Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

 PRESS

KOMENTAR
Bolje se boriti za nešto, nego živjeti za ništa
U IME ISTINE - SKIDANJE STIGME S POPULACIJE RVI DOMOVINSKOG RATA
 
Galović Željko

 

 

Piše: Željko Galović - Dida

 

 

Invalidi i što oni smiju ili ne smiju

 

 

Tako dođe, između svih tekstova posvećenih invalidima i problematici vezanoj uz tu populaciju, na red  i tema o lažnim invalidima, odnosno istinskim invalidima.

 

Pobudio tekst čitatelje i potpisali čitatelji nemali broj komentara na objavljeni tekst. No kako je između inih komentara većina komentatora povezivala invalide i njihov rad, a nije uspoređivala istinske i lažne invalide, morao sam mimo plana objave mojih kolumni napisati i objaviti ovaj tekst na temu „Invalidi i što to oni smiju ili ne smiju“.

...

Naime, bilo je puno komentara ispod teksta o lažnim i istinskim invalidima no jedan je bio malo posebniji i na osnovu njega ću bazirati ovaj tekst.

Piše Damir, jedan od komentatora: ...“Pa ima invalida ranjen u nogu prima 8.000 kn mirovine a svaki dan radi u šumi s motorkom i kala drva.“

Dakle, kao prvo nije autor ovog komentara dokazao da je taj „šumski čovjek“ lažni invalid. Dapače svojim komentarom čak je i sam potvrdio njegovo ranjavanje jer pretpostavljam da ga i osobno zna, precizirajući da je “ranjen u nogu“.

Rekli bi naše komšije, dojučerašnji agresori, “Damire promašio si ceo fudbal“.

 

No, pustimo mi Damira da se muči sa svojim saznanjima da „šumski“ ima 8.000,00 kuna mirovine, možda i tu činjenicu dovede u pitanje, jer ako idemo u dublju analizu Damirovog komentara mislim da je Damiru veći problem onih 8.000,00 kuna nego sama invalidnost.

Idemo mi probati, na osnovu Damirove teze, upitati narod što bi to istinski invalidi smjeli ili što ne bi smjeli, odnosno kakve bi fizičke poslove u svom svakodnevnom životu smjeli obavljati. Da tim postupcima zadovolje formu u građana i ne ogriješe se o zakon.

Kako se u svakom svom tekstu baziram na činjenicama i provjerenom, tako ću i ovdje opisati jednog istinskog invalida kojeg jako dobro poznam. Ma što jako dobro, rekli bi u narodu “skroz na skroz“. Znam kako je ranjen, znam gdje je ranjen, uglavnom sve znam o tim okolnostima. Dodatno, još znam i sve o njegovom liječenju, rehabilitaciji, nastavku života po završetku rata. Što da vam više pišem o njemu, osim da mu poznam i dušu i tijelo. Ta osoba je pisac ovih redaka. Sebe za primjer dajem isključivo na nagovor svojih prijatelja, također istinskih ratnih vojnih invalida. Sve u svrhu skidanja stigme s te populacije.

Znam, znam. Sada će većina čitatelja ovih redaka na prvu pomisliti: “Evo, sada se ide malo reklamirati koristeći javni prostor“. Totalno krivo! Sebe ću navesti za primjer jer znam svaku pojedinost, za razliku da uzmem nekog drugog, jer uvijek postoji šansa kod onog drugog da mi nešto prešuti. Dakle nije izrekao laž ali je prešutio istu. Ja se ovdje u ime istine „skidam do kraja“.

 

Ranjenički karton

U ratu od ljeta devedeset i prve, dragovoljac. Ranjen prvi dan akcije „Oluja“ od gelera minobacačke granate u napadnim djelovanjima postrojbe. Posljedice: probušen grudni koš, polomljena tri rebra, lijeva ruka oštećen lakat (zglob), posljedično ostali ograničeni pokreti ruke, slomljena lijeva noga, točnije razvaljena od gelera i jedva spašena da noga ostane u cjelini, doduše kraća tri centimetra, desna noga geler ostao u kostima zgloba, desna ruka nekoliko gelera. hvala dragom Bogu skoro potpuno u funkciji. Još dodatno“pošprican“ sitnim gelerima po leđima. Uglavnom u svom tijelu imam za uspomenu na rat oko desetak gelera razne veličine i oblika ne računajući ovu siću po leđima koju mi supruga svako malo izvadi.

 

Zdravstveni karton

Poslije bolničkog liječenja, rehabilitaciju sam provodio u toplicama i u klinici dr. Peharca u Puli. Organizam bez mogućnosti za profesionalno vojnikovanje, kao posljedica 100% nesposoban za rad. Mirovina.

 

Civilni život

Pretežito fizikalne terapije s nikakvim pomacima na bolje, samo zadržavanje dostignutog nivoa funkcionalnosti lijeve ruke i lijeve noge. Ipak napredak - u rukama jedna štaka. Uglavnom toplice su se pokazale kao sredstvo za održavanje postignutog nivoa zdravlja. Međutim kako sam se prije rata dosta aktivno bavio sportom, to za mene postignuto nije bilo dovoljno. Počela je stradavati psiha zbog fizičke neaktivnosti, odnosno ograničenosti. Željko uzeo stvar, zdravlje, u svoje ruke. Prvo teretana, naravno vježbe istezanja, te lagane vježbe snage, pa potom vožnja bicikla. Štaku zavežem za ramu bicikla i vintaj. Jedva dva kilometra od doma jer sam u strahu kako ću se vratiti nazad. Sav zajapuren uspijem se vratiti.  Ipak su to bili moji počeci vožnje.

Hvala kosilici što sam prohodao bez štake!

Kako sam vožnju bicikla uzeo u plan jednom tjedno, to nije bilo dovoljno za osamostaljenje hoda bez pomoći štake. No tada na scenu stupa moja samohodna kosilica. Naime trebalo je travu na mom ranču pokositi. Klinci mali, žena zauzeta svojim poslovima, 'ajde Željko. Dvorište, nemalih gabarita, zbog godina košnje ručnom kosom dosta neravno. Uhvatim se onakav kljakav za ručke kosilice uključim u prvu brzinu i hodanje. Naiđem na neravninu - strašna bol u nozi, najradije bih pustio kosilicu ali ipak idem dalje. Neosporna činjenica da sam, to znate i vi dragi čitatelji, u sezoni košnje morao i dva puta tjedno kositi travu. Gabariti veličine dvorišta pretvoreni u vrijeme košnje iznose blizu dva sata. Nemojte me ni pitati jesam li poslije toga mogao stisnuti papučicu spojke u autu. Naravno da nisam. Supruga je vozila doma. Prvo i jedino što sam popio kada sam stigao doma nije bilo hladno pivo ili još hladniji gembač, onako kao nagrada za rad, već hrpa tableta protiv bolova. Jesam li po narodu i njihovoj formi  smio kositi travu?

Mislim da će mišljenja biti podijeljena. No ipak sam uzeo za meritorno mišljenje i preporuku svog liječnika psihijatra da sve slobodno vrijeme provedem nešto radeći. Između ostalog i sam liječnik je na upite kako provodim slobodno vrijeme zaključio, odnosno preporučio mi rad na mom ranču. Zašto? Imao sam jedno vrijeme suicidne misli koje su me dovele do pokušaja suicida. Moram reći da me je rad i sve više sportskih aktivnosti kao prvo oslobodio antidepresiva koje sam doslovno gutao, a potom i suicidnih misli. Tko sretniji od mene? Bilo je i tih. Moja obitelj. Postao sam veseliji, živahniji, okretniji. Uglavnom postao sam bolji otac, još bolji suprug. Iza mene je bilo vrijeme antidepresiva, ponašanja kao da sam biljka, nervoza od ranog jutra, čudnih snova. Tko bi i živio uz takvu osobu. Ostale samo one tablete protiv bolova.

 

Tetak me zove na kolinje, slavonski rečeno svinjokolju. Skromno ću priznati da sam meštar od kulena, njegove seke i kobasica. Još boljih krvavica, onih slavonskih. Kako ne bih došao. Ipak je lijepo kad te netko pozove i dodijeli ti titulu meštra, makar to bio i rođeni tetak. Naradi se čovjek u tom danu. Manje-više stojiš cijeli dan, a ja s nogom imam problema. Drugi dan, treći dan i pomalo četvrti nakon kolinja jedino što radim je kljukanje tabletama protiv bolova. No bol je lakše podnošljiva jer su događanja s kolinja olakšavajući čimbenik. Znate da svaki takav događaj ima i onih smiješnih scena.  Takvo je i ovo kolinje, moj flaster koji se odlijepio s porezanog prsta i nestao u smjesi za kobasice nasmijao do suza sve „mesare“. Tetak nikada nije doznao za nenamjernu „spačku“. Jesam li prekršio narodsku formu invalida, jesam li se ogriješio o zakon?

 

Susjed me pozvao da mu pomognem pri sadnji lješnjaka. Uštedio čovjek nešto novaca, dobio neki mali kredit, znate da velike kredite dobivaju Todorići, Sanaderi, Petrovi i ini iz Sabora i Vlade, okupio susjedstvo i ajmo u radnu akciju. Zna susjed da imam problema s nogom pa sam dobio kao „lakši“ posao, raznošenje sadnica. Neravna površina, moja krivo zarasla kost, „pobjegla“ doktorima par stupnjeva, uzelo danak. Akcija uspješno odrađena, čekamo rod a moja se rutina sutradan i par dana nakon toga ponavlja. Tablete i samo tablete. Jesam li prekršio narodsku formu invalida, jesam li se ogriješio o zakon?

 

Udruga koju vodim u svom planu ima i obilježavanje proslave za Dan branitelja, Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti poznatiji kao Dan VRA „Oluja“  u našem gradu. Poznato vam je svima da u svim udrugama, pa nije ni moja/naša udruga  iznimka, sav posao „vuče“ desetak „magaraca“. Svi ostali dođu samo na onaj svečaniji i lakši dio proslave. Tako se ja s još desetak „magaraca“ naradim dva, tri dana prije i taj dan. Kada svi odu zaokupljeni svojim dojmovima s proslave, mi „magarci“ ostanemo do kasno u noć počistiti trg, oprati sve posuđe, pospremiti sve s štandova. Onako brat bratu do tri ujutro. Mislim da ne moram opisivati slijedeće dane. Tablete, ležanje, tablete, ležanje. Jesam li prekršio narodsku formu invalida, jesam li se ogriješio o zakon?

 

 

Željko invalid danas

E sad će nakon ovoga pljuštati kritike, al' neka, idemo.

Vozim bicikl jednom tjedno najmanje pedeset kilometara, zna se zalomiti i devedeset. Idem u teretanu jednom, ako od obaveza stignem, i dva puta tjedno na sat vremena. Održavam svoj nemali voćnjak i vrt. Znate ono freza, kopanje, razvažanje gnoja, sađenje, vađenje, berba, održavanje. Ne idem u toplice, ne idem na fizikalnu, jer ne želim stvarati trošak državi. Sve vježbe radim u toplini doma i teretani iz naučenog sa fizikalne i iz poliklinike dr. Peharca. Osobnu formu digao sam na jedan zavidan nivo, ali posljedice ranjavanja i dalje predstavljaju problem. Promjene vremena, „godina berbe“/rođenja uzimaju svoj danak. Skočni zglob je za operaciju ali ne dam se dok u meni teče i zadnja kap krvi.

Dakle, borim se za svoje zdravlje ponekad pretjeram, no  tako ću i nastaviti. Sada neka čitatelji procjene jesam li ili nisam dobro postupao i jesam li ili nisam kršio zakonske norme i procedure i jesam li ili nisam prekršio formu ponašanja invalida u očima Hrvatica i Hrvata? Naravno da u takvim postupcima nisam usamljen iz populacije invalida. Manje-više svi invalidi tako provode svoju životnu rutinu. Pa za milog  Boga i mi smo ljudi s obavezama kao i svi drugi.

 

Zar bi trebali besposličariti, kako nas inače većina medija percipira? Zar bi trebali hodati od kladionice do kladionice, kako su nas mediji tim žigom označili kao kauboji američko govedo? Zar bi trebali biti viđeni samo po kafićima, jer vele mediji to je jedino mjesto gdje možeš naći invalide, uopće branitelje? Apsolutno krivo!

Znamo mi i raditi, doduše sa ograničenim mogućnostima! Rat nas je dosta promijenio ali smo i dalje interesantno društvo. Ne zamaramo okolinu ratnim pričama, znamo mi pričati o voćkama, vrtu, tovu pilića. Ma svašta vam mi znamo.

 

Zato ću za kraj, bez obzira dobili jedinicu dvojku ili peticu za svoje postupke, ja i svi koji rade kao ja prepisati rečenicu sa početka:

Bolje se boriti za nešto, nego živjeti za ništa!

 

 

Pozdrav od autora.

 Foto: DPCM

Komentar - Dida

 

 

 

 

Autor: Željko Galović - Dida

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

 

Dida

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png9.png1.png6.png9.png7.png
Danas8929
Jučer14993

Trenutno

100
Online

Srijeda, 22 Studeni 2017 21:09
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja