Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Selo je prelazilo iz ruke u ruku, borbe su se vodile za svaku kuću
BOJ ZA KAŠIĆ (1/3)
 

Boj za Kašić

 

Piše: Tomislav Šulj

 

BOJ ZA KAŠIĆ (1/3)

 

Cjelokupnu problematiku začaranog kruga nezadovoljnih branitelja, politike, i prosvjedima nesklonih medija treba preskočiti jer ona nije tema ovog članka.

 

No to što je društvena percepcija prema ratnim veteranima koji prosvjeduju svakim novim danom sve negativnija jest fenomen koji intrigira svakoga tko istražuje Domovinski rat.

...

Na više mjesta osobno sam svjedočio tome da ljudi neskloni prosvjedima rezoniraju kako se u Savskoj prosvjedovalo za Magna cartu  prava branitelja da do kraja života imaju privilegije i visoke mirovine. Kao povjesničar koji obrađuje razdoblje Domovinskog rata, a kao relevantan izvor koristim usmena svjedočenja sudionika rata, mislim da imam obavezu javnosti pokazati i „drugu stranu priče“.

Jer činjenica je da, osim nekoliko istaknutih čelnika prosvjeda u Savskoj, javnost zapravo i ne zna ratnu priču gotovo nikoga od  ljudi koje se više ili manje pogrdno naziva „šatoraši“.

Do jednog od tih „šatoraša“ nisam došao slučajno već upravo baveći se istraživanjem bitke za zadarsko zaleđe. Nedavno, na promociji knjige „Operacija Maslenica-sjećanja sudionika“ (tiskana u izdanju HMDCDR-a), u Slavonskom brodu pripadnici 3. Bojne 3. GBR upozorili su me da se u knjizi netočno navodi kako je tragičan susret u boju za Kašić između pripadnika njihove postrojbe i dobrovoljačke postrojbe iz Prnjavora (BiH), Vukova s Vučijaka preživjelo dvoje ljudi. Upozoriše me kako je još jedan pripadnik postrojbe, Ivica Rašić preživio taj okršaj, te kako živi u Zagrebu u više nego skromnim uvjetima.

Nisu znali njegov broj telefona, tek podatak  da kao veteran Domovinskog rata i ratni invalid često odlazi pružiti potporu prosvjednicima u Savskoj. Pronašao sam Rašića, uzeo važan iskaz čime sam dobio dodatne informacije pomoću kojih mogu rekonstruirati tragičan okršaj u selu Kašić. Istodobno, Rašićevom pričom, protkanom drugim dijelovima mozaika strahovitog boja za Kašić, pokušati ću pružiti drugi kut slike o braniteljima za koje dio javnosti smatra kako žive i prosvjeduju zbog privilegija.

Potpuno obrnuto od nametnutog stereotipa, iako je 70%-tni invalid, Ivica Rašić nema privilegije, ne traži privlegije, u invalidsku mirovinu (a ranjen je u glavu, prsa, noge i ruke) otišao je kao običan vojnik.

 

Rašićeva priča zapravo se ne razlikuje previše od priča ostalih dragovoljaca Domovinskog rata

Rođen je 1961., u mladosti se aktivno bavio nogometom, igrao je za lokalni „Željezničar“, potom za nekoć jaki klub jugoslavenske II. Lige, „BSK“ iz Slavonskog Broda, a sredinom 80-ih godina bio je nadomak prijelaza u zagrebački Dinamo. Ipak, ostao je u klubu, no kako od drugoligaškog nogometa nije mogao osigurati egzistenciju smanjio je intenzitet treninga, te konačno otišao za poslom u Švicarsku gdje je također igrao nogomet na visokoj razini, ali sve više rekreativno. Počeci oružane pobune zatekli su ga na radu u Njemačkoj otkuda se, iako otac malog djeteta, brže-bolje vratio i prijavio kao dragovoljac. Isprva u policiju, potom su ga zbog znanja stečenih služenjem vojnog roka u JNA prebacili u deminersku postrojbu Zbora narodne garde. Sudjelovao je u ratnim zbivanjima u Slavoniji, između ostalog i u neuspješnoj diverziji kojoj je cilj bio osigurati uvjete za proboj hrvatskih snaga u Vukovar. Upravo tijekom izvođenja borbenih akcija na širem području Vukovara, Rašić se odlučio priključiti 3. Gardijskoj brigadi, točnije 3. Bojni te brigade, „Kobrama“ iz Slavonskog Broda.

Za opisati sve borbe u kojima je djelovala 3. Bojna, posebno u krvavom sukobu za obranu Bosanske Posavine, trebala bi posebna kolumna. U tim iznimno teškim okršajima sudjelovao je i Rašić koji je svakim danom svjedočio pogibijama i ranjavanjima suboraca u bitki za Koridor. Posebno ga je obilježila obiteljska tragedija koja se zbila na samom početku rata za Posavinu, kada je minobacačka granata usmrtila majku njegove supruge:

„U srpskom napadu od granate poginula mi je punica, a umalo mi je poginuo i trogodišnji sin. Po odobrenju zapovjednika postrojbe, Ivana Obrovca, ostao sam ju pokopati jer nikog drugoga i nije bilo od muških da joj iskopa grob i izvrši ukop. Bila je to mlada žena, 46 godina stara, molila se Bogu cijeli dan. Njezina obitelj primila je 30 izbjeglica, svi su bili u podrumu, ali sudbina je htjela da pogodi baš nju. Za mene osobno i za moju postrojbu taj dan bio je strašan. Momcima sam se nakon ukopa pridružio, a samo taj dan iz stroja nam je izbačeno 74 borca. No mi smo odradili svoje, u akciji se očistilo područje do rijeke Bosne“.

 

Cijelu 1992. godinu nastavile su se ogorčene borbe za obranu svakog pedlja područja Bosanske Posavine, time i Slavonskog Broda, u čemu je 3. Bojna 3. GBR časno odradila zadaće, što je ipak plaćeno vrlo visokim brojem stradavanja.

Početkom 1993. počele su pripreme za operaciju oslobađanja zadarskog zaleđa, što su hrvatske snage i provele u oslobodilačkoj operaciji „Maslenica“. Nakon nekoliko dana pobunjeni Srbi su se konsolidirali, počele su pristizati velike snage ne samo iz svih okupiranih dijelova Hrvatske, nego i dobrovoljačke postrojbe iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Srpska strana pokrenula je operaciju kodnog naziva „Čelik“ i uslijedio je udar koji je umalo završio neželjenim posljedicama.

U zapovijedi za izvođenje obrambene operacije HV, 27. siječnja 1993. dobro je predviđeno kako će glavne snage neprijateljskog protuudara udariti na smjeru Smilčić – Kašić – Islam Grčki. Žestoki protunapad započeo je već dan ranije, a izmorene snage 4. GBR obranile su, uz prilične žrtve, te udare. Njihove linije na glavnom smjeru napada preuzela je Taktička grupa 3. GBR. Smjene postrojbi u fazi prelaska iz napada u obranu najosjetljiviji su trenuci daljnje obrane, protivnik je to znao i udario je žestoko. Njihov glavni cilj bio je osvajanje sela Kašić, odnosno kote 212.

 

 

Kašić je nekoliko dana bio poprištem borbi kakve se dotada nisu vodile tijekom Domovinskog rata

Selo je prelazilo iz ruke u ruku, borbe su vodile za svaku kuću, a ne samo da se pješaštvo međusobno izmiješalo, ne znajući točno tko drži koji dio Kašića, nego se ista stvar dogodila i u oklopnoj borbi. Naime, na području Kašića, u samom selu, ali u drugom sukobu 4. veljače, sudarili su se tenkovi, a cjelokupnu težinu borbi pojačala je uporaba topništva obje strane. Po sjećanjima i iskazima sudionika borbe, situacija je bila kaotična, a više je čimbenika doprinijelo tome da hrvatske snage ipak uspiju zadržati (ponovno osvojiti) Kašić. Valja naglasiti da su za uspjeh u obrani najzaslužniji pripadnici 3. GBR – Kuna iz Slavonije. Ne samo zato što su ljudskim životima platili visoku žrtvu, već zbog činjenice da su unatoč pogibijama, nepoznavanju terena i čitavom nizu otegotnih okolnosti, uz pomoć drugih postrojbi, uspjeli zadržati Kašić u svojim rukama. Ipak, u herojskoj obrani Kašića zbila se velika tragedija, pogibija hrvatskih gardista koji su se prevozili kamionima TAM 110, a do koje je došlo zbog istovremene prisutnosti sukobljenih strana u selu.

Ipak, obrađivanje borbi za selo Kašić iznimno je nezahvalan posao. U naknadno rađenim službenim raščlambama primjetna su nemala odstupanja. Štoviše i službene monografije gardijskih brigada Hrvatske vojske ne poklapaju se. U najkraćim crtama, nakon pretrpljenih gubitaka, zapovjednik 4. GBR Mirko Šundov zatražio je žurno izvlačenje postrojbe zbog velikog broja žrtava i premorenosti brigade. Glavni stožer udovoljio je zahtjevu i istoga dana angažirao pripadnike 3. GBR , koji su se ustrojili u Taktičku grupu jačine bojne. Oni su u skupinama od 29. siječnja transportirani na šire područje Zadra i 30./31. siječnja (ovisno o izvoru) su preuzeli položaje 4. GBR na crti Kašić – Paljuv. Položaje su preuzele pješačke snage, a dolazak tenkista 3. GBR očekivao se sljedećeg dana, 1. veljače. Linija nije preuzeta odmah po dolasku zbog teških topničkih napada, iako taj dan jest izvršeno zajedničko zapovjedno izviđanje i upoznavanje zapovjednika TG-3 s opasnostima na koje mogu računati u udaru neprijatelja.

Pod zapovijedanjem pukovnika Mladena Kruljca ustrojena je i upućena na bojište Taktička grupa sljedećeg sastava: 3. pješačka bojna – „Kobre“ iz Slavonskog Broda, 1. pješačka satnija iz sastava 2. pješačke bojne, Izvidnička satnija, Vod Vojne policije, Desetina veze i Inženjerijska desetina. S druge strane, srpski zapovjednici 29. siječnja ustrojili su Operativnu grupu-1 (OG-1) kojoj je na čelu bio pukovnik Dragan Tanjga, kao nadređen svim postrojbama uključenima u borbu za Ravne kotare i područje Velebita. Neprijatelj je ciljano izabrao najosjetljiviji trenutak, smjenu postrojbi i nedovršeno preuzimanje položaja pristigle postrojbe (primjerice, još nije pristigla tehnika 3. GBR), te je iz više smjerova pripremao napad prema Kašiću. Zapovijed za napad snaga OG-1, koju je 31. siječnja izdao pukovnik Tanjga, dostavljena je uključenim postrojbama: bataljunima „Banija“, „Kordun“, „Vukovi“, „Tigrovi“ i dijelovima 92. motorizirane brigade SVK. Plan napada je bio pokrenuti napad na više smjerova, potpomognut snažnim djelovanjem topništva i tenkova.

Napad velikog obuhvata na šire područje pokrenut je u rano jutro 1. veljače i taj dan selo Kašić bilo je poprištem strahovitih borbenih djelovanja. Pripadnici 3. GBR uspješno su branili selo, no između linija hrvatskih postrojbi u centar sela Kašić upala je borbena skupina neprijatelja Bataljon Vukovi s Vučijaka u cilju spajanja s drugim postrojbama ne bi li hrvatske snage doveli u okruženje. Srpske snage pokrenule su napad u više smjerova, ne samo k selu Kašić ne bi li oslabili obranu. Borbe su se odvijale i kod sela Lakići gdje su prodore tenkovskom vatrom priječili pripadnici 4. GBR. Za to vrijeme u Kašiću je 1. veljače nastao ratni pakao. Branitelji su odbijali napade, ali na dolazak neprijateljske borbene skupine Vukova iz suprotnog smjera nisu mogli reagirati. U jednom trenutku dogodio se neočekivan susret. Dva kamiona koja su prevozila pripadnike 3. GBR odlazila su s položaja nakon što je obavljena smjena boraca na liniji i ubrzo su se ta dva vozila našla pred grupom neprijateljskih vojnika. S obzirom na to da su bili u kamionima i da je konfiguracija ceste takva da nisu nikako manevrom mogli izbjeći susret, a i zato što nisu bili sigurni na koga nailaze, pripadnici 3. GBR nisu imali vremena za reakciju. Protivnici su iskoristili nenadanu prednost i pješačkim oružjem otvorili paljbu na kamione. U neravnopravnoj borbi 3. bojna, „Kobre“ iz Slavonskog Broda, pretrpjela je znatne gubitke. Trojica gardista su preživjela: Anto Zubak, Mario Brezić i Ivica Rašić.

 

Rašić se prisjeća dolaska i tragedije

„U Zadar smo otišli u dobrom raspoloženju. Čak smo se zezali sa zapovjednikom Obrovcem da idemo na more, na godišnji odmor. Ta prva naša skupina, cijela Bojna došla je iz Našica po noći busevima i kamionima, ostali su kasnije pristizali. Smjestili su nas u Borik i sutra ujutro naša 1. Satnija odmah je krenula put Kašića, predvođena zapovjednikom Obrovcem. Još smo se po putu zafrkavali da kakav je to godišnji odmor ako za dva dana i dvije noći smjene imamo jedan dan odmora. Preuzeli smo položaje od 4. Brigade, a bili smo prisiljeni na improvizacije jer stigli smo iz ravnice na nepoznato područje, sami krš. Došli smo kamionima s ceradom, i valjda je Bog htio da sam baš u dolasku malko provirio ispod te cerade i vidio groblje...Prvog dana bilo je mirno, tišina, sunce sja. No po noći, jer čuvali smo vrhove prilaza na drugom kraju sela, mi smo skužili što se sprema. Gledali smo kako prebacuju goleme snage i kako nas okružuju sa svih strana. Gledali smo kako navlače tenkove i haubice, valjda su milion onih VBR-a pripremali. Rekao sam svojem prijatelju Kurdiji: „Ovo nikako ne miriše na dobro“. Jer nas je 50 branilo selo, jedna satnija...Ujutro, 1. veljače uslijedio je strahovit napad. To je bilo ludo! Nisam mislio da je moguće da se ispred tebe digne helikopter Gazela, praktično ju dotad ni ne čuješ, a majstor iz nje gađa te s dvije ruske maljutke koje udaraju točno po rovu. To je smrtonosno, to ubija, nema tu spasa, ali opet nas je Bog čuvao što su okolo bile male neke voćkice pa su se te maljutke zaplele oko toga. Naravno, zapalile su sve, trava gori pa smo brže-bolje pobacali bombe i sve zapaljivo što smo imali van da s dekama gasimo požar. A rovovi, iskopali smo koliko smo mogli u tim kamenim pločama, jedva rupe da skloniš glavu kao noj. Srbi udaraju svim živim, sve je gorjelo. Imao sam osjećaj da je svaki centimetar pala neka granata, tako gustu paljbu nisam doživio...Po toj paljbi najvećoj, došla je zapovijed za smjenu. Je da je nas nastradalo puno braneći se od napada i trebala nam je smjena, ali u to vrijeme, u pol bijela dana, usred najvećeg okršaja da će nas doći zamijeniti, to je stvarno bilo neočekivano. Mogu izginuti ovi koji dolaze, možemo izginuti mi koji odlazimo, a tako je na kraju i bilo. Smjena pod paljbom, to je za obje satnije bio šok. Dogodilo se ono najgore što se vojsci u obrani može dogoditi, da im s boka, dakle s leđa priđe neprijatelj, a ti misliš da je ta strana sigurna jer trebala je biti sigurna. ..Ja sam se puzajuć povlačio na smjenu. Svi smo se puzeći dijelom povlačili, ne možeš drugačije, koliko je to padalo granata. Prije ulaska u kamion, dolazi pokojni Begić, vrhunski borac i čovjek. I ljubi nas, kao drago mu što smo se svi živi izvukli i dovukli do te škole. I pitao sam se, ali tko bi onda razmišljao trezveno: „Zašto svugdje padaju granate, a oko te škole ne?“. Normalno da nisu, jer mi kada smo se okupljali, ti Vukovi su već ušli u selo i bili 200-300 metara od nas, kod groblja. Ništa, ušli smo u kamion i pokojni Čorluka ga je vozio, mislim da nas je 18 bilo. Pred kamionom kao da je već bila neka priča da su četnici u blizini. Ja sam sjedio u sredini, odmah kod kabine vozača, leđima okrenut. Vozili smo i odjednom se našli među njima. Po mojem, možda bi sve bilo mnogo sretnije okončano da vozač nije zaustavljao kamion. Zbunilo ga je valjda što se nađosmo pred grupom vojnika, ne znaš koji su, jedan od njih maše rukama, signalizira da stanemo. Samo sam čuo da se pokojni Josip Hrvojević zaderao: „Vozi, četnici!“, ali bilo je prekasno. Bilo je prekasno. Osjetiš kako po tebi kako pljušte meci, kao da te pčele napadaju, nevjerojatan, neopisiv jedan osjećaj. Mrtvi padaju po meni, meci lete po cijelom kamionu. I odjednom, ne puca ništa više, tišina, a ja živ. Uspio sam te mrtve prijatelje nekako gurnuti sa sebe i od sebe. I ja sam preko mrtvih, na zadnju stranicu prema Srbima izašao van. Bio sam ranjen u desnu ruku, njome više nisam ništa mogao. Pao sam na zemlju, vidim da mogu raditi nogama i bacim se pod neko malo drvo. Inače, dužio sam puško-mitraljez M 84, bilo je to najbolje oružje, služio je prva liga. Po zamolbi sam ostavio smjeni pušku, ali to je bila pogreška. Jer da sam ju zadržao, s obzirom da sam preživio, vjerojatno bih im gadnu štetu nanio takvim oružjem, iako bih i ja nakon toga poginuo. Ovako, nisam imao ništa, samo pištolj i pancirku. Ipak, nekako sam dohvatio M-48, onu Tanđaru srpsku, valjda ju je neko od naših uzeo kao ratni suvenir iz Kašića. Repetiram, ispalim jedan metak prema Srbima. Repetiram da ispalim drugi metak, a onda me nešto roknulo u glavu. Opao sam u nesvijest, a koliko dugo – ne znam. To su oni Zolju roknuli na kamion, a mene je to odbacilo, dobio sam u udarac glavu i pao u nesvijest. Kad sam se osvijestio, mislio sam da mi je šrapnel oko izbio koliko je boljelo i sve krvavo bilo. Ja ništa nisam vidio na to lijevo oko, ali je srećom nešto iznad oka pogodio glavu. Ipak, dolazim k sebi, vidim da kamion gori, dimi se. Počinjem dozivati jel ima tko živ od naših, a odgovara mi stariji brat Majetić. Bio je na cesti od mene nekih možda 15 ili 20 metara, zove me: „Rašo...“, dovukao se valjda ranjen isto u smjeru prema groblju. Nisam dopuzao ni pet metara ka njemu, već je bio gotov, kako ga je zasulo. I otada ja više nemam film, ne mogu točno rekonstruirati što je mene u toj pucnjavi nosilo i kud me nosilo da preživim“. 

- nastavlja se -

 

  2. dio        3. dio  

 

 

Oluja

 Foto:  Fb/UCM

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Tomislav Šulj

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 253 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja