Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST

...Crne Mambe se ne povlače! Držite položaj!

Crne mambe već 16 godina osjećaju grozne posljedice

  

 

 

Crne Mambe

 

Piše: Tomislav Šulj

 

Crne mambe već 16 godina osjećaju grozne posljedice. Kada se prisjećaju rata, pakao Maslenice ili dramatiku Livna i Banovine opisuju staloženo. Kada se spomene “Una 95”, ne uspijevaju suspregnuti emocije i frustraciju.

 

Prateći povjesnicu Crnih mambi 1991. i 1992. godine mogli smo se osvjedočiti kakvim su opasnostima podložne obrade Domovinskog rata. Mambe su primjer pomoću kojeg jasno uviđamo da bez ispravne i racionalne procjene, prvenstveno educiranih povjesničara, cijelo razdoblje može zaglibiti u slijepu mitološku ulicu, u kakvoj je završio primjerice partizanski rat od 1941. do 1945. godine. Uz priču o obrani Petrinje kao i iznošenjem nepoznatih činjenicama o obrani Livna ili pomoru oklopa kod Farkašića valja pročitati i monografije koje govore o tim ili sličnim događajima kako bi se shvatilo u koliki mitološki glib već sada upadaju analize Domovinskog rata.

...

 Ipak, najveća misterija koju je kao takvu proizvela većina onih koji su pisali o samom događaju operacija je “Maslenica”, točnije, zamišljena kao operacija “Gusar”. O njoj, izuzev nekoliko vrijednih osvrta (npr. Davora Marijana) uglavnom nema točnih prikaza i upravo je ta bitka za zadarsko zaleđe krunski dokaz koliko obradi Domovinskog rata trebaju hladne glave relevantnih stručnjaka hrvatske historiografije. O njoj su pisali mnogi, od novinara, suvremenih „kroničara“ pa do samog načelnika Glavnog stožera, ujedno i zapovjednika te operacije, Janka Bobetka. Fenomen „Maslenica“ mora se analizirati u posebnoj priči jer su u operaciji združeno sudjelovale brojne postrojbe, stoga ću se osim navođenja samo nekoliko osnovnih podataka zadržati na užem području u kojem su Crne mambe djelovale. Mediji su sve do prije godinu-dvije operaciju “Maslenica” apostrofirali kao prvu veliku oslobodilačku akciju Hrvatske vojske što je krivo s obzirom na to da se takvo što ipak dogodilo u zapadnoj Slavoniji, u operaciji “Otkos”.

Percepcija se u međuvremenu promijenila, ali nije se promijenilo ono što je kao vojnu abecedu napisao Janko Bobetko po kojemu je glavna „priča“ završila za nekoliko dana. Otprilike, krajem svakog siječnja, njegove riječi slično interpretira državna televizija, novine i mnogi portali čime iznova rade više nedopustivih pogrješaka. Nije, naime, nimalo pravedno prema svima koji su u kasnijim danima nastradali ne istaknuti da se obračun još žešćeg intenziteta nastavio odvijati, baš kao što su na gubitku svi koje zanimaju važne činjenice o cijelom sukobu.

Najvažnija je od svih činjenica da su se u zadarskom zaleđu prvi i jedini put sukobile najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski! Gdje su bile Crne mambe, odnosno 2. gardijske brigade, u tom sukobu, nećemo saznati čitamo li Bobetkovu knjigu ili romansirane biografije kasnijeg zapovjednika, generala Ante Gotovine. Nećemo saznati jer ih oni uopće i ne spominju!

Istina jest da se u operaciju “Maslenica” krenulo žestoko, da je unatoč nepovoljnom položaju ostvaren nezamislivi uspjeh, „da se u 72 sata borbe ostvario glavni cilj“, da je oslobođeno oko 92 četvorna kilometra okupiranog područja, odnosno da se oslobodilo zadarsko zaleđe, zračnu luku Zemunik, osigurala komunikacija sa sjeverom zemlje te su zauzete ključne točke na Velebitu. No nije točno da je nakon 3-4 dana napadajnog dijela operacije, odnosno još 2-3 dana „snažnijih borbi“ zbog pokrenutog neprijateljskog protunapada priča o ovoj borbi bila okončana. Boj se, dakle, nije priveo kraju onako kako svake godine piše npr. “Hrvatski vojnik” ponavljajući riječi samog Bobetka da je „bitka za Maslenicu ili maslenička operacija završila prebacivanjem elitne jedinice 3. gardijske brigade“ koja je helikopterima desantirana iz Slavonije.

 

Naprotiv, upravo su tada počinjale najteže borbe, danak kojih je slavonsko-brodska bojna te brigade platila strahovito visokom cijenom, s obzirom na to da su kamionom kojim su ih prevozili na bojište upali u zasjedu u kojoj je poginulo 17 pripadnika, a tijekom noći u protunapadu još osam, odnosno do kraja veljače poginula su 32 pripadnika samo 3. gardijske brigade! Situacija krajem siječnja ne samo da nije bila riješena, nego je i uspjeh cijele operacije došao u pitanje s obzirom na to da su suparnici uvodili svježe snage, elitne postrojbe iz Knina i iz drugih republika. Njihov je protuudar bio takvog intenziteta da je predstavljao preveliki zalogaj za većinu domobranskih postrojbi, svakako i za odavno premorene ratnike 4. gardijske brigade (4. GBR).

O intenzitetu borbi, odnosno procjeni do kada je trajala borba za ono što je navedeno u ciljevima operacije “Maslenica” dovoljno govore brojke. U “službenom” dijelu operacije (dakle do kraja siječnja) broj je poginulih bio 19, a do stvarnog okončanja cijele bitke poginulo je 127 i ranjeno 158 pripadnika HV-a čemu uistinu nije potreban daljnji komentar! Mnogo su veće brojke nastradalih na suprotnoj strani, njihova izvješća govore o 119 poginulih i 644 ranjena do kraja ožujka tako da nije nikako jasno iz kojeg točno razloga, pa i bez obzira na to što je bilo propusta u provođenju operacije, cijela priča u raznim analizama ne dobiva svoj kraj onda kada bi i trebala, dakle početkom ožujka 1993. kada je srpski protunapad zaustavljen do te mjere da protivnik više nije imao snage za daljnja napadajna djelovanja. S obzirom na nejasne razloge zbog kojih se ova značajna bitka nije pravovaljano obradila, a posebno što su neki, nažalost i zapovjednik Glavnog stožera, zaboravili spomenuti prisutnost boraca iz 2. GBR, potrebno je ispraviti barem tu netočnost u analizama velikog okršaja. Pogotovu što su Mambe u svojoj zoni odgovornosti uistinu imali ključnu ulogu, doslovno spasili Novigrad od osvajanja, a samim time i daljnji prodor neprijatelja prema Zadru!

Uglavnom, nakon promjene stanja na bojištu, nakon što je zapovjednu odgovornost od Bobetka preuzeo Ante Gotovina, uslijedio je njegov zahtjev za uvođenjem postrojbe u čiju se kvalitetu uvjerio za vrijeme obrane Livna. Prva je bojna kao taktička skupina ojačana dijelovima 2. bojne kao i pratećim čimbenicima (vod izviđača, oklopna, topnička i raketna ispomoć) krenula u zadarsko zaleđe tako da su pješaci u dvama valovima desantirani helikopterima u zadarske Šepurine, a ostatak ljudstva, opreme i naoružanja cestovnim je putem stigao naknadno. Gotovina je na noćnom sastanku sa zapovjednikom taktičke skupine, Borisom Jacovićem, i dozapovjednikom Miodragom Demom podijelio zadaće i priopćio koliko je stanje alarmantno. Konkretan i otvoren kao i uvijek, rekao im je da je situacija na terenu vrlo loša, da panika sve više obuzima branitelje, a da za samo područje kojega im predaje kao zonu odgovornosti čak ni ne može točno odrediti kakvo je stanje. Nije se, naime, točno znalo kolike su čije snage oko Novigrada, štoviše, nije se ni znalo tko točno drži Novigrad! Panika je uvijek zalog za svakojake informacije, štoviše i srpska televizija javljala je da je Novigrad “vraćen” te da se kreće k Zadru što zapravo uopće nije bilo daleko od istine. Vrlo su vjerojatno Novigrad obišle (i prošle) kvalitetne izvidnice srpskih snaga i proslijedile svoja zapažanja. Stoga je ulazak u Novigrad, po svemu sudeći, za obje strane bio pitanje sata.

 Srećom po obranu, Mambe su pristigle prve i zatekle skromne snage HV-a. Na čelu s Danijelom Kotlarom, oko Novigrada je bilo 20-ak domaćih branitelja i 20-ak pripadnika specijalne postrojbe Vangi. Hrabrih ljudi iz obiju skupina jako se rado prisjećaju borci iz 2. GBR, iako su u kasnijim napadima upravo mornarički pješaci Vangi iz Pule jako nastradali, ponajviše kao i Žuti mravi oko Livna, zbog drugačijih uvjeta borbe na koje nisu navikli. Stigavši na vrijeme, obrana je postavljena na trima točkama: oko groblja i prema mjestima Paljuv i Baždarići kao ključne te iznad novigradske kule kao točku topničkog osiguranja.

Pokazalo se da se dolazak Mambi zapravo dogodio u zadnji trenutak jer je neprijatelj tijekom večeri u ustroju krenuo iz svojih rovova u napad, pretpostavlja se, rukovodeći se informacijama izviđača da je Novigrad slabo ili nikako branjen. Nakon prvog okršaja, protivnik je odbijen, a već rano ujutro, 11. veljače, pripadnici 1. satnije krenuli su u protunapad iznenađenja, koji je pokrenut kako bi ostatak postrojbe dobio što više vremena za kvalitetno utvrđivanje obrane. Krenuli su, “klinastom” formacijom u nepoznato, štoviše s netočnim podatcima koje je ostavila izvidnica. Vrlo brzo naišli su na brojčano nadmoćnijeg suparnika, započeli sukob i doživjeli veliko iznenađenje. Protivnik koji je zasut teškom rafalnom paljbom gotovo istovremeno je uzvratio na isti način! „Oni su uzvratili tako da je to bilo strašno! Ako protivnik koji je zasut takvom vatrom uzvraća skoro istu sekundu, onda možeš reći da je to vrhunska postrojba. Ja cijenim takve borce, takvu borbu i ono što su prezentirali!“ prisjeća se Ninja koji je vodio satniju u ovaj napad. Nakon začetka pješačkog obračuna za njih je uslijedio pakao u kojem su, blago rečeno, bili inferiorni. Topnički napad, tenkovski udari po svakom djeliću linije bojišta gotovo su prepolovili 1. satniju Crnih mambi, od 40-ak ljudi satnija je tijekom dana spala na 22 mobilna borca. Vjerojatno samo zahvaljujući topničkoj podršci koju su dobili od 4. GBR, ovaj je zaposjednuti položaj spašen. Prva je satnija imala još jedan boj sličnog intenziteta kod Baždarića, kao i niz manjih, primila je najteže udarce, najviše je pretrpjela u dvotjednim borbama.

Poginuo je zapovjednik satnije Dražen Naglaš, možda i najcjenjeniji ratnik Crnih mambi, potom je novi zapovjednik Ninja izbačen iz stroja gubitkom oka, ginuli su i teško ranjavani zapovjednici vodova (Vlado Brebrić, Ivan Mužić i drugi), a i ostali dijelovi Taktičke skupine trpjeli su teške napade, a teško ih je opisati jer se mnogi događaju istovremeno. Primjerice, sličan okršaj koji se odvijao na cijeloj crti od mora do Paljuva, imali su pripadnici 3. i 2. satnije.

 

Razvoj situacije rađao je nove vođe grupa, dojučerašnji pješaci preuzimali su odgovornost u vođenju satnije, a neprijatelj nije pokazivao ni najmanji znak odustajanja od nauma. Ogorčene su se borbe vodile u Baždarićima, Naranđićima i oko novigradskog groblja, cijela je bojna osjetila kolikom moći raspolaže protivnik. Izvrsni pješaci, jako dobro i vrlo točno navođeno topništvo sa srpske strane učinilo je ovaj dvoboj krajnje neizvjesnim. Jedan od čimbenika vojne vještine po kojem su protivnici bili čak i napredniji bila je koordinacija između minobacačke potpore i pješaštva u prodoru, u kojoj su prvi granatirali teren na 30-metara ispred svojih pješaka, dočim su pješaci napredovali uz istovremenu paljbu svojim naoružanjem. Takvo što, impresivno i za Crne mambe, činilo je izniman psihološki učinak, posebno na pričuvne postrojbe! Trebalo je izdržati u aktivnoj obrani protiv ovakvog protivnika pa ga se razvlačilo ograničenim pokušajima protunapada. Neprijatelja se navuklo u nekoliko taktičkih zamki te je napokon nakon posljednjeg sudara kod novigradskog groblja, poznatog kao „novigradski plato“, napadač dosegao svoj maksimum. Taj ključni trenutak dogodio se u napadu tenkovske satnije i sile od oko 300 boraca koji su pušteni u tzv. međuprostor i potom udareni po bokovima topničkom i minobacačkom, a na kraju i vatrom iz VBR-a, što je počinilo velike gubitke na strani napadača. Oni su već i dotad bili premoreni i to je bila zadnja granica fizičkih mogućnosti preko koje više nisu mogli poći u nepotrebne gubitke i poraze.

Tko je sve bio na suprotnoj strani Mambe mogu potvrditi samo po oznakama koje su pronašli kod poginulih. Naime, i kod jednih i kod drugih vrijedilo je pravilo da uhvaćenih, pa makar i ranjenika, nema! Primjerice, u potpuno okruženom bunkeru, znajući da nemaju nikakve šanse, skupina se protivnika nije predavala dok nisu izginuli, baš kao što su izvlačenje ranjenog suborca platili ranjavanjem i vjerojatnom pogibijom još nekoliko boraca. Kod poginulih je pronađena vrlo dobra oprema, zapovjednik taktičke skupine, Jacović, kao i sve Mambe, ističe da su protivnici pokazali iznimne borbene vještine i, štoviše, priznaju da je cijeli sukob bio na rubu neizvjesnosti. Stoga valja posebno dobro istražiti višetjedne borbe u zadarskom zaleđu. Kolokvijalna etiketa “četnici” kakvom je Bobetko u isti koš strpao sve protivnike ostavlja potpuno krivi dojam!

U silnom sukobu, uz poginule i ranjene, jedan je dio novaka 1. bojne doživio težak šok, ali treba naglasiti da se većina tih boraca uspjela „rehabilitirati“ i da su se, štoviše, pokazali vrlo dobrima u nadolazećim operacijama. Svi podatci i detalji govore o strahovitom okršaju kod Novigrada. O težini cijele borbe zorno svjedoči video materijal kojega sam u dogovoru s pripadnicima postrojbe odlučio ne koristiti za potrebe magazina iz dvaju razloga. Naime, mnoge scene uz dramatiku nude jezivo brutalne slike - tijela raznesena tenkovskim granatama, prizore kako dr. Tonči Soža sanira teško ranjene izravno na samoj bojišnici, zbrinjavanja i oživljavanja u zadarskoj bolnici, pa kao takvi nisu preporučljivi za mlađu generaciju čitatelja. S druge strane, pustiti u javnost samo pozitivne i „pobjedničke“ slike ne bi bilo u redu upravo zbog gubitaka (pet poginulih i 45 ranjenih Gromova) jer bi se time promijenio pravi kontekst zbivanja. Uglavnom, operacija je “Maslenica” za HV i za Crne mambe bio veličanstven uspjeh, ali ne samo zbog oslobođenog područja u velikom napadu, nego još i više zbog pobjedničke obrane istog područja od protunapada najelitnijih srpskih postrojbi.

 Stoga Mambe ne žale za gubitcima kriveći protivnika, svjesni koliko je bio moćan i da su golemi gubitci stvarnost takvog okršaja. Ono zbog čega su nezadovoljni i što ih frustrira činjenica je da se ova velika, vjerojatno najneizvjesnija bitka Domovinskog rata, već godinama netočno, nepotpuno i iskrivljeno prikazuje hrvatskoj javnosti. Razdoblje 1993. proteklo je u saniranju rana i popunjavanju desetkovane postrojbe. Video zapisi pružaju pomalo tužne slike obilježavanja obljetnice brigade koju su mnogi proslavili umotani u zavoje. Također, mnogi su poginuli ili trajno onesposobljeni nakon dviju godina rata. Istovremeno se provodila naporna obuka za pridošle novake. Sama brigada izrasla je u „punokrvnu“ gardijsku brigadu te je bilo jasno da silne vježbe imaju dugoročan cilj. Uz stalni kondicijski trening u vrlo prikladnoj vojarni Trstenik (uz šume i jezero), vršila se taktička obuka; vod u napadu, vod u obrani, isto i na razini satnije, a sve su češće i koordinirane vježbe s tenkovskim jedinicama, primjerice u udaljenim Gašincima.

Naredna je godina uglavnom protekla u takvim vježbama i čuvanju državne granice. Godine 1995., uoči operacije “Bljesak”, 1. bojna nije operativno djelovala, iako je bila u stanju pune pripravnosti i čestih izviđanja. Zapovjedna izviđanja pojačala su se i neposredno prije operacije “Oluja”. Posebno su se koristile rupe u UN-ovim odredbama o tzv. Ružičastim zonama gdje se vojnici nisu smjeli kretati pa su zapovjednici grupa sakrili naoružanja i kao „civili“ izviđali područje Banovine, napose prema Petrinji. Nije suparnička strana bila naivna poput “Plavih kaciga”. Shvatila je da sumnjivci u dugim kaputima zasigurno nemaju veze s civilstvom, ali im oprez kao ni pretpostavka da će uslijediti udar nije mogao biti od pomoći. O veličanstvenoj operaciji “Oluja” napisano je već mnogo tekstova stoga nema potrebe previše detaljizirati o njoj, već valja istaknuti glavne razloge zbog kojih je uloga 2. GBR, odnosno Crnih mambi, posebno značajna. Gromovi su bili jedina gardijska postrojba koja je imala ključnu zadaću u provedbi plana za cijelo Zborno područje (Zagreb), točnije za Banovinu i Kordun, a baš je na tom području iskrsnulo nekoliko jedinstvenih situacija. Upravo je na Banovini neprijatelj pružio najjači otpor (iako su uočljive i očite operativne pogrješke s hrvatske strane!), a dogodilo se i nekoliko zločina koje i danas neki mediji potpuno neargumentirano vežu uz djelovanje 2. GBR, odnosno, kako kažu „zloglasnih Crnih mambi“.

Uoči početka operacije nagađalo se da će uslijediti napad, ali nitko nije znao ni kada, ni kojeg obujma ni kakvih operativnih zadaća. Napokon je tajnovita zapovijed došla do zapovjednika brigade, a poslije i do nižih časnika te je postrojba čekala spremna i u noći 4. kolovoza, nakon topničkog napada u pet sati ujutro, krenula u napad. Osnovna zadaća brigade bila je prekinuti komunikaciju Petrinje i Gline, odnosno zaokružiti Petrinju i time omogućiti napredovanje domobranskih postrojbi. U prvim satima napada najviše su napredovale upravo Crne mambe koje su krenule s Pribilović brda i već do sedam sati osvojile cestu Petrinja – selo Gore, ali su to napredovanje platili skupom cijenom. Krenuvši k selima Sibić i Strašnik, neprijatelj ih je zasuo minobacačkom vatrom koja je usmrtila još jednog od najboljih ratnika Mambi, Ivu Hrgu, zapovjednika 1. satnije, kao i dva suborca (Matu Herdomana i Rajka Starčevića) te ranila desetak ljudi. Pričekala se oklopna podrška, a potom se do kraja dana ovladalo selima iz kojih je pružan otpor. Na sličan otpor nailazile su prvog dana sve skupine 2. GBR, dosta je Gromova poginulo, tako i zapovjednik 2. bojne, Predrag Matanović. Slično je, nekad s više nekad s manje žrtava, izgledao svaki “Olujni” dan Crnih mambi.

Osvajalo se selo po selo, negdje su ušli bez ikakvog otpora unatoč najavama o neprijateljskim uporištima (primjerice u Gornju Bačugu), negdje su okršaji bili teški, puno teži od nesretno zaprimljenih granata lakih minobacača kod Sibića. Jedan se dan osvojilo dva, nekad i tri sela, a kako se neprijatelj povlačio sve su rjeđi bili smiješni događaji, primjerice, poštar koji je usred “Oluje” biciklom raznosio poštu ili civili koji prilaze misleći (vjerojatno zbog opreme) kako im u pomoć dolaze profesionalne snage iz Srbije. Konfuzija se sve više pretvarala u kaos, a Srbi su bježeći napravili nepreglednu kolonu izbjeglica koja se isprva povlačila zajednički, a potom u potpunom neredu. Vojska se odvajala od civila, u panici je čak tenkovima gazila preko dijelova kolone, a mnogi su vojnici kao soluciju izabrali navlačenje civilnih odjela, netko odbacujući, a netko i zadržavajući naoružanje. Zavladala je silna panika, pogotovu što su se s druge strane sve više graničnim prijelazima približavali borci Armije BiH, željni osvete za Srebrenicu i trogodišnje ratne gubitke. Sve veća kolona civila i „novih civila“ predstavljala je najveću poteškoću jer je nastao čep kojim je zaustavljeno napredovanje pobjedničke potjere, a također i zato što je iz nje nekoliko puta otvarana vatra na koju je odgovarano.

 Posebno je kaotično izgledalo mimoilaženje s kolonom kod sela Maje. Donekle je shvatljiva panika tih vojno-civilnih kolona, svakako zbog straha od odmazde nakon četiriju godina terora kojeg su posijali Banovinom, propagandne mašinerije koja ih je desetljećima trovala, ali ponajviše zbog saznanja da jedinice Armije BiH koje počinju prelaziti na hrvatski teritorij sve više žele naplatiti neke „dugove“ iz rata u susjednoj republici. Prva bojna, kao i cijela 2. GBR, imala je jasnu zapovijed da izričito paze na primjereno ponašanje čega su se i držali, od prvog do zadnjeg dana “Oluje”! Za grozne scene koje su se dogodile oko Dvora na Uni, a zakoje ih se u (rijetkim) insinuacijama pokušava uplesti, Mambe ne mogu ništa reći iz vrlo jednostavnog razloga što nisu ni bile tamo. Naime, došli su tek dva dana nakon nemilih događaja. Bojnik Ivica Kozjak uveo je borce u Dvor, našao dolje pričuvne zagrebačke postrojbe, razmjestio snage i drugi ih dan pokrenuo ka konačnom cilju, ostvarenju petogodišnjeg sna. Iako je posljednja faza napredovanja bila napeta jer su se pobjednici na puškometu mjerkali s protivnicima koji su se sad nalazili u drugoj državi, vatra po međusobnom dogovoru nije otvarana. Konačno se pred kraj dana stiglo na državnu granicu, kod sela Ivanjska, gdje se HV spojio s Armijom BiH, a čime je za postrojbe 2. GBR na području Banovine operacija “Oluja” napokon privedena kraju! Nakon obavljene zadaće krenulo se u trijumfalan povratak koji im je priređen u gradovima Petrinji, Sisku i Dugom Selu. Operacija je bila veličanstvena, neponovljiva, ali gubitci su bili veliki: 20 poginulih i 140 ranjenih Gromova (!) te je nakon tolikog naprezanja potreban bio duži odmor. Vrlo brzo nakon “Oluje”, dakle još u fazi odmora ili bolničkih rehabilitacija, u predvečerje 17. rujna, izdana je nagla uzbuna, zapovijed za okupljanje i kretanje u novo napadajno djelovanje.

Pokrenuta je operacija naziva “Una 95” koju treba pravilno okarakterizirati kao potpuni fijasko! Planiranje i priprema bili su krajnje loši, polučen je i takav vojni ishod, a na kraju i veliki lom u GS HV-a. Operaciju je prekrila informativna blokada, o njoj se uglavnom i danas šuti te je zapravo jedini javno okrivljen i degradacijom kažnjen general, Vinko Vrbanac, tada načelnik Operativne uprave GS HV-a. Operacija će svakako biti i podrobnije obrađena, a zasada ćemo analizirati razinu u koju su operativno bile uključene Crne mambe. Uglavnom, sam odaziv, sukladno načinu poziva (odaslan u nedjelju, u akciju se krenulo za 15-ak sati!) nije bio dobar. Sakupilo se oko stotinjak Mambi, a neki su s bolovanja ili odmora stizali i na sam početak akcije.

Zbog toga su pozvani ljudi koji su nekoć sudjelovali u ustrojima 2. GBR, tako da se pridružilo oko 15 dragovoljaca (iz Sesveta, Dugog Sela, Vrbovca). Dragovoljce se naoružalo, u šali se govorilo kako „sutra više neće biti problema s opremljenošću“, što se i obistinilo, ali u okolnostima potpuno drugačijim od očekivanih. Oružja nije ponestalo, ali su se Mambe naoružavale uzimajući ga od poginulih i ranjavanih suboraca, čime su doslovno spašavali žive glave! Postrojba je trebala djelovati kao taktička skupina na pomoćnom pravcu napada, točnije trebala je napasti položaje neprijatelja u Bosanskoj Dubici. Polazak u napad dočarava na koji je način provedeno planiranje operacije. Grupiranje na obali trajalo je predugo. U napad se trebalo krenuti u pet sati ujutro, potom u devet, a na kraju se, uz topničku pripremu, krenulo oko 11.50, dovoljno da neprijatelj uoči pokrete i pripremi obranu. Mambama je za forsiranje nabujale rijeke osigurano pet gumenih čamaca, nepouzdanih „penti“, od čega su tri bile neispravne (!?!), a uskoro se pokvarila i četvrta. Dakle, borci su za izvođenje taktički najsloženijeg napadajnog djelovanja, napada iz pokreta uz nasilan prelazak rijeke, koristili jedan jedini čamac!!! Zadaća je bila neutralizirati prvu crtu otpora kako bi se ostvarili uvjeti za postavljanje mostobrana, pontonskog mosta za prelazak tenkova i uvođenje svježih snaga.

Nadalje, trebalo je presjeći magistralnu cestu i zapravo osigurati dolazak HV-a koji bi potom krenula k Prijedoru. Taktička skupina odradila je pod teškom vatrom ovu uistinu tešku zadaću: osigurala mostobran, zauzela dijelove grada i natjerala neprijatelja na povlačenje, ali od uvođenja svježih snaga i tenkova nije bilo ništa. Nije, naravno, ni moglo biti jer odgovorni planeri operacije uopće nisu kalkulirali razinu rijeke Une koja je u tim danima bila sve samo ne povoljna za ostvarivanje ovakvog napada. Nakon početnog uspjeha, uslijedio je pakao! Neprijatelj, koji je isprva bio u fazi povlačenja, uvidio je da napadači nemaju podršku i aktivnu je obranu pretvorio u žestoki protunapad. Štoviše, uskoro je počela pristizati znatna pomoć, ne samo „pitomaca iz Banja Luke“ što priznaje zapovjednik obrane Dubice, potpukovnik Pantelija Ćurguz. Mambe bivaju izložene paljbom iz sveg mogućeg lakog i teškog naoružanja. Topnička podrška je, doduše, štitila silan protuudar, ali ništa nije moglo zaustaviti desetkovanje i sve čvršće okruživanje nakon čega zapovjednik grupe koja je stiješnjena u nekoliko prostorija dubičke tvornice tekstila traži dopuštenje za povlačenje. Vrlo zanimljivo, neprijatelj je čuo taj kao i sve ostale razgovore jer se domogao motorole poginuloga gardista, što se i danas rado i plastično prepričava na “suprotnoj strani”. Odgovor je iz zapovjedništva bio: „Crne mambe se ne povlače! Držite položaj!“ što je izazvalo erupciju nezadovoljstva kojeg se i danas sjeća zapovjednik te skupine.

„Ma naravno da se Mambe ne povlače, ali šta da radimo??? Nemaš metaka, nemaš pomoći, broj mrtvih i ranjenih se povećava, veza se gubi i raspada, nalazimo se sami na neprijateljskom teritoriju, stisnuti i opkoljeni borimo se kao mutavi cijeli dan, a ovi nema iz čega ne tuku po tebi!!!“.

Za to vrijeme, skupina koja se kretala brdom iznad njih, prodorom se potpuno izložila i neprijatelj ju je doslovno “slistio”. Od 10-ak ljudi preživio je samo dragovoljac iz Sesveta koji se spasio pod okriljem noći. Dolaskom mraka ipak se krenulo u izvlačenje iz smrtonosne zamke. Ratna vještina Mambi kao i podrška točno navođenog topništva omogućila je probijanje desetkovanim skupinama koje su se uz teške ulične borbe povukle k obali. Sjećanja na borbe i povlačenje krajnje su dramatična, nemoguće ih je tekstualno sublimirati. Na internetu su dostupne snimke koje ne pružaju sliku tih borbi, ali zvučno dokazuju koliki je bio intenzitet okršaja. U cjelodnevnoj borbi gotovo da nije bilo minute kada se prekidala višestruka rafalna paljba, svejedno kojeg oružja. Zvučnu kulisu dodatno je pojačalo djelovanje dvaju zrakoplova tipa “Galeb” koji su srećom krivo iskrcali svoje terete. Tijekom kasne noći napokon se krenulo u prelaženje rijeke, ali to nikako nije bio kraj neželjenog scenarija! Naime, i u povratku se koristio samo jedan čamac (!), a Una je do jutra bila obasuta kišom svih mogućih projektila koja je prouzročila nove žrtve. Svakako treba istaknuti ulogu mladog ročnika Siniše koji je u kaotičnim uvjetima cijelu noć prevozio preživjele i ranjene Mambe. Ujutro, kada je napokon prebačen i posljednji vojnik, pogotkom je usmrćen posljednji od 13 poginulih u ovoj užasnoj epizodi.

Crne mambe već 16 godina osjećaju grozne posljedice. Kada se prisjećaju rata, pakao Maslenice ili dramatiku Livna i Banovine opisuju staloženo. Kada se spomene “Una 95”, ne uspijevaju suspregnuti emocije i frustraciju. Zašto, čemu poslati vrhunske borce, dragovoljce od 1991. u čistu pogibelj, pitanje je koje proganja Mambe. K tome, iako su djelovali profesionalno kao i uvijek, njih se danas tereti za agresiju na BiH, štoviše i za ratne zločine navodno počinjene u napadu. Potpuno je jasno kako su Mambe, kao i druge postrojbe u “Uni 95” odradile vojnu zapovijed, stoga je adresa za agresiju skroz promašena. Nadalje, optužitelji zaboravljaju kakve su aktivnosti baš Dubičani provodili prema hrvatskoj obali, posebno 1991., a svakako se olako zanemarila činjenica da je napad osmišljen kao zajednička operacija s Armijom BiH koja se zbog neuspjeha nije mogla uključiti. Optužbe za ratne zločine, po kojima su Mambe ubijale redom sve što se kreće, najopasnija je vrsta seriozne propagande. Tekst „Sprženi Gromovi“, beogradske „Politike“ iz 2006. (kao i članci sličnih medija, primjerice „Glasa srpske“, 2011.), tvrde kako su, „zloglasne Crne mambe (…) počinili najmonstruoznije zločine“, tj. „klali su, davili žicom i spaljivali žive ljude“.

Vjerojatno i malo dijete može zaključiti kako elitna postrojba u izvođenju ovako teške akcije prioritetno mora što bolje osigurati osvojeno područje, što prije napraviti mostobran, itd., dakle sve što nije nikako izvedivo ukoliko se u kretanju vrijeme troši na „ritualna ubojstva“ i palež. Iako ogorčeni zbog svega oko “Une 95”, Mambe su ipak ponosne na nepobitnu činjenicu. Zapovijed su, što priznaje i famozni Ćurguz, iako u nemogućim uvjetima, obavili u potpunosti! Probili su obranu, omogućili stvaranje mostobrana, zauzeli dijelove Dubice što bez uvijanja priznaje i zapovjednik obrane Kostajnice, sretan i ponosan „što se njima nije dogodilo što i odbrani Dubice“. Unatoč svim žrtvama, potpunom neuspjehu operacije, nemogućim uvjetima, Mambe su i ovaj, posljednji puta odradile svoju zadaću i potvrdile renome elitne profesionalne postrojbe HV-a!

 

Teško je izdvojiti imena najboljih

Izdvojiti imena najboljih Mambi težak je posao. Svi preživjeli ne žele nikakvo isticanje iako među njima ima i onih koji su predloženi za još nedefiniranu čast hrvatskih ratnih junaka. No kada govore o poginulim suborcima, onda itekako žele da ih se izdvoji, a to je nemoguće jer su imali previše poginulih. U ovom smo broju spomenuli one koje sve Mambe ističu kao najbolje ratnike postrojbe: Dragutina Naglaša i Ivu Hrgu. Svi pamte zarazni optimizam Vlade Brebrića ili sposobnosti Dražena Horvata, Ante Petrušića, no preživjeli s tugom pamte sve svoje suborce, teško je sve izdvojiti. Ono što i u miru Mambe čini posebnima njihova je udruga, možemo mirna srca reći vjerojatno i najbolje organizirana braniteljska udruga. To ne kažu Mambe, već njihovi domaćini, grad Dugo Selo, svi oni koji su upoznati s radom, ali i svi branitelji koji nemaju tako posložene udruge ili ih nažalost nemaju uopće.

 

 “Žirovac“ - pravi primjer prljave medijske propagande protiv Mambi i Hrvatske vojske

Slučaj „Žirovac“ pravi je primjer prljave medijske propagande usmjerene protiv Mambi, odnosno HV-a. U Žirovcu se po prvi puta Armija BiH spojila s 2. GBR i to svojevoljno, spustivši se preko granice, tzv. Suve međe. U neznanju su čak zapucali na Mambe, od kojih su nakon upoznavanja dobili sve što u jadnom stanju, kao vojska u tenisicama, nisu imali: ambleme, beretke, košulje. Snimka koja kruži internetom, o „zločinu zloglasnih Crnih mambi“ jeftina je i prozirna obmana. Na prvom dijelu zapisa uočljivo je kako pripadnici Mambi izdvajaju muškarce iz civilne kolone jer je iz iste kolone pucano, a na snimci se čuje i vidi da ljudi koje odvajaju ispod “civilke” nose vojne košulje. Snimka se nastavlja novim prizorom, ali i protagonistima. Kod kontrolne točke UNa, pripadnik 505. bužimske brigade, točnije, odreda Hamzi, bešćutno puca u ležeće zarobljenike. Ta se snimka u Hrvatskoj pojavila 2006. godine, porijeklom je iz BiH, a vezana je uz optužbe protiv Atifa Dudakovića koji je isprva kategorično odbijao zločine Hamzi, a vremenom je priznao tu činjenicu. Pokrenute istrage riješile su Mambe ikakve upletenosti - hrvatsko Državno odvjetništvo i tužitelji Haaškog suda javno su se očitovali o krivcu. I mediji, primjerice Nacional, pa čak i itekako kritični Ferall Tribune jasno su definirali krivca, iako potonji pitaju zašto vlasti nisu zatražile „izručenje ubojica iz 505. bužimske brigade jer žrtve zločina bili su (…) hrvatski građani“. No osim Save Štrbca koji je po objavi nedužnosti Mambi prijetio posjedovanjem neke „treće snimke“ na kojima se vidi kako oni ubijaju (iako to već godinama „čuva“ – jer ni ne postoji), u Hrvatskoj ipak uzak krug zainteresiranih propagandom obrće činjenice. Tako se samostalni srpski tjednik “Novosti” neposredno nakon izricanja presude Gotovini i Markaču u tekstu „Glinski koridor smrti“ (www.novosti.com/2011/05/glinski-koridor- smrti/) narugao blagosti osuda, a zapravo je poput Miloševićevog medijskog aparata otrovno i lažno izvrnuo stvar, vjerojatno kako bi hrvatske Srbe i dalje držao u strahu od fantomskih neoustaških zločina. Stavovi su utemeljeni usmenom predajom “nekih ljudi” pa je tako NN izvoru „neki hrvatski vojnik rekao da je bilo stotinu mrtvih“!?! Gdje su grobnice „priča se“, odnosno „ne zna se“. Izvor „Ostojić“ koji je s obitelji preživio ostavši u kući (!?!) tvrdi (iako nije vidio) da su u blizini bili pokolji, a „čuo je“ o kamionima koji su uklanjali mrtve i „pričalo se“ da su mrtvi bacani u bunar. Asocirajući na propagandu davnih vremena, drugi „svjedok“ tvrdi da mu je „jedan čovjek rekao“ da su tijela spaljena u sisačkim visokim pećima! U masi navedenih „izvora“ u rasponu od „netko je rekao“ do „priča se“, Novosti na najperfidniji način usmjeravaju priču o pokoljima HV-a (Mambi) koja je „upala u kolonu“ i po njihovim „čuje se-priča se“ izvorima počeo je jauk i vidjeli su se mrtvi. Komentar ovoj perfidnoj propagandi nije potreban.

 

Elitnim srpskim Vukovima s Vučjaka poginuo je njihov zapovjednik Veljko Milanković

U protuudaru srpske strane, provedenom kao operacija “Čelik”, sudjelovale su brojne, tako i elitne postrojbe. U zadarsko zaleđe došle su mase tzv. dobrovoljaca. Zaplijenjeni dokumenti VRSK-a ukazuju da je veći dio njih pristizao iz profesionalnih postrojbi. Dokumenti navode da „Arkan (…) navodno plaća po 5000 DM“, a kad je kriza dotukla ionako nefunkcionalnu tvorevinu, načelnik Glavnog štaba VRSK-a, Milislav Sekulić, s neugodom se prisjeća kako je nakon operacije “Bljesak” i očekivanog napada, uoči “Oluje” u Krajini bilo 441 „dobrovoljac“, kako piše „zbog nepostojanja finansijskih i materijalnih mogućnosti za prihvat“, dakle zbog novca. Deseterostruko više, „4300 dobrovoljaca“, navodi da ih je stiglo za vrijeme 1993. godine, od čega je, logično, većina sudjelovala upravo u ovom sukobu! Izvješća spominju dolazak snaga iz Srbije („55%“), Crne Gore, Kosova, BiH, čak iz Rusije, odnosno Banije i Korduna. Koliko ih je točno bilo, nemoguće je točno ustanoviti. Odaziv je bio masovan, stotine su svakodnevno dolazile, tako i odlazile nakon nekih poraza. Nema dovoljno prostora pobrojati desetine tih postrojbi, no opasnijima su se tretirali „šešeljevci“, „jovićevci“, pripadnici Kosovsko-tepličkog odreda, naravno i pristigli Arkan sa svojim Tigrovima. Veliki ugled uživaju „kninđe“ kapetana Dragana, a posebno se cijenilo najljućeg protivnika Mambi - postrojbu Vukova s Vučjaka. Vidljivo je to iz zadaća koje im je namijenio komandant 7. korpusa, pukovnik Milan Đilas, koji naširoko glorificira pristiglih 250 „prekaljenih ratnika“ utreniranih za „izvršenje svih zadataka“, a koje treba „stalno upotrebljavati kao udarnu pesnicu na pravcu napada“. Đilas o Vukovima zaključuje da su oni „elitna jedinica koja predstavlja srpske komandose“. Vremenom su rasla neslaganja, čak i oružani sukobi „dobrovoljaca“ i postrojbi VRSK-a. Iako zapovjednici tzv. Krajine optužuju pridošlice, ipak treba uzeti u obzir da im nisu uvažavali žalbe na umor nakon teških borbi ili brojnih „vađenja kestenja iz vatre“, primjerice zbog „bežanja boraca s linije fronta“. Izvješća zorno prikazuju težak intenzitet borbi, diverzantskih akcija obiju strana kod Novigrada, potom kako napadači 14. veljače traže odmor od silnih borbi, kako se 16. veljače, nakon poraza i premorenosti 847 elitnih vojnika (arkanovaca, Vukova i Kosovara) povuklo, a „tendencija osipanja nije konačna, očekuje se i narednih dana“. Nakon toga, nakon velikih gubitaka ili pogibija ključnih ljudi (Vukovima je poginuo zapovjednik Veljko Milanković!) počinje konačni razlaz suradnje zapovjednika VRSK-a i pristiglih odreda pa prvi sve češće optužuju za kriminalitet, tako da se čak očekivalo „da bi Arkan sa svojim borcima (…) mogao izvršiti napad na komande jedinica, pre svega komandna mesta korpusa i brigada“. Naravno da je masa pristigle vojske, desetine postrojbi bez jasne kontrole, činila razna nedjela, ali sukobe između domaćih i pristiglih snaga svakako treba promatrati i kroz prizmu velikih gubitaka, premorenosti, a na kraju i očiglednog poraza.

Tomislav

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

Tomislav Šulj

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png1.png6.png2.png4.png
Danas13849
Jučer16160

Trenutno

57
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 22:21
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja