Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Vječito "vitalno ugroženo" srpstvo i stalne "agresorske" namjere drugih naroda
Povijesne stranputice - doba idealizma i obmana (3. dio)
 

Zlatko Pinter - Geneza velikosrpske agresije

 

DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije  (piše: Zlatko Pinter)

 

 

Utjecaj velikosrpske ideologije na srpsko društvo jasno se očituje od 1904. godine do danas

 

 

1.2.“Kultura nasilja“ i  istrebljenje kao konzekvenca 

 

Kult samožrtvovanja, junaštva i osvete i ugradnja ovih elemenata mitske svijesti u vjersko-pravoslavnu srpsku tradiciju, uz uvjerenje kako je vlastiti narod „izabran“ od Boga upravo zato da bi ostvario svoju „istorijsku misiju“ (tj. „Veliku Srbiju“ –  koja će „u svoje granice okupiti sve Srbe pod kapom nebeskom“), u sinergiji s refleksom „samoobrane“ (a on se javlja kao posljedica široko rasprostranjene i u srpskom narodu gotovo opće-prihvaćene matrice o vječito „vitalno ugroženom“ srpstvu i stalnim „agresorskim“ namjerama drugih naroda, posebice onih iz neposrednog okruženja kojima je jedini cilj „zatrti“ Srbe), predstavlja eksplozivni kompost koji se u datim okolnostima aktivira poput bureta baruta.

Takav mentalni sklop (koji neminovno proistječe iz naslijeđenog kolektivnog „sjećanja“ (mahom izmaštanog, fiktivnog), mitske tradicije i militantnog vjerskog fanatizma oličenog u svetosavlju ), lako je usmjeriti uz pomoć ideologije i konkretnih programa. Upravo tomu služi velikosrpska ideologija koja samo operacionalizira ciljeve zacrtane „svetom nacionalnom misijom“, a čije se izvorište i oslonac pronalaze u već spomenutim tradicijski usvojenim i u narodu široko prihvaćenim shvaćanjima.

 

Nije Ilija Garašanin svoje Načertanije  pisao na temelju bilo kakvog ideološkog uvjerenja, on je u politički program pretočio srpska mitomanska nastojanja da poslije propasti Turskog Carstva postanu njihovi sljednici na Balkanu, znajući unaprijed (s obzirom na povijesnu, vjersku i mitsku tradiciju i naslijeđe vlastitog naroda), da je to sjeme koje će pasti na plodno tlo.

 

 

Ovdje, međutim, postoji još jedan momenat koji se ne bi smjelo zanemariti.

U stanovitim povijesnim okolnostima (homogenizacije nacije, turbulentnih događanja i previranja, svjetskim ili regionalnim ratovima itd.), ovaj „velikosrpski“ mentalni sklop postaje ona prevlađujuća društvena struja – mainstream – i potiče procese i događaje koji poput bujice nose sve pred sobom. Takav se utjecaj velikosrpske ideologije na srpsko društvo  jasno očituje od 1904. godine do danas.

 

Također se ne može se i ne smije zanemariti okolnost da su brojni srbijanski naraštaji proveli duga stoljeća u turskom ropstvu, te se u tom narodu uslijed ovih okolnosti razvila stanovita „kultura nasilja“, u kojoj je „sasjeći“, „zaklati“, „rasporiti utrobu“, „ožeći“ (opeći vatrom), „raščetvoriti“, oslijepiti, nabiti na kolac, „pribiti na krst“, odsjeći glavu, nogu, ruku, nos, jezik, uši, izvaditi oči, ili na koji sličan način ubiti ili mučiti „neprijatelja“ ne samo junačko djelo prvog reda i pitanje nacionalnog ponosa i dostojanstva, nego i sveta dužnost i obveza prema rodu i precima. Sjetimo se samo opisa iz njihovih „junačkih epskih pesama“ – pa i danas toliko hvaljenog i slavljenog Njegoševog spjeva Gorski vijenac, pa da stvar bude posve jasna.

„Iskop“ (istrebljenje) neprijatelja u ovakvoj je vizuri shvaćan kao sasvim prirodna, samorazumljiva, poželjna i društveno prihvatljiva norma ponašanja, o čemu nam svjedoči sama srpska povijest, od protu-turskih ustanaka i buna nadalje.

 

To dolazi do izražaja već 1807. godine u okviru Beogradskog pašaluka (u vrijeme „Prvog srpskog ustanka“), o čemu govori i službeni biograf srpskog vožda Karađorđa Konstantin N. Nenadović:

Ogorčeni Srbi i posle toga, klali su Turke, gde god su koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu Tursku“. (K.N.Nenadović, Život i dela velikog Đorđa Petrovića Kara-Đorđa t. 1, Beč, Jovan N. Vernaj, 1883., str. 166; reprint Beograd 1971.; preuzeti iz: Mirko Grmek, Mark Gjidara, Neven Šimac, Etničko čišćenje – Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Zagreb, 1993., str.17.; istaknuo: Z.P.)

 

Citat se, naime, odnosi na događaje koji su uslijedili poslije upada Karađorđa i njegovih ustanika u Beograd (1807. godine), a etničko čišćenje bilo je ozakonjeno odlukama srpskog „Praviteljstvujuščeg sovjeta“ (dvije godine ranije u Smederevu). Treba isto tako imati na umu, da su Srbi tada sve stanovnike koje su zatekli na do tada okupiranim područjima Srbije a nisu bili Turci smatrali „turskim bašibozukom“ (odnosno, „sredstvom turske okupacije“) pa se pod pojmom „Turci“, podrazumijevaju i svi drugi (Cincari, Vlasi, Cigani, Židovi, Bugari i ostali).

Ubiti Turčina (a kasnije, poslije progona Turaka s Balkana i bilo kojeg muslimana) neovisno o uzrastu i spolu, zapaliti mu kuću ili ga „nagrditi“ i mučiti bilo je hvale vrijedno djelo, dok je svako drugo ponašanje smatrano kukavičlukom i „izdajstvom“ u čemu je kosovski –  brankovićevski  sindrom igrao veliku ulogu.

Ponašanje srpske vojske i srpskih neredovnih četa (komita – četnika) u Makedoniji (1904.), Balkanskim ratovima (i posebice pri okupaciji Albanije), te u dva svjetska sukoba koji su uslijedili, također je u većoj ili manjoj mjeri odražavalo ovu naslijeđenu tradiciju – s tim što su se uloge srpskih „neprijatelja“ u međuvremenu mijenjale prema datim okolnostima i sukladno ratnim ciljevima i pravcima srpske ekspanzije.

 

 

1.3. Hrvatski naivci, zanesenjaci i opsjenari

 

No, da ne bi sva krivnja ostala samo na velikosrpskim megalomanima, moramo se prisjetiti i vlastitih zabluda, odnosno, onih koje su pojedini pripadnici naše (hrvatske) političke i intelektualne elite itekako njegovali u godinama prije „ujedinjenja“ u Kraljevinu SHS.

 

Zanos nekih hrvatskih intelektualaca i uglednika „Vidovdanskim misterijem“ često je prelazio granicu racionalnog i završavao u idolopoklonstvu i slijepom obožavanju tog budućeg „južnoslavenstva“ koje će samo po sebi izroditi i stvoriti nad-čovjeka, izvan vremena, prostora i nacije. Oslonac tom budućem superiornom „Jugoslavenu“, tražio se u dalekoj prošlosti i prostodušnom i naivnom veličanju srpskih i hrvatskih mitoloških junaka. Da su srpski junaci i mitovi odnijeli prevagu nije nikakvo čudo. Oni su bili dublje ukorijenjeni, bolje njegovani i rašireniji, s izraženijom (višestoljetnom) tradicijom, obavijeni mistikom i legendama u daleko većoj i jačoj mjeri nego je to bilo slučaj u hrvatskoj tradiciji. Stoga je mit o Srbiji kao Pijemontu prevladavao i kod nekih istaknutih Hrvata, koji su, nažalost, stjecajem brojnih okolnosti došli u priliku odlučivati o sudbini naroda.

 

Do koje se mjere to u nekim slučajevima razvilo u zloćudnu bolest, svjedoči primjer hrvatskog pjesnika, političara i člana Jugoslavenskog odbora Milana Marjanovića koji je hrvatskim iseljenicima 23. lipnja 1917. godine uputio proglas u kojemu među ostalim kaže:

"Hrvati trebaju dobro znati da njihov put u Hrvatsku, u Dalmaciju i u Istru vodi samo preko Soluna. Zato srpska vojska treba postati i hrvatska. Hrvati trebaju osloboditi Hrvatsku. Krajnje je vrijeme da i Hrvati sastave vojsku dobrovoljaca, za koju treba čitav svijet znati da je hrvatska".” (http://www.historiografija.hr/hz/1970/HZ_23-24_3_CIZMIC.pdf; stranica posjećena 10.08.2017.; istaknuo: Z.P.).

 

Događalo se to 8 mjeseci poslije krvavoga pokolja nad hrvatskim vojnicima u Odesi koje je izvršila srpska soldateska. Naši nesretni domobrani koji su iz ruskog zarobljeništva protivno svojoj volji i međunarodnom pravu (a prema dogovoru između srbijanske vlade i Jugoslavenskog odbora – čiji je član bio i spomenuti Milan Marjanović) unovačeni i poslani na bojište u rat protiv Habsburške monarhije, tražili su da se bore pod jugoslavenskim imenom što je izazvalo gnjev srpskih oficira koji su ih surovo kažnjavali i pod prijetnjom smrtne kazne natjerivali pod srpsku trobojku kao „dobrovoljce“.

Njih 13 umoreno je u listopadu te 1916. godine i to u hrvatskoj povjesnici ostaje zabilježeno kao pokolj u Odesi. Sudbina ovih ljudi nagovijestila je sve one silne pokolje i zločine što su ih velikosrpski hegemonisti izvršili u sljedećih četvrt stoljeća.

 

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u 'Kanatnom zavodu', gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici... – pisao je Miroslav Krleža opisujući golgotu prevarenih hrvatskih vojnika koji su jedno ropstvo zamijenili drugim, još surovijim i neizvjesnijim. Njihovim životima raspolagali su dvorski konfidenti koji su se busali u „hrvatska“ prsa, a sve su činili protivno volji i interesima vlastitog naroda.

(http://www.matica.hr/hr/334/Prvi%20svjetski%20rat%20i%20Hrvati/; stranica posjećena 10.08.2017.; istaknuo: Z.P.)

 

- nastavlja se -

 

 

 Foto:  1. UCM

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Pin It

Zlatko

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 448 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja