Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Ajme, uhvatit će me živog... imao sam četiri-pet metaka, odlučio sam da ću se ako treba ubiti...
BOJ ZA KAŠIĆ (3/3)
 

Boj za Kašić

 

Piše: Tomislav Šulj

 

BOJ ZA KAŠIĆ (3/3)

 

- nastavak

 

Intenzitet daljnjih borbenih djelovanja u selu doveo je do toga da su pripadnici TG 3. GBR koji su se nalazili u Kašiću bili okruženi neprijateljskim snagama. Jedan dio u tim uvjetima povlači se put Islama Grčkog, a drugi dio, kojima zapovijeda Ivan Obrovac, ostaje se boriti u okruženju. Iz sjećanja generala Mladena Kruljca koja su objavljivana u slavonsko-brodskim tiskovinama može se zaključiti koliko je dramatičan bio boj za obranu Kašića:

„Brigadir Obrovac našao se na koti 212 sa 20 momaka u potpunom okruženju...U okruženju su bili 20 sati, a svaka veza s njima bila je onemogućena, jer su baterije na motorolama bile već iscrpljene, a o nekom prebacivanju streljiva nije bilo ni govora. Prikupio sam raspoloživo ljudstvo: vojnu policiju, inženjerce, kuhare, pa čak i lakše ranjenike, te smo iz tri smjera krenuli u proboj. Bilo je teško. Nismo znali gdje se momci točno nalaze, a nismo imali više ni protuoklopnih sredstava, koje smo istrošili u 50-satnim neprestanim borbama. Ovoga puta mrak nam je postao saveznik, budući da su neprijatelji odlučili pričekati jutro kako bi obavili pretres terena i neutralizaciju naših momaka. U jednom trenutku brigadir Obrovac je, koristeći valjda posljednje nadošle mikrovolte, preko „motorole“ uspio dati koordinate položaja na kojem se nalaze. Sad, kad smo znali gdje su, krenuli smo u silovit protunapad. Srbi su se odjednom našli između dvije vatre te je u njihovim redovima zavladala panika. Nismo čekali ni časa, već smo s jedne i druge strane razvili borbu prsa o prsa. Uspjeli smo ih potisnuti prema Smilčiću, spojiti se s našim momcima i, onako prljavi, krvavi, puni emocija i radosti što se ponovo vidimo - izljubili se kao da je od našeg posljednjog susreta prošlo puno godina, a ne samo dvadesetak sati“. (preuzeto s portala Sbplus, autor: Željko Mužević)

 

Sjećanje pripadnika srpskih snaga Mire Šikarca uklapa se u saznanja sudionika boja o uspjehu hrvatskih snaga 1. veljače, tijekom ponovnog ovladavanja Kašićem u pomalo kaotičnim ratnim okolnostima za obje sukobljene strane:

„Mi smo uspjeli da zauzmemo jedan dio Kašića. Međutim, poslije loše koordinacije drugih naših jedinica, mi smo se povukli. Znači, poslije nekog vremena, naš suparnik pokrenuo je napad prema Kašiću i onom dijelu prema gore, prema Novigradu. I onda je došlo do maltene miješanja snaga. Mi smo držali svoje otporne točke, taj prostor koji smo mi obuhvatili, mi smo ga zaštitili i držali do protunapada. Dok je to bilo moguće. Tu je izvršeno, ja ne znam više koliko napada prema nama, ni iz kojih pravaca. Koordinacija među našim jedinicama je bila sporna tako da smo bili dovedeni u jednom trenutku u poziciju da ne znamo više tko puca po nama i da li pucaju samo neprijateljske snage ili pucaju više i naše snage pošto se je desila jedna takva situacija u kojoj nismo imali informacija tko dolazi sa koje strane. Uglavnom smo bili maltene u poziciji da su pucali svi po nama“.

 

Ivica Rašić čudom je preživio višesatnu borbu koja se odvijala nekoliko desetaka metara od groblja u koje se uspio skriti:

„Uspio sam se baciti među neke blokove cigle, prema groblju, a po meni se i dalje pucalo nemilice. Nekako sam uspio propuzati do groblja, ući i otpuzati skroz do kraja groblja. Došao sam stazom na kraj groblja pred neku rupu, duboku valjda dva metra i pao sam na glavu, a u toj rupi sve je neko trnje bilo. Htio sam ja nastaviti dalje, ali kako? Visoko je bilo, trnje na vrhu, zemlja. Ja se pokušavam uspesti, ali ne ide. A svi dalje pucaju po tom području; briju ovi s naše strane, briju Srbi, puca se nemilice, sve iznad moje glave. Tu me uhvatila panika. Shvatio sam da sam u klopci i pomislio: „Ajme, uhvatiti će me živog“. Imao sam pištolj, u njemu je bilo četiri ili pet metaka i odlučio sam da ako treba da ću se ubiti. Nekako sam ga nategnuo lijevom rukom i čekao. Čuo sam ih kako urlaju, jer normalno, hoće me živoga uhvatiti. U tom kaosu od pucnjave ipak nisu češljali groblje u mom smjeru, a što se meni dogodilo, zašto mi je Bog tada podario mir i da racionalno razmišljam, ja to ne mogu ni danas objasniti. Mir neki sam osjećao. Ni bol, ni strah, čak ni rane nisam osjećao, pa ni trnje kojeg mi je bila puna glava. Nisam imao osjećaj gdje sam sve ranjen. Ni tu ruku koja je najviše nastradala nisam osjećao jer sve, cijelo tijelo bilo je zamotano u izbušenoj uniformi. Jest, osjetio sam da me nešto jako žulja u prsima jer taj metak što je prošao kroz pancirku, on je bio zabijen u prsa, doktori ga kasnije vadili pincetom iz tijela. Glava, rana povrh oka me najviše mučila, jer mislio sam da sam ostao bez oka, ali sam krvarenje nekako zaustavio maramicom...Samo sam na jedno razmišljao: „Ako dođu da me uhvate, neću im živ pasti ruku!“. Jest da sam umalo krenuo okinuti obarač, ali nisam. Kažu, čuo sam tako, da kada si u smrtnoj opasnosti ili umireš, da ti sve, cijeli život prođe kroz glavu. Tako je i meni najednom slika mojeg sina bila pred očima. To mi je dalo snagu da budem strpljiv i čekam. I stvarno, ništa se ne događa. Iako, čujem ja njih, čujem dreku i shvaćam da oni zapravo ne znaju gdje sam. To mi je dalo još veći motiv da preživim pa sam iz te duboke rupe, ipak se nekako ispuzao i prebacio se u neku grobnicu. Malo morbidno, ali daleko sigurniji položaj nego biti na otvorenom, u trnju ležati. Ali nisam ni u toj grobnici dugo bio. Mislim si da je bolje da ja njih vidim, a i što ako jedan priđe i ja ga uspijem pištoljem ustrijeliti i dokopati se automatske puške. I razmišljam da ako doživim noć, takav kakav jesam obavezno polazim u izvlačenje...Borbe i dalje traju, čuo sam i tenk dolazi pa ispaljuje granate tamo oko crkve, to je odmah iznad groblja, traje borba za selo, praktično ni 100 metara od mene. I nekako sve to jenja, čujem dolaze po groblju vojnici. Prišli su već na 15-20 metara, ja ih ne vidim jer sam u zaklonu i odlučim ih zazvati prije nego dođu previše blizu za borbu. Zaderem se: „Dečki!“ i nastane tajac. Prođe više od minute i netko se zadere: „Tko je?!?!“. Odgovorim: „Ja sam iz 3. Brigade, „Kobre“ iz Slavonskog Broda!“. Bili su tom momci iz 4. Brigade, premišljali su, nije ni njima bilo svejedno. Ipak, došli su, izvukli me i previli. Ovaj jedan što me vidio, on je pao od iznenađenja, tako sam grozno izrešetan izgledao. Crn kao mrtvac, izranjavan, iskrvario, a ja živim i pričam...U bolnici sam se osjećao grozno, no kada je doktor došao i rekao da su još dva suborca iz kamiona preživjela bilo mi je mnogo lakše. Ne znam kako bih se nosio s činjenicom da sam jedino ja preživio. Svašta bi se pričalo. Da meni neko ovu priču pričao, ja bih prvi rekao da me laže. Kasnije je bilo lakše, došli su zapovjednici, došao je Mladen Kruljac, ljubio me od sreće što sam preživio“.

 

 

U borbama za selo Kašić, Taktička grupa 3. GBR bila je opterećena nizom nepovoljnih čimbenika

Došli su ratovati na teren na kakvom se dotad nisu borili, a praktično su odmah bili izloženi najžešćem neprijateljskom napadu, bez da su imali dovoljno vremena u potpunosti utvrditi položaje pa čak ni organizirati obranu s cjelokupnim sastavom. Primjerice, nisu se stigli inženjerijski osigurati, a morali su ratovati u vremenu kojega je neprijatelj odabrao kao idealan trenutak za udar svim snagama. Slijedeći, ništa manje jaki udar uslijedio je 4. veljače. Po prvi puta u Domovinskom ratu tenkovi dviju vojski su se sudarili na tako malom prostoru, a u bizarnom slijedu ratne sudbine i izmiješali unutar malenog sela u zadarskom zaleđu. No za taj napad su hrvatske snage već bile mnogo pripremljenije, te su ga uz obostrano velike žrtve uspjeli odbiti. Zapovjednici SVK shvatili su da je Kašić pretvrd orah i silinu napada usmjerili su ka Novigradu.

Valja istaknuti činjenicu da su pripadnici 3. GBR i u tim, kao i u svim nadolazećim okršajima imali važnu ulogu. Gotovo do studenoga 1993. vršili su smjene u zadarskom zaleđu, ali usput i izvodili aktivnu obranu, imali okršaje, posebice s ubačenim diverzantskim skupinama. Pomaknuli su tijekom ljeta liniju bojišnice i štitili izgradnju pontonskog mosta. Kako je vidljivo iz dramatičnih sjećanja sudionika bitke, selo Kašić u presudnim trenucima, prvih dana mjeseca veljače, obranjeno je iznimnom hrabrošću pripadnika 3. GBR i podrškom drugih postrojbi. Daljnje borbe za to selo uglavnom su okončane kvalitetnim zaprečivanjem prilaza neprijatelju što je ostvarila druga gardijska postrojba iz Slavonije – 5. GBR iz Vinkovaca. Obje postrojbe mijenjale su se tijekom cijele godine u zadarskom zaleđu i njihov je doprinos obrani ovog područja ključan. U obrani zadarskog zaleđa poginulo je 35 pripadnika 3. GBR i više pripadnika 5. GBR. Pravim čudom, među poginulima nije Ivica Rašić. Nakon dugotrajne rehabilitacije i operativnih zahvata konačno je krajem 1993. otpušten s bolničke njege. Njemu, Mariju Breziću i Anti Zubaku kao preživjelima u napadu na kamione u Kašiću, a zahvaljujući brizi zapovjednika Mladena Kruljca, omogućeno je da do kraja rata, iako hendikepirani, ostanu u sastavu brigade. Brezić i Rašić radili su s vojnim psima, Zubak je obavljao neke druge zadaće.

 

 

„Svi ste vi branitelji, svi ste invalidi kad treba. Dosta mi je više vas branitelja!“ 

 

Nakon što je Hrvatska oslobođena, Rašić je otišao u mirovinu kao 70%-tni invalid, i to kao običan vojnik, a dio gelera kao uspomenu iz Kašića i dalje nosi u tijelu. Nakon rata skrasio se u Zagrebu gdje živi skromno, ali nezadovoljan načinom kako se država odnosi prema vrijednostima Domovinskog rata:

„Iskreno, nesigurniji sam danas nego u ratu. Jer sve što ne valja, za sve su branitelji krivi, proganjaju nas da smo teret državi, da ju koštamo, da imamo privilegije. A ja nemam ni auto, nisam napravio čak ni neku malu kućicu. U ratu, mi smo bili prvi u svakoj borbi, kuće su bile pune, mogao sam nositi što sam htio, ali ni meni ni suborcima nije palo na pamet da uzimamo. Isto tako, nisam razmišljao ni trena o novcima za plaću kada sam napuštao dobar posao u Njemačkoj...Sve da bi nas danas optuživali za privilegije, čak da smo nečasni. Eto neki dan, baš sam išao do dečki u Savskoj, bila je kontrola karata u tramvaju. Kontolorka na mene poludi što imam besplatnu vožnju kao invalid, poče se pred putnicima derati: „Svi ste vi branitelji, svi ste invalidi kad treba. Dosta mi je više vas branitelja!“.  U Savsku pak odem svaki dan, od prvog dana. Odem popodne, javim se dolje tim 100%-tnim invalidima, dam im podršku, izmolim krunicu i odem kući. I tako svaki dan. Više od toga me ne zanima. Osjećam da ti ljudi trebaju podršku, jer ne samo njih, nego i ostale ratne veterane gleda se sve više na način na koji je jedna nekulturna kontrolorka gledala na mene“.

 

Na povjesničarima koji istražuju razdoblje Domovinskog rata leži odgovornost da bitke poput ove za zadarsko zaleđe očuvaju od zaborava i netočnih interpretacija, upravo onoga što je dosada opterećivalo sjećanje na herojsku obranu Kašića.

 

Na društvu u cjelini ipak leži odluka kako se odnositi prema ratnim veteranima i da li će naše i neke buduće generacije sudionike i vrijednosti Domovinskog rata poimati kao spomenuta kontrolorka karata ili ćemo kao i ostatak civiliziranog svijeta cijeniti kako dolikuje ratne veterane pobjedničke vojske.

 

  1. dio         2. dio  

 

 

Oluja

 Foto:  1. scrshot Youtube

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Tomislav Šulj

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 256 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja