Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
 
POVIJEST
UCM
Srbija svoje krvave tragove ne može sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati i kazniti.
BLISTAVA POBJEDA HRVATSKE VOJSKE NAD SRPSKIM NACI-FAŠIZMOM (4/4)

 

Oluja

 

Piše: Zlatko Pinter

 

- nastavak

 

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, policije, paravojnih, dobrovoljačkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata), pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije tvrdnje se svode na to da je srpska strana uzrokovala najveći broj zločina, potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

 

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe okupirale su i etnički očistile oko 30% Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, a na Kosovu počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja, i to je smo još jedan u nizu dokaza tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava. Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja – koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore, još nije razriješeno. Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

 

Prema svim pokazateljima agresorska strana, pored toga što snosi isključivu krivnju za izazivanje i otpočinjanje ratova, doista je odgovorna za najveći broj žrtava (75-80%), i to je činjenica koja se argumentirano ne može pobiti, unatoč svim nastojanjima današnjih „čuvara“ rasne čistoće i bezgrešnosti „izabranog naroda“ i „trinaestoga, izgubljenog i najnesrećnijeg plemena Izrailjovog“ (kako su svoj srpski narod pokušavali predstaviti šovinist Vuk Drašković i njemu slični).

 

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako revidira i izokrene – na način kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Srbija je postala prva zemlja u Europi, kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom od strane ICJ u Den Haagu izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u spriječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja mjeseca 1995. godine. Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati! – nepobitna je istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je makar deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost, i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. 

Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti,  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. 

 

To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe. Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Treba li se (nakon svega rečenog) čuditi tomu što danas sljedbenici balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i politička djeca opskurnog četničkog vojvode Vojislava Šešelja na tako bahat i monstriozan način optužuju Hrvatsku za „nacizam“, „ustaštvo“, „porast fašizma“, „ugrožavanje Srba“, itd., itd?

Pravo pitanje jeste: 

Što se to događa sa Srbijom i srpskim narodom, kad takve likove bira na izborima poslije svih pošasti i katastrofa do kojih su te politike dovele u nedavnoj prošlosti?

 

Zašto danas djeca u Srbiji još uvijek uče kako su „rat na području bivše SFRJ izazvali Vatikan i Katolička crkva“, te uz pomoć Hrvata i muslimana nastojali istrijebiti srpstvo i pravoslavlje?

 

Kako to da nam srbijanski politički vrh i pojedinci iz SPC danas dijele lekcije o tomu da Stepinac ne može biti svetac, vrijeđajući i njega i nas Hrvate na najprimitivnij način, iako u redovima svojih svetaca već poodavno imaju deklarirane fašiste, antisemite i četničke koljače koji su u pravom smislu riječi moralni degenerici (poput Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace)?

 

Tomislav Nikolić (zakleti četnički vojvoda koji je u taj čin promoviran na Romaniji 1993. godine, zbog posebnih zasluga u ratu za srpstvo i „Veliku Srbiju“), Aleksandar Vučić (Šešeljev posilni, dugogodišnji sekretar njegove stranke i obožavatelj koji je ne rijetko plakao dok je ovaj držao svoje govore) i politički nasljednik balkanskog krvnika Slobodana Miloševića (njegov omiljeni „omladinac“ i glasnogovornik SPS-a u vrijeme ratova) Ivica Dačić, u nekim normalnim okolnostima ne bi bili vrijedni pozornosti. Međutim, razvoj događaja je takav da se i te okorjele naci-fašiste mora uzeti ozbiljno, jer oni (što je tragična činjenica) uživaju potporu jednog značajnog dijela birača – inače ne bi niti bili na tim pozicijama.

 

Zato samo kratko podsjećanje na djelatnosti spomenutih ratnih huškača koji danas vladaju Srbijom:

1. Tomislav Nikolić polaže zakletvu četničkog vojvode na Romaniji (B i H) 1993. https://www.youtube.com/watch?v=nGwmRH-8vsw

Zadnjih godina pojavila se i video snimka zajedničkog posjeta Vučića, Nikolića i Šešelja srpskim okupatorskim snagama iznad opkoljenog Sarajeva (područje Ilijaša, Vogošće i Grbavice, u svibnju mjesecu 1995. godine), na kojoj se među ostalim vidi da su tamo stigli poznatim džipom četničkog vojvode Vasilija Vidovića zvanog Vaske, na kojemu je pričvršćena ljudska lubanja na haubi (a iz sprdnje prema žrtvi, ali i snagama UNPROFOR-a, na istu je stavljena plava kaciga – dio službene opreme pripadnika snaga OUN). U pratnji „visokih gostiju“, pored četničkih vojvoda Vasilija Vidovića (koji je vozio džip) i Mirka Blagojevića, u ovom društvu je bio i kasnije istaknuti političar (jedno vrijeme tijekom 1998/99. godine i predsjednik „Republike Srpske“), četnički ekstremist Nikola Poplašen (za kojega mnogi izvori tvrde da je ubijao i silovao tijekom rata u Bosni i Hercegovini); https://www.youtube.com/watch?v=QHfGtULnni8 ili: https://www.youtube.com/watch?v=K5cPfsc1cro

Naravno, ova snimka je samo jedan bizarni detalj u mnoštvu sličnih, koji dokazuje kakva je patološka i destruktivna mržnja vladala u krugovima većine tadašnjih srpskih političara koji su igrali značajne uloge u javnom životu, i kasnije upravo zahvaljujući ratnim zaslugama postajali ministri, potpredsjednici Vlade, premijeri, pa čak  i predsjednici države.

U tom kontekstu, nije suvišno osvrnuti se na trenutak unazad i sjetiti se što je nekada govorio i kako se ponašao današnji „gospodar Srbije“, bivši Šešeljev pulen, ratni huškač, šovinist i neofašist Aleksandar Vučić, kojega javnost dobro pamti po propagandnim prilozima koje je radio za srpsku TV Pale tijekom 1992/93. godine.

2. Dana 20.03.1995., Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj dolaze u Glinu dati potporu tamošnjim Srbima za daljnju borbu protiv „ustaške Hrvatske“ (govor Vučića: https://www.youtube.com/watch?v=vu5qvsloewU; govor Šešelja: https://www.youtube.com/watch?v=PfHZNVJf6ms)

3. Vučić s govornice Narodne skupštine Srbije šalje i upozorenje međunarodnoj zajednici koja prijeti zračnim udarima na položaje bosanskih Srba, riječima:  Pa vi bombardujte, ubite jednog Srbina, mi ćemo 100 muslimana…pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje… može li se tako ponašati sa srpskim narodom...“ 20.07.1995. – u vrijeme dok se genocid u Srebrenici još uvijek odvija: https://www.youtube.com/watch?v=UGqv9CJbd3U

4. U Beogradu je 21. siječnja 2000. godine, održan Otadžbinski kongres Srpske radikalne stranke, na kojemu, među ostalim, govori i generalni sekretar SRS, Aleksandar Vučić. On oštro napada sve one koji se izruguju ideji „Velike Srbije“ i neuspjehu SRS i Srpskog četničkog pokreta u ostvarivanju tog prijekta. Pored ostaloga, kaže:„ (…) Mi ni tada ni danas nismo hteli ništa što je tuđe, hoćemo samo ono što je naše, srpsko…,a to jesu i taj Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Virovitica, i sve te srpske zemlje…“ (snimka govora na youtube:www.istinomer.rs/izjava/nikada-nisam-zagovarao-veliku-srbiju/

Današnjoj naci-fašističkoj trojci (Nikolić-Vučić-Dačić) puna su usta okrenutosti budućnosti, dakako, samo u slučaju kad se pokuša utvrditi istina o događajima iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

Dakako, postavlja se opravdano pitanje: Jesu li žrtve njihovih zločina i bližnji žrtava imali pravo na budućnost, i može li se tek tako olako prihvatiti teza po kojoj je najbolje zanemariti sve ono što se događalo, ma koliko rane bile duboke, a traume i sjećanja na rat još uvijek živi? Budući da bez utvrđivanja pune istine o prošlosti nije moguće graditi međusobno povjerenje i suradnju među narodima i državama, u tom argumentu sadržan je i odgovor na ovo pitanje. Povijesno skustvo nam govori da nakon svakog izbjegavanja suočavanja s istinom i činjenicama (ma kakve one bile), problemi koji se prešućuju i nastoje potisnuti izlaze na vidjelo u još drastičnijem obliku, i to je do sada potvrđeno bezbroj puta.

Od vremena Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića do danas, u Srbiji demokratske snage završavaju na margini i nisu u stanju pružiti ikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno. Profesor Radomir KonstantinovićBogdan Bogdanović, drIvan Đurić, dr Latinka Perović, dr Dubravka Stojanović, dr Olivera Milosavljević, dr Branka Prpa, odvjetnik Srđa PopovićJelena Milić, Mirjana Miočinović i stotine drugih entuzijasta, radili su ili još uvijek rade na tomu. Nažalost, uglavnom bez uspjeha.

Njihova borba s naci-fašizmom u Srbiji potisnuta je ne samo u zemlji u kojoj žive, o njoj se gotovo ništa ne zna ni kod nas u Hrvatskoj (mada je to, kako kaže dr Latinka Perović „borba između njih i nas na život i smrt“).

 

Kako objasniti ovaj paradoks?

Jesmo li svjesni kud vodi naša indiferentnost i kratko pamćenje, naše neshvaćanje realnosti i izbjegavanje suočavanja s činjenicama? Zar smo jednom u povijesti platili ceh svojoj šutnji i naivnosti?

Jesmo li svjesni toga, da srpska djeca u srednjim i osnovnim školama još uvijek uče iskrivljenu povijest u kojoj su im narodi u susjedstvu (prije svih Hrvati) najveći krvni neprijatelji i uzročnici svih pošasti i stradanja koja su srpski narod pratila u prošlosti? Zato dr Dubravka Stojanović (u svojoj knjizi Ulje na vodi, Beograd 2010., u kojoj dijelom analizira i sadržaje školskih udžbenika), kaže kako to nije ništa drugo nego „ideologizacija i politizacija mladih“ s ciljem stvaranja atmosfere mržnje koja treba biti pokretač novih ratova.

Nema normalne države u Europi koja nakon svega što se događalo i događa u Srbiji, s tom zemljom ne bi prekinula diplomatske odnose.

Hrvatska to još uvijek podnosi.

Do kada?

 

Odgovor na to bi morali dati odgovorni iz našeg državnog vrha.

A svi mi kojima je Hrvatska na srcu, u međuvremenu trebamo biti strpljivi i ne dopustiti da se istina izokreće. S još više žara i ustrajnosti moramo zastupati i braniti istinu, slaviti svoje pobjede i blagdane i ne dopustiti bilo komu da blati našu povijest. No, to moramo činiti na mudar, dostojanstven i pristojan način, kako i dolikuje našem narodu u kojemu (na sreću) ekstremne ideje i pokreti nikad nisu nailazile na plodno tlo.

 

Nepromišljenim pojedincima i skupinama koji  svojim primitivnim javnim istupima i incidentima bacaju ljagu na naše žrtve i gaze dostojanstvo vlastitog naroda, na takvim obilježavanjima ne bi smjelo biti mjesta.

Samo tako ćemo  se s pijetetom i  ponosom odužiti svima onima koji su za našu slobodu položili živote.

Bez njih ne bi bilo ni Hrvatske. I to je najmanje što možemo i moramo učiniti. Za njih, ali i za nas, u ime budućnosti i naraštaja koji dolaze i žele živjeti u normalnoj, slobodnoj i uljuđenoj zemlji.

 

Neka je vječna slava i HVALA svima koji su pali za Domovinu!

Počivali u miru Božjem.

 

 

  1. dio         2. dio        3. dio  

 

 fotografije: 1. hkv.hr

teren ljubovo

 

 

 

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

 
 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pin It

UCM

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 334 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja