Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Na tako zaplotnjački i podmukao način osuti paljbu na nenaoružane zastupnike usred parlamenta može samo najgori zlikovac i kukavica bez časti, dostojanstva, morala i savjesti
Povijesne stranputice - prva Jugoslavija (14. dio)
 

Geneza velikosrpske agresije - Zlatko Pinter

 

DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije  (piše: Zlatko Pinter)

 

- nastavak  3.2. Teror i zločini  

 

Srpski nacionalni junak kojega su podržavali svi kojima je na srcu bila „velika Srbija“

 

 

 

Tadašnji ministar unutarnjih poslova Kraljevine SHS, Slovenac Anton Korošec, za kojega se također sumnjalo da je bio umiješan u atentat na hrvatske narodne zastupnike  (navodno) je odbio predaju zločinca Puniše Račića i izdao nalog da ga se odvede u Upravu grada Beograda, gdje je predao revolver kojim je počinio zlodjelo i potom je smješten u zatvorsku ćeliju. Cijelo vrijeme u njegovoj pratnji bio je radikalski zastupnik Dragan Bojović. Prije nego su ga zatvorili, Račić se pohvalio kako je „svoje izvršio“, jer više „nije mogao da gleda kako se baca blato na sve što je srpsko“ i da pristaje „ako treba i da ga strijeljaju“.

Dakle, bio je jako zadovoljan svojim činom i ni jednog trenutka nije pokazao nikakvo kajanje niti grižnju savjesti. Čak što više ponosio se svojim „podvigom“ i iskazanim „junaštvom“, a imao je i čime: na tako zaplotnjački i podmukao način osuti paljbu na nenaoružane zastupnike usred parlamenta može samo najgori zlikovac i kukavica bez časti, dostojanstva, morala i savjesti.

 

Ovdje također treba napomenuti kako u različitim izvorima postoje i različiti opisi kretanja Puniše Račića nakon krvoprolića. Po jednima je pobjegao na Dvor, po drugima se skrivao „u stanu jednog prijatelja“ u Beogradu, no, kako god bilo, niti ga je tko tražio niti uhitio, a u pritvoru je završio tek poslije dolaska Korošecu, više od 6 sati nakon izvršenog atentata. Od samoga početka sve govori u prilog tomu da režim nije osudio nedjelo na pravi način, niti su se poduzele mjere koje su u takvim situacijama uobičajene.

Na suđenju Puniši Račiću, Tomi Popoviću i Dragutinu Jovanoviću Lunetu koje je održano u razdoblju od 27. svibnja do 7. lipnja 1929. godine, ubojica je proglašen krivim „za ubojstvo bez predumišljaja“, dok su druga dvojica oslobođena krivnje uslijed „nedostatka dokaza“.

Kvalificirati takvo djelo kao „ubojstvo na mah“ bilo je ravno apsurdu, budući da su sve okolnosti ukazivale na pomnu pripremu atentata, ne samo zbog prijetnji koje su stizale danima prije, nego i onih što su eksplicite iznesene na prethodnom zasjedanju Skupštine, a jedan od krunskih dokaza koji govore u prilog umišljaju  jeste činjenica da je Puniša Račić kritičnog dana na zasjedanje donio napunjen revolver što je protivno pravilima u svakom parlamentu na svijetu. Radikalski zastupnici nisu prije ulaska u dvoranu pregledani, jer da jesu oružje bi bilo pronađeno i tako spriječeno krvoproliće, što je samo još jedan u nizu detalja koji ukazuju na organizirano i planirano smaknuće, a ne „čin pojedinca izvršen u afektu“.

 

Račić je osuđen na 20 godina zatvora za ubojstvo Pavla Radića i Đure Basaričeka  na 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića, te na 5 godina za ranjavanje Ivana Granđe i 4 mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara. Tih 40 godina i 4 mjeseca kazne, Apelacijski sud u Beogradu na kraju je sveo na ukupno 20 godina. Kako se vidi, prvotna kazna je više nego prepolovljena.

Zločinac je svoju tobožnju zatvorsku kaznu „izdržavao“ u požarevačkoj kaznionici Zabela, i to izvan kruga kaznionice (!?) u vili upravitelja zatvora koji mu je na korištenje ustupio čitav jedan kat. Uz to, imao je i poslugu, tjelohranitelja i potpunu slobodu kretanja u svako doba dana i noći.

O njegovoj daljnjoj sudbini postoji više verzija, ali po onoj koja se najčešće spominje, nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata  i Hitlerovog napada na Beograd (travnja 1941.), neometano je napustio zatvor i otišao vlakom u Beograd gdje je mirno i na slobodi živio sve do ulaska partizana u grad (u drugoj polovici listopada 1944.), kad je navodno od prijekog komunističkog suda osuđen na smrt i strijeljan (što su izvršili pripadnici 21 srpske divizije kojom je zapovijedao Miloje Milojević), mada postoje i svjedočanstva kako je u prosincu iste godine viđen u beogradskom logoru Banjica.

Iako podrijetlom Crnogorac (iz plemena Vasojevića, bratstva Jelića), po uvjerenju je bio radikalni velikosrpski nacionalist i četnik. U Beograd dolazi 1903. i već godinu poslije politički se angažira i osobno upoznaje lidera Narodne radikalne stranke Nikolu Pašića. Postaje član tajne terorističke organizacije „Crna ruka“ koja je bila organizirana od srpskih oficira i predvođena šefom srbijanske vojne obavještajne službe pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, a koja je za cilj imala rušenje Austro-Ugarske i uspostavu „Velike Srbije“ pod krinkom „južnoslovenskog ujedinjenja“. Račića su crnogorski sudovi najprije osudili na dvije godine zatvora zbog navodnog sudjelovanja u „Bombaškoj aferi“ (pokušaj atentata na crnogorskog kralja Nikolu), a kasnije (1909.) i na smrt nakon pokušaja pobune protiv crnogorskog poretka uz organizaciju i izravnu pomoć Srbije (tzv. Kolašinska afera).

Račić je kao povjerljiva osoba i velikosrpski nacionalist već 1911. godine angažiran u vojnoj obavještajnoj službi Kraljevine Srbije na povjerljivim zadaćama u Makedoniji i na Kosovu. Bio je sudionik Balkanskih ratova (1912/13.) kao četnik-komita, potom i Prvoga svjetskog rata.  Sudjelovao je u i okupaciji Albanije, a sasvim sigurno i u zvjerskim zločinima što su ih tamo počinili srpski i crnogorski vojnici i četnici (komite). Po stvaranju Kraljevine SHS učlanjuje se u Narodnu radikalnu stranku i u dva navrata je biran za narodnog zastupnika. U okviru stranke koja je poticala i organizirala formiranje četničkih udruženja „Udruženje srpskih četnika za slobodu i čast otadžbine“ i „Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić“, on postaje vođa ove potonje organizacije i njome rukovodi i jedan je od najistaknutijih političara koji otvoreno i bez uvijanja zastupa ideju „Velike Srbije“. U vrijeme svoga „ratovanja“ na Kosovu i u Albaniji, enormno se obogatio pljačkom, kao i većina njegovih suradnika. Pljačka i prisvajanje „ratnog plijena“ spadali su u redovite prihode četnika (komita) u vrijeme svih osvajačkih ratova što ih je Srbija vodila, kako u Makedoniji, tako i na Kosovu i u Albaniji poslije poraza Osmanlija na Balkanu i to je tradicija srpske vojske i njihovih „neredovnih četa“ još od vremena protuturskih ratova.

Stoga nije čudo da su srbijanski režim i četnička udruženja pod egidom okupljanja „patriota“ masovno angažirali ljude s dna društvene ljestvice, odnosno ljudski talog kojemu nisu na umu bili nikakvi ideali nego samo osobna korist, osveta i mržnja. Taj šljam okupljen u komite klao je, ubijao, palio sela, i nad zarobljenicima i civilima činio najgora zvjerstva koja se mogu zamisliti. Ta sustavna i masovna zlodjela imala su sva obilježja genocida i etničkog čišćenja i ono što su srpsko-crnogorska vojska i njihovi komite (četnici) počinili posebice u vrijeme Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog  rata na Kosovu i u Albaniji bilo je osuđeno od cijelog civiliziranog svijeta i na kraju završilo u izvješćima  međunarodne Carnegiejeve komisije kao najbrutalnija presija koja je do tada viđena na europskom tlu. Čak su i pokrštavali Albance nasilno ih u masama tjerajući na prelazak u srpsko pravoslavlje, o čemu postoje materijalni dokazi vezano za Skadar, Lješ, Ljumu i druga albanska mjesta.

U Srbiji se to pokrivalo „nacionalnim interesom“ i javnost je nažalost, takvu osvajačku politiku Nikole Pašića i radikalskog režima gotovo plebiscitarno podržavala zbog naslijeđene mržnje prema Albancima kojom je srpski narod desetljećima trovan.

Čak je i Demokratska stranka koja se naveliko hvalila svojim „jugoslavenstvom“ radila na formiranju četničkih organizacija, a također je zanimljivo da je jedan od utemeljitelja te stranke bio dr Ivan Ribar („narodni heroj“ i otac Ive Lole i Jurice Ribara – isto tako partizanskih „narodnih heroja“), koji je obnašao i dužnost prvog predsjednika Ustavotvorne skupštine u Kraljevini SHS da bi od 1943. godine nadalje bio jedan od stupova Titovog komunističkog pokreta i njegove „revolucionarne vlasti“. Između radikala i demokrata postojalo je ljuto rivalstvo upravo po pitanju utjecaja na četnike, ali su u konačnici radikali ipak ostvarili veći upliv na četničke skupine i udruženja.

Tako su Pašićevi radikali „preoteli“ od Demokratske stranke „Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine“ i 1925. godine ga ujedinili sa svojim „Četničkim udruženjem Petar Mrkonjić“ u jedinstvenu organizaciju pod nazivom „Udruženje srpskih četnika za slobodu i čast otadžbine Petar Mrkonjić“.

Prijetvornost i perfidija, kojom se javno i službeno zagovarala „ravnopravnost južnoslavenskih naroda i parlamentarna monarhija“, a na drugoj neslužbeno tjerala ideja „Velike Srbije“, uz gaženje svih nacionalnih i građanskih prava ne-srpskih naroda i u prvom redu Hrvata, bila je temeljna proturječnost koja je već sama po sebi bila sasvim dovoljna da u potpunosti kompromitira jugoslavensku ideju.

Krvoproliće u beogradskoj Skupštini bilo je izvan svake sumnje jedan necivilizacijski teroristički unaprijed planirani i smišljeni akt, koji je imao za cilj destabilizirati političku situaciju u zemlji kako bi se otvorio prostor za suspendiranje i ono malo elemenata parlamentarizma i održala samovolja režima kralja Aleksandra i njegove velikosrpske klike.

Savez između vodeće stranke hrvatskoga naroda (HSS) i stranke Srba u Hrvatskoj (DSS) i otkazivanje poslušnosti Svetozara Pribićevića Narodnoj radikalnoj stranci, s izvjesnim izgledima da Hrvati i Srbi postignu čvrsto političko jedinstvo i nastupe još oštrije prema beogradskom režimu u zahtjevima za reforme u smislu federalizacije države i jačanja parlamentarizma, izazvao je pravu paniku na Dvoru i u režimskim krugovima i taj je savez trebalo po svaku cijenu razbiti.

Od samoga se početka od strane organizatora zločina i njihovih pristaša nastojalo ovaj događaj minimizirati i izokrenuti istinu, u što je bila uključena državna mašinerija sa svojim tiskom i desecima tisuća agenata koji su kao i uvijek imali zadaću napraviti pomutnju i zamagliti stvari. Isto to činila je i diplomacija, iako su iz svijeta stizale oštre reakcije vodećih intelektualaca tog vremena koji su bili zgranuti tim vandalizmom nezapamćenim u europskoj povijesti parlamentarizma.

Relativizacija primitivnog i barbarskog zločina postupno se pretvarala u neskrivene simpatije za Punišu Račića i njegov čin i on je ubrzo postao srpski nacionalni junak kojega su podržavali svi kojima je na srcu bila „velika Srbija“, ne samo u Srbiji nego i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnog Gori.

 

Danas smo svjedoci toga da se privodi kraju rehabilitacija ovog zlikovca i četnika kojega bi se morao sramiti svaki civilizirani i normalni narod, što je u potpunom skladu s velikosrpskom koncepcijom koja i dalje nastavlja sa svojom platformom dugoročnog ostvarivanja zacrtanih ciljeva.

Naime, u srpnju 2017. godine, u rodnom selu krvnika i zlikovca Puniše Račića (Slatina kod Andrijevice, Crna Gora) podignut je spomenik koji ga veliča kao „narodnog junaka, učesnika oslobodilačkih ratova, narodnog poslanika Kraljevine Jugoslavije i nositelja Albanske spomenice“.

(Vidi: http://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/crnogorci-postavili-spomenik-teroristu-punisi-racicu-ubojici-stjepana-radica/)

 

Nakon što su uslijedili vrlo oštri protesti iz Republike Hrvatske, spomenik je uklonjen.

„Crna Gora je osudila postavljanje spomen obilježja ubojici hrvatskih zastupnika u tadašnjoj Narodnoj skupštini Kraljevine SHS, a crnogorska vlada je priopćila da je otkrivanje spomen obilježja Puniši Račiću realizirano bez njenog znanja i bez znanja državnih tijela Crne Gore, a u cilju vrijeđanja ne samo najdubljih osjećanja hrvatskog naroda i države, već u nastojanju produbljenja političkih podjela u Crnoj Gori.“

(Vidi: http://vijesti.hrt.hr/397147/uklonili-plocu-punisi-racicu-ostao-obelisk)

 

Nije potrebno niti nagađati tko stoji iza ovog čina pokušaja rehabilitacije krvnika i terorista Puniše Račića, jer on je „nacionalni heroj“ prije svega Srbije i oni ga (neslužbeno) slave i stavljaju gotovo u istu ravan s drugim zločincem i ubojicom Gavrilom Principom čije se „junačke djelo“ sastojalo u ubojstvu austrijskog nadvojvode i njegove trudne supruge u Sarajevu 14 godina prije, što je bio izravni povod za izbijanje Prvoga svjetskog rata.

 

- nastavlja se -

 

 

 Foto:  1. DPCM

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Zlatko

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Božić je i prosjak Vam kuca na vrata:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png3.png3.png0.png5.png6.png5.png
Danas3949
Jučer11123

Trenutno

13
Online

Ponedjeljak, 18 Prosinac 2017 13:29
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja