Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Komandosi su vrhunski obučeni vojnici za specijalne namjene čija je najvažnija karakteristika da mogu samostalno djelovati duboko u pozadini neprijateljskog teritorija
OBUKA HRVATSKIH KOMANDOSA (1/2)
 

TOVKO

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

5. kolovoza 1997. polaznicima tečaja TOVKO 97 svečano su uručene  diplome. TOVKO je kratica naziva: „Tečaj za odabir vođa commando postrojbe“, a proveden je prvi puta još 1994.

 

 Tečaju su većinski pristupili najbolji kandidati iz elitne postrojbe 1. hrvatskog gardijskog zdruga.

...

Zdrug je osmišljen je kao specijalna vojna postrojba za obavljanje najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima i djelovao je kao postrojba za specijalne namjene na svim bojištima.

Miljenko Filipović, kao zapovjednik Zdruga obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja izvođenog s kopna, vode i iz zraka.

Zanimljivo, zbog interventnog odlaska na Južno bojište tečaj je prekinut i okončan tek nakon završetka rata.

Voditelj TOVKA, brigadir Rodolfo Barrio Saavedra, organizirao je novi, još mukotrpniji tečaj za hrvatske komandose. U trajanju od 4 mjeseca polaznici su bili izvrgnuti stalnom stresu, a cjelokupna obuka provodila se bojevim streljivom.

Nakon više od mjesec dana intenzivne temeljne obuke koja se izvodila u brdima Učke, polaznici odlaze na trotjednu alpinističku obuku na planinu Velebit.

Potom kandidati prolaze iscrpljujuću obuku u „logoru smrti“ u vojarni Šapjane i odlaze na more gdje se ispituju njihove krajnje granice izdržljivosti jer u vodi dnevno provode više od 12 sati.

U zadnjem dijelu, uz padobransku i obuku o gradskim borbama, vraćaju se u šumu, na „preživljavanje u simuliranoj situaciji unutar neprijateljskog teritorija“, što uključuje potjere ljudstvom i psima, gdje se svakodnevno moraju kretati po više od 30 kilometara, ali i test izdržljivosti na ispitivanje u višednevnom zarobljeništvu.

 

Od 140 najboljih pripadnika Zdruga, selekcijom je odabrano 37, od kojih su 18 najboljih od najboljih, uspjeli završiti obuku za komandosa.

 

...

 

18. svibnja 1991. utemeljena je postrojba za specijalne namjene Bojna „Zrinski". Njezin prvi zapovjednik bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, a njegovim zamjenikom imenovan je bojnik Miljenko Filipović, obojica dočasnici elitnih postrojbi francuske Legije stranaca.

Od 300 pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca za novoosnovanu postrojbu strogom selekcijom odabrano je 27 kandidata, kojima su priključena još dva pripadnika Antiterorističke jedinice MUP-a iz Lučkog.

 

Commando

 

 

Kandidati za bojnu Zrinski birani su prema najstrožim kriterijima; morali su biti mlađi od 25 godina, odličnoga zdravlja, neoženjeni te psihofizički spremni podnijeti najveće napore. Bojna „Zrinski" ustrojena je s namjenom samostalnog djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, te za izvođenja diverzantskih akcija u dubini neprijateljskog teritorija u obliku manjih borbenih skupina. Bojna „Zrinski" izvršavala je zadaće na svim bojišnicama: u zadarskom zaleđu, Vukovaru, Hrvatskoj Kostajnici, Gospiću, potom u Metkoviću, Kupresu, dubrovačkom zaleđu, a ratni put završen je oslobodilačkom operacijom „Maslenica“.

Nakon toga bojna Bojna „Zrinski" postala je okosnica novoustrojene najelitnije postrojbe Hrvatske vojske (HV).

Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora, združene postrojbe višenamjenskog karaktera sa zadaćama: osiguranje predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanje državničko-ceremonijalnih radnji, ali i najelitniju postrojbu HV-a, 1. hrvatski gardijski zdrug. „Zdrug“ je osmišljen kao specijalna vojna postrojba Oružanih snaga za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima. U sastav „Zdruga“, osim pripadnika Bojne „Zrinski” koja je činila osnovu nove postrojbe, ušla je 8. lakojurišna brigada Vojne policije i Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojna „Matija Vlačić”.

Zapovjednik „Zdruga“, general Miljenko Filipović, obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja izvođenog s kopna, vode i iz zraka. Unutar „Zdruga“, osim pješaštva, djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere. Budući da je dio zapovjedništva vojnička znanja stekao u francuskoj Legiji stranaca, u obuci „Zdruga“ korištene su metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim ratnim iskustvima stečenim tijekom Domovinskog rata, ponajprije na Commando tečajevima. Istodobno, „Zdrug“ je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama: „Cincar“, „Zima '94“, „Bljesak“, „Skok 2“, „Ljeto '95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“ od kojih su neke izvodili u ekstremno teškim klimatskim uvjetima. Iako je u oslobodilačkoj operaciji „Maestral“ poginuo dozapovjednik postrojbe Ante Šaškor, a po drugi puta je ranjen zapovjednik Miljenko Filipović, te zapovjednici bojni, pripadnici „Zdruga“ uspješno su obavili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta. Ipak, „Zdrug“ je neočekivano ugašen u ožujku 2000. odlukom predsjednika Stjepana Mesića. U javnosti su prikazivani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvršiti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime je opravdana nimalo mudra odluka o gašenju najelitnije postrojbe HV-a. Za vrijeme rata, potom u mirnodopskom razdoblju zapovjednici „Zdruga“ organizirali su brojne specijalističke obuke, tako i Commando tečaj. Stoga što je monografija „Zdruga“ obuhvatila ratni put te postrojbe, u njoj je opisan samo onaj tečaj koji je izveden tijekom Domovinskog rata:

 

„U travnju 1994. godine provođena je izobrazba pripadnika „Zdruga“ vezana uz helikopterski desant, spuštanje iz helikoptera niz uže i ostale uz to vezane vještine. Primijenjen je postupak zapadnih vojski na platformi helikoptera istočne proizvodnje MI-8. Početkom rujna 1994. godine organizira se provedba Commando tečaja za zapovjednike vodova i desetina iz Padobranske bojne, Izvidničkog voda i dvojice pripadnika 1. hg zbora. Voditelj tečaja bio je pukovnik Rodolfo Barrio Saavedra. Tečaj se zvao TOVKO (tečaj za odabir vođa commando postrojbe) i planiran je u četiri faze: temeljna izobrazba, stalne operacije, amfibijske operacije i padobranske operacije."

 

Commando

 

Taj prvi tečaj pretežno se izvodio na području kampa Žutica, a koji se nalazi nedaleko od mjesta Križ, u dolini rijeke Česme. Križ je povijesno mjesto i središte ivanićkog kraja. Južni dio općine zahvaća šumu Žuticu, gdje je i nalazište nafte, a na istočnom dijelu nalazi se šuma i lovište Veliki Jantak. Valja istaknuti kako se i prije provođenja Commado obuke u sklopu „Zdruga“ u Žutici provodila obuka, a koja je jednim dijelom bila temeljena na sustavu Commando obuke kakvu su primjenjivale zapadne vojske. Tu obuku provodili su instruktori postrojbe za specijalne namjene Bojna „Frankopan“.

„Bojna „Frankopan” ustrojena je 29. srpnja 1991. u Kumrovcu. Za zapovjednika Bojne imenovan je Ilija Toth, a za zamjenika Bruno Zorica-Zulu koji u dogledno vrijeme preuzima zapovijedanje postrojbom. Nakon ustrojavanja i opremanja, postrojba vrši intenzivnu obuku. Obuka se ponajprije temeljila na povećanju psihofizičke spremnosti pripadnika, zatim rukovanju svim dostupnim borbenim sredstvima te vojnoj taktici.

Specijalna postrojba Ministarstva obrane RH Bojna „Frankopan” ustrojena je s namjenom djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Od samog osnivanja postrojbe jedna taktička skupina djeluje izdvojeno na Južnom bojištu. Između ostalog, sudjeluje u akciji oslobađanja Šibenskog mosta, izvodi više diverzantskih akcija na području Sinjskog bojišta te više diverzantskih i napadnih akcija na Stonskom bojištu gdje dolazi do pogibije jednog pripadnika postrojbe. Intenziviranjem rata u Hrvatskoj, Bojna u listopadu 1991. odlazi na Novljansko bojište (zapadna Slavonija). Krajem listopada postrojba izvršava diverzantsku akciju uništavanja skele na Savi između Jasenovca i Uštice. U izvršavanju zadaće neprijatelju su naneseni ozbiljni gubici u ljudstvu. Postrojba stalno izviđa neprijateljeve prve crte i pozadine te time pridonosi otkrivanju njegovih namjera i uspješnoj provedbi budućih operacija hrvatskih snaga.

U studenom 1991. Bojna „Frankopan” djeluje na Istočnoslavonskom bojištu gdje u suradnji s ostalim postrojbama HV-a stabilizira crtu obrane nakon pada Vukovara. Početkom prosinca postrojba dobiva i izvršava tešku zadaću da kod Tenje izvuče poginule pripadnike HV-a koji su se nalazili stotinjak metara od neprijateljskih položaja. Sredinom prosinca, prilikom oslobađanja lijeve obale Drave kod Osijeka, Bojna izvodi akciju uspostavljanja mostobrana te se probija u unutrašnjost Kopačkog rita gdje odbacuje kombinirani sastav 2. motoriziranog bataljuna 36. motorizirane brigade JNA. Tom je akcijom neprijatelju onemogućeno izravno gađanje grada Osijeka. Iz stroja je izbačen veći broj neprijateljskih vojnika i zarobljena je veća količina materijalno-tehničkih sredstava.

U travnju 1992. Bojna dolazi na Južno bojište. Ondje u suradnji s ostalim postrojbama sudjeluje u obrani, vrši izvidnička djelovanja u pozadini neprijatelja i provodi nekoliko diverzantskih akcija u kojima mu nanosi gubitke u ljudstvu i tehnici. U lipnju 1992. godine za zapovjednika Bojne imenovan je satnik Vinko Primorac. Nakon povratka s Južnog bojišta Bojna se iz Kumrovca seli u bazu u Šepurinama kod Zadra gdje djeluje do gašenja, 16. prosinca 1992. godine.

Većina pripadnika Bojne „Frankopan” prelazi u 7. gardijsku brigadu „Pume“, jedan dio u 2. gardijsku brigadu „Gromovi“, jedan dio u Bojnu „Zrinski”, a ostatak u ostale specijalne postrojbe HV-a“, navodi se u monografiji „Zdruga“.

 

 

KAMP ŽUTICA

 

Kompleks za obuku na Žutici nije slučajno odabran jer na njemu su već od kasnog proljeća 1991. određene aktivnosti vršili pripadnici Bojne „Zrinski“, odnosno Glavnog stožera. Inicijativu za pretvaranje Žutice u kamp za obuku pripadnika specijalnih postrojbi pokrenuo je ondašnji dozapovjednik „Frankopana“ Bruno Zorica – Zulu koji je djetinjstvo proveo u Ivanić gradu, i koji je znao da je kompleks Žutica gotovo idealan za provođenje trenažnog procesa daleko od očiju javnosti. Stoga su već od početka rujna 1991. započele pripreme da se kamp prilagodi za potrebe vojne obuke koja se provodila po NATO standardima.

 

Commando

 

 

Ta obuka ponajprije je koristila kao selekcijski proces za nemali broj onih koji su pristizali i htjeli pristupiti postrojbi za specijalne namjene. No iako zbog strogih kriterija dio pristiglih nije zadovoljavao psihofizičke norme za pristupanje takvoj postrojbi, kandidati su imali veliku korist jer su usvojili znanja o oružju i taktici koja su mogli primijeniti u drugim postrojbama HV-a kojima su potom pristupali. Pokojni Dalibor Holer postao je prvi zapovjednik, odnosno organizator obuke na Žutici, u čemu su mu pomagali probrani instruktori.

„Frankopani“ su se stalno nalazili na terenu, pa su tako i instruktori htjeli borbeno djelovati, stoga je pristupanje postrojbi Francuza Renea Dutruela riješilo taj problem i uvelike poboljšalo razinu obuke. Naime, kao i Bruno Zorica – Zulu, Dutruel je bio pripadnik francuske Legije stranaca koji je došao kao dragovoljac boriti se protiv velikosrpske agresije. Znajući za njegove instruktorske kvalitete, jer Dutruel je izvodio obuku u najelitnijoj postrojbi Legije stanaca – 3. padobranskoj bojni, Zorica mu je objasnio da je mnogo učinkovitije da ostane izvoditi obuku u Žutici, nego da se priključi „Frankopanima“ na bojišnici. Obuka se, uz uporabu bojevog streljiva, otada neprekidno izvodi po konceptu obuke Legije stranaca. Uz iznimno napornu fizičku obuku, polaznike se obučavalo i nizu drugih za rat potrebnih vještina.

Željko Bek – Čarli podučavao ih je kako se rukuje minobacačima i teškim strojnicama, a Marinko Babić – Babac provodio je kondicijsku obuku i podučavao osnovama preživljavanja. Polaznike se podučavalo kako rukovati protuoklopnim oruđem, minsko-eksplozivnim sredstvima, osnovama taktike i izviđanja, osnovama komunikacije, borilačkim vještinama, ali i osnovama medicinske pomoći. Također se izvodila obuka iz veslanja, kao i važne poduke iz topografije, iz orijentacijskog snalaženja u prirodi, kao i drugih potrebnih vještinama.

Ipak, obuka se najviše temeljila na dizanju fizičke spreme i suočavanju kandidata s realnim borbenim uvjetima. Po planu i programu koji je izradio Dalibor Holer obuka je trebala trajati 30 dana te je iz dana u dan postajala fizički sve napornija. Od drugog dana kada je trebalo pod punom ratnom spremom istrčati tri kilometra, norme se svakim novim danom, napose od polovice obuke dižu. Četrnaestog dana obuke, uz sve ostale obaveze tijekom dana, kandidati su upućeni na trčanje od šest kilometra, potom poslijepodne na kondicijski marš od 10 kilometara. U trećem tjednu obuke ta se norma dignula na 25 kilometara, da bi polaznik za kraj morao zadovoljiti normu forsiranog marša s punom ratnom opremom od 30 kilometara. Raspuštanjem Bojne „Frankopan“ krajem 1992. godine počinje i stagnacija trenažnog procesa u kampu za obuku na Žutici. No, postupno brigu o kampu preuzima zapovjedništvo Bojne „Zrinski“ koje uviđa vrijednosti poligona za obuku na još višoj razini nego što je ona mogla biti izvođena u ubrzanim obukama koje su provodili instruktori Bojne „Frankopan“.

Jedan od instruktora iz  „Frankopana“, Goran Bek – Čarli ostao je djelovati u „Zrinskima“, te se prisjeća zbivanja od samih početaka do pretvaranja Žutice u kamp za izvođenje Commando obuke:

 

„Baza Žutica uređena je i pripremljena za prijem ljudi negdje u šestom mjesecu 1991. Tamo su se nalazila tri ultra-laka zrakoplova koji su spadali pod Bojnu „Zrinski“, kao i sama baza. Početkom rujna mjeseca u bazu su došli „Frankopani“, a jedno vrijeme baza je i dalje služila za smještaj i djelovanje tih aviona. Oni su bili sklopljeni u šumi, a kad su ti hrabri piloti išli djelovati, koristili su jednu stazu, prenamijenjenu za pistu. Odmah od početka rujna bazu smo počeli pripremati za provođenje obuke. Osim specijalističkih provodile su se i osnovne, temeljne obuke jer u ono vrijeme su u vojsku dolazili ljudi koji nisu ni pušku vidjeli pa ih je takve trebalo pripremati za ratište. Nama je prioritet bio izvršiti dobru selekciju da popunimo Bojnu „Frankopan“. Kako smo od početka listopada otišli na teren, pripadnici „Frankopana“ zapravo se nisu više obučavali u Žutici nego su tamo djelovali instruktori koji su pripremali ljude za djelovanje u našoj postrojbi. Kasnije je sve to poprimilo značajnije razmjere jer obučavali smo izvidnike, diverzante, vojnu policiju, 1. bojnu 2. gardijske brigade, osnovu kasnije ustrojene 8. lakojurišne brigade, i tako dalje. Nakon rasformiranja Bojne „Frankopan“ ja sam ostao vezan uz poligon, a većina pripadnika „Frankopana“ priključili su se „Zrinskima“ ili gardijskim brigadama. Brigu nad poligonom preuzeo je Glavni stožer specijalnih snaga, isprva pod zapovijedanjem Ante Rose, a kasnije Ante Gotovine. Obuka se i dalje provodila, za sve postrojbe tko je god tražio to od Glavnog stožera. Mi smo potpali pod Bojnu „Zrinski“, odnosno uskoro „Zdrug“. U tom razdoblju zapovjedništvo „Zrinskih“ odlučilo je obnoviti i poboljšati specijalnu obuku na Žutici. Važnu ulogu imao je brigadir Aldo Lučev koji je ovdje došao s nacrtima za poligon kakvi se rade u Legiji stranaca. Jedan dio poligona već je bio tome prilagođen, a ostalo smo trebali nadograditi i poboljšati. I konačno, u bazu je pristigao Rodolfo Barrio Saavedra koji je organizirao vrhunske obuke za komandose. Mi smo odmah vidjeli da je to čovjek s golemim, golemim znanjem, ali i velikom voljom da napravi pravu stvar. Kada su krenuli Commando tečajevi, taj čovjek je stvarno bio nezaustavljiv. Iskazao je nevjerojatnu energiju i volju da od dobrih vojnika napravi prave specijalce pa smo i mi pružili maksimalan doprinos da mu pomognemo. Svi ljudi koji su došli na te tečajeve prošli su vrhunsku obuku koja se mogla mjeriti sa svim takvim obukama u svijetu. Nažalost, ono što je nama nedostajalo da bi bili još bolji, to je bila logistika. Mi nismo takvom tečaju mogli pružiti sve što je trebalo, no bila su takva vremena. Snalazili smo se, tečaj je samim time bio još teži i za polaznike i za instruktore, ali pouzdano mogu reći da je sve napravljeno kako je Rodolfo isplanirao. Posebno je prvi Commando tečaj bilo teško organizirati, najviše za samog Rodolfa koji tada još nije raspolagao s ljudima koje je mogao uključiti kao instruktore. No, na tom prvom tečaju obučeni su vrhunski, izabrani vojnici koji su kasnije radili kasnije instruktori, a mi smo se trudili pomoći s našim znanjima koliko smo mogli.“

 

Brigadir Rodolfo Barrio Saavedra rođen je 1959. godine u Buenos Airesu u Argentini, a otuda i njegov nadimak iz Domovinskog rata, „Argentinac“. Od 1978. do 1981. pohađao je vojnu akademiju Oružanih snaga Argentine i stekao diplomu prvostupnika vođenja i operativnog menadžmenta. Potom je završio združeni tečaj za komandose Argentinske vojske, nakon čega je postao instruktor komandosa, a 1989. i instruktor za protuterorističke operacije, pri čemu je u jednoj protuterorističkoj akciji teže ranjen. Narednu godinu odlazi na školovanje u SAD gdje završava Naprednu časničku školu, smjer pješaštvo (Infantry Officer Advance Course). Iste je godine kao instruktor komandosa vodio pustinjsku fazu obuke. U prosincu 1990. sudjelovao je u vojnoj pobuni zbog potpisivanja mirovnog sporazuma između Argentine i Velike Britanije koji je zahtijevao zatvaranje argentinske vojne industrije. Nakon neuspjeha pobune zatražio je azil u Urugvaju, a uskoro su ga kontaktirali prijatelji, porijeklom Hrvati iz Argentine, koji su ga pridobili za ideju da se dragovoljno pridruži obrani napadnute Hrvatske kojoj su bili prijeko potrebni školovani časnici takve razine znanja.

Saavedra se uputio u Hrvatsku jer je bio svjestan činjenice da jedna socijalistička tvorevina ne dopušta demokratsko pravo maloj državi da se osamostali, ali i stoga što hrvatski i argentinski narod imaju velikih sličnosti. Pridružio se postrojbi 4. gardijske brigade gdje je djelovao kao instruktor-savjetnik, te kao zapovjednik 5. bojne te brigade. Nakon toga pristupio je „Zrinskima“, odnosno novoustrojenom „Zdrugu“, a u jesen 1994. organizirao je i vodio prvi tečaj za komandose. Od 1996. do 2000. vodio je nove Commando obuke i obuku izvidnika za potrebe Oružanih snaga RH. Godine 2000. postao je zamjenik zapovjednika brigade za specijalne operacije. Nekoliko je puta odlikovan je i pohvaljivan za vojna postignuća, zasluge u ratu te za borbene zasluge u Argentini i Hrvatskoj. Saavedra se prisjeća okolnosti u kojima se organizirao prvi  tečaj:

 

„Commando tečaj zamišljen je kao selektivni tečaj da se unutar elitne postrojbe kakav je bio „Zdrug“ obuče specijalci. U početku rata nije bilo dovoljno vremena da ljude obučimo za to. Minimalno za takvo što potreban je jedan selektivni tečaj u trajanju od dva mjeseca. To je minimalno! Realno, selektivni tečaj za komandosa traje između 100 dana i četiri mjeseca. Tako se na primjer radi Q tečaj u specijalnim snagama SAD-a (SF Qualification course) i selektivni tečaj SAS-a Britanske vojske. U Argentinskoj vojsci tečaj isto traje četiri do pet mjeseci što ovisi o predznanju kandidata. U prvom razdoblju velikosrpske agresije u Hrvatskoj vojsci nije se takvo što moglo provesti jer je vihor rata zahtijevao da prirodno nadareni vojnici obavljaju najteže zadaće uz osnovne specijalističke obuke. Kako je rat u Hrvatskoj ušao u pasivnu fazu, napose nakon „Washingtonskog sporazuma“, a kako se najžešći intenzitet ratovanja prebacio na bojišnice u Bosni i Hercegovini, stekli su se uvjeti da pokušamo provesti takav tečaj. U organizaciji smo se ponajprije koncentrirali da školovanje dočasničkog kadra unutar „Zdruga“, posebno iz Padobranske bojne i izvidničkog voda. Oni su već posjedovali neke važne vještine koje nismo morali od početka obučavati.“

 

Commando 

 

Značenje "Commando" i povjesnica postrojbi

 

S obzirom da je tečaj nosio naziv „Commando“, potrebno je objasniti i značenje, kao i kratku povjesnicu postrojbi koje su djelovale pod tim nazivom. Komandosi su vrhunski obučeni vojnici za specijalne namjene čija je najvažnija karakteristika da mogu samostalno djelovati duboko u pozadini neprijateljskog teritorija.

Vojske koje obučavaju komandose sustav obuke čuvaju u tajnosti. Zbog toga će i ovaj tekst biti lišen nekih detalja o obuci, odnosno provedbi stečenih iskustava tijekom Domovinskog rata, a ponajprije zato što se dio obuke u prilagođenim uvjetima nastavio izvoditi u sustavu specijalnih postrojbi Republike Hrvatske.

Vojske drže strogom tajnom podatke o obuci i djelovanju takvih snaga, stoga je logično je što o takvim postrojbama nema previše informacija. Programi i metode izobrazbe u svijetu tajni su i svi se kandidati nalaze u izolaciji. U mnogim zapadnim državama ni njihova najbliža rodbina nema pristup nikakvim informacijama, čak ni u slučaju ranjavanja ili smrti. Iako se gerilsko ratovanje proteže kroz vojnu povijest otkako je svijeta, specijalizirani oblik takvog djelovanja postaje predmetom zanimanja zapadnih vojski nakon loših iskustava Britanaca u Burskim ratovima (kraj 19. i početak 20. stoljeća) kojima je gerilska taktika posebno obučenih jedinica Bura nanijela znatne gubitke. Specijalne postrojbe Bura na afrikanskom jeziku nazivane su „kommando“, a njihov zapovjednik „kommandant“ i otuda se uvriježio takav naziv za specijalne postrojbe koje djeluju u neprijateljskoj pozadini. Već do izbijanja 2. svjetskog rata neke europske vojske uspjele su razviti sustav obuke za takve postrojbe, ponajprije Njemačka i Britanska vojska. Njemačka vojska ustrojila je Brandeburg bojnu koja prerasta u pukovniju, a do 1944. godine Britanci su već ustrojili diviziju Commando sastava (četiri brigade, inženjerijski Commando-odred, centar za obuku i specijalnu postrojbu za djelovanje u planinama).

Također, i Američka vojska je 1942. ustrojila šest bojni „rendžera“. Već je djelovanje takvih postrojbi u 2. svjetskom ratu pokazalo njihovu veliku učinkovitost. Posebno su upečatljive i česte bile akcije njemačkih komandosa koji su ih izvodili još samog izbijanja rata kada se 500 njihovih pripadnika u Gornjoj Šleziji preobuklo u uniforme poljske armije i rudara s ciljem zauzimanja rudnika i industrijskih postrojenja.

Vjerojatno najpoznatiji pothvat njemačkih komandosa bilo je spektakularno oslobođenje Benita Mussolinija, a kojeg je zračnim desantom u geografski ekstremno teškim uvjetima iz zatočeništva izbavila borbena skupina „Friedenthal“, pod zapovijedanjem kapetana Otta Skorzenya. Nakon što mu je talijanski kralj Victor Emmanuel III. oduzeo ovlasti Mussolini je uhićen i prebačen je u skijalište na vrhu Gran Sassoa (2912 mnv), što je najviši planinski vrh u središnjoj Italiji. Predvodeći 90 njemačkih specijalaca u devet jedrilica Otto Skorzeny sletio je 12. rujna 1943. s jednim malim zrakoplovom pokraj hotela na planinskom vrhu Gran Sasso, te su oni bez ispaljenog metka oslobodili šokiranog Mussolinija. Nakon 2. svjetskog rata u sve više vojski razvija se sustav Commando obuke. Vojske istočnog bloka nisu obučavale takve postrojbe, s obzirom da su svoju snagu temeljile na moćnom naoružanju i masovnosti, a što se upravo u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku pokazalo kao potpuno promašen koncept. Nasuprot tome, zemlje zapadnog svijeta itekako su razvijale obuku specijalnih postrojbi. Analizirati njihov razvoj u drugoj polovici 20. i u prva dva desetljeća 21. stoljeća oduzelo bi previše prostora, a to uostalom i nije tema članka.

Vratimo se stoga u u razdoblje priprema i provedbe prvog cjelovitog Commando tečaja u Hrvatskoj vojsci.

Rodolfo Barrio Saavedra prisjeća se:

 

„Osnovni problem u organiziranju prvog Commando tečaja bio je manjak logističkih resursa. Na primjer, u Argentini se takav tečaj izvodi u školi za padobranske komandose. Za izvedbu tečaja već postoji kadar, infrastruktura, postoji i centar za obuku i tako dalje. Zapravo, najveći problem s kojim sam se tada suočio bio je što nisam imao dovoljno instruktora. Znači, ja sam trebao raditi i kao vođa tečaja i kao instruktor vještina i kao mentor nekih instruktora koji su sudjelovali na tečaju. Ti instruktori nisu bili specijalizirani za Commando obuku, ali imali su neke vještine koje su tečaju bile potrebne. Prvi tečaj bio je koncipiran da se izvodi u trajanju od dva mjeseca, dakle gotovo dvostruko kraće nego što bi trajao u mirnodopskim uvjetima. Znači, taj prvi tečaj trebao sam prilagoditi i standardizirati neke stvari, da bi polaznici s tim znanjem mogli odmah ići dalje u rat. Težište tečaja baziralo se na stjecanju vještina koje ćemo mi koristiti odmah u ratu! Commando tečaj sadrži puno drugih elemenata koje valja podučiti, ali u ratnim okolnostima nije bilo potrebe, a nije bilo ni vremena. Da nije bilo vremena, pokazalo se pred sam kraj jer tečaj je naprasno prekinut s obzirom da je „Zdrug“ interventno dignut i morali smo poći na Južno bojište. U takvim ratnim okolnostima neke elemente obuke nije bilo ni potrebe provoditi na tečaju. Na primjer, unutar faze tečaja koji se naziva „Stalne operacije“ izvodi se jedan tečaj koji se zove „S.E.R.E“, što znači: „survival, evasion, resistance of the prisoner of war and escape“ („preživljavanje, izbjegavanje, otpor ratnog zarobljenika i bijeg“). Na tom tečaju ljude obučavamo čemu mogu biti izloženi u neprijateljskoj pozadini, odnosno kao ratni zarobljenici. U specijalnim postrojbama taj tečaj je malo „hard“, recimo, jer polaznici doslovno žive u simuliranim situacijama unutar neprijateljskog teritorija, odnosno prolaze simulirano zarobljavanje i zarobljeništvo. Na Commando tečaju 1994. to nismo radili jer polaznici su bili sve ratni veterani. Uglavnom svi polaznici tog prvog tečaja bili su ljudi koji su iza sebe imali jednu, dvije ili tri godine rata. Ranjavani, oštećeni, neki od njih bili su i u zatočeništvu pa smo njihova iskustva koristili da dočaramo drugim polaznicima što ih čeka. Dakle, niti nije bilo vremena, niti potrebe te prekaljene veterane izlagati svim elementima tečaja. Mnogo više pažnje posvetio sam stvarima koje bi im prioritetno trebale trebati u slučaju odlaska na bojište, a što se i dogodilo. Na primjer, na temeljnom tečaju, koji je prva faza cijelog tečaja, puno smo radili na nenaoružanoj borbi, na sanitetskoj obuci, na tehnikama kretanja u patrolama, tehniku infiltracije, helikopterski desant i dubinska izviđanja, itd. Primjerice, u Hrvatskoj vojsci zbog zakonskih odredaba nije bilo dozvoljeno provoditi sanitetsku obuku takve razine. Ali, mi smo to sve radili! Ustrojili smo jedan tim s doktorima i medicinskim sestrama koji su po mojim naputcima podučavali ono što je bilo nama potrebno. Zamislimo samo vojnika, ranjenog u neprijateljskoj pozadini, bez mogućnosti hitne evakuacije helikopterom. Ili recimo da specijalac u neprijateljskom teritoriju nagazi na minu. Njegovi suborci moraju znati kako amputirati ud, kako dati infuziju, kako zašiti ranu. Ako nije amputiran ud, ranjenik dobije sepsu, dobije gangrenu i umire. Svaki specijalac spašava život suborca i ako treba, tog ranjenika nositi će i po tjedan dana na nosilima dok ga ne dopreme do naših linija. Eto, zato smo mi puno radili sanitet u toj temeljnoj fazi i na neki način zaobišli zakonsku regulativu“.

 

Commando

 

Saavedra je u Commando tečaj uveo i obuku nenaoružane borbe. Naime, u Bojni „Zrinski“ obavezno se podučavale tehnike Jiu jitsu Black dragon akademije, drevne samurajske vještine koju je iz Australije doveo Stjepan Grbavac, nositelj crnog pojasa sedmog dana. Čim je počeo s obukom u „Zrinskima“, uz punu podršku zapovjednika Miljenka Filipovića, odmah se prebacio na ekstreman način vježbanja. Tijekom kritične 1991. odlučio je trenirati na granici brutalnosti jer je smatrao da treba primijeniti nesvakidašnji tip treninga, kojemu je cilj u što kraćem roku dignuti ljudsku otpornost i spremnost na samoobranu na maksimalnu razinu.

Grbavac i Saavedra odmah su po upoznavanju našli zajednički interes i odlučili koristiti znanja onog drugog u svojim obukama.

 

„Argentinac je bio oduševljen. Toliko puta je ponovio: „Stjepane, ja sam godinama tražio, ali nikad nisam našao pravu vještinu da ju uskladim s treningom za komandose. Ovu vještinu kao da su zajedno radili japanski učitelji samuraja i zapadnjaci koji su osmislili komando obuku!“ Vrlo brzo pokazalo se koliko je ta vještina bila značajna u obuci za najbolje pripadnike „Zdruga“. Hrvatska je bila u ratu, Saavedra nije imao dovoljno potrebnog vremena da provodi dug proces obuke za komandosa. S druge pak strane, zbog nimalo povoljne materijalne situacije, uz surove treninge Jiu jitsua mnogo ranije mogao je detektirati vojnika koji nije bio materijal za polaznika Commando tečajeva. Time je ušteđeno dosta novaca koliko košta takva obuka, a Saavedra je rezonirao vrlo jednostavno: „Tko ne može podnijeti opterećenje Jiu jitsua, ne zaslužuje biti komandos“, prisjeća se Grbavac.

 

Za prvi tečaj prijavilo se 90, a selekcijom ih je odabrano 44. Ante Vukadin jedan je od onih 22 polaznika, koji je završio tečaj 1994., te se prisjeća surovosti i psihofizičkog stresa kojima su kandidati bili izvrgnuti.

 

„Čini mi se da sam bio jedini polaznik koji je pristupao tečaju, a da je već bio i ranjen i zarobljen pa sam bio skeptičan hoću li uopće proći ulazni test. Testiralo se plivanje na jezeru kod baze u Rakitju, morali smo istrčati vremensku normu oko 18 kilometara pod teretom od 20 kilograma, te smo prošli niz psiholoških testiranja i psihofizičkih provjera. Mi koji smo zadovoljili norme, odvezeni smo na poligon Žutica kod Ivanić grada. Prvi dio tečaja, takozvana „Temeljna faza“ bio je stalni dril. Bili smo izvrgnuti stalnim iznenađenjima u smislu fizičkog iscrpljivanja i stalnih kažnjavanja. Stalno smo odlazili u iscrpljujuće hodnje, naporna trčanja, kretanja po terenu, učili smo kamuflažu. Bili smo izvrgnuti konstantnom fizičkom pritisku koji je neminovno dovodio do psihološkog pucanja i odustajanja najvećeg broja kandidata. Poslije tih prvih fizičkih maltretiranja dobivamo i prvo teorijsko znanje, slijedilo je predavanje u učionicama o onome što smo prije ili poslije radili u šumi. Polako je uvođen sve širi spektar vojničke obuke: rad s eksplozivom, s detonirajućim, sporogorećim štapinom, itd. Učili smo o zamkama, o izbjegavanju i njihovom postavljanju, o preživljavanju. Meni najdojmljiviji dio tečaja, uz Jiu jitsu, bio je izbjegavanje pasa tragača. Učili smo kako se sakriti, zavarati trag i pobjeći, kako se obraniti, odnosno primiti psa, prihvatiti s njim borbu i ubiti ga ako te napadne. Jiu Jitsu obuka bila je strahovito naporna. Jiu Jitsu smo izvodili u blatu, u vodi, na svim terenima i u svim uvjetima. Grbavac bi samo rekao: „Skidaj svu opremu, idemo: Udaranje!“. To su  bile vrlo, vrlo krvave borbe, krajnje frustrirajuće. No naučiš se nositi s tim, trpjeti, pobijediti samog sebe i taj mentalitet ostaje u tebi za cijeli život, naravno, onome tko sve to položi. Taj dio tečaja nazivamo „Stalnim operacijama. Također, učili smo kako prihvatiti napad i izvući se iz neprijateljske paljbe, te pobjeći, i izvršiti zadaću za koju smo obučeni. Da, na tom tečaju bio je očit deficit instruktora. No, Argentinac je to sjajno posložio. On i Grbavac su za mene i danas najznačajniji instruktori jer su me oni naučili što je vojnički duh. Sve te vještine i discipline koje usvojiš ipak bez duha puno ne znače. Sjećam se trenutka kad nas je Argentinac najviše zgazio. Došao je na sasvim drugo mjesto eksfiltracije helikopterom, a zadao nam vrijeme za koje trebamo doći do tog mjesta. Mi smo se potrgali hodajući preko oranih njiva, po blatu i kiši. U helikopteru sam svojima rekao da zapjevamo jednu pjesmu da mu pokažemo da nam nije slomio duh. Doista, svi smo bili sretni i dobro se osjećali i tako smo dignuli i one dečke koji su klonuli. No, potom nas je ponovno iskrcao još puno dalje od utvrde Jelengrad, minimalno 20 kilometara, a obećao je da nas vodi na tvrđavu. Kad smo iskrcani, i kad smo shvatili da smo prevareni tad je čak pojedine kandidate trebalo sprječavati da ne pucaju u helikopter. To je bio pritisak, adrenalin, doslovno su neki već počeli pričati da treba napraviti pobunu, likvidirati ili bilo kako eliminirati glavnog instruktora Rodolfa da prekinemo ovakvo gaženje. E, upravo je to bilo pritiskanje kandidata do granice pucanja, a istodobno trenutak kada se zaustavljaš da ne prijeđeš granicu. Kasnije sam i ja bio u prilici tako djelovati kao instruktor. Ovu krizu Argentinac je riješio tako što je došao među nas s uzdignutom hrvatskom zastavom i rekao: „Momci to je kraj ovog dijela tečaja!“ Mi smo odmah zaboravili sve nedaće i gaženje kojima nas je izvrgnuo. Od velikog značaja bio je i rad tima psihologa koji je nas držao pod stalnim nadzorom, na čelu s Antom Zelićem. Ja sam ubrzo shvatio da je usprkos strašnog fizičkog napora kojeg smo prolazili po pojedinim fazama, puno važnija psihološka stabilnost i ustrajnost. Naime, većina kandidata odustajala je zbog fizičkog bola ili ozljeda, no po meni se taj lom već ranije dogodio u glavi. Fizička ozljeda donekle je bila izlika jer da je to bio kriterij, ja zbog svojih hendikepa ne bih mogao ni ući na tečaj. Rad tima vojnih psihologa potvrdio je moja razmišljanja. Oni su nekoliko puta dolazili kod nas i testirali su nas tajno, pojedinačno i grupno. Bila je to jedna sasvim nova dimenzija obuke. Sve što smo mi dotad radili, sve to pojedinačno bila je jako dobra obuka, ali ovo je bilo objedinjavanje i daleko veći iskorak spram onoga što smo dotada naučili“.

 

Commando

 

Vukadin je dobro procijenio, jer Rodolfo Barrio Saavedra iznimnu je pažnju posvećivao psihološkom profilu polaznika. Procjene je donosio sam, ali i uz pomoć struke, tima psihologa na čelu s Jakovom Palčićem (1994.) i Antom Zelićem (1996., 1997., 2000.).

 

„Komandos mora biti osoba koja posjeduje visoke intelektualne sposobnosti jer poslovi koji će obavljati vrlo su složeni. Komandos mora biti osoba koja ima široku prilagodljivost u ponašanju da može rješavati različite, pa i najsloženije probleme. Mora biti osoba koja je psihički stabilna i emocionalno zrela. Ta osoba mora biti samosvjesna. Mi tražimo osobu, vojnika koji shvaća da su stvari koje se događaju oko njega u velikoj mjeri rezultat njegovog ponašanja i da on može utjecati na te događaje, a da nije sve oko nas definirano nekom sudbinom ili slučajnošću. On mora biti osoba koja je samodovoljna, a koja nema prenaglašenu osobinu samoisticanja. Posao komandosa je samozatajan posao. Njegove su zadaće one o kojima se neće pričati na televiziji, on neće dobivati javna priznanja, kako je primjerice slučaj u nekim drugim vidovima vojne službe. Komandos mora biti u stanju precizno izvršiti zadaću koju je dobio od svojeg zapovjednika, ne smije raditi ništa više od toga, ni manje. Vrlo je važno da komandos zna kontrolirati ponašanje jer on ne smije imati želju samoinicijativno stupati u borbeni kontakt s neprijateljem jer bi time ugrozio zadaću. Ne, on mora izvršiti zadaću koju je dobio od zapovjednika i vratiti se. Vrlo važno, komandos mora imati vrlo razvijen osjećaj za timski rad jer komandosi zadaće uvijek obavljaju u skupini, u timu. Komandos mora stalno surađivati s ostalim članovima skupine, preuzimati odgovornost i preuzimati ulogu vođe u toj skupini jer se nikad ne zna kako će se razvijati situacija tijekom obavljanja zadaće. Vrlo je važno naučiti komandosa kontrolirati se jer biti će izložen stresu, situacijama u kojima će osjećati strah, potencijalnu paniku, biti će neispavan i izmučen. Sve nabrojano kazuje kako komandos ne može postati netko tko nema vrlo visoke intelektualne sposobnosti“, prisjeća se dr. Zelić.

 

Rodolfo Barrio Saavedra potvrdio je kako je psihološki profil polaznika ključan za pretvaranje dobrog vojnika u vrsnog specijalca.

 

„Specijalca se prati od početka, od kada su selektirani. Stalno, cijelo vrijeme kad su pod pritiskom, oni su testirani. Psiholog iz „Zdruga“ ih je stalno testirao, pratio je njihove promjene, promatrao koliko su stabilni. Općenito, ljudi imaju krivi koncept o tome što je specijalac. Ljudi misle da je specijalac neki hrabri kreten koji je visok dva metra, pun mišića, ali naprotiv. Napoleon je jako dobro sintetizirao profil najboljih vojnika tvrdnjom koja otprilike glasi: „Najveća kvaliteta vojnika je njegov kapacitet da izdržava istrošen od borbenih djelovanja. Jad, bol i glad su najbolja obuka za dobrog vojnika, a hrabrost je sekundarna kvaliteta“. Viđao sam hrabre ljude, visoke i jake, ali nakon 10 dana nakon što ne jedu i ne spavaju, oni su gotovi. A drugi, za koje ti nikad ne bi rekao da mogu, oni se dokažu. Povezano s tim, na tečaju smo jako smo puno radili na odabiru vođa. Postoje pozitivne vođe i negativne vođe. Negativni vođa je onaj koji oponira, koji vuče ljude u to da se ne radi. Ali ima i taj drugi, pozitivni vođa. On se pojavi prirodno i on kaže: „Hajde, odradimo tu zadaću!“ To je taj novi vođa koji motivira i vodi ljude i oni ga onda počinju slušati. Takve vođe pojave se u trenucima koji su najmračniji, najteži i nitko ne očekuje da će se on pojaviti. Na nama je da pokušamo selektirati, pronaći tko je taj čovjek. To nije lako jer potpuno je normalno da je taj čovjek samozatajan. Pravi vođa ne voli se isticati i baš takvog trebamo u specijalcima. Zašto? Zato što zadaće specijalaca koje obavljaju, one nisu za javnost. Specijalac ne može biti čovjek koji traži slavu, nego vojnik koji će obaviti zadaću. I da nitko zna tko je napravio tu zadaću. Tražili smo dečke spremne na najveće napore, istovremeno inteligentne ljude koji su pod najvećim pritiskom i umorom u mogućnosti da paze na detalje. Tako se stvaraju specijalci za djelovanje u neprijateljskoj pozadini. To je čovjek koji treba trpjeti umor, problem hladnoće, glad i sve ostale probleme, a da u isto vrijeme može funkcionirati hladnokrvno, da može usvojiti znanje, da može primiti informacije. Recimo, on je u najtežim problemima u stanju pronaći neka oružja na neprijateljskom teritoriju i iako izmoren, on može shvatiti kako funkcioniraju. Takav profil ljudi se traži! Tražimo ljude koji imaju kapacitet da pod pritiskom i umorom apsorbiraju znanje.“

 

S obzirom da su svi tečajevi organizirani po istom modelu, detalje o fazama sve tri Commando obuke analizirati ćemo u narednom nastavku, a Saavedra se ukratko osvrnuo na provedbu i završetak prvog tečaja izvedenog u ratnim uvjetima.

 

„Tečaj se radio na poligonu Žutica i Moslavačka gora. U „Temeljnoj fazi“ imao sam pomoć instruktora Jean Yves Soccarda, iz 3. Pukovnije Padobranskog Mornaričkog Pješaštva Francuske vojske, također i jednog dočasnika iz Legije stranaca, koji je bio pripadnik „Zdruga“. Goran Bek bio je zadužen za logistiku i sve ostalo u kampu, također i Dalibor Holer, pirotehničar, obojica iz ukinute Bojne „Frankopan“. Kao instruktori pomagali su još Robertino Džuran, isto bivši „Frankopan“, te Mario Simović, koji je imao iskustvo od šest mjeseci obuke za dubinsko izviđanje, za instruktore u Francuskoj vojsci. Konačno, Stipe Grbavac, radio je kao instruktor-stručnjak za nenaoružanu borbu, i obranu od hladnog oružja. U prvoj fazi, tzv. „Temeljne obuke“, standardizirali smo temeljne vještine i učili smo polaznike osnovnim postupcima i drilovima koji će se kasnije koristiti u sljedećoj fazi obuke. To je TTP: „Taktika, Tehnike i Postupci“. Uz to se izvode i temeljne obuke iz drugih vještina, malo iz temeljnog alpinizma, iz saniteta, topografske navigacije, navođenja paljbe topništva, drilovi patrola, infiltracije, uvezivanje oružja i gađanje, helikopterski desant i navođenje, itd. Koliko smo mogli, mi smo reducirali tu fazu. U normalnim uvjetima ta faza traje 45 dana, a mi smo ju reducirali na tri tjedna. Imali smo sreću što su uglavnom svi dečki bili iz padobranske bojne, što su već od prije imali tečaj padobranstva. To je bilo dobro, ali posebno je dragocjeno bilo to što su svi polaznici imali borbeno iskustvo, pa su zato u ubrzanom ritmu mogli apsorbirati ovu fazu. Poslije dolazi faza koju zovemo „Stalne operacije“. To je kao jedna velika vježba u trajanju od tri tjedna u prilagođenim uvjetima kakvi su bili u BiH. To smo radili u Moslavačkoj gori. Tamo smo radili jedan tečaj koji je kompletno simulirao situaciju gdje oni izvode temeljnu tehniku i taktiku koju su naučili u „Temeljnoj fazi“. Uglavnom se simulirala situacija u kojoj se jedna skupina komandosa infiltrira u neprijateljsku pozadina, čiji je cilj da mora preživjeti i napraviti što više štete neprijatelju. Ovdje su se koristili taktički postupci: zasjeda, prepad i izviđanje. U taj fazi komandosi imaju stalno jednog neprijatelja koji ih progoni, a to je bila vojna policija koja je koristila pse. Oni su živjeli u tajnom patrolnom logoru u šumi, pritajeni i kamuflirani preko dana. Kretali su se i udarali preko noći. Kad je ta faza okončana, iza sebe smo imali provedenih gotovo sedam tjedana obuke, znači tri tjedna „Temeljne faze“ i tri tjedna faze „Stalne operacije“. Trebali smo proći još jednu fazu, zvanu „Amfibijska obuka“, koja se trebala izvoditi u Puli. U toj fazi oni su trebali dobiti trening kao borbeni plivači, trebali su naučiti koristiti načine ubacivanja u neprijateljsku pozadinu iz mora na kopno. No što se događa? Nakon gotovo sedam tjedana obuke imali smo prvi prekid u trajanju od jednog dana. Vratili smo se u bazu, da se ljudi odmore taj jedan dan, i trebali smo krenuti u Pulu, da radimo amfibijsku obuku. To je bio 30. listopad 1994. kada smo dolazili u Rakitje i čim smo došli, odmah smo dobili ratnu uzbunu. Polaznici Commando tečaja odmah su se trebali reintegrirati u svoj izvidnički vod i padobransku bojnu, riječ je bilo o 22 dečka, i odmah su bili spremni krenuti u ofanzivnu akciju, u „operaciju Cincar“, na Kupres. Meni je to jako usporedivo s tečajem kojeg su Argentinska specijalne snage radili 75./76. za Argentinsku vojsku. To je bio tečaj koji je trajao 3-4 mjeseca, ovisno o proračunu, ovisno o situaciji. U to vrijeme u Argentini je bio aktualan rat protiv terorističkih gerilaca. Zadnja faza tog Commando tečaja bila je slanje polaznika u jedno područje koje se zove „Operation Independence“. To je bilo područje u argentinskim džunglama i polaznici bi radili kontra-gerilske operacije. Znači, u realnim uvjetima. I onda mi se to isto dogodi u Hrvatskoj. Commando tečaj nije se mogao završiti u simuliranim uvjetima, nego je njegova zadnja faza postala borbeno djelovanje! I zato ja jako volim taj tečaj iz 1994., to je bilo nešto jako posebno! Dečki su jako dobro funkcionirali na terenu. Posebno su koristili stečene vještine iz „patrolnih logora“. Mi smo u svim kasnijim akcijama koristili „taktički postupak“ kojeg su oni naučili i u čemu su bili jako uspješni. Puno smo radili izviđanja na neprijateljski teritorij, u njihovu pozadinu i to u zimskim uvjetima. Poslije, 1995. nije bilo nikakve mogućnosti raditi nikakav Commando tečaj zbog stalnog angažmana „Zdruga“ u borbenim djelovanjima. U bazi za obuku u Šepurinama proveden je jedan kraći Commando tečaj u trajanju od 28 dana, a kojeg su vodili Francuzi. „Zdrug“ je pak Commando tečaj proveo tek nakon završetka Domovinskog rata 1996. i potom 1997., 2000., kao i jednu prilagođenu Commando obuku da standardizira znanje 1999. na poligonu Gakovo.“, prisjeća se Saavedra

 

- nastavlja se -

 

1. dio

2. dio

 

 

Oluja

 Foto:  1. DPCM

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 
 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

 

 

Tomislav Šulj

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 292 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja