Učitavam... MARIJA RADIĆ (Marie Dvořáková) 27.8.1874. - 17.6.1954. | Crne Mambe | Hrvatska kroz povijest

Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
 
POVIJEST
UCM
Češko-hrvatska učiteljica, istaknuta javna radnica, supruga hrvatskog velikana Stjepana Radića
MARIJA RADIĆ (Marie Dvořáková) 27.8.1874. - 17.6.1954.

 

Marija Radić

 

Hrvatska kroz povijest

 

 

Marija Radić (rodnim imenom Marie Dvořáková) (Prag, 27. kolovoza 1874. - Zagreb, 17. lipnja 1954.), bila je češko-hrvatska učiteljica, knjižničarka, publicistkinja i nakladnica.

 

Bila je istaknuta hrvatska javna radnica. Pisala je članke u glasilima Hrvatske seljačke stranke (HSS), među ostalim zalažući se za opće pravo glasa i ravnopravnost žena a značajno je pomagala i bila suradnicom svome suprugu, hrvatskome političaru i književniku Stjepanu Radiću.

...

Marija Radić rodila se u Pragu 1874. godine. Učiteljsku školu polazila je u Pragu gdje ju je i završila 1894. godine. Iste godine na jednom izletu, nedaleko Praga, upoznala je svoga budućega supruga Stjepana Radića koji je u to vrijeme studirao u Pragu. Nakon učiteljske škole službovala je u više čeških mjesta. Radila je kao učiteljica u Kutnoj Hori (do rujna 1895. godine), u Metylovicama (do 1896. godine), u Táboru (do 1897. godine) i zatim u Jistebnicama (do 1898. godine). Marija i Stjepan Radić vjenčali su se 23. rujna 1898. godine u praškoj crkvi svetog Norberta (u to vrijeme zvala se Na Andělce, prema ranijoj kapelici Svete Marije Anđeoske) i imali su četvero djece, Milicu (1899.-1946.), Miroslavu (Miru) (1901.-1988.), Vladimira (Vlatka) (1906.-1970.) i Branislava (Branimira, Branka) (1912.-1983.).

Nakon vjenčanja Marija i Stjepan Radić pošli su u Krakov i Lavov s njihovim kumom, trgovcem vinom, Vjekoslavom Prpićem, pošto on nije znao poljski jezik pozvao ih je kako bi mu bili na usluzi. Nakon toga prošli su kroz Mađarsku i stigli u Hrvatsku, u Zagorje, u selo Pristavu kod Klanjca gdje je živio Stjepanov prijatelj Milan Krištof, zatim su otišli u Bjelovar kod Radićeva brata Ivana pa potom u Trebarjevo Desno, gdje su stanovali kod Stjepanove sestre Kate Jančir i ondje proveli tri mjeseca, od listopada 1898. do siječnja 1899. godine.

Početkom veljače 1899. godine Marija odlazi zajedno sa suprugom Stjepanom u Pariz gdje su živjeli pet mjeseci u oskudici a ona mu pruža podršku pri njegovome završavanju akademskoga školovanja na Slobodnoj školi političkih nauka. Danju je Stjepan bio na predavanjima a na večer do kasno u noć diktirao je svoju raspravu za diplomu, Savremena Hrvatska i južni Slaveni (La Croate actuelle et les Slaves du Sud), francuski svojoj ženi. Zatim živjeli su neko vrijeme u Pragu, gdje Stjepan surađivao s češkim listovima, a kada ga je policija protjerala iz Praga oni odlaze u Zemun, u ljeto 1900. godine, gdje je Stjepan bio balkanskim dopisnikom čeških, francuskih i ruskih listova. Od 1902. godine žive u Zagrebu.

Godine 1909., koncem siječnja, Stjepan i Marija odlaze na put u Rusiju. Išli su prvo u Prag gdje kod jedne Marijine kolegice učiteljice ostavljaju djecu na čuvanje a potom u Sankt Peterburg, gdje su išli na poziv ruskoga generala Volodimirova, koji im uzvraća gostoprimstvo pruženo kada je bio njihov gost u Zagrebu. U Sankt Peterburgu boravili su dva mjeseca a Radić je održao i jedno predavanje u Moskvi o prilikama u Hrvatskoj. Nakon toga vratili su se u Hrvatsku putem Varšave i Praga.

Godine 1911. osnovali su, u svojoj kući u Međašnjoj ulici br. 12, Stjepan i Marija Radić Slavensku knjižaru (1912. godine otvorili su još jednu u Jurišićevoj ulici br. 1), koju je velikim dijelom vodila Marija, a gdje su se bavili i nakladništvom tiskajući više knjiga, brošura te separate iz Božićnica.

 

 

Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode

 

Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode bio je uz ilegalne letke, jedini izvor informacija koji nije bio pod nadzorom režima nakon rata u Hrvatskoj. Prvi broj tiskan je u Zagrebu 20. listopada 1945. godine, glavni urednik bio mu je Ivan Bernardić , Marija Radić bila je nakladnica a suradnici su također bili inž. Branimir Radić  i Božidar Sinković kao korektor. U skupini sveučilištaraca i srednjoškolaca koji su se okupljali oko Narodnoga glasa bio je poslije poznati hrvatski proljećar Jozo Ivičević. Marija Radić napisala je uvodnik, Naš prvi broj. Tiskan u 50.000 primjeraka Narodni glas odmah je bio rasprodan te je potom tiskano još 50.000 primjeraka, no tadašnje komunističke vlasti već su 23. listopada odredile privremenu zabranu raspačavanja i ocijenjeno je kako je "sadržaj prvoga broja u suprotnosti s nacionalnim i državnim interesima, jer je, kako je kazano, Narodni glas harangirao protiv stečevina NOB-a, širio laži i klevete, izazivao nacionalnu mržnju i propagirao rad neprijatelja". U raspravi kod javnog tužitelja, koja se održala 24. listopada u Okružnome narodnom sudu za grad Zagreb, i kojoj su u ime lista prisustvovali izdavač Marija udova Radić i glavni urednik Ivan Bernardić, sporna su bila i dva članka u kojima je bilo riječ o nepravednoj zamjeni novca, kojom se oštećivala Hrvatska te o sudbini dr. Vladka Mačka, kojega se, kako se u članku tvrdilo, usprkos njegovoj nedužnosti napadalo. Zabrana raspačavanja nije obeshrabrila pokretače lista te su počeli raditi na drugome broju koji je već bio spreman za tiskanje ali nikada nije bio tiskan.

„Materijal je broja, među ostalim, sadržavao i prilog Ivana Bernardića u kojem je on napao sindikate zbog pritiska na radnike da se komunistički opredjeljuju. (...) U svezi s tim u Vjesniku je izašla vijest da su radnici Narodne tiskare 25. listopada otišli direktoru i izjavili da neće tiskati Narodni glas, jer su uvidjeli da je reakcionaran i da piše protiv naroda i stečevina narodnooslobodilačke borbe. Očito je, da su vlasti na radnike izvršile pritisak kako bi onemogućile izlaženje lista. Tomu je dokaz cjelokupno ozračje koje se stvorilo u javnosti da se novine zabrane. Optužbe da zlouporabljuju demokraciju i šire šovinizam, sama zabrana prvoga broja, činjenica da nije pronađena nijedna druga tiskara koja bi htjela preuzeti tiskanje drugoga broja, slični slučajevi s Demokratijom, glasilom Demokratske stranke, u Srbiji, te gašenje po komunističku vlast benigne Pravde u Vinkovcima, dovoljno govore o tome. Nema dvojbe da je zabranu svih neovisnih listova pokrenuo sam vrh komunističkih vlasti. Bernardić je pokušao, kao što je već rečeno, pronaći drugu tiskaru, ali nije uspio. Uskoro, nakon izbora, 13. studenoga 1945. godine, pred Radićevom knjižarom eksplodirala je eksplozivna naprava ili bomba. To je bio dovoljan razlog da je urednik, kao i ostali suradnici, odustao, pod dojmom takva uvjerljiva upozorenja, od daljnjih planova u svezi s Narodnim glasom.”

(Radelić, 1996., 76.-77.)

 

Takav vid cenzuriranja, korištenjem radnika tiskare u odbijanju tiskanja, bio je, "koliko se zna, prvi slučaj primjene takve metode cenzure nakon 8. svibnja 1945., koja je zatim često korištena, čak i planirana ."

Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode nikada nije službeno zabranjen, no daljnje izlaženje bilo mu je onemogućeno.

Nakon toga Marija Radić nije javno politički istupala. Njezinu mirovinu iz 1928. godine, koju su kasnije poštivale sve vlasti, dobivala je i od novih vlasti  a 1948. godine, uz malu odštetu, oduzeta joj je Slavenska knjižara.

 

 

Smrt i pokop

 

Marija Radić umrla je dne 17. lipnja 1954. godine i zbog svojih "nesumnjivih, i to krupnih zasluga za pokret sahranjena je u Arkadama na Mirogoju". Njezin pokop uz Stjepana Radića zabranio je Vladimir Bakarić, a dozvoljen je tek nakon što je obitelj poslala pismo izravno Josipu Brozu Titu.

 

 

Priznanja i spomen

 

  • Počasna građanka Križevaca.
  • Spomen-ploča s medaljom postavljena je, 17. lipnja 1991. godine, u Jurišićevoj br. 1, na zgradi u kojoj su nekada Stjepan Radić i njegova supruga Marija imali knjižaru.
  • Spomen-ploča Mariji i Stjepanu Radiću postavljena je u crkvi svetog Norberta u Pragu, 23. rujna 2011. godine, na 113. godišnjicu njihova vjenčanja.
  • Od 2012. godine Hrvatsko-češko društvo dodijeljuje Nagradu “Marija i Stjepan Radić”, za iznimne zasluge za razvoj hrvatsko-čeških odnosa u cjelini.
  • Spomen-ploča s reljefom Marije Radić, rad kipara Stjepana Divkovića, postavljena je na Dan žena 8. ožujka 2014. na zgradi u Mihanovićevoj 34 u Zagrebu gdje je Marija Radić umrla, u povodu 140. godišnjice njezina rođenja i 60. godišnjice smrti.
  • Na inicijativu Danice Vukelić, vijećnice i predsjednice stenjevečke Organizacije žena Hrvatsko srce, u zagrebačkome gradskome naselju Španskom, 12. ožujka 2016. godine, jedna ulica dobila je naziv Ulica Marije Radić.

 

 

Foto: YouTube

teren ljubovo

 

 

 

 

 Autor: UCM

Izvor: wikipedia.org

 

 
 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 242 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Hrvatsko javno zdravstvo:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja