Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
 
POVIJEST
UCM
Zašto je Oluja bila nužna i neizbježna?
BLISTAVA POBJEDA HRVATSKE VOJSKE NAD SRPSKIM NACI-FAŠIZMOM (1/4)

 

Predaja Srba

 

Piše: Zlatko Pinter

 

Više od 1.800 dana hrvatski narod i građani Republike Hrvatske na vlastitom su teritoriju trpjeli divljanje terorista koji su skupa sa svojom subraćom iz Srbije i Crne Gore, koristeći udarnu snagu i resurse tadašnje federalne vojske („JNA“) u okviru udruženog zločinačkog pothvata, genocidom i etničkim čišćenjem, uz masovne zločine i golema razaranja nastojali provesti svoj bolesni naum o „ujedinjenju srpskih zemalja“. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ spriječila  je ovaj osvajački projekt koji u svojoj suštini nije bio ništa drugo do odraz stanja bolesne svijesti u jednom (nažalost) značajnom dijelu srpskog naroda. Velikosrpska ideologija je međutim, preživjela; ne samo u glavama onih koji danas vladaju Srbijom i odgajaju  javno mnijenje, nego i u svijesti stotina  tisuća običnih ljudi – Srba kojima Crkva i intelektualci iz naraštaja u naraštaj nameću lažnu povijest utemeljenu na mitovima i opsjenama, a stvaranje „Velike Srbije“ pretvaraju u nacionalni imperativ prvoga reda,  jedinu moguću, neizbježnu, sudbinsku „misiju“ srpskog naroda od čijeg ostvarivanja ovisi sve, pa i sama njegova opstojnost. U svojoj srži, velikosrpska ideologija temelji se na rasizmu (teoriji srpske „nad-rase“)  i konceptu neprestanog širenja životnog prostora silom, pa se usporedba s naci-fašizmom nameće sama po sebi. Ako je tomu tako – a jeste – pozvani smo i obvezni govoriti istinu – kako o Oluji, tako i o razlozima koji su do nje doveli, uključujući naravno, uzroke svega onoga što se u Republici Hrvatskoj događalo tih ratnih 90-ih godina. A oni su mnogo dublji i složeniji nego se na prvi pogled čini.

           

Točno u 5 sati ujutro, 4. kolovoza 1995. godine, Hrvatska je konačno započela s oslobađanjem svoga okupiranog teritorija. Na 630 kilometara dugoj bojišnici, topnička i raketna oruđa Hrvatske vojske svojim su plotunima označila kraj zločinačke srpske paradržavne tvorevine. Munjevite  prodore naših snaga na 33 glavna taktička pravca napada (čime su formacije teorista razvučene, bez mogućnosti grupiranja), ne bi zaustavila ni mnogo spremnija i brojnija oružana sila od tzv. SVK.  Za samo 48 sati, vraćen  je suverenitet nad 10.400 četvornih kilometara uzurpiranog državnog prostora Republike Hrvatske, uz nažalost, neizbježne žrtve na obje strane.

...

Agonija koja je trajala gotovo punih 5 godina, završila je. Hrvatska je došla do svoje slobode i državne cjelovitosti, a oni koji su počinili masovne zločine, besprimjerna razaranja, pljačke, paljevine i silovanja u ime stvaranja „Velike Srbije“, nakon  kratkotrajnog otpora dali su se u bezglavi kukavički bijeg, tjerajući na „egzodus“  vlastite civile i koristeći ih kao živi štit. Potomci srpskih „heroja“ s Cera, Kolubare, Mojkovca, Kajmakčalana, Solunskog fronta, vatreni sljedbenici Nemanjića i kosovskih junaka, mitomani, nacionalni fanatici, ekstremisti, kriminalci i robijaši (pušteni na slobodu upravo zato da odrađuju najprljavije poslove u ratu), sva ta zločinačka bulumenta koja je išla ruku pod ruku s komunističkom oficirskom klikom i zanosila se povijesnim mitovima „veličinom“ svoje nacije, njezinom „izabranošću“ i pravoslavljem i u to ime počinila grozne i masovne zločine nad civilnim stanovništvom, svoje pravo, kukavičko lice, pokazala je u srazu s hrvatskom oružanom  silom. Mit o srpskoj „nepobedivosti“  i „nadmoći“ raspršio se poput mjehura od sapunice i pokazao pravi odnos snaga.

 

Čak je i „vožd“ Milošević (nedugo poslije Oluje), oštro prigovorio „krajinskim“ liderima kako su „pobegli kao zečevi“. Danas je posve jasno da je ova bježanija bila dio plana koji  je skrojen u vojno-političkim krugovima srpske paradržave, te da je evakuacija civilnog stanovništva s okupiranog hrvatskog  područja „kninske krajine“ uvježbavana mjesecima ranije, a posebice intenzivno poslije blistavo izvedene vojno-redarstvene akcije Bljesak .

Brojna dokumenta – prije svega ona što ih je prikupio i u svojim pisanim materijalima i knjigama objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata zahvaljujući stručnom i marljivom radu ravnatelja dr.sc Ante Nazora i njegovih suradnika, nedvojbeno potvrđuju ovu činjenicu a postoji i bezbroj materijalnih dokaza iz samih arhiva terorista – primjerice, audio-vizualna snimka jedne od vježbi evakuacije civila iz srpnja 1995., u  mjestu Tržić na Kordunu iz koje je jasno vidljivo koji su bili razlozi i ciljevi tih aktivnosti (dostupna na:   https://www.youtube.com/watch?v=aAZJoh_OhEs).

U takvom ozračju, napori koje su hrvatske vlasti i sam predsjednik dr Franjo Tuđman činili kako bi uvjerili srpsko stanovništvo da ostane u svojim selima i gradovima jamčeći im sigurnost i zaštitu, imali su ograničen domet. Oni su (kao i u godinama okupacije), ipak više vjerovali svojim vođama nego hrvatskoj državi.

Dakako, nikako se ne smije zanemariti, da je najveći broj za rat sposobnih muškaraca sudjelovao u agresiji, te da je veliki dio njih počinio zločine i okrvavio ruke, pa tu svakako treba tražiti dodatne motive koji su ih naveli da pobjegnu prije dolaska Hrvatske vojske.

 

Dokumentarni film Amarcord (redatelja Pavla Vranicana, koji se također može i danas pogledati na youtube-u (https://www.youtube.com/watch?v=UfwS3h0sv3s ), svjedoči o tomu kako je tekao „egzodus“ i to zabilježeno na licu mjesta, okom kamere (9., 10. i 11. kolovoza 1995.). Prvoga dana, granicu prelaze luksuzni automobili i džipovi u kojima se nalazi „viša klasa“ – vojni i politički dužnosnici, novopečeni „biznismeni“ i „snalažljiviji“ pojedinci, uglavnom društvena krema, imućni „krajišnici“ kojima je rat dobro došao kako bi se materijalno okoristili pljačkom, lopovlukom i švercom. Sutradan na red dolazi „srednja klasa“. Za volanima su (kao i dan prije) isključivo vojno sposobni muškarci  koji su za potrebe putovanja ratne uniforme zamijenili civilnim odjelima. Traktora i sirotinje još uvijek nema. Oni na red dolaze tek trećeg dana (11. kolovoza). Tako je u kratkim crtama tekao planirani i organizirani „egzodus“ iz „srpske krajine“. O tim događajima prilično vjerne opise možemo pronaći i kod nekih srpskih autora – aktera agresije i terorizma, poput knjige general-majora Milisava Sekulića(Knin je pao u Beogradu, Bad Vibel-Njemačka, 2000.), operativca koji je iz Beograda kao visoki oficir „JNA“ bio upućen u „SVK“. Sekulić (koji je inače uvjereni velikosrbin i žali zbog poraza) tvrdi kako je štab krajinske paravojske znao točno dan i sat početka operacije Oluja, ali da je umjesto borbe naredio evakuaciju stanovništva, te da je njihov „vrhovni savet odbrane“ tu odluku obznanio 4. kolovoza 1995. godine u 20,00 sati.

 

Unatoč svemu  tomu, iz Beograda i srpskih izbjegličkih krugova uslijedila je kuknjava o „etničkom čiščenju“, pa čak  i „genocidu“ koji je izvršen nad „krajinskim“ Srbima – dakako, uz potpuno zanemarivanje svega onoga što se na području Republike Hrvatske događalo u razdoblju od 17. kolovoza 1990., do 4. kolovoza 1995.  godine.

A dogodilo se dosta toga. Toliko da je teško sve i nabrojati.

 

Srpski agresor ubio je u Hrvatskoj gotovo 15.000 osoba (više od 1.000 samo u UNPA zonama koje su tobože bile „zaštićene“ od snaga UN-a) i to većinom civila, srušio desetine tisuća kuća i uništio 180.000 domova, veliki broj crkava, bolnica, knjižnica, škola, domova zdravlja, zgrada koje su zaštićene kao spomenici kulture, devastirao čitave regije (istočna i zapadna Slavonija, Kordun, Banovina, Lika, sjeverna i južna Dalmacija), sravnio sa zemljom Vukovar, teško oštetio (danonoćnim granatiranjem) brojne druge gradove (Osijek, Gospić, Karlovac, Slunj, Slavonski Bod, Županju, Dubrovnik, Zadar  i druge), razrušio infrastrukturu i gospodarske objekte, protjerao preko 600.000 osoba sa svojih ognjišta, na tisuće civila i branitelja otjerao u logore gdje su zvjerski mučeni, ponižavani i ubijani (dio završio i u logorima u Srbiji), uzrokovao goleme patnje i stradanja, uz tisuće invalida i trajno traumatiziranih, provodio sustavna silovanja stotina zatočenih žena i djevojčica, na najprimitivnije načine seksualno zlostavljao stotine zarobljenika, itd., itd. Bestijalni zločini i masakri u Vukovaru, Borovu Selu, Borovu Naselju, na Ovčari, u Lipovači, Lušcu, Ćelijama, Tovarniku, Dalju, Erdutu, Aljmašu, Lovasu, Sotinu, Tordincima, Bogdanovcima, Berku, Đulovcu, Škabrnji, Širokoj Kuli, Voćinu, Četekovcu, Čojlugu, Balincima, Graboštanima, Stublju, Kozibrodu, Majuru, Kuljanima, Strugi, Zamlaći, Dragotincima, Kraljevčanima, Petrinji, Skeli, Baćinu, Kostrićima, Nadinu, Lovincu, Jasenicama, Smoljancu, Slunju, Joševici, Saborskom  i brojnim drugim mjestima svjedoče o razmjerama srpskog  naci-fašističkog ludila i destrukcije.

Gotovo da nema naselja na ratom okupiranom području u kojemu srpsko-četnički agresor nije izvršio zločin. Do jeseni 2015. godine, u Republici Hrvatskoj otkriveno je 149 masovnih grobnica, ali to, nažalost, nije konačan broj. Beograd podatke o nestalima daje na kapaljku (onda kad i koliko im to obzirom na političke interese odgovara), dok hrvatski građani srpske nacionalnosti koji znaju za sudbine mnogih žrtava iz raznih razloga ne žele dati informacije. Agonija onih koji već više od 20 godina traže kosti svojih najbližih nastavlja se. I, da ne zaboravimo: „JNA“ i četnici bili su u čvrstom savezu i skupa su uzrokovali patnje i stradanja stotina tisuća civila na području bivše SFRJ 90-ih godina, što samo po sebi pokazuje kako su priče o bilo kakvom antifašizmu u srpskom narodu ništa drugo do najobičnija tlapnja koja nema nikakvog dodira sa stvarnošću.

Bio je to rat protiv civila, kako s pravom nedavno u  jednom od najčitanijih hrvatskih dnevnika piše  ratni načelnik Glavnog stožera saniteta MORH-a dr Andrija Hebrang3  koji je 2014. godine u Zagrebu predstavio svoju knjigu  Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku – jedinstven i gotovo usamljeni pokušaj da se argumentirano i jezikom činjenica progovori o ovom teškom i bolnom pitanju.

 

Zašto je Oluja bila nužna i neizbježna – podsjećanje

 Teroristi iz „srpske krajine“ i njihovi beogradski mentori i suborci, preko noći su „zaboravili“ kakva su sve zlodjela počinili tijekom višegodišnje okupacije, kao i desetine mirovnih sporazuma koje su arogantno odbijali rugajući se ne samo Hrvatskoj nego i međunarodnim institucijama i cijelom demokratskom svijetu. Nisu se obazirali ni na obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti i odluke Opće skupštine OUN-a, od kojih niti jedna jedina nije išla u njihovu korist.

Više od 3 godine Republika Hrvatska je kao međunarodno priznata država – članica OUN trpjela samovolju koja je narušavala njezine vitalne životne funkcije (među ostalim sprječavanje protoka roba i ljudi i ugrožavanje pravne, osobne i imovinske sigurnosti građana uz teško kršenje ljudskih prava i sloboda protivno svim odredbama međunarodnog prava i samog hrvatskog Ustava).

U ovom slučaju bio je, dakle, na djelu klasični oblik terorizma, u što nema nikakve sumnje.

 

Bahatost i isključivost Martića, Babića i družine (koji su vjerovali da će Srbija uz potporu Rusije u odsudnom trenutku stati iza njih), išla je do te mjere da su neposredno prije Oluje kao moguću platformu za pregovore s hrvatskom stranom  glatko odbili i izvrgnuli ruglu čak i tzv. plan Z – 4, kojega su mnogi s pravom zvali „luđačkom košuljom“ za Hrvatsku. Sve do 4. kolovoza 1995. godine, dosljedno i uporno su provodili svoj projekt „saoizacije“ nastojeći objediniti okupirane prostore u jednu cjelinu i potom ih s osvojenim područjima u Bosni i Hercegovini pripojiti Srbiji.

U mjesecima prije Oluje (poslije iznošenja u javnost famoznog plana Z-4), u „krajinu“ hodočaste persone s najvećim utjecajem u dijelu ekstremne populacije prekodrinskih Srba (od patrijarha Pavla, preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, do njegovog sekretara i osobnog čuvara Aleksandra VučićaBiljane Plavšić i drugih), s ciljem da ohrabre „republiku srpsku krajinu“ na njezinom putu ka „samostalnosti“, a tamošnje vodstvo ove paradržave odvrate od bilo kakvog eventualnog kompromisa s „ustaškim vlastima“ u Zagrebu i „poglavnikom“ Tuđmanom. Zapaljive riječi koje gosti koriste u svojim nastupima u Kninu, Glini, Petrinji, Obrovcu i drugim mjestima, i klicanje publike koja ih toplo i srdačno dočekuje, svjedoče o nepomirljivom stavu srpske manjine da se svaki mogući dijalog s predstavnicima hrvatskih vlasti unaprijed odbaci i ustraje na ostvarenju velikosrpskog cilja. Na svaku mirovnu inicijativu iz međunarodnih krugova ili Zagreba odgovara se drsko i podrugljivo, krajinski čelnici se još čvršće povezuju s Radovanom Karadžićem, donose akte o „ujedinjenju“ okupiranih područja Hrvatske i B i H i redovito odlaze u Beograd na savjetovanja svome gazdi Miloševiću.

Nova, post-ratna strategija velikosrpskih ideologa čija je osvajačka koncepcija doživjela vojni i politički fijasko i uzrokovala iseljenje velikog broja „krajinskih“ Srba, nastavila je tamo gdje je ratna propaganda stala: u smjeru jednako drskog i bezočnog krivotvorenja činjenica. Propagandnom kampanjom treba pokriti sve one tamne mrlje, oprati svu krv, izbjeći odgovornost za ratne zločine i golemu materijalnu štetu i lažirati povijest i tu ne pomažu nikakve presude međunarodnih sudova koji su desetine srpskih zločinaca osudili zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i udruživanja u zločinački pothvat.

Oni čije sjećanje na vrijeme ratova na području bivše SFRJ započinje tek 4. kolovoza 1995. godine – baš kao da se prije toga ništa nije događalo – nastoje ovakav nakaradni pogled na prošlost naturiti kao povijesnu istinu i takvu percepciju proširiti u svijetu. U tim bolesnim mozgovima, nulta točka, početak i svršetak svega je Oluja, – „najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata“, akcija u kojoj je „izvršen genocid nad srpskim narodom“, itd., itd. Pokuša li se pak podsjetiti na događaje koji su prethodili iznuđenim osloboditeljskim operacijama koje je Hrvatska poduzimala, srpska propaganda po već uhodanoj matrici fokus se prebacuje na razdoblje Drugoga svjetskog rata i Pavelića, pravdajući ponašanje svojih militanata Jasenovcem, Jadovnom i „genocidom“ koji je počinjen nad Srbima u to vrijeme.

S istog mjesta s kojega je prije 25 godina krenula krvava, podmukla i nenajavljena agresija i dalje stižu ne samo žalopojke, nego i oštre osude (pa i teške uvrede) na račun Hrvatske koju se kao i devedesetih godina proziva zbog „narastajućeg fašizma“, „nacizma“ „ustaštva“ i „revitalizacije NDH“. Opet se govori o „ugroženosti“ srpske manjine, o njezinom „sve težem položaju“, kao da se želi ponovno stvoriti klima za neku novu „balvan revoluciju“?!

Da ironija bude potpuna, kampanju predvode akteri ratova: nekadašnje uzdanice i bliski suradnici Vojislava Šešelja – zakleti četnički vojvoda Tomislav Nikolić (predsjednik Srbije), nekadašnji sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić (premijer Srbije) i Ivica Dačić (ironično nazvan „Mali Sloba“), provjereni kadar i nasljednik balkanskog krvnika Slobodana Miloševića za kojega su i nakon pada „vožda“ (2000. godine) u svakoj garnituri vlasti bile rezervirane pozicije – od predsjednika i potpredsjednika Vlade do čelnih mjesta najvažnijih ministarskih resora. Sva trojica su bili notorni ratni huškači devedesetih i aktivno sudjelovali u zločinačkom planu stvaranja „Velike Srbije“. Oni i njihova klika uglas prozivaju, blate i kleveću Hrvatsku, ne dopuštajući normalizaciju odnosa i bilo kakav suvisli dijalog između dvije zemlje.

Naravno, obzirom na kontinuitet koji velikosrpska politika ima u Srbiji i prečanskim krajevima (posebice u genocidnoj tvorevini „republici srpskoj“ koja je uporište najekstremnijeg srpskog nacionalizma), bilo je za očekivati ovakav razvoj događaja.

Na Hrvatsku se diže povika upravo zato da bi se preveniralo svako moguće utvrđivanje stvarnih činjenica o svemu što se događalo na području bivše SFRJ u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, pa se od samih aktera ratno-huškačke kampanje i agresije ništa drugo ne može niti očekivati.

Ono što, međutim, mora zabrinuti, pa i ogorčiti svakog dobronamjernog građanina u ovoj zemlji, jeste neshvatljiva benevolentnost s kojom se ta kampanja u Hrvatskoj dočekuje, i potpuni izostanak prave analize i odgovarajućih službenih reakcija na tako primitivne, bezočne laži, klevete, perverzna podmetanja i inverziju nedavne prošlosti.

Da budemo do kraja otvoreni: lažiranje povijesti i opravdavanje velikosrpske agresije i masovnih zločina iz 90-ih godina, ne provodi se samo i isključivo u Srbiji i entitetu „republici srpskoj“ nastalom na genocidu i krvi nedužnih Bošnjaka i Hrvata. Na tom poslu, u Hrvatskoj su angažirane čitave garniture krivotvoritelja, počevši od etnobiznismena iz redova srpske manjine koji svoje političke ambicije već više od 20 godina ostvaruju upravo na platformi polarizacije između Srba i većinskog hrvatskog naroda, do brojnih nevladinih udruga, kvaziljevičarskih i neokomunističkih krugova, te „slobodoumnih“ novinara i intelektualaca (koji nikada nisu oprostili Tuđmanu to što je na razvalinama trule Jugoslavije stvorio samostalnu Hrvatsku).

S takvima, dakako, nema dijaloga. Oni imaju svoju istinu, i tu ne pomažu činjenice niti bilo kakva argumentacija – utoliko prije što većina njih ima sasvim konkretne razloge i motive za takvo ponašanje.

No, zbog naraštaja koji dolaze, a (na svu sreću) nisu imali prilike na svojoj koži osjetiti kako se sve to odvijalo tih olovnih devedesetih godina, dužni smo podsjećati na istinu i opominjati – da se ne zaboravi…i ne ponovi.

Pa da ukratko pokušamo podsjetiti kako je sve počelo.

Najprije se mora istaknuti da je smišljena i planirana agresija Srba u Hrvatskoj na vlastitu domovinu, potaknuta i vođena  iz Beograda i to je činjenica koja se ne može negirati niti pobiti bilo kakvim suvislim dokazima. Sam slijed događaja potvrđuje ovu činjenicu.

„Balvan revolucija“ započela je nakon neuspjeha „izvoza“ tzv. antibirokratske revolucije. Naime, poslije rušenja autonomije Vojvodine i Kosova i svrgavanja crnogorskog političkog vodstva (1988/89. godine), agresivna politička vrhuška Srbije, predvođena Slobodanom Miloševićem, nastoji efektom domina izazvati rušenje vladajućih političkih garnitura u zapadnim republikama (Sloveniji i Hrvatskoj). Od Slovenije se brzo odustalo, jer u njoj je srpska manjina brojčano gotovo beznačajna, pa za takvu koncepciju nije bilo oslonca, i sve snage su usmjerene ka Hrvatskoj. Nastoji se stvoriti žarište sukoba i izazvati pomutnja u kojoj bi se spriječili procesi političkog pluralizma koji je bio na pomolu. Jedino na taj način, Srbija je mogla zadržati svoju hegemoniju u nekoj novoj „restauriranoj“ Jugoslaviji.

Već od konca veljače 1989. godine, započinje četničko orgijanje po Hrvatskoj.

Prvi u nizu je miting srpskih ekstremista u Kninu (28. veljače 1989.), kada se uz domaće Srbe okuplja i mnoštvo njihovih pristaša iz Srbije, pod izgovorom „podrške ugroženoj braći u pokrajini Kosovo“. Zapaljivi govori i riječi mržnje nisu usmjereni samo prema Albancima, nego i prema hrvatskom narodu. Prvi put se javno spominje „srpska republika krajina“, i jasno daje do znanja što je stvarni cilj ovih pohoda. Počinju prozivke tadašnjeg (komunističkog) vodstva SR Hrvatske u kojemu nastaje konfuzija, pa izostaju odgovarajuće reakcije, što ekstremiste ohrabruje u njihovim nakanama.

 

- nastavlja se -

 

  2. dio          3. dio          4. dio  

 

 fotografije: 1. Youtube

teren ljubovo

 

 

 

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

 
 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

UCM

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Naš najbolji europarlamentarac je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png5.png6.png5.png7.png5.png5.png
Danas5924
Jučer9939

Trenutno

31
Online

Utorak, 16 Siječanj 2018 16:38
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja