, sljedeće je dane JNA priuštila Petrinji avionske napade, naravno i silu projektila odaslanu iz samih vojarni. Treći napad bio je najsilovitiji, a kao takav je unio pravu pomutnju u ionako nepovezanoj obrani ostalih branitelja. Za same Mambe frustrirajuća je bila činjenica da je u grad netom pristigla velika, dobro naoružana skupina pridošlih snaga ZNG-a, ali očito nedovoljno raspoloženih za teške ulične borbe. Mambe kao posljednje 21. rujna napuštaju Petrinju, palo je tu i dosta teških riječi zbog tuđe „neraspoloženosti“, ali pomoći gradu više nije bilo. Jedna skupina je, ne znajući što se događa unišla u grad sa svojih položaja, ali se, uz sreću, i izvukla iz neprijateljskog okruženja. Iz druge skupine, gardisti Šafarić, Dražen Horvat i Marijan Telar vraćaju se s par domaćih branitelja spasiti naoružanje, pokupiti ranjenog suborca (nažalost neuspješno) te pogađaju i posljednji od tenkova koje su Mambe onesposobile u Petrinji.

Sve što se dogodilo oko Petrinje jako im je teško palo, posebno što su se vezali uz grad i žitelje koji su ih ugostili, kao i hrabru nekolicinu domaćih ljudi koji su im se goloruki pridružili u obrani. Primjer Petrinje jače sam apostrofirao jer zorno ukazuje na više stvari simptomatičnih za ratno i poratno razdoblje. Prva u oči upada nelogičnost da se o intenzitetu ratne 1991. na Banovini jako malo zna te je ona, na neki način, sporednija tema Domovinskog rata. Nadalje, kao i u svim poratnim pričama, broj branitelja nekim je divnim čudom godinama eksponencijalno rastao što danas pruža jednu sasvim nerealnu sliku. Da je, kako kaže jedna monografija o Petrinji, taj grad s Mambama aktivno branilo 600 boraca (spominje se i do 1000 pripadnika!?!), unatoč svoj nadmoći, neprijatelj bi morao tjednima duže osvajati ulice. Ipak, Petrinja je pala, možda je i srećom izbjegnuta repriza Vukovara, a borci iz 1. satnije priključuju se ostatku ekipe koja po šumama i malim banijskim mjestašcima bije teške i svakodnevne bojeve s neprijateljem koji nervozno želi izbiti na Kupu. Zadnja uspomena na odlazak iz Petrinje je plijen, onesposobljen i srušen helikopter koji je potom prebačen u Zagreb, a koji je 1993. opet postao dio priče o Crnim mambama, jer su upravo njime desantirani na veliki okršaj u zadarskom zaleđu. Nakon pada Viduševca, linija se obrane počela povlačiti prema Pokupskom gdje se suborcima priključuju i „Petrinjci“. Zdrava je logika ukazivala kako će uskoro nakon niza minobacačkih napada uslijediti napadajna operacija velikog obujma.

 Početkom listopada stalnim okršajima bivaju izloženi pripadnici Druge i Treće satnije, od kojih se jedan zbio baš u selu koje će uskoro postati kultnim mjestom cijele Bojne, Novim Farkašićem. Nije komplicirano razlučiti linije koje su držali napadači i branitelji. Obje su strane imale kontrolu jedne obale Kupe, cilj JNA bio je prodrijeti i na lijevu obalu rijeke kako bi otvorio koridor za pokret prema Velikoj Gorici, odnosno Zagrebu, na što nedvosmisleno ukazuje zaplijenjena zapovijed general-majora Koturovića. Agresor, moćna JNA na Banovini je prodirala najviše snagom dijela 10. korpusa, za što im se u ovu, listopadsku fazu operacije priključuju dvije pričuvne brigade iz Srbije, a naknadno, nakon neuspjeha i dijelovi motorizirane brigade iz Niša i Kumanova. Svoj toj sili treba pridodati tzv. Martićevu policiju i snage domaćih pobunjenika koji su formalno nastupali kao Teritorijalna obrana svojih općina. Uz kojekakve pridružene paravojne grupe, ukupna je formacija združena u Operativnu grupu 1 (OG-1) i krajem rujna se krenulo u veliku operaciju. Cilj je bio jasan: uz podršku aviona i teškog topništva tenkovskim prodorom: „razbiti protivnika na pravcima napada […] i glavnim snagama nastaviti napad pravcem: Petrinja-Lekenik-V. Gorica“, kako bi se u konačnici moglo: „omogućiti izvlačenje snaga iz garnizona Zagreb k Petrinji…“. Napadaču je problem predstavljalo nekoliko sela (Nebojane, Dumače, Farkašić…) kojima još nisu ovladali, a koja su držale skromne snage ZNG-a uz nekolicinu domaćih branitelja.

Pridošli momci iz Prve satnije aktiviraju se u čestim izviđanjima, u mnogima od njih dolaze u borbeni kontakt, kao npr. prilikom izviđanja sela Bučice gdje su napali neprijateljsku pješadiju i tenkove. Svrha izviđanja ponajviše je bila usmjerena na iznalaženje rješenja kako i na koji način spriječiti napadaj na obalu Kupe, a prst je sudbine uskoro ukazao na idealnu obrambenu poziciju. U izviđanje, kako bi se procijenila snaga neprijatelja koji je napadao liniju kod sela Dumače, krenulo je nekoliko pripadnika Prve satnije. Prolaskom kroz okolna sela, unišli su u selo Novi Farkšić za kojega su shvatili da je napušteno, da će sasvim sigurno biti trasa idućeg pokreta tenkovske sile, ali i da je svojim položajem pogodno mjesto za kreiranje obrambene linije, ustvari iznenađujuće zasjede. U zapovjedništvu je odobrena ova ideja, te njih 30- ak uz pomoć nekoliko domaćih ljudi počinje utvrđivati selo, kopati rovove i postavljati minske zasjede. Iako većina nije nikad rukovala minama, postavili su ih, pokazalo se, itekako „praktično“! Napokon je, nakon svakodnevnih minobacačkih napada, 17. rujna započela velika operacija. JNA je odabrala klasičnu strategiju: žestok topnički, ovaj puta i avionski napad nakon kojega slijede tenkovi i velika ljudska sila. Opisati cjelovitu borbu za Novi Farkašić nije moguće u nekoliko redaka, potreban je zaseban tekst, stoga će kronologija biti vrlo štura, time i hendikepirana izostankom brojnih detalja.

Uglavnom, neprijatelj je pokrenuo napad na selo iz dva pravca. Doduše, ovaj puta pješaci nisu harmonikom i pjesmom pratili tenkove kao u nedavnom napadu na pripadnike 2. i 3. satnije, ali su opet krenuli krajnje samouvjereno. U međuvremenu se iz Farkašića ka Letovaniću povukla i veća skupina, 80-ak pridruženih pričuvnih policajaca, koja se nije mogla suočiti s napadom ovolikog razmjera što i jest shvatljivo, iako je rezultiralo vrlo negativnom posljedicom. Naime, zapovjedništvo je izvješteno kako u selu više nema obrane, pa je u jednom razdoblju mala skupina branitelja bila tučena čak i minobacačkom vatrom iz smjera Letovanića. Ulazak dijela tzv. šabačkog bataljuna i lokalnih „teritorijalaca“, Crne mambe dočekale su potpuno spremne: od jutra do večeri su redom „kosili“ pješačku silu, a raketnim bacačima privremeno ili trajno onesposobljavali tenkovske grdosije. Tijekom teških borbi polako pristiže mala, ali značajna pomoć suboraca iz Dumača, a okršaj prestaje dolaskom noći. Prvi dan obrane Farkašića rezultirao je nevjerojatnom statistikom: 30-ak Mambi je uz pomoć nekoliko domaćih mještana bez ljudskih gubitaka zaustavila veliki tenkovsko-pješački napad, onesposobila više i zarobila tri upotrebljiva tenka! Novi je dan na inicijativu zapovjednika skupine, Petra Bajana započeo izviđanjem neprijateljskih položaja i donio je još veći šok. Krećući se van sela, Mambe su ugledale pravu sliku uspješne obrane. Cesta i okolni kanali bili su prepuni onesposobljenih tenkova, borbenih vozila, odbačene opreme i oružja! S obzirom na količinu upotrijebljenog, krvavog sanitetskog materijala očito je onesposobljen i značajan broj pješaka. Uslijedila je vjerojatno najbizarnija scena koja bi da nije toliko dramatična bila vrlo komična. Naime, zbog magle i nedovoljnog poznavanja terena, izvidnica je unišla u protivnički tabor. Zabrinuti sinoćnjim okršajem, protivnici nisu razaznali gotovo identično „odjevene“ pridošlice već su vršili svakodnevne aktivnosti: doručkovali, kopali rovove, čistili oružja.

Nakon izvlačenja, skupina je morala donijeti konačnu odluku jer su tek tada ustanovili kojom pješačkom i tenkovskom silom raspolaže neprijatelj. Shvatili su da je Farkašić nemoguće braniti jer slijedeći napad neće biti pokrenut novom prepotencijom, a istodobno nisu željeli uzmaknuti jer bi JNA imao otvoren put do Kupe. Burna rasprava iznjedrila je neočekivano rješenje: kreće se u napad prije nego protivnik pokrene silu. I uistinu, skupina je „opkolila“ neprijatelja, iznenađenog ga zasula bujicom projektila i dogodilo se čudo! Zavladala je opća panika, protivnik se počeo bezglavo povlačiti, a ojačana satnija krenula je u, koliko god to nevjerojatno zvučalo, progon i čišćenje terena koji je trajao sve do 22. rujna i dolaska do Glinske poljane. Neprijatelj se reorganizirao, 70-ak ljudi je sve manje moglo pratiti ubitačan ritam (pogibije, ranjavanja, umor) i prisiljeni su stati s napredovanjem kako bi se povukli u Slano. Time završava tzv. bitka za Farkašić koja nije donijela samo pobjedu nad enormnom silom tenkova i pješaka, nego je rezultirala velikim protunapadom, osvajanjem 10-ak tisuća kvadratnih metara i konačnim okončanjem ikakvog protivničkog napredovanja na teritoriju Banije! Do kraja godine 1. bojna je na području Banovine, na prostoru tzv. Glinskog džepa gotovo svakodnevno ulazila u okršaje s neprijateljem, bilo da je vršila diverzije, bilo da je pokušavala izvršiti zapovijedi o novim napadajnim aktivnostima. Daljnja oslobođenja ovolikog obujma nisu bila izvediva, iako je bilo stalnih okršaja. Primaran je cilj bilo pokazivati inicijativu, ne dati drugoj strani da diše i protumjerama adekvatno uzvraćati na minobacačke napade koji su do primirja bili „trade-mark“ oružane borbe pobunjenih Srba.

 Sve aktivnosti Mambi, nažalost, zbog opsega teksta ne možemo detaljizirati iz jednostavnog razloga što su borbe bile svakodnevne. Važni uspjesi postignuti su npr. prosinačkim osvajanjima sela Sveta Katarina i Glinska Poljana, ne samo što su to bile važne kote za kasnije pokrenutu Oluju, nego i zato što je tim akcijama po prvi puta Bojna, iako i dalje nepotpuna brojem, barem na određenoj razini počela zajednički djelovati, štoviše uz suradnju s dijelovima 2. i 3. bojne Gromova. Druge dvije bojne nikako ne smijemo izostaviti iz ove priče, oni su također ključan element za uspješnu obranu Banovine! Ostaje naglasiti kako je kraj 1991. i početak 1992. godine razdoblje u kojem su se ovi momci bezgraničnog srca i elana pretvorili u elitnu postrojbu Hrvatske vojske. Nakrcani iskustvom, osnaženi priljevom novih ljudi, ojačani adekvatnim oružjem, nadograđeni uspostavom kvalitetnog zapovjednog lanca, Mambe su se ustrojile možda i kao najrespektabilnija gardijska postrojba. Vihor ratnog ludila i velikosrpske agresije neumitno se približavao ka hrvatskim i muslimanskim domovima u susjednoj republici. Mambe su bile spremne i u top-formi za nove okršaje!

Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su počeli okršaji u tom dijelu BiH, tako je unutar postrojbe sve više članova koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo što prije poći u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prehodne jeseni u Hrvatskoj. Tako se oformila Taktička skupina od 220 dragovoljaca iz Prve bojne (pošlo je i 40 momaka iz Treće bojne i 20 PZO-ovaca iz Podsuseda) i krenulo se za Livno. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, te prekaljeni iskustvom, snagu Mambi, možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: „Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!“. Skupina se kretala uobičajenom rutom, trajektom preko Paga, na Trilj i došavši u Livno, smjestila se u Zastinje te preuzela sektor Cincara (prema Glamočkom polju), jedan od šest sektora obrane golemog Livanjskog područja. Situacija je bila nimalo pozitivna, pogotovo u organizacijskom smislu. Kao i svugdje, obrana je grada ovisila o trudu skupine hvalevrijednih entuzijasta, a problem je bio kako uspostaviti komunikaciju s političkim strukturama koje su, očekivano, bile bez ikakve vojne kompetencije.

Srećom po Mambe, a najviše po Livno, zapovjedno je mjesto preuzeo Ante Gotovina i u hodu, u svega dan-dva, posložio stvari onako kako trebaju funkcionirati. Otada počinje obostrano prijateljstvo i poštovanje Crnih mambi i generala Gotovine; on je točno znao što i kako treba organizirati, a uvidio je da ispred sebe ima ekipu koja također točno zna što treba raditi. Postrojba se odmah uključila u aktivnosti na poboljšanju obrane, tako je i 23. travnja, na dan najvećeg napada ustvari većina ljudi bila negdje na terenu. Jedna skupina je održavala protuoklopnu obuku, druga je s domaćim ljudima otišla na izviđanje po Kupresu, a iz Livna je, zbog pokretanja tenkovskog napada, stigao Gotovinin poziv za hitno prebacivanje u područje oko sela Donji Rujani. Jacović je u prvi mah uspio skupiti 15-ak ljudi, sasvim dovoljnih za najavljenih nekoliko tenkova, ali je na samom terenu situacija bila kritično drugačija. Stigavši kod Rujana, skupina se suočila s prodorom cijele satnije T-55 tenkova, velikom pješačkom silom od otprilike 1 200 ljudi, ali i nažalost s neugodnim scenama masovnog napuštanja terena koje je bilo opasno i za same Mambe. Ne znajući tko im dolazi u susret, uspaničeni su ljudi u tzv. međuprostoru u nekoliko navrata zapucali na pridošlice.

Uz Mambe je na kraju u prvi sudar krenulo (ostalo) 15-ak domaćih branitelja i manja grupica vukovarskih veterana. Nažalost su upravo oni, navikli na ulične borbe, jako nastradali, izginuli u nadolazećem boju. Okršaj je započeo uobičajenom taktikom JNA koju je operativno predvodio Slavko Lisica, još jedan u nizu srpskih „vojskovođa“ koji je pisanjem autobiografskog romana: „Komandant po potrebi“ ostavio hvale vrijedne podatke o ovom napadu. On je započet bjesomučnim topničkim udarom nakon kojeg je pokrenuta tenkovska sila praćena velikim brojem pješaka. Impresivna zvučna i vizualna kulisa, dotada je davala jako dobre rezultate, očekivalo se da će se ista priča reprizirati, posebno zbog reljefnog oblika nepregledne livanjske ravnice. Ukoliko bi se na drugoj strani našao netko spreman za borbu, onda bi ovako zvučni proboji ipak dolazili u pitanje. U tim situacijama, oni koji siju strah mogu vrlo lako biti zahvaćeni istim osjećajem! Nakon topničke vatre, nakon protuudara po tenkovima, neiskusna pješadija ulazi u međuprostor i započinje blisku borbu s brojčano inferiornim protivnikom koji ne uzmiče; scena koja mora uzdrmati nemotiviranog napadača.

Kaos tada počinje vladati onime tko nema iskustva. Tako se kod Rujana u cjelodnevnoj izmjeni teške vatre, dogodio niz apsurdnih situacija. Npr., jedan se čitav vod uspaničenih vojnika jednostavno sakrio ispod niskog suhozida nakon što je ispred njih pogođen „zaštitnik“, tenk T-55, koji se prije toga također sakrio kod seoske staje. I normalno je da ti uspaničeni ljudi postaju žive mete u situaciji kad prvoj ekipi Mambi s obronka Dinare pristiže pomoć iskusnih „maljutkaša“ iz Treće gardijske brigade. Crne mambe ukupan uspjeh zahvaljuju iskustvu, utreniranosti i motivu te posebno potpori dobro navođenih „maljutkaša“, kao i pomoći nekolicine domaćih branitelja koja je do noći porasla na dovoljan broj da rastereti prikovane Mambe, odnosno da se protivnik napokon natjera u konačan bijeg. Cijeli je dan bio opasan, JNA je ispucala enormnu količinu streljiva teškog naoružanja, ali mala skupinu Mambi se održala, iako naravno da oni nisu nikakvi „Supermani“, ali te noći u Rujanima, razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio! Rezultat uspješne obrane: uništeni tenkovi, jedan zarobljeni tenk, priznatih od neprijatelja blizu 100 poginulih, više zarobljenih vojnika i časnika JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije okušao na ovakav proboj ka Livnu!

 Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i to samo iz razloga što mu je bilo neugodno mokriti u sigurnosti zaklona. Ponovno treba jasno naglasiti da okršaj nije bio nimalo jednostavan, štoviše bio je krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati, baš kao što se oni rado sjećaju Livna i livanjske gostoljubivosti. Naravno, nije ovaj okršaj bio jedina borbena aktivnost, naprotiv. Već u samom dolasku sudjelovali su u čišćenju predjela Guber, predgrađa na suprotnoj strani grada, nastanjenog Srbima koje je davno prije rata zamišljeno da bude „unutarnja“ linija napada. Ti su ljudi ustvari bili kompletno pripremljeni i opremljeni za osvajanje Livna. Imali su hrpu oružja, lakog i teškog naoružanja: minobacače od 120 mm, protuoklopna sredstva, tenkovske i pješačke mine. Ispod kuća napravljeni su armirani betonski bunkeri s provedenom vodom, a pripremljena za rad bila je čak i mala ratna bolnica!

Nakon velikog napada na Livno, Mambe su nastavile obučavati domaće borce, ali i sudjelovati u tzv. „ograničenim akcijama“, prema osvojenom Čelebiću, štoviše i prema Glamoču. Osnovni cilj tih diverzija bio je, naravno, uništavanje tehnike, prvenstveno tenkova. Uz zapovjedništvo Ante Gotovine, još jednu osobu najuže treba povezati uz aktivnosti Crnih mambi. Riječ je, naravno, o briljantnom operativcu, Rodolfu Barriu Saavedri – Argentincu koji je bio noćna mora, diverzantska napast u punom smislu te riječi za neprijateljske položaje, čovjeku o kojem, kao i Anti Gotovini, svaki Livnjak ima neku hvalevrijednu pustolovinu za ispričati. Kako bilo, linije oko Livna i livanjskog polja napokon su stabilizirane, domaće su snage preustrojene i posložene u kvalitetnu formaciju, brigadu Petar Krešimir, a to je značilo da Crnim mambama uskoro dolazi kraj jednog lijepog iskustva.

Drugu ratnu godinu, Crne mambe okončale su boravkom na krajnjem jugu Dalmacije, u dubrovačkom zaleđu. U lipnju je formirana velika Taktička skupina TG-2, uglavnom sastavljena od hrabrih momaka iz 2. bojne, predvođena zapovjednicima Predragom Matanovićem i Milom Krištom. S njima je pošla i satnija 1. bojne, također i satnija 3. bojne, a veći dio Mambi se naknadno priključio i s livanjskog terena. Iznova se može reći kako je to bila respektabilna formacija, također prepuna iskustva, izvrsno naoružana i ojačana svim srodnim cjelinama koje prate takvu pješačku postrojbu (inženjerija, topništvo, PZO, diverzanti, logistika). Dolaskom u Dubrovnik, skupina se smješta u hotel Belvedere od kuda odlazi na zadatke napadajnog karaktera. Veliki, najveći problem ratovanju bila je konfiguracija teren; brdovit kamenjar, čuke po kojemu je bilo teško kretati u napad, odnosno napraviti sigurnu obrambenu liniju. Nadalje, problem je predstavljalo i to što su neprijateljske snage bile jako dobro opremljene, koristile su vrlo kvalitetno naoružanje. Konačno, protivniku je od iznimnog značaja bila i blagodat koju je, ispostavilo se, vrlo mudro i promišljeno ostavila u naslijeđe JNA.

Naime, oni su desetljećima upravo taj teren pripremali za obranu od fantomskog napada NATO snaga, iako je očigledno da su ga pripremili za posve druge svrhe, a ne desant Zapadnjaka u krševite čuke. Napravili su tako cijelu mrežu izvrsno postavljenih obrambenih položaja, rovova i bunkera, naravno i masu rezervnih, ali i „rezervno-rezervnih“ položaja koje su povezali sustavom vrlo kvalitetne komunikacije. Osvajanje jednog takvog bunkera za napadača je predstavljalo iscrpljivanje i ljudske žrtve, a protivnik bi se naposljetku samo povukao 50-100 metara unazad na utvrđeni obrambeni položaj iste kvalitete i dominantne pozicije. Okršaji su bili žestoki i vrlo teški, a Crne mambe dale su puni doprinos ovoj velikoj operaciji, zvanoj „Tigar“. Štoviše, iz Livna se priključuje još momaka iz Prve bojne predvođena Borisom Jacovićem. Njegova je doktrina bila krajnje jednostavna: minimalnim rizikom postići maksimalan uspjeh! Pokušao je izborom taktike momke iz 2. GBR. što više sačuvati od žrtava, ali unatoč svoj zapovjednoj pripremi, naravno i kvaliteti iskusnih boraca, žrtve; ranjavanja i pogibije bile su neminovne. O operaciji „Tigar“ neću previše teoretizirati, pogotovo što je to bila široko pokrenuta i vrlo uspješna akcija koju je osmislio Janko Bobetko, a provelo ju je više postrojbi (1. i 4. gardijska brigada, 163. brigada, Bojna Zrinski i drugi), stoga ona zaslužuje daleko detaljniji osvrt u nekom od brojeva VP-a.

Treba istaknuti da su Gromovi kao i druge postrojbe izvršile jednu jako nezahvalnu zadaću. U iznimno teškim uvjetima, osvajali su komad po komad krševitog terena, napredovali, napadali i oslobađali metar po metar od neprijatelja koji je konstantno bio u boljem, dominantnijem položaju za obranu. Osim najznačajnijeg čimbenika za takvu vrstu ratovanja, pješadije, neizmjerno su uspjehu pridonijele aktivnosti topničkih bitnica, odnosno minobacačka i protuoklopna podrška. Nakon više mjeseci iscrpljujuće borbe, konačno su momci iz 4. gardijske brigade oslobodili dominantnu kotu Vlaštica (Ilijin vrh), a time su zapovjednici sile koja se još uvijek predstavljala kao JNA bili prisiljeni na pregovore, odnosno povlačenje iz Cavtata i Konavala. Napokon je, dakle, savladan protivnik kojega je i Bobetko procijenio da je „nadmoćniji u naoružanju, u opremi, u broju, u pogledu dominantnih kota, utvrđenja, čitavog sustava obrane“.

 Pobjednici su se ponosni mogli vratiti u svoje vojarne u Dugo Selo, odnosno Sisak. Što se Crnih mambi tiče, oni su 1992. priveli kraju sudjelujući na više terena (npr. nismo spominjali njihovo učešće u obrani Bosanske Posavine) od kojih su borbe za Livno i oslobađanje dubrovačkog zaleđa svakako najznačajnije. Krajem godine, 1. bojna 2. GBR, Crne mambe, iznova je obogaćena neprocjenjivo važnim ratnim iskustvom. Štoviše popunjava se ljudstvom, opremom i naoružanjem onako kako to zahtjeva rejting jedne ovako elitne skupine. Stari borci regeneriraju snagu, liječe rane, novi momci se kroz trening i obuku nastoje što prije uklopiti i dostići potrebna znanja i kondiciju. Svi su oni svjesni da pred njima predstoje nove bitke, ali vjerojatno nitko nije mogao pretpostaviti da će prva slijedeća doći toliko brzo i da će biti možda i najneizvjesniji okršaj i izazov, ne samo za Crne mambe, nego i za cjelokupnu Hrvatsku vojsku, nakon 1991. godine. Približava se veljača 1993. i sudar najelitnijih postrojbi hrvatske i srpske vojske u borbi za zadarsko zaleđe!

Napad na Livno pokazao je dokud vodi bahatost, neumjerenost u strogoći i nemotiviranost JNA

Rečenicom: „Dobro ljudi […] zašto mi ne daju jednu brigadu, pa da odem tamo i da taj Kupres skinem s dnevnog reda jednom za vijek-vijekova!“ Slavko Lisica istaknuo je „kandidaturu“ Ratku Mladiću. Uistinu, povukao je tenkovsku satniju iz Like, pridružio snagama na Kupresu i naknadno dobio tenkovsku postrojbu iz Knina. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Cijelo vrijeme je imao nemotiviranu vojsku, postavljao je minska polja kako ne bi dezertirali, prijetio otvaranjem vatre na dezertere, ali očito ga nisu previše respektirali s obzirom da su mu krali osobne stvari. Napad na Livno pokazao je dokud vodi bahatost, neumjerenost u strogoći i nemotiviranost silnika koji je dobio krila nakon uspjeha na Kupresu. Lisica smatra kako su bili „samo jedan korak do cilja“, ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo: „zbog pojave straha, zavladala je panika“.

„Jedna tenkovska jedinica“ pobjegla je iz borbe „ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad“, što je rezultiralo „haosom“ Glamočana koji se počeše pripremati za „veliku bježaniju“. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je „krnji bataljun“ (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: „O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!“ i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio!

U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje „časne uniforme“. Na njegov šok, „oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze“, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: „stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća“, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Bono Marjanović bio je obožavatelj zmija i impresioniran mambama

Nakon prvih ratnih iskustava u Lici, po dolasku na Banovinu osmišljena je ideja za naziv Prve satnije koji će uskoro postati sinonim za cijelu Bojnu. Bono Marjanović kao obožavatelj zmija, impresioniran ubojitim karakteristikama najveće, najbrže i najsmrtonosnije afričke otrovnice, predložio je ovaj naziv koji je prihvaćen. Autor oznake bio je Alen Kuhar, dizajn je osmislio Mladen Horvatić, obojica poginuli pripadnici postrojbe. Stilizirajući znak, u amblem je, uz hrvatski grb i zastavu ucrtano i protuoklopno sredstvo, Osa.

Pokazalo se, naime, da su pješaci Prve bojne, uglavnom bez ikakvog iskustva s protuoklopnim sredstvima, u hodu, nevjerojatno brzo naučili koristiti raketne bacače tako da su već kritične jeseni 1991. napravili pravi pomor nad tenkovima JNA. Najučinkovitije sredstvo u borbi protiv tenkova, od kojih se o modelu T-84 pričalo kao o neuništivom stroju, bila je upravo Osa, odnosno RRB M79, ručni raketni bacač.

Na Banovinu je “hodočastio” i budući episkop SPC-a Filaret Mičević, kao i akademici SANU

Banovina je ratni fenomen, vjerojatno i najopasnije okupirano područje. Potpuno je krivo samo protjerane ili pobijene Hrvate tretirati žrtvama. Naprotiv, tamo je od jeseni 1991. pregaženo sve što ima veze s civilizacijom! Najveće žrtve jesu Hrvati, ali nastradali su svi koji nisu provodili teror. Ono što je započeto već s prvim osvojenim metrima teško je usporedivo s ijednim razdobljem ljudskog bezakonja.

Još od rujna počinje sustavna pljačka, palež, ubojstva pa se organi JNA npr. u istom izvješću gdje priznaju debakl kod Farkašića, zgražaju nad obujmom pljačke i šverca. Banovini hodočaste grupe bandita i razni individualci; od bitangi do akademika pa i budućeg episkopa SPC. Monopol na masovni kriminal ipak su držale domaće paravojne skupina, najviše tzv. Šiltovi. Uostalom, evo što je o pomahnitaloj rulji pisao ratni zapovjednik Gline, Marko Vrcelj. Dolazeći u kasnu zimu, naivno se pitao zašto tolike kuće i dalje gore, ali ubrzo shvaća: „zakon jačega, bezakonje i anarhija vladali su na tom prostoru u vreme kada sam došao“. Shvaća i tko je kriv: „Osnovni motiv SDS je bio: proteraj ili ubij, opljačkaj i spali sve što je hrvatsko. Nisam mogao očima poverovati da sam video to što sam video, a da smo sve mi Srbi uradili“. Pljačkalo se sve i pljačkali su svi; vojnici, civili, starci, a vrlo su često mete bile i srpske obitelji.

Također, nemilice su se međusobno obračunavale same bande, pa je Vrcelj logično zaključio: „Narod koji pljačka svog neprijatelja i vojska čije se postojanje zasniva na pljački, ne može dobiti rat!“. Za pljačku i masovna ili pojedinačna ubojstva, svejedno koje nacionalnosti, nije bilo kazne: „zakon se nije smeo ni primenjivati“, a ljudski život bio je bezvrijedan: „Ljudske glave svakodnevno su se gubile a da nije postojao nikakav razlog, niti je neko nekom odgovarao za to. One su bile najjeftinije. Toliko skupe, koliko je skup jedan metak [...] a često ni toliko jer su pojedinci za uzimanje ljudskih života koristili isključivo nož“. Ugroženi su bili svi koji su se opirali kaosu, svejedno kojeg društvenog ranga. Na Vrcelja je izvršeno nekoliko atentata, a njegovog nasljednika na zapovjednom mjestu brigade, pukovnika Dušana Lukača, Šiltovi su ubili na radnom mjestu

Isto je prošao i „mirotvorni“ načelnik općine Vrgin-Most, Obradović koji je ubijen u zasjedi. Javne osobe, kao i sve neznane civilne žrtve, udruga Veritas brižno vodi kao „žrtve u sukobima s HV i HVO“ (http://www.veritas.org.rs/spiskovi/nestali/poginuli.php)!

Zaustavljanje bolje opremljenog protivnika temeljilo se u pokretanju čestih diverzantskih akcija

Avantura prema Baltić Brdu, jedan od prvih izleta u protivničke redove (10 do 15 km), nije bila iznimka. Naprotiv, u duboka izviđanja išlo se svakodnevno, a u opasne diverzije sve češće. U svaku sljedeću Mambe su polazile mnogo opreznije i učinak je bio neizmjerno svrhovitiji.

Odlazak u Baltić Brdo, kao i slične aktivnosti, naravno da svjedoče o naivnosti u početnim koracima Crnih mambi, no još više ukazuju na činjenicu o velikoj hrabrosti. Što je najvažnije, dokazuju da su oni, unatoč početnim greškama, tipičnim za neškolovane vojnike, ustvari vrlo realno poimali težinu situacije. Znali su da protivniku, moćnoj JNA i domaćim pobunjenicima, tehnički ničim ne mogu parirati te da se jedino rješenje za zaustavljanje bolje opremljenog protivnika temelji u pokretanju čestih diverzantskih akcija, ustvari bilo kakvih aktivnosti napadajnog djelovanja. Diverzije su bile sve češće, sve smionije i sve uspješnije. Potvrdu nalazimo i u zaplijenjenim dokumentima protivnika, a najplastičnije ih možemo doživjeti čitajući zapisana sjećanja „druge strane“.

Marko Vrcelj, zapovjednik 24. pješadijske brigade VRSK, stacionirane u Glini, prisjeća se kako se već po preuzimanju dužnosti suočio s takvim diverzijama: „Nije mi jasno da je neka diverzantska grupa mogla biti tu, a da tuda stalno prolaze vojnici JNA i pripadnici TO“, dok su u „neposrednoj blizini, na oko jedan kilometar razmešteni tenkisti, a ispred […] su čuvari mosta“, jadao se Vrcelj priznajući kako „na istom mestu, ili njegovoj neposrednoj blizini, pojavljivati će se još nekoliko puta diverzantske grupe, koje će nam stvarati probleme“.

O učincima diverzija nerado se sjeća, ali ih spominje, (npr. u jednoj je ubijen visoki časnik, u drugoj sin general-potpukovnika JNA, Nebojše Tice, itd.) i te su akcije, kako Mambi, tako i pripadnika drugih bojni 2. GBR, očito bile česte i unosile su priličan nemir u redove neprijatelja.

Šulj

 

 

 

 Autor: Tomislav Šulj

 

Tomislav Šulj

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png1.png6.png3.png1.png
Danas13856
Jučer16160

Trenutno

57
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 22:22
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja