Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Javor, čelna osoba Ustaškog pokreta,  sve je zadivio svojim hrabrim držanjem i klicanjem Hrvatskoj i hrvatskome narodu na suđenju 1931. - rob i sluga nije htio niti znao biti
Povijesne stranputice - prva Jugoslavija (20. dio)
 

Stipe Javor

 

DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije  (piše: Zlatko Pinter)

 

- nastavak  3.2. Teror i zločini  

 

MUKA I SMRT HRVATSKOG JUNAKA STIPE JAVORA (2/2)

 

 

Događaji koji su se odvijali u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a posebice mučko i kukavičko umorstvo naših zastupnika u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928., dali su za pravo svima koji su tvrdili kako je život Hrvata u zajednici s takvom Srbijom nemoguć. I sam Stjepan Radić, taj nepopravljivi demokrat i zanesenjak koji je toliko vjerovao u ljude i strpljivo čekao bolja vremena, pred smrt je priznao kako s Beogradom nema sporazuma, što se u narodu pretvorilo u parolu: „Nikad više u Beograd“.

Jačanje terora nužno je za posljedicu imalo odgovarajuću reakciju onih Hrvata koji se nisu mirili s time da moraju biti porobljena raja i tako je sazrijevalo uvjerenje da je revolucionarni put – odnosno, oružana borba, jedini način oslobađanja ispod nametnutog jarma.

Odlučan, inteligentan, hrabar i pouzdan, Javor je brzo stekao povjerenje u svojoj stranci, pa je sve češće bio pozivan na skupove i sastanke, a biran je i za predsjednika Građanskog kluba Hrvatske stranke prava i oblasnog zastupnika za oblast Zagreb. Tijekom 1927. i 1928. godine, on je već stasao u iskusnog političara kojemu se vjerovalo.

Hrvatska revolucionarna pravaška struja započinje svoje aktivnosti na pripremi oružanog otpora velikosrpskom režimu već 1927. godine i te aktivnosti najprije idu preko mladeži koja je posebno nestrpljivo iščekivala konačni početak borbe za samostalnu Hrvatsku.

Nakon što je imenovan pročelnikom za rad sa stranačkom mladeži, te započeo aktivni ilegalni rad protiv velikosrpskog režima, Javor je došao pod još jaču pasku tajnih agenata i policije.

Bio je u vezi s Gustavom Perčecom, dr Antom Pavelićem i drugim istaknutim pravašima koji su dan poslije uvođenja šestosiječanjske diktature (7. siječnja 1929.) utemeljili Ustaški pokret. Koliko se iz povijesnih izvora može saznati, bio je veoma cijenjen u krugovima svojih stranačkih kolega i ideoloških istomišljenika, ali i među građanima Zagreba.

Naročito se isticao solidarnošću prema sirotinji i veliki dio svoga prihoda darovao je za njihovo uzdržavanje. Pomagao je i obiteljima uhićenih i zatvorenih prijatelja koji su čamili u srpskim kazamatima.

Poslije odlaska dr Pavelića i njegovih najbližih suradnika u emigraciju (jer oni su od atentata u beogradskoj skupštini bili izvrgnuti progonu, a neki od njih kasnije, u odsutnosti – Pavelić, Perčec – osuđeni i na smrt), Javor kao osoba od posebnog povjerenja u Domovini postaje čelna osoba Ustaškog pokreta. On održava vezu između članova u emigraciji i onih koji su ostali u Hrvatskoj. Policijske uhode su, naravno, pratile sve značajnije i istaknutije ljude koji su se na bilo koji način protivili režimu, pa tako i njega i krug onih u čijem se društvu kretao. Kasnije, tijekom suđenja, na vidjelo je izašlo da su u mnogim slučajevima agenti točno znali što je kada i s kime pričao.

 

Uhićen je 1929. godine i od početka zvjerski mučen, kao i drugi njegovi prijatelji, a na suđenju (1931. godine), sve je zadivio svojim hrabrim držanjem i klicanjem Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Osuđen je kao „podstrekač“ pobune protiv režima na 20 godina robije, dok su dvojica njegovih suboraca (Marko Hranilović i Matija Soldin) obješeni.

I nakon presude, Javor je svoju borbu nastavio u robijašnici, gdje je u neljudskim uvjetima štrajkao glađu i pružao pasivni otpor, zbog čega je cijelo vrijeme zlostavljan. Na kraju, iscrpljen i tjelesno oslabljen, dobiva upalu pluća i umire u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici 27. ožujka 1936. godine.

Godinama su ga mučili na bestijalne načine nepojmljive zdravom razumu: zabijanjem čavala pod nokte, batinanjem po tabanima, pa čak i na onaj koji je ispod svake razine ljudskog dostojanstva – vezivanjem utega za mošnje i razapinjanjem do granice pucanja zglobova.

 

Prema njemu je primijenjena i posebno okrutna, neljudska metoda kojom ga se pokušalo natjerati na potpisivanje priznanja. To priznanje značilo je smrtnu osudu za nevine ljude i on to sebi nije mogao dopustiti – čak ni onda kad su mu srpski dželati doveli u ćeliju izgladnjelu i izmučenu djecu a sina i ženu stavili na muke.

Hrvati su tu besprimjernu žrtvu opjevali u pjesmi „Mučenička smrt Stjepana Javora“ i u našem narodu se još uvijek može naći ponosnih starica i staraca koji znaju i pamte njezine stihove. Narod se sjeća samo onih koji zaslužuju – i to je najbolje mjerilo ljudske vrijednosti.

 

Kći Stipe Javora, profesorica Irena Javor preživjela je torture kraljevskog režima i u NDH obnašala dužnost čelnice Ženske loze ustaškog pokreta. Nestala je na Križnom putu poput desetina tisuća naših mučenika.

 

Hrvatski vitez Stipe Javor primjer je požrtvovnog i iskrenog domoljuba kojega nisu mogli slomiti ni kraljevi agenti i žandari, poznati po svojoj okrutnosti. On je pružao otpor do posljednjeg daha. Ostao je uspravan, ponosan i dostojanstven, vjerujući u Boga i svoj narod, svjestan da Hrvatima nema druge osim boriti se, ako ne žele postati roblje.

 

A on rob i sluga nije htio niti znao biti. I zato je njegovo ime danas urezano u tvrdu stijenu hrvatske povijesti i narodnog sjećanja, među sva ona časna imena domoljuba i junaka koji su se kroz stoljeća žrtvovali upravo zato da Hrvat nikada i nikomu ne bude rob.

 

Jago Augustin Soldo kao gimnazijalac uz pomoć Mirka Leske, još davne 1943. godine, spjevao  mu je u čast ovu pjesmu:

 

M U Č E N I Č K A  S M R T   S T J E P A N A   J A V O R A

Na tisuću i devet stotina
Trideset prva bijaše godina
Draga braćo, da vam žalost kažem
Ne sumnjajte da vam nešto lažem
Tešku muku Stjepana Javora
Da i kamen proplakati mora
Slična muka nikom nije dana
Nit u kakvu povijest zapisana
Težu muku ljudi ne bilježu
Već sam Isus što umri na križu
Na svršetku prvog svjetskog rata
Srbin uze Hrvata za brata
I ugovor napraviše taki
Da će biti u svemu jednaki
Da za narod bude bolje sreća
I država snažnija i veća
Kad nas pod svoj jaram uhvatiše
Ugovore bratske poništiše
I htjeli su da Hrvata nije
Nego samo ime od Srbije
Protiv toga Hrvati ustaju
Da hrvatsko ime sačuvaju
Al Srbija Hrvate prevari
I sramotno brata nasamari
Vojsku pusti prisvoji obranu
Sve oružje i ratnu džabanu
Postaviše diktaturu strogu
Što dosadi narodu i Bogu
Stjepan Javor biše Hrvat vrijedan
U Zagrebu trgovac ugledan
Dosta bogat i moćan je bio
I mnoge je sirote volio
Još kojim su oci zatvoreni
Pomoć pruža i djeci i ženi
Tko je život za Hrvatsku dao
Il od grozne smrti utekao
Još je mnogi bio sličan njemu
Što sirote pomaže u svemu
Jer su mnogi brze noge stekli
U tuđinu od smrti utekli
Ostavivši i kuću i ženu
Roditelje i djecu malenu
Sve je ovo Javor potpomaga
I hrvatsku borbu, braćo draga
Čujte, braćo, sada što su jadi
Diktatura što od nas uradi
Kakve muke ljudi podnosiše
Jer hrvatski hrabri borci biše
Uhitiše Javora Stjepana
Mučiše ga punih osam dana
I s njim mnoge Hrvate ugledne
Lavske snage naše borce vrijedne
I htjeli su da se sviju riješe
Te ji strašno mučit započeše
Tada krivi spisak napraviše
I Javora sile da potpiše
Takovi su spisak napravili
Zlo veliko da su počinili
Da je Javor zločin počinio
Pred ostalim da je vođa bio
Taj uopće zločin ne postoji
Al im tako diktatura skroji
Čujte braćo nevolje i bide
Kad im Javor potpisat ne tide
Najprvu mu tako muku daše
Po tabanim štapim udaraše
Da ne može ni na pamuk stati
Siluju ga šuderom šetati
Drugog  dana muče ga zločinci
Dvadeset i pet štapa po zadnjici
Trećeg dana veća muka biše
Pod nokte mu klince udariše
Dan četvrti pravi muku veću
Na ruke mu patent zmiju meću
To Francuske jesu patent zmije
Što mu i kost na ruci probije
Petog dana obadva tabana
Vežu za dva stupa vodoravna
Te niz brdo glavu obišaju
Dok mu jadne kosti popucaju
Šestog dana srama ne imaju
Već mu ciglu za mošnje vezaju
Nogomet se sa ciglom igraju
Sram nemaju za Boga ne znaju
U toj muci moja braćo draga
Odoše  i život i snaga
Da se oprijet ne može djetetu
Sitnoj ptici ni malom piletu
Nesretnjaka tako obišena
Kome snaga biše izgubljena
Tukuć nogom lice nagrdiše
I oko mu iz glave izbiše
Sad počujte je li muka ova
Slična isto ko i Isusova
Samo Isus više je trpio
Jer je za nas o ranam visio
U ćeliji biše stolić mali
Pun su krasnim jelom natrpali
Potpis nude jela obećaju
Al badava koristi nemaju
Sad poslušaj dragi pobratime
Što Javoru rade od rodbine
Drugog dana kad ga uhitiše
I u tome dosta im ne biše
Uhitiše sina i suprugu
Sve nažalost i njegovu tugu
A kod kuće dvi su kćerke male
Bez ikoga plačući ostale
Od jedanaest i devet godina
Tužno plaču dječica nevina
Susjedi bi djecu utješili
I rad Boga u pomoć priskočili
Ali straža po danu i noći
Tim sirotam ne dade pomoći
Kad su više od gladi zabulale
Iznemogle plakati prestale
Tužnu djecu straža je povela
Polumrtvom ocu ji dovela
Kad ugleda svoju djecu jadnu
Blijedu žednu, žalosnu i gladnu
On uzdahnu problijedi u licu
I upita nesretnu dječicu
Šta j’ zaboga moja djeco mila
Kakva zloća na vas se sručila
A djeca ga u strahu gledaju
Jer nakazan pa ga ne poznaju
Dok najednom poznaše ga djeca
Ta ti li si, naš mili tatica
Kakav si nam, naš tatica mili
Čudno li su tebe izgrdili
Evo ima sedam dana, tata
Ni kora nam kruha nije data
Molimo te, naš mili tatica
Ne pusti nas jer smo tvoja dica
Daj što traže potpiši im sada
Ne pusti nas umrijeti od glada
Ti ako ćeš spisak potpisati
Rekla nam je straža jesti dati
Javor suze niz obraz obori
I žalosno djeci progovori
Draga djeco, nemojte me molit
Vašoj želji neću udovoljit
Volim skupa sa vama umrijeti
Neg sramotni spisak potpisati
S tim potpisom sebe na smrt sudim
I ostale mnoge prave ljude
A rad sebe ja bi potpisao
Sebe smako a vas sačuvao
Al to neću učiniti nikada
Pa da s mene netko drugi strada
Milu djecu izljubit je htio
I da bi se s njima oprostio
Lice bolno izbijeni zubi
Pa ne može djece da poljubi
Niti može kao otac mili
Sa prebitom rukom da ji grli
Šljaku držeć drugom ji miluje
Da osjećaj od ljubavi čuje
Muku trpi čuje žalost veću
Ženu, sina na muke mu meću
Po ćeliji čuju se udarci
Plaču braća i ostali znanci
Djeca majku po glasu poznaše
Ko dvi ljute guje  zaplakaše
Od žalosti Javor se uguši
I u nesvijest na zemlju se sruši
A od svijesti kada se povrati      
On žalosno poče uzdisati
On uzdahnu reče Bogu svome
Ne drži me na svijetu ovome
A zločinci kada to vidiše
Na pola ga mrtvog podigoše
Ni u tome dosta im ne biše
Već ga takvog sudu predadoše
A ni sud ga poštedio  nije
Dvadeset godina pade mu robije
Ali nije dugo robovao
Mučenik je Bogu dušu dao
Crna zemljo ti mu laka budi

slavuj ptico rano ga ne budi

nije majka rodila Hrvata

k'o Javora našeg milog brata

sve pretrpi dušmane nadvlada

al' zbog njega nitko ne nastrada

draga braćo ovo dobro znajte

ovu pjesmu svagdje zapjevajte

nek' sva'k' znade kako je narodu

koji svoju ne ima slobodu

oj Javore slava tebi budi

dok je Sunca i na Zemlji ljudi.

 

(Vidi: http://www.dobrkovici.com/index.php/mucenicka-smrt-stjepana-javora/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 31.12.2017.;

Hrvatski guslar Željko Šimić: Muka Stipana Javora: https://www.youtube.com/watch?v=O1Dx2uvibnY – 1. dio

https://www.youtube.com/watch?v=6Bm7A46K5nY – 2. dio)

 

- nastavlja se -

 

 

 Foto:  1. DPCM

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.
 
 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Pin It

Zlatko

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 368 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja