Učitavam... Povijesne stranputice - prva Jugoslavija (21. dio) | Domoljubni portal CM | Hrvatska kroz povijest

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

POVIJEST

HRVATSKA KROZ POVIJEST
Elaborat o 'hrvatskom pitanju' dr Ante Trumbića iznosi svoje argumente o kršenju temeljnih prava i sloboda hrvatskoga naroda od strane velikosrpskog unitarističkog režima
Povijesne stranputice - prva Jugoslavija (21. dio)
 

Trumbić

 

DOMOVINSKI RAT - Geneza velikosrpske agresije  (piše: Zlatko Pinter)

 

- nastavak   

 

3.3. HRVATSKO-SRPSKI POLITIČKI SAVEZ PROTIV BEOGRADA

 

 

Nakon krvavog masakra nad hrvatskim narodnim zastupnicima u beogradskoj Skupštini (20. lipnja 1928. godine) u hrvatskome narodu raste ogorčenje velikosrpskom tiranijom koja postaje neizdrživa, a u vodećoj političkoj stranci hrvatskoga naroda (HSS-u) sazrijeva uvjerenje kako se borba za narodne interese mora nastaviti još oštrije nego prije, usprkos progonima i represiji režima. Vođenje stranke preuzima dr Vladko Maček koji nastavlja politiku saveza sa Srbima, mudro i promišljeno kao što je to činio i Stjepan Radić.

 

Budući da je politički lider Srba u Hrvatskoj Svetozar Pribićević već u prvoj polovici 1927. godine konačno shvatio nakane beogradskog režima i njegove Radikalne stranke koji su nastavljajući politiku Nikole Pašića (i nakon njegove smrti 1926. godine) težili bezuvjetnom ostvarivanju velikosrpskog hegemonističkog programa (uz privid parlamentarizma) pri čemu su Srbe u Hrvatskoj koristili kao svoje eksponente i gurali ih u sukob s Hrvatima, on je otkazao poslušnost Dvoru i  prihvatio ponudu Stjepana Radića da HSS i njegova SDS (Samostalna demokratska stranka) kao parlamentarne stranke uđu u koaliciju pod imenom Seljačko- demokratska koalicija (SDK).

 

Ova koalicija formirana je 11. studenoga 1927. godine i predstavljala je prvi ozbiljan pokušaj ostvarivanja saveza najutjecajnijih stranaka srpskog i hrvatskog naroda, te kao takva od početka bila trn u oku režimu. Pet mjeseci prije krvoprolića u beogradskoj Skupštini, Stjepan Radić je sastavio pisani prijedlog o temeljnim odrednicama zajedničke politike, te je 21. siječnja 1928. godine prihvaćena Rezolucija o SDK koja je sadržavala uobličena stajališta obiju stranaka. Među ostalim, obje stranke su se obvezale da neće ulaziti u vladu niti sklapati bilo kakve posebne sporazume s drugim strankama i klubovima.

U Zagrebu su se poslije atentata (1. kolovoza 1928.) okupili zastupnici SDK i odlučili kako neće sudjelovati u radu „Narodne skupštine“ niti priznavati njezine odluke.

Koalicija nije odstupala od dogovorenih i zapisanih načela, a nastojala je ostvariti suradnju i s dijelom srbijanske Udružene opozicije s kojom je sklopila i pisani sporazum.

 

Ova nova grupacija stranaka koja se postavila oštro nasuprot velikosrbijanskom režimu i vodećim strankama koje su podržavale Dvor, odbacila je ustave iz 1921. i 1931. godine, te zahtijevala osnutak koalicijske vlade sastavljene od predstavnika svih stranaka i donošenje novog Ustava koji bi bio izraz legitimno izražene volje sve tri nacije (Hrvata, Slovenaca i Srba). SDK je tek poslije ustanovljenja Banovine Hrvatske (26. kolovoza 1939. godine) ušla u saveznu vladu i formirala samostalno vlast u Banovini, a njezino djelovanje prestalo je uspostavom NDH.

Vođe i članovi SDK od osnutka koalicije nesmiljeno su progonjeni od strane režima, a naročito žestoko poslije uvođenja šestosiječanjske diktature (1929. godine). Velike pritiske trpjeli su i politički lideri Srba Svetozar Pribićević, Sava Kosanović i drugi.

 

Na udaru je naročito Hrvatska seljačka stranka koju se želi potpuno razbiti (jer predstavlja najutjecajniju političku snagu u Hrvatskoj), ali isto tako i SDK. Netrpeljivost srbijanskog režima (pa i tamošnjeg javnog mnijenja u cjelini), prema neistomišljenicima iz redova tih prečanskih Srba, bila je gotovo podjednako izražena kao i u odnosu na Hrvate.

Spriječiti svako oporbeno djelovanje i onemogućiti politički savez između srpskog i hrvatskog naroda, bio je i jedan od temeljnih razloga za uvođenje diktature i zabranu rada stranaka.

 

U bogati arsenal karađorđevićevskih propagandnih podvala spadali su i režirani napadi na nepoćudne pojedince preko utjecajnih inozemnih listova (uz pomoć naručenih i plaćenih novinara), čiji su tekstovi zatim prihvaćani i prenošeni od režimskih novina. U javnosti se planski i smišljeno stvarao negativan naboj prema prozvanim “državnim neprijateljima“ i na kraju sve se pretvaralo u histeriju vješto dirigiranu i usmjeravanu iz Beograda. “Krivcu” i njegovim “suradnicima” bila je to jasna poruka što slijedi ako i dalje budu djelovali suprotno interesima Dvora.

 

Tako su, primjerice, u rujnu 1932. godine, dvojica engleskih političara (B. Riley i R. J. Davies), posjetili na kratko Beograd i Zagreb. Dana 30. rujna (iste godine), engleski list Manchester Guardian objavljuje nepotpisani članak koji sadrži navodne razgovore s Vladkom Mačekom i Antom Trumbićem, gdje se njih dvojica izjašnjavaju za odcjepljenje Hrvatske od Kraljevine Jugoslavije. Uslijedili su vrlo oštri napadi režimskih listova na “separatiste” Mačeka i Trumbića, uz brojne uvrede, klevete i objede, na koje Trumbić odgovara svojim Elaboratom.

(Opširnije: dr. Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, I, Zagreb, 1987, str. 16/17.)

 

Elaborat o hrvatskom pitanju  dr Ante Trumbića (objavljen 03. studenoga 1932. godine), vrlo je važan dokument u kojemu on u 32 točke opširno i detaljno iznosi svoje argumente o kršenju temeljnih prava i sloboda hrvatskoga naroda od strane velikosrpskog unitarističkog režima (na političkom, gospodarskom, financijskom i opće-društvenom polju) i dočekan je od srbijanskog tiska i političkog vrha u Beogradu „na nož“, te je protiv njega i drugih istaknutih hrvatskih političara demokratske orijentacije (kako Hrvata, tako i Srba) nastavljena hajka s teškim i uvredljivim optužbama, s nakanom da ih se izvrgne javnom linču.

Režimu je naročito smetalo to što je Trumbić otvoreno i oštro pisao o naravi srbijanske vlasti, njezinoj izrabljivačkoj i diktatorskoj prirodi, povlaštenom položaju Srbije i Beograda, o nastojanjima stvaranja „Velike Srbije“, ekonomskom iskorištavanju Hrvatske i drugim zabranjenim temama zbog kojih su ljudi u to vrijeme završavali na dugogodišnjim robijama.

U svojim odgovorima na napade autor Elaborata najprije je pokušao pojasniti genezu kampanje koja se od strane režima u Srbiji tamošnjeg novinstva i njihovih engleskih prijatelja vodi protiv njega i Mačeka – te u tom smislu piše i jedan duži članak za Manchester Guardian.

Obraćajući se uredništvu engleskog lista ali i tamošnjim čitateljima, on, među ostalim, kaže:

“Vaš članak dao je povoda jednoj vehementnoj novinskoj kampanji, u kojoj se nas brutalno napada i grdi, pa čak i prijeti nam se životom. Pošto u nas nema niti toliko slobode štampe da bi se tko je ovako napadnut mogao braniti, nama je jasno, što svatko može lako pogoditi, odakle ta kampanja dolazi i od koga je servirana.

Ovim povodom želimo se obratiti preko V(ašeg) cij(enjenog) lista britanskoj javnosti, čije se mišljenje u nas uvažava, da ocrtamo velikim potezima sliku današnjeg stanja u Jugoslaviji i suštinu hrvatskog problema, što je bez sumnje od očite važnosti i sa gledišta generalnih interesa.”

(Opširnije: dr. Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987, str.17.)

 

Prema opsežnom pisanom materijalu što ga je izradio Ante Trumbić u vidu spomenutog Elaborata, SDK je 7. studenoga 1932. godine prihvatila dokument nazvan „Zagrebačke punktacije“ (u 6 točaka).

Zbog važnosti ovog dokumenta i njegovoga povijesnog značaja ovdje ga donosimo u cijelosti:

 

„Seljačko-demokratska koalicija za
Reorganizaciju države na federativnoj osnovi


ZAGREBAČKE PUNKTACIJE

Punktacije Seljačko-demokratske koalicije 1932.

U nastavku rada Odbora Seljačko-demokratske koalicije, nakon svestrane izmjene mišljenja na sastanku 5, 6. i 7. XI 1932. na kojem su učestvovali dr Vladko Maček iz Zagreba, kao predsjednik, dr Dušan Bošković iz Pančeva, dr Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugog Sela, dr Juraj Šutej iz Sarajeva, dr Ante Trumbić iz Splita i Većeslav Vilder iz Zagreba, složili smo se potpuno u ovim temeljnim zaključcima:

  1. Stojeći na principu demokracije smatramo narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.
  2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.
  3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama s ove strane Drine, Save i Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To stanje je postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 6. januara 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.
  4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na god. 1918. kao ishodnu tačku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona otstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim pretstavnicima.
  5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će za načelnu podlogu misao, da ta zajednica, isključivši prevlast jednoga ili više njenih članova nad ostalima, ima biti jedna asocijacija interesa, osnovana na slobodnoj volji njenih članova, tako da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života srpskog, hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi jezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.
  6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.“


(Vidi: dr Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, I, Zagreb 1987, str. 34-35)

 

Podsjetimo: „Zagrebačke punktacije“ bile su zajednička politička platforma Hrvata i Srba u Hrvatskoj i ovaj dokument izražava njihovu čvrstu riješenost da se ova dva naroda u zajednici s drugim narodima u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji kojima je stalo do istinske slobode, pravde, demokracije i nacionalne ravnopravnosti, izbore za federativnu državu s kvalitativno novim odnosima, o čemu jasno i nedvojbeno govori sam tekst dokumenta.

 

- nastavlja se -

 

 

 Foto:  1. DPCM

 

Autor: Zlatko Pinter

 
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.
 
 
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
 

Zlatko

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 241 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Hrvatsko javno zdravstvo:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja