Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
 
POVIJEST
UCM
Što veći zločinac, veći heroj - u ime srpstva  sve je dopušteno
BLISTAVA POBJEDA HRVATSKE VOJSKE NAD SRPSKIM NACI-FAŠIZMOM (3/4)

 

Gazimestan - Milošević

 

Piše: Zlatko Pinter

 

- nastavak

 

Tko nas to proziva za „genocid“ i „etničko čišćenje“?

Svjedoci smo nesmiljenih, osionih, prizemnih i vulgarnih napada i kleveta najniže vrste, koji kontinuirano stižu iz Beograda iz godine u godinu, a naročito su izraženi u vrijeme kad Republika Hrvatska obilježava obljetnice svojih osloboditeljskih vojnih operacija (Bljesak,Oluja) i slavi državne blagdane vezano za samostalnost (Dan domovinske zahvalnosti, Dan neovisnosti). Hrvatsku za „genocid“ nad Srbima i „najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata“ prozivaju ortodoksni naci-fašisti i akteri zločinačke agresije iz 90-ih godina koji bi u skladu sa svojim ratnim „zaslugama“ trebali sjediti u zatvoru, a ne vladati Srbijom.

O tim likovima bit će riječi kasnije.

No, pitanje koje se neizbježno i logički, na samome početku bilo kakve rasprave  o ovoj temi mora postaviti, jeste:

Otkuda ti napadi dolaze, i kakav je kredibilitet zemlje čija to propaganda čini, da bilo komu – pa i Hrvatskoj – dijeli lekcije?

Odgovor je nužan ne samo radi podsjećanja na prošlost i tamne epizode iz povijesti sukoba na Balkanu, nego prije svega zato da bi se shvatili pravi motivi i namjere koji se kriju iza ove najnovije velikosrpske kampanje.

Moglo bi se, primjerice, započeti s Karađorđevim iznenadnim upadom u Beograd (1807. godine, uz pomoć uhode iz grada koji je prišao srpskim ustanicima – Cincara). Jedan od prvaka Prvog srpskog ustanka, srpski svećenik iz ugledne velikaške obitelji tog vremena (Prota Mateja Nenadović – čiji je otac Aleksa Nenadović bio pogubljen od Turaka zbog urote i pokušaja stvaranja protu-turskog saveza s Austrijom), u svojim Memoarima piše, kako su po ulasku u Beograd Karađorđevi ustanici „klali žene i decu tursku“ s toliko mržnje i žestine da nikoga nisu poštedjeli, a sve je učinjeno „legalno“, prema odlukama tadašnjeg Praviteljstvujuščeg sovjeta (tijela ratne ustaničke vlasti koje je predstavljalo neku vrstu „narodne skupštine“). Uz tursko civilno stanovništvo, masovno su stradali Cincari, Vlasi, Romi (Cigani) i ostali, budući da su svi odreda bili smatrani instrumentom turske osvajačke strategije. Ubrzo po osvajanju Beograda, Karađorđe je svojim trupama dopustio trodnevnu pljačku koju su one „sa svom silinom i žestinom“ (kako pišu sami srpski izvori) provodile, uz nastavak klanja preostalih vojnika i civila.

Tradiciju pokolja, srpske regularne i neregularne (komitske) trupe nastavile su u vrijeme osvajanja Makedonije (koju su nazivali „Starom Srbijom“). Komitski odredi (preteče četnika) upravo od ovog razdoblja (1904 -1908. godine) koriste se kao udarna snaga za istrebljenje nesrpskog stanovništva na osvojenim područjima, odnosno, za one najprljavije poslove – masovne zločine, spaljivanje sela, silovanja, pljačke – koji su ipak smetali regularnoj srpskoj vojsci i diplomaciji, jer su svoju tradiciju već u to vrijeme temeljili na „časti“ i „junaštvu“ i nastojali svijetu prikazati srpska osvajanja kao nastavak oslobađanja Srbije. U Srbiji se stoga (s ponosom), i danas ovaj genocid naziva „četničkom akcijom“ i junačkim pothvatom prvog reda. Brojni izvori srpske provenijencije svjedoče u kojoj je mjeri bitka za makedonski teritorij bila beskrupulozna i kakav su strah i trepet među stanovnicima širili srpski osvajači primjenjujući iste metode pokolja, silovanja, paleži i istrebljenja kao i u vrijeme kad su pod vodstvom Karađorđa svoj ustanak počeli širiti izvan Šumadije sanjajući o tomu kako je Srbija već na putu da postene sljedbenik Osmanlijskog imperija u jugoistočnoj Europi. Vezano za ovu sramnu epizodu „oslobađanja ‘Stare Srbije’“, list socijaldemokrata Srbije (ogorčenih protivnika osvajačke beogradske klike i velikosrpskih težnji), među ostalim piše:

(…) Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.

S početka je to istrebljivanje vršeno pod formulom revolucionarne akcije, dizanja revolucije u tim krajevima. Sad se, međutim, očigledno vidi da u celom tom poslu nema ni traga od kakve revolucionarne akcije. I dok je u prvi mah moglo i izgledati prividno, da su neke vulkanske pojave na teritoriji St. Srbije i Makedonije čisto revolucionarnog karaktera, dotle se sad priroda pokreta prikazala u čistoj svojoj boji. Ona nije revolucionarna, ona je razbojnička. Najmljene sluge zainteresovanih faktora u Makedonskom pitanju, umesto kakve revolucionarne akcije u interesu oslobođenja makedonskog stanovništva od jednog varvarskog i preživelog gospodarstva, vrše sada najodvratnija i najnečovečnija nasilja nad makedonskim stanovništvom. Radi zaštite nacionalnih interesa šilju se u Makedoniju elementi u svakom pogledu propali. Pribiraju se ljudi bez ikakvih moralnih i humanitarnih osećaja, oni traže još gore izmećare i šilju ih da štite makedonsko roblje. Oni koji su u duši protivnici sviju sloboda, oni koji su za najokoreliji apsolutizam, stavljaju se na čelo ‘revolucionarnog’ makedonskog pokreta. Pa šta se onda bolje može i očekivati nego ono što se svakog dana dešava?“ (Radničke novine, br. 27, Beograd, 30. ožujka 1905; pripremio Damjan Pavlica; http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.8.2016.)

U otimačini za tursko naslijeđe s Bugarima i Grcima kao glavnim konkurentima na Balkanu, srpsko-crnogorski saveznici su zajedničkim snagama nastojali osvojiti što veća područja, a prioritetni cilj bili su Kosovo i Albanija. Ono što su Srbi i Crnogorci (odnosno, njihove redovne vojne i neredovne-komitske čete) počinili u Balkanskim ratovima (1912-1913.) nad civilnim stanovništvom osvojenih oblasti, nije se događalo ni u najmračnijim razdobljima europske povijesti.

Na ovom mjestu nije moguća detaljnija elaboracija tih događanja, pa će biti spomenute samo neke općepoznate  činjenice.

Carnegijeva komisija (tijelo američke fondacije Carnegi, nazvane po industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegiu), koja je pratila ratne operacije na području Balkana 1912. godine, u svome je izvješću zapisala kako su srpsko-crnogorske snage na osvojenim prostorima počinile do tada neviđena zvjerstva i masovne zločine uz spaljivanje i zatiranje čitavih sela, te da su Srbi i Crnogorci okrutno i sadistički (s uživanjem) masakrirali nemoćne zarobljene vojnike neprijateljskih snaga i civile, odrezujući im jezike, noseve, uši, parajući utrobe, režući grkljane, skidajući kožu s glava itd.

 

U svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (koja je do sada doživjela nekoliko izdanja i o kojoj se vrlo pohvalno izražavala i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher), američki intelektualac židovskog podrijetla Philip J. Cohen prilično detaljno opisuje ove događaje, navodeći među ostalim i svjedočenje britanske humanitarke Edith Durham koja potvrđuju navode Carnegijeve komisije uz brojne detaljne opise bestijalnih iživljavanja srpsko-crnogorskih odreda nad civilima. Durhamova je o tim događajima pisala i u svojoj knjizi Borba za Skadar. Jedan od rijetkih autora iz Srbije koji obrađuje i danas te teme je beogradski sociolog Damjan Pavlica.

Srpski opozicionar Dimitrije Tucović tvrdio je kako je „izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“ i da je to „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“, na što u jednom od svojih tekstova upozorava i već spomenuti sociolog Pavlica:

„Srpska i crnogorska vojska su oktobra 1912. napale otomansku državu prodirući na Kosovo i Metohiju. Albanci su se protivili zauzimanju njihovih naselja i organizovali su dobrovoljačke jedinice koje su pružale oružani otpor nastupanju srpskih trupa. Kod Podujeva je došlo do veće bitke, kada se petnaest hiljada dobrovoljaca pod komandom Ise Boljetinca bezuspešno suprotstavilo Trećoj srpskoj armiji, koja nakon toga zauzima Prizren i veći deo Albanije sa primorjem.

Tokom balkanskih ratova 1912-1913, Srbija je pripojila oblasti Sandžaka, Makedonije, Kosova, a nakratko i Albanije. Srbi nisu činili većinu u ovim oblastima, što je predstavljalo izvestan problem za srpsku diplomatiju, koja je zauzimanje Kosova predstavljala kao oslobođenje od Turaka, ne obazirući se na činjenicu da se tokom vekova stanovništvo promenilo. Na mirovnim pregovorima u Londonu Srbija nije htela da se zadovolji severom Kosova, za šta će, ironijom sudbine, moliti sto godina kasnije. Po okončanju ratova, kosovsko-metohijske oblasti su pripale Srbiji i Crnoj Gori, što srpska istoriografija naziva oslobođenjem, a albanska okupacijom. Sa stanovišta političke nauke, odgovarajući termin je aneksija, budući da je pripajanje Kosova izvršeno mimo odluke narodnih predstavnika, i bez referenduma među stanovništvom.

‘Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, neverovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koja je primenjivala i još uvek primenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.’ (Iz Izveštaja međunarodne komisije o Balkanskim ratovima)

Tih godina se mnogo govorilo o ‘osveti Kosova’ za 1389, koja se volšebno prelila sa Turaka na Albance. Ovakva politika nije prošla bez kritike u evropskoj štampi, koja je pisala o zločinima etničkog čišćenja koje su činile srpske i crnogorske trupe prilikom zaposedanja albanskih naselja. Prema izveštajima, naročito je teško stradalo stanovništvo Prištine, Ferizovića (kasnije Uroševac), Đakovice, Prizrena i drugih gradova. U Austriji je prevladalo mišljenje da je Srbija uzela previše.

Srpski opozicionar Dimitrije Tucović opominjao je kako je ‘izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom’, što je ‘zločinačko delo’ za koje se ‘mora ispaštati’. Tucović se protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije i zalagao da Kosovo ravnopravno sa Srbijom i drugim oblastima uđe u Balkansku federaciju: ‘Bezgranično neprijateljstvo albanskog naroda prema Srbiji je prvi pozitivan rezultat albanske politike srpske vlade.’“

 

Osvajački put Srbije nastavljen je i u razdoblju nakon Balkanskih ratova, budući da se takva strategija sa stanovišta širenja teritorija srpske države (uz pomoć Rusa i Francuza) od 1878. godine nadalje pokazala vrlo uspješnom.

Koncem Prvoga svjetskog rata – kojega je Srbija i isprovocirala na poticaj Rusije kako bi se prije svega dočepala Bosne i Hercegovine a potom ovladala Balkanom – srpska vojska i četnički odredi počinili su brojne masovne zločine i nad svojom „subraćom“ Crnogorcima, o čemu je proteklih 30-ak godina pisao crnogorski književnik (u srpskoj javnosti omraženi) Jevrem Brković, a o čemu dokaze nalazimo i u brojnim drugim izvorima.

Već prije Drugoga svjetskog rata (20-ih godina) u Srbiji je vrlo aktivan pro-fašistički pokret koji se rađa usporedo s Mussolinijevim, a na pojavnoj razini najočitiji je u djelovanju četničkog vojvode Koste Pećanca i njegovog odreda koji je sastavnim dijelom službenih parada i proslava u Kraljevini SHS/Jugoslavije i otvorena prijetnja svima koji ne pristaju uz ideju „Velike Srbije“.

Nakon Hitlerove okupacije Kraljevine Jugoslavije, Srbija postaje privjesak osovinskih sila. Ni u jednoj europskoj zemlji tog vremena ne postoji toliki broj pro-nacističkih i pro-fašističkih organizacija i postrojbi kao u njoj – počevši od nedićevaca, ljotićevaca, brojnih četničkih organizacija i skupina, do Specijalne policije i Ruskog korpusa. Ni jedna značajnija bitka nije vođena na tlu Srbije, sve do oslobađanja Beograda (listopada 1944. godine). Uz to, Srbija je bila prva europska zemlja u kojoj su Židovi istrebljeni (Judenfrei), za što su tadašnje kolaborcionističke vlasti i pismeno pohvaljene od Berlina već u svibnju mjesecu 1942. godine. Uz brojne logore smrti i to je jedan od jasnih dokaza kakav je razmjer masovnih zločina provođen (u suradnji s okupatorima), dakako, bez ikakvoga otpora prema pripadnicima osovinskih snaga.

Srpski „antifašizam“ je obična floskula koja nema nikakvog utemeljenja u stvarnosti, čemu u prilog ide i sve ono što se događalo tijekom 90-ih godina na prostoru SFRJ, kojom prilikom su kokarda i petkokraka (figuratino rečeno) sklopili savez u godinama prije rata, i potom skupa počinile neviđena zla. Nikakve naznake otpora ekstremnoj nacionalističkoj ratno-huškačkoj politici u Srbiji – niti u prekodrinskim krajevima u kojima u većini žive Srbi – nije bilo, iako se dobar dio te populacije 45 godina busao svojim „antifašizmom“ i zaslugama za stvaranje Jugoslavije.

 

 

Poslije ovih kratkih elaboracija nekih momenata iz „slavne“ srpske prošlosti, vratimo se u sadašnjost.

Stvarnost u kojoj Srbija danas živi je, nažalost, više nego frustrirajuća – za sve one koji su željni normalnog života, slobode i demokracije.

 

U desetljećima nakon brutalnih ratova koji su svojim krvavim tragovima obliježili noviju povijest ovih prostora i zgrozili čovječanstvo, psi rata i plaćene ubojice još su uvijek najtraženiji „izvozni proizvod“ Srbije a srpska mafija je  (kako s ponosom ističu mnogi koji se time diče) jedna od najjačih u Europi, a i šire, najveći ratni zločinci već su sastavni dio mitske matrice i svrstavaju se u besmrtne heroje „srpstva“ i pravoslavlja, velikosrpska ideologija i četništvo ostaju ideje vodilje pretežnog dijela javnog mnijenja i ideal kojemu se stremi s istom strašću kao i devedesetih godina prošlog stoljeća.

Što veći zločinac, veći „heroj“ – što veći zločin, veće je i „junačko“ djelo, jer „u ime srpstva“ je sve dopušteno i „Srbin ne može počiniti zločin“ ma što uradio. Čitava plejada „srpskih obilića“ iz nedavne prošlosti već je našla počasno mjesto u nacionalnoj povijesti u kojoj nema traga njihovim žrtvama, potocima prolivene krvi i nedjelima što su ih počinili. Okorjeli kriminalci i masovne ubojice odavno su postali miljenici medija i o njima se govori s ponosom i strahopoštovanjem, što je vidljivo prate li se neke od najgledanijih televizijskih emisija (ĆirilicaGoli životDa možda neVeče sa Ivanom Ivanovićem  itd.), a o kampanjama u tisku i na internet portalima da se i ne govori. Srbija je(kako s gorčinom govore mnogi beogradski intelektualci koji pokušavaju pružiti otpor ovakvoj destrukciji društva) već odavno postala svjetski rekorder kad su u pitanju ubojstva na javnim mjestima, pa se tako, primjerice, točno zna „tarifa“ za pojedine „usluge“ (ubojstva, premlaćivanje, otmice, pljačke, utjerivanje dugova, reket itd.). Samo rijetki se uopće usuđuju javno progovoriti o imenima onih koji siju strah i teroriziraju građane Srbije –  osim ukoliko nisu već osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne ili se više ne nalaze među živima. U posljednjih desetak godina rade se i doktorske disertacije na temu raspada, dezintegracije i destrukcije srpskog društva uzrokovanih posljednjim ratovima, što za mnoge sociologe, psihologe, filozofe, psihijatre i druge ljude od struke predstavlja znanstveno-istraživački izazov, ali, to nažalost, nema velikog utjecaja na društvenu zbilju.

 

Nisu li i te frustracije razlog da se današnja politička garnitura Srbije ponaša tako agresivno i sumanuto?

Dr Dubravka Stojanović  govori upravo o tomu u Predgovoru  knjiziOne gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.), autora  Srđe Popovića:

Srđa Popović u knjizi 'One gorke suze posle' opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.

 

„Zločin je pitanje svih pitanja“ – piše dr Dubravka Stojanović u prvoj rečenici Predgovora (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

„…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića 'One gorke suze posle'. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.“

Svako civilizirano društvo se, u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je na način da pored onoga što je pozitivno, i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogreške i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Uistinu, zašto Srbija (pa u određenom smislu i većina srpskog naroda u cjelini), tako uporno, i uprkos svakoj logici zatvara oči pred realnošću, bježi u izmaštani, nepostojeći, autistični svijet  fikcija i mitova, i sama sebe uvjerava kako je žrtva „belosvetskih zavera“ i meta „novog svetskog poretka“? Misle li promotori ove propagande da su svi oko njih izgubili osjećaj za realnost ili doživjeli kolektivnu amneziju, i da će svojom agresijom spriječiti da istina izađe na vidjelo? Zašto se svaki pokušaj otvaranja rasprave o „tamnim stranama“ nacionalne povijesti uvijek završava na isti način?

Izjave poput one koju je tadašnji predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić  dao u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine, izrekavši na jednom okruglom stolu „bogohulnu“ tezu po kojoj  su Srbi počinili najveći broj zločina u ratovima na području bivše SFRJ  90-ih godina prošlog stoljeća, samo su uzaludni  pokušaji da se konačno pokrene proces suočavanja srpskog naroda s prošlošću i izazivaju lavinu  javnih osuda i poziva na linč. Tek u tim trenucima postaje jasno, koliko je Srbija daleko od katarze i prihvaćanja stvarnosti, kao preduvjeta za stvaranje normalnog, uljuđenog društva.

 

No, je li Dulićeva izjava samo plod njegove mašte, obično blebetanje jednog tipičnog „izdajnika“ koji „blati“ i „kleveće“ vlastitu zemlju i narod, ili ona ipak ima nekog uporišta?

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od strane Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osoba (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Muslimana, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića sa Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci; 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883U ukupnom broju žrtava, dakle, Srbi  sudjeluju sa  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.  Izuzme li se iz ove analize Kosovo (iz razloga što se ipak radi o unutarnjem sukobu, jer ta je pokrajina u kritičnom razdoblju bila u sastavu Srbije), i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju žrtava  jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%.

 

- nastavlja se -

 

  1. dio         2. dio         4.dio  

 

 fotografije: 1. UCM/Ap

teren ljubovo

 

 

 

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

 
 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pin It

UCM

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 364 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja