Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Antun Bauer: Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom
Povijesne stranputice - prva Jugoslavija (18. dio)
 

Ognjište - Mile Budak

 

DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije  (piše: Zlatko Pinter)

 

- nastavak  3.2. Teror i zločini  

 

Kad su prije proglašenja NDH Srbi započeli sa zločinima, duh iz boce je pušten i spirala nasilja se više nije mogla zaustaviti

 

 

Uz sve naprijed rečeno istaknimo  neke od značajnih momenata iz razdoblja postojanja tzv. Prve Jugoslavije, a koji su sasvim sigurno bitno utjecali na ono što će se na području bivše Kraljevine Jugoslavije događati u razdoblju od 1939. do 1945. godine.

Korijeni hrvatsko-srpskih sukoba nalaze se u agresivnoj velikosrpskoj politici s kraja XIX i početka XX stoljeća s eskalacijom u vrijeme terora Kraljevine SHS/Jugoslavije (1918-1941.) i to je činjenica koja se ne rijetko zaboravlja.

01.12.1918.

Protuzakonito, protupravno i nelegalno, protivno svim do tada sklopljenim sporazumima (uz potpuno ignoriranje volje budućih konstitutivnih naroda i odredbi Ženevske deklaracije sklopljene između Narodnog vijeća Države SHS i Jugoslovenskog odbora 1917. godine), prije formiranja Ustavotvorne skupštine koja je dvotrećinskom većinom morala donijeti temeljne odrednice koje se tiču ustrojstva nove države, proglašeno je (u kući Krsmanovića u Beogradu) ujedinjenje pod žezlom dinastije Karađorđevića. Adresu pročitao Ante Pavelić zubar, član HSS-a. Hrvatski sabor nikada nije ratificirao tu odluku, što znači da je ovo „ujedinjenje“ provedeno mimo volje hrvatskoga naroda i protivno njegovim interesima.

 Ustavotvorna skupština formirana je tek 1920. godine. Uslijedile su političke manipulacije i izborne prijevare, a sve kako bi velikosrbijanska vrhuška lakše ostvarila svoje ciljeve dominacije nad ne-srpskim narodima, u prvom redu Hrvatima.

05.12.1918.

 Postrojbe 25. i 53. domobranskog puka izašle na središnji zagrebački trg protestirajući protiv ovoga nezakonitog ujedinjenja. Pod ravnateljstvom načelnika zagrebačke policije Budisava Grge Anđelinovića, policija je ubila 13, a ranila 17 domobrana i građana Zagreba.

 

30.12.1920.

 Donesena Obznana, kojom se propisuju najoštrije mjere protiv oporbenih političkih stranaka. Uslijedili su progoni, montirani politički procesi, batinanja, mučenja i osude na dugogodišnje robije političkih oponenata i intelektualaca koji se nisu slagali s politikom režima.

 

1921.

28.06. - Na srpski vjerski blagdan Vidovdan donesen je velikosrpski, centralistički Vidovdanski ustav, kojim se ozakonjuje diktatura velikosrpske kraljevske oligarhije.

02.08. - Zakon o zaštiti države – ozakonjuju se teške kazne, uključujući i smrtnu, za svaku djelatnost koja se od strane vlasti okarakterizira kao protudržavna.

1923.

 Unatoč svemu, Radićeva HRSS jača i postiže sve bolje rezultate na izborima, što je ogorčilo Radikale i ostale velikosrpski orijentirane krugove u Beogradu i Srbiji.

Stjepan Radić odlazi na proputovanje Europom, nastojeći u Beču, Parizu i Moskvi pronaći saveznike za demokratsko rješenje hrvatskoga pitanja, ali bez ikakvoga uspjeha.

 

1928.

08.03. – U Istri je ozakonjeno talijaniziranje osobnih imena i prezimena Hrvata koje provode talijanski fašisti. Oni se prema ovoj hrvatskoj regiji već odnose kao prema okupiranome području: progone se svi viđeniji i ugledniji intelektualci hrvatskog usmjerenja i katolički svećenici.

20.06. – Nezapamćeni, barbarski zločin u „Narodnoj skupštini“ Kraljevine Jugoslavije u Beogradu. Ubijena su dva hrvatska zastupnika (Đuro Basariček i Pavle Radić), Stjepan Radić je teško ranjen, dok su Ivan Pernar i Ivan Granđa lakše ranjeni. Atentat je izveo Puniša Račić, radikalski poslanik i jedan od lidera tadašnjeg četničkog pokreta. Ubrzo nakon zlodjela pobjegao je pod okrilje svojih naredbodavaca i zaštitnika. Zastupnik Hrvatske stranke prava, dr. Ante Pavelić (kasnije poglavnik u NDH), kojega je Račić također htio ubiti, spasio se pukom slučajnošću, bijegom iz dvorane. Nekoliko mjeseci poslije (7. siječnja 1929. godine – dan nakon uvođenja šestosiječanjske diktature) on sa skupinom istomišljenika, odlučuje osnovati Ustaški pokret koji će se revolucionarnim sredstvima boriti za uspostavu samostalne hrvatske države.

21./22.06. - U Zagrebu dolazi do velikih demonstracija. Više od 30.000 građana (radnika, studenata, intelektualaca) traži republiku. U strahu od odmazde nad građanima, HSS poziva na prekid protesta, ali Mjesni komitet KPJ širi letke s potpisom Josipa Broza, u kojima se traži njegovo nastavljanje. Od strane žandarmerije, u dva dana tih događanja (21. i 22. lipnja), ubijeno je 5 osoba, preko 50 ranjeno, a više od stotinu uhapšeno.

23.06. – u Hrvatskoj je proveden generalni štrajk i tek poslije 14 dana od zločina u Skupštini, vlada Velje Vukićevića podnosi ostavku.

04.08. – Uhićen Josip Broz  i osuđen na 5 godina robije.

08.08. Od zadobivenih rana umire Stjepan Radić, lider HSS-a i narodni tribun Hrvata, koji neovisno o svim osobnim nedosljednostima i slabostima ostaje glavna figura ovog dijela hrvatske povijesti.

 Prije smrti, konačno shvativši svoje zablude, Radić je rekao da sa Srbima nema i ne može biti demokratskog dogovora.

 

1929.

06.01. – uvedena diktatura kralja Aleksandra, kao najočitiji i najrepresivniji vid samovlašća velikosrpske oligarhije. Zabranjen rad svim strankama (posebice HSS-u i Komunističkoj partiji), uz teška kršenja temeljnih građanskih i nacionalnih prava i sloboda.

19.01. – Pravaški zastupnik dr. Ante Pavelić bježi u emigraciju, otkuda Ligi naroda (preteča UN-a) šalje Memorandum u kojem iznosi položaj hrvatskoga naroda, teror koji vlada u Jugoslaviji, te traži pomoć demokratskih zemalja i njihovih vlada. Uskoro zbog tih djelatnosti, od strane srbijanskog državnog suda biva osuđen na smrt – u odsustvu, zbog uspostave odnosa s bugarskom revolucionarnom organizacijom VMRO, kao i njegov suradnik Gustav Perčec.

 Slične apele međunarodnoj javnosti, uputio je i Juraj Krnjević, u dva navrata, a drugi put (25.01.1930.) zajedno s Augustom Košutićem. Svijet na to ne reagira.

Ovi prvaci HSS-a također su progonjeni, kao i sam predsjednik stranke Vladko Maček.

1931.

18.02. – Nakon što je ubojstvo najavljeno u riječkom Novom listu, u Zagrebu, u Dalmatinskoj ulici, željeznim polugama, od srbijanskih žandara usmrćen Milan pl. Šufflay, vrhunski hrvatski intelektualac, poliglot (govorio 16 jezika), albanolog svjetskog glasa, književnik i znanstvenik. Jedan od njegovih grijehova (u odnosu na velikosrpski režim) bio je i taj što je zastupao tezu o ilirskom podrijetlu Albanaca, što se nije uklapalo u velikosrpski ekspanzionistički projekt.

07.06. – U zagrebačkoj Ilici, po nalozima iz Beograda, policijski agenti srbijanske vlasti izvršili su napad hladnim oružjem na hrvatskog intelektualca i književnika, odvjetnika dr. Milu Budaka. Mada teško ranjen, uspio je preživjeti, te emigrirao u inozemstvo.

 

1932.

 Ustaška emigracija (UHRO) izvela svoju prvu oružanu, revolucionarnu akciju – napad na žandarmerijsku postaju u selu Brušani u Lici. KPJ pozdravila ovaj akt ustaša (proglasom preko organa CK KPJ, lista Proleter), naglašavajući da se radi o zajedničkim ciljevima rušenja jugoslavenske tamnice naroda i pozivajući narod Like da podrži UHRO.

 

1933.

14.07. – U Dugom Selu ubijen potpredsjednik HSS-a Josip Predavec. Bio je to nastavak planskih likvidacija koje provodio srbijanski režim u cilju obezglavljivanja hrvatskog naroda. Najprije je bio optužen za kriminal u zemljoradničkoj zadruzi, osuđen na montiranom političkom procesu i zatvoren, te ubijen ubrzo nakon izlaska s robije.

03.09. – U svojoj kući na Tuškancu (u jednome od zagrebačkih kvartova) pronađen mrtav hrvatski znanstvenik, publicist i povjesničar, dr. Ivo Pilar. Službeno priopćenje govorilo je o samoubojstvu. Međutim, budući da se radilo o čovjeku koji je dobar dio svoga života posvetio upravo proučavanju mehanizama i metoda ostvarivanja srpske imperijalne politike u Bosni i Hercegovini, te da je te radove publicirao i hrabro stajao iza svojih teza, sasvim je sigurno kako se radi o smišljenoj i planski provedenoj likvidaciji.

 

1935.

19.02. – U Sibinju su srbijanski žandari na predizbornom skupu koji je održan poslije pučke mise, pucali u okupljene Hrvate, ubili 8 seljaka, a mnoštvo ranili.

19.05. – Bez ikakovog razloga, u Kravarskom su žandari otvorili vatru na seljane i ubili dvoje ljudi: Đuru Bireka i Antoniju Jambriš.

25.05. – Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer predao je namjesniku Pavlu (koji je zamijenio kralja Aleksandra Karađorđevića ubijenog u Marseilleu) memorandum u kojem je detaljno i kronološki naveo na desetke slučajeva terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja, osuđivanja i zatvaranja bez dokaza) provođenog od strane srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se poimence nabrajaju žrtve žandarmerije diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovcu, Vojnom Križu, Laslovu, Žitniku, Hreljinu, Novalji, Vrbanji, Stari Gradu na Hvaru itd., s desecima ubijenih i ranjenih. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup kaže:

 „Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“

(Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina-XX. Stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str.35.)

 

Ove proročke riječi zagrebačkog nadbiskupa svoje su pravo značenje dobile 6 godina poslije, kad su velikosrpski ekstremisti – vojska, četnici, žandarmerija i srpski pobunjenici iz ruralnih dijelova Hrvatske započeli ubojstva i teror s ciljem sprječavanja uspostave samostalne hrvatske države. Te akcije započele su prije proglašenja NDH i kasnije se nastavile s još većom žestinom, pri čemu su komunisti i četnici u Hrvatskoj bili u savezu (tzv. ustanička masa) – u Srbu, Donjem Lapcu, Kistanjama, Gračacu, Drvaru itd. Skupa su počinili brojne masovne zločine nad hrvatskim i muslimanskim žiteljima nakon čega je uslijedila ustaška odmazda.

 

1936.

27.03. u mitrovačkoj kaznionici, poslije 5 godina robijanja pri čemu je svakodnevno bio izložen teškom mučenju, od posljedica zlostavljanja umire Stipe Javor, koji je bio osuđen na dugotrajni zatvor od 20 godina, kao hrvatski nacionalist. Pravaš, jedan od prvaka Ustaškog pokreta i revolucionar koji se nije mirio s ropskim položajem hrvatskoga naroda, Stipe Javor ostaje kao jedna od svijetlih figura hrvatske povjesnice XX stoljeća.

09.04. –  U Lici, u selu Trnovcu kod Gospića, ubijen je zastupnik HSS-a Karlo Brkljačić.

16.04. – U dvorcu bana Mihalovića, u Kerestincu pokraj Zagreba, pripadnici Hrvatske seljačke i građanske zaštite, u samoobrani, naoružani samo drvenim štapovima, ubili su nekoliko četnika koji su bili poslani iz Zagreba.

 Zabilježena su ubojstva hrvatskih seljaka u Imotskom, Požegi i Novoj Gradiški.

 

1937.

09.05. – Žandari u Senju ubili 7 hrvatskih omladinaca i omladinki u cilju zastrašivanja, što je najvjerojatnije bilo vezano za predstojeće izbore.

 

1938.

 Usprkos svemu, HSS dobiva na razini cijele države (Kraljevine Jugoslavije) 44% glasova u izborima za Narodnu skupštinu. Teror srbijanskih vlasti nakon toga postaje još žešći.

 Uoči samih izbora, u Primoštenu su ubijena 4 Hrvata, a napadi četnika na živote i imovinu Hrvata učestali.

 Sporazum koji je između lidera HSS-a Vladka Mačeka i namjesnika Pavla Karađorđevića potpisan u kolovozu 1939. godine, o formiranju Banovine Hrvatske – čime je hrvatskom narodu u okviru tadašnje države bila priznata široka autonomija – od samoga početka naišao je na strahovite otpore unutar velikosrpskih unitarističkih krugova.

 Odmah se krenulo u onemogućavanje njezinog funkcioniranja, u čemu su najaktivniji bili četnički odbori i njihove naoružane skupine, koje su diljem Hrvatske svojim terorističkim aktima i nasiljem ugrožavale nesrpsko stanovništvo, sijući strah i paniku.

Pokret „Srbi na okup“, četnički odbori i pododbori diljem Hrvatske, te organizirane i naoružane skupine četnika (kojih je samo na području Savske Banovine početkom 1939. godine bilo 117 – prema podatku koji je u medijima za života iznosio hrvatski povjesničar prof dr Ljubo Boban), kao i „leteći četnički odredi“ koji su naredbom generala Milutina Đ. Nedića od 1940. godine bili pridodani svakoj od armija tadašnje Kraljevske vojske, uz pojačanje srbijanskim trupama (koje stižu na prostor Hrvatske već u ožujku 1941.), sve je to unosilo nemir i strah među ne-srpsko pučanstvo, posebice Hrvate i muslimane. Kad su prije proglašenja NDH Srbi započeli sa zločinima, duh iz boce je pušten i spirala nasilja se više nije mogla zaustaviti.

Zar je čudno da se u dijelu hrvatskoga naroda – poslije svega zla koje mu je učinjeno javila mržnja i želja za osvetom? Zar 23 godine velikosrpskog terora nisu bile dovoljne, nego se od strane srpske vojske i njihovih pomagača – četnika krenulo s masovnim zločinima uoči raspada Kraljevine Jugoslavije s očitom namjerom zatiranja svega što nije srpsko?

Ustaški pokret (UHRO) izravna je posljedica velikosrpske diktature i da te diktature nije bilo, on nikad ne bi nastao. To je bjelodana i neoboriva povijesna činjenica.

Uostalom, komunisti su prema ustašama u godinama prije rata gajili simpatije – jer im je cilj bio isti: rušenje vojno-fašističke diktature i tamnice naroda – a postoji i opsežna građa o njihovoj suradnji, pa čak i zajedničkim komitetima u kaznionicama (Lepoglava, Gradiška, Mitrovica itd.), gdje su skupa krojili planove o revoluciji.

 

Dakle, povijest nije crno-bijela, kako nam je najčešće žele prikazati oni koji ju žele prekrojiti.

 

- nastavlja se -

 

 

 Foto:  1. i 2. DPCM

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Zlatko

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 288 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja