Učitavam... Povijesne stranputice - prva Jugoslavija (11. dio) | Domoljubni portal CM | Hrvatska kroz povijest

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Vojno-policijska diktatura u ime imaginarnog "jugoslavenstva", čiji su temelj trebali činiti Srbi kao "stari državotvorni narod"
Povijesne stranputice - prva Jugoslavija (11. dio)
 

Prva Jugoslavija

 

DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije  (piše: Zlatko Pinter)

 

 

Krvoločno nasilje do kraja je ogolilo lice velikosrpskog hegemonizma

 

 

3.2. Teror i zločini

 

Na učestale štrajkove i pobune radništva i seljaštva, režim odgovara sve većom represijom, tako da se slobodno može reći da Kraljevina SHS od samoga početka nije funkcionirala kao normalna država.

Već i sama činjenica da je u prvih 10 godina postojanja država promijenila 23 vlade govori o izrazitoj nestabilnosti koja je neprestano producirala nove napetosti. Segregacija prema svima koji nisu bili Srbi provođena je na svim razinama – od državnog i političkog vrha do najnižih jedinica vlasti i zahvaćala je sve pore i segmente društva.

Samovolja ministara, žandara, vojske, pa čak i običnih činovnika koji su zdušno i bez izuzetka provodili velikosrpsku strategiju odnarođivanja i asimilacije s ciljem konačnog „posrbljivanja“, poprimila je zastrašujuće razmjere. Deseci tisuća agenata režima čija je isključiva zadaća bila pratiti pojedince i skupine na koje je pala sumnja da imaju bilo kakav otklon prema politici Beograda, budno je pratilo sve što se događa i redovito podnosilo izvješća državnim službama.

 

Bila je to vojno-policijska diktatura nametnuta od državnog aparata, u kojoj je grubom silom gušen svaki glas razuma, a oporbeni politički prvaci (pogotovu pravaši i pripadnici Radićeve HPSS/HRSS) progonjeni su, premlaćivani i zatvarani, dok su manipulacije na izborima i krađa glasova (u korist vladajuće oligarhije) postali sasvim uobičajene pojave. I sve to činilo se u ime nekog imaginarnog „jugoslavenstva“ u ime „nad-rase“ ili „nad-nacije“ čiji su temelj trebali činiti Srbi kao „stari državotvorni narod“ – koji usput rečeno, u 8 stoljeća svoje poznate povijesti nije imao više od 50 godina državne samostalnosti.

Nametnuti velikosrpski „Vidovdanski ustav“ (od 28. lipnja 1921.) ugasio je i posljednji tračak nade da će se odnosi u državi normalizirati, a konstitutivni narodi (Slovenci i Hrvati) doći do svoje ravnopravnosti – koja je prije „ujedinjenja“ bila i formalno definirana zajedničkim sporazumima između Kraljevine Srbije, Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća SHS (Genevska i Krfska deklaracija).

Posebna sjednica tzv. „Narodne skupštine“ te 1921. godine bila je sazvana isključivo u cilju donošenja novog ustava, odnosno, kako bi se ozakonila i makar formalno (prividno) legitimirala samovolja kralja i njegove vrhuške. Iako je to prema dotadašnjim zakonskim odredbama o djelovanju Ustavotvorne skupštine moralo biti provedeno kvalificiranom – dvotrećinskom većinom, od ovoga se načela odstupilo i Ustav je izglasan natpolovičnom većinom.

Samo zasjedanje započelo je tako što su hrvatski zastupnici odbili pozdraviti regenta Aleksandra Karađorđevića kao vladara države, jer bi time priznali i kralja Petra, protiv čega su ogorčeno ustali srpski predstavnici. Kako Hrvati nisu popuštali, na kraju su napustili zasjedanje.

Radikala i demokrata (koji su skupštini predali nacrt za budući ustav zajedno je bilo samo 183 (od ukupno 419 zastupnika), a za prihvaćanje ustava (i to natpolovičnom, a ne kvalificiranom većinom – kako je bilo utvrđeno i Krfskom deklaracijom!) trebalo ih je najmanje 211, pa su srpski zastupnici na svoju stranu pridobili (raznim obećanjima o budućim povlasticama i koncesijama) JMO (Jugoslovensku muslimansku organizaciju), Slovensku seljačku stranku i Džemijat (tursko-albansku stranku). Tako je na kraju, mimo zakona i nelegalno donesen nametnuti velikosrpski Ustav kojim je kralj dobivao izuzetne ovlasti nespojive s bilo kakvim parlamentarizmom. Vladar je mogao zakazivati sjednice Skupštine (redovite i izvanredne), zaključivati ih, raspisivati izbore, upućivati zakonske prijedloge (putem Vlade) pa i po svojoj volji raspustiti parlament.

Jednom riječju, on se nalazio izvan zakona u sasvim posebnom i povlaštenom položaju, o čemu svjedoče pojedini članci samoga Ustava:

 „Čl. 49.

Kralj potvrđuje i proglašuje zakone, postavlja državne činovnike i daje vojne činove po odredbama zakona.

Kralj je vrhovni zapovednik sve vojne sile. On daje ordene i druga odlikovanja.

Čl. 50.

Kralj ima prava amnestije za političke i vojne krivce.Kralj ima pravo pomilovanja. On može dosuđenu kaznu oprostiti, smanjiti ili ublažiti.

 Čl. 51.

Kralj predstavlja državu u svima njenim odnosima sa tuđim državama. On oglašuje rat i zaključuje mir.

Čl. 52.

Kralj saziva Narodnu skupštinu u redovan ili vanredan saziv. On otvara i zaključuje sednice lično prestonom besedom ili preko Ministarskog saveta, poslanicom ili ukazom.

Kralj može u svako doba, po državnoj potrebi, pozvati Narodnu skupštinu, koja je svoje sednice odgodila. Kralj ima pravo da raspusti Narodnu skupštinu, ali ukaz o raspuštanju mora sadržavati naredbu za nove izbore najdalje u roku od tri meseca, i naredbu za saziv Narodne skupštine najdalje za četiri meseca od dana raspuštanja Skupštine.

Čl. 55.

...Kraljeva je ličnost neprikosnovena. Kralju se ne može ništa u odgovornost staviti, niti kralj može biti tužen ...“

(Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Vidovdanski_ustav; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 20.10.2017.)

 

Ovlasti predsjednika vlade u odnosu na suverena bile su neznatne i gotovo protokolarne.

U razdoblju od 1921. do 1929. godine, u državi su se promijenile 23 vlade, pri čemu je 21 promjenu inicirao kralj, a samo 2 „Narodna skupština“,što također govori o odnosu snaga između parlamenta i vladara.

 

Budući da se Hrvati nisu mogli niti htjeli pomiriti s tako ponižavajućim položajem, oni ustrajno rade na savezu sa svima koji se protive srpskoj hegemoniji. Tako konačno dolazi i do čvršćeg povezivanja najutjecajnijih hrvatskih i srpskih stranaka (HRSS, SDS) i 1927. godine nastaje seljačko-demokratska koalicija.

 

SDK je od početka bila trn u oku beogradskom Dvoru i Radikalnoj stranci i oni nisu birali sredstva kako bi je razvrgnuli. Dojučerašnji saveznik režima Svetozar Pribićević – koji izigran od Radikalne stranke konačno shvaća da Srbima nema budućnosti bez političkog dogovora s Hrvatima – postaje ogorčeni protivnik velikosrpske hegemonije i skupa s Radićem postavlja zahtjeve za federalizaciju države i uspostavu parlamentarne demokracije uz poštivanje prava i sloboda svih naroda. Zajednički politički nastup Radića i Pribićevića predstavljao je glavnu smetnju uspostavi hegemonije, budući da velikosrpske centralističke stranke više nisu mogle ostvariti većinu u Skupštini. Režimu su naročito smetali otvoreni i vrlo oštri istupi hrvatskoga narodnog vođe Stjepana Radića, koji je neštedimice razotkrivao zloćudnu narav režima i vladajućeg sustava ne odstupajući od svoje narodne seljačke republike, uporno zagovarajući ravnopravnost svih naroda i tražeći federalizaciju države i napuštanje krutog centralizma.

Uvidjevši kako stvari izmiču kontroli i da polako ali sigurno kralj gubi oslonac u parlamentu, režim se odlučuje na radikalne mjere. Budući da prijetnje i pritisci na Radića, Pribićevića i druge aktere SDK nisu urodili plodom, dvorski poslušnici po naputku državnih službi organiziraju pokolj koji će iskoristiti za uvođenje samovlašća.

Nezapamćeni, podmukli, isplanirani i smišljeni akt državnog terorizma karađorđevićevske velikosrpske klike počinjen je 20. lipnja 1928. godine usred zasjedanja beogradske Skupštine, ubojstvima i ranjavanjem hrvatskih narodnih zastupnika (pri čemu su na mjestu ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, dok su Ivan Granđa, Ivan Pernar i Stjepan Radić ranjeni (Radić smrtno, tako da je umro nepuna dva mjeseca kasnije od posljedica tog teškog ranjavanja).

 

Ovo krvoločno nasilje do kraja je ogolilo lice velikosrpskog hegemonizma, koji nije prezao ni od čega ne bi li ostvario svoje naume.

 

- nastavlja se -

 

 

 Foto:  1. DPCM

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Zlatko

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 436 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Hrvatsko javno zdravstvo:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja