Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

PRESS

KOMENTAR
Možda vas ova istinita priča potakne na razmišljanje
 DRUGOVI U GOSPODSKIM ODIJELIMA I BAUŠTELCI - HRVATSKA PRIČA U TRI ČINA
 
Mario Maks Slaviček

 

 

PRESS: Komentar

 

 

 

U današnje vrijeme kad Hrvatska robuje vrijednostima sebi samoj nesvojstvenim i nametnutim, nametnutim od novih gospodara kojima se sama dala podjarmiti, baš kao što je to već bivalo u povijesti... Povijesti koja o kojoj se i iz koje se ne uči kako se pogreške ne bi ponavljale, pogreške koje čine oni koji Hrvatskom upravljaju i vladaju,  a ne oni koji se za nju bore, čuvaju je i stvaraju.

 

E baš sada u to i takvo vrijeme kazivat ću vam i pisati o tome kakva je Hrvatska svuda oko mene u tri kraće priče a vi sami prosudite jesu  li one istinite ili izmišljene....

...

Priča prva

 

Ahrija i njegovi su došli iz BiH tijekom velikosrpske agresije na Bosnu, snalažljiv je elokventan i potentan. Da nema Ahrije ne bi bilo niti ove priče. Ahrija ne radi ništa. Doduše radi, ali uglavnom je njemu njegov posao i zadovoljstvo, on obožava svoj posao iako nije prijavljen i ne ide mu radni staž i uglavnom radi noćnu smjenu. Ahrija danju luta , vozi skupe automobile, pije i obilazi birtije dok ne padne noć a onda krene  raditi ono što najviše voli. Ahrija obožava seks, naime od seksanja ahrija živi, obilazi kladionice, kockarnice, birtije, nosi skupa odijela, zlatne lance i vozi skupe automobile. Od seksanja Ahrija čašćava sve gadže u birtiji, a  novac koji zaradi seksanjem, kao i skupa odijela i automobili.  Akriju su iako je do prije rata bio nepoželjan u društvu nas gadža,  kako on i njegovi nazivaju nas  koji smo od njih svjetlije puti, doveli u centar zbivanja, važnosti i utjecaja  u lokalnoj zajednici i šire. Svi znaju kako Akrija ne radi za državu ali od države prima primanja. Primanja  koja on naziva Mamino, Dečje i Plaća  jer  Akrija kaže kako je to on sve krvavo i pošteno zaslužio  «baveći» se svojim «poslom». Država je ničim izazvana tako Akriji  odlučila omogućiti imati skupe aute, zlatne lance, kockanje, pijanke. Ahrijina plaća doduše ne pripada zakonski njemu nego rezultatu njegova omiljenog posla, seksanja. A ukupni zbroj rezultata njegova mukotrpnog rada sa njegovom Suadom je 11.  To je broj djece koje je Ahrija, shvativši kako je od  toga moguće jako dobro živjeti  svojim  radom stvorio. Država i njemu i njima plaća i daje sredstva za život. I ta sredstva nisu mala,  gotovo pet puta veća od  realnih prosječnih primanja onih koje Ahrija i njegovi nazivaju  gadžama, dakle nas koji nismo poput Ahrije. Ahrija ima 42 godine godine, zdrav je i veseo ako bude sreće kaže još će se dugo baviti svojim mukotrpnim poslom i biti produktivan te još više zarađivati, kako bi pokazao i dokazao svim gadžama  kako se treba znati živjeti.....

 

 

Priča druga

 

Dušan je  gospodin drug u godinama, mrka i ozbiljna lica s brčinama gustim kao drot četka.  Uvijek izbrijan i rijetko nasmijan, smije se samo kad vidi zvijezdu i druga Tita. 30 je godina bio drug komandant  a onda je ne njegovom krivicom kaže, morao postati gospodinom Dušanom  i da se njega pitalo drugačije bi on to riješio....Ne bi tu ovi kojekakvi elementi rasturali JNA i neprežaljenu mu Jugoslaviju. Kad je počela velikosrpska agresija na Hrvatsku, Dušan je bio spreman na sve, samo ne na to kako će se morati predati, ostaviti oružje i napustiti  grad te se povlačiti pred «Ustaškim snagama»  zvanim MUP, ZNG I HOS...Izdali ga njegovi, nije mogao da «veruje», zar to da mi učine braća Srbi, ostave i nateraju na predaju...nao je mrljati sebi u bradu kad su on i njegovi pajdaši nekadašnji podčinjeni znali zarakijati. A rakijali su u zagorskoj kleti koju je Dušan «krvavo» sagradio  «viškom» materijala iz kasarne i radnom snagom svojih vojnika kojima je trebao koji dan  odsustva viška. Nakon što su se morali povući otišao je kod svojih u Srbiju, već od početka nije mu leglo kako su ih dočekali, govorili su im kako su izdajice, dezerteri, ostao je bez primanja a kako je bio snalažljiv i sa komandantskim stažem shvatio je da ako se pridruži radikalnijim snagama može opet dobro proći. I tako se Dušan odluči učlaniti u stranku Jovana Raškovića, postade «savetnikom za bezbednost», što mu nije bilo strano, obilazio je razularene i raspuštene partijske "milicije" i paravojne formacije po  "krajinskim" zemljama tu se dalo dodatno zaraditi na kojem kamionu  drva posječenih po Slavoniji, Lici ili Kordunu, na kojoj cisterni nafte dok je rakijao sa  "Belim Orlovima" ali ni to nije trajalo dugo. Hrvatske snage su pokrenule 1995. Bljesak, pa nekakvu Oluju i  stade posao, što je još gore Dušanova karijera je potom kod  radikala je došla u zenit jer su četnici i četnički pokret Dušan Silni  odlučili javno politički djelovati, rehabilitirati sebe i svoje kroz političke stranke a među njima tada  "ne mere da bidne"  komunistički i JNA isprdak rekoše mu... Ljeto je 1999.

Sav jadan i bijedan odluči skočiti do  kafane saprati grlo ljutom šljivom prije no  razmisli što sa sobom i familijom koju su komšije sve češće i žešće  popreko gledale. Čim je ušao u kafanu začuje poznati glas «Dušane bre kućo stara pa de si bre'» bijaše to Svetozar Milanović njegov klasić s akademije koji ej radio u petoj vojnoj oblasti u Zagrebu otkud on tu? Začudi se pa zar on je ostao u Zagrebu? I ostao je  sazna kasnije u razgovoru, sad je vojnik Hrvatske Vojske dobro mu je od majora do Generala  u ta čas. Reče mu neka se ne zajebava nego neka se vrati u Hrvatsku ima on posla za njega, neka se tamo učlani opet u partiju, neka bude aktivan i neka za ostalo ne brine on će ga provući pod aboliciju, reče komu neka se javi i rastadoše se. Ne prođe o tog sastanka niti pola godine Dušan ne bio u svom stanu iz kojeg su izbacili nekakvog ZENGU netom što je stigao jer stan je vojni i pripada  njemu temeljem nekakvih međunarodnih prava i dogovora te odluka hrvatskih vlasti još 1992 a Svetozar j to znao i urgirao. Riješio mu Svetozar i Hrvatsku penziju nekih 1.900  kuna, obnovio je vikendicu u kojoj sada rakija, sa svojim drugovima iz SDP-a, ponekad i iz HDZ-a ali i drugima, takva je politika, savjetnik je u lokalnoj vlasti dobije koju tisuću kuna, aktivan u udruzi Srba i SABA-i  kad sve zbroji i  oduzme nije loše, nije moćan i utjecajan kao nekad ali nije ni  puno manje...

 

 

Priča Treća

 

Ante Francetić  upravo se sa svojim starim kadetom vraćao s bauštele put Zagreba bio je naporan kišan dan, plaća opet nije bila, što će reći ženi, kao se pravdati pred stanodavcem razmišljao je gledajući hrvatske zastave koje su obješeno mokro visjele  pod teretom kiše. Uočio je Ante kako su neke nakrivo postavljene  plavo bijelo crveni mjesto crven bijelo plavo, uočio kako je na nekima grb krunom okrenut ka plavoj boji mjesto crvenoj, zaboljelo ga je to baš kao što ga bole kosti, glava i nepriznata rana. Ima tko o tome brinuti, nije to više  moja briga ja sam svoje odradio kad je trebalo pomislio je duboko uvlačeći dim cigarete  motalice prošvercanog duhana, jer za prave cigarete već godinama nije imao. Na radiju  je zasvirala nekakva domoljubna budnica ipak se bliži dan Domovinske Zahvalnosti, zahvalnosti komu pita se Ante. Zahvalnosti dupeuvlakačima, konvertitima, guzoljupcima? Iako je rat prošao pije četvrt stoljeća njegove posljedice su ostale i traju one ga bole ali ne ubijaju. Ubija ga nepravda, kako ona države prema hrvatskim ratnicima, tako i ona među nama braniteljima samima tisuće udruga od nijedne koristi,tisuće predsjednika od nijednog vođe, od nijednog brige za suborca... Ante se među prvima odazvao prizivu savjesti i išao se boriti protiv velikosrpske agresije, četnika i JNA baš kao i njegovi preci, svojim vlastitim oružjem i odorom kupljenim od vlastita novca. Napustio je dobro plaćen posao i otišao na ratište. Bile su to duge u mučne godine, upoznavao je i gubio prijatelje iz dana u dan, dobre ljude koji nisu dvojili tko su i što su. Gdje li su takvi ljudi danas? Kao je nestao Hrvat. Kad je vidio  da je rat gotov, iako lakše ranjavan odlučio se skinuti iz vijske, nije vojska za njega mislio je idem raditi, stvarati. No po povratku za Antu više nije bilo mjesta u njegovoj firmi, došli su neki novi ljudi, novi vlasnici... Prijavio se na zavod za zapošljavanje ali je već bio u godinama i do posla je bilo teško doći pogotovo u struci....Što mu je drugo preostalo nego prihvatiti  što mu ponude... Djeca su na fakultetu, stan u Zagrebu skup, ali on i njegova Ana nekako sve to uspijevaju. Ona čisti po zgrada stubišta  i uspijevaju nekako kraj s krajem. Probao je Ante riješit i stan preko Udruga i Minstarstva branitelja ali nije registrirao ranjavanje, nedostaju mu kažu mu neke potvrde, slali su ga godinama od vrata do vrata, nudili nekakvu socijalu za branitelja, što ga je bilo sramota prihvatiti. Skromno i samozatajno živi i preživljava, no osjeti kako ga ubija nepravda, svaki puta kad pročita kako se ubio netko od branitelja i dio njega umire, svaki put kad se pozvao na zasluge i kad su ga odbili a na njegovo mjesto zaposlili nekog "manjinca" dezertera ili sina ratnog profitera umirao je dio njega, nije stoga ni čudo što mu suborci umiru u 50-toj kad im svaki dan zbog nepravde države prema njima umire dio njih samih. Išao je Ante i na prosvjede, za generale, za ovog i za onog no na kraju ništa, išao je i u Savsku nadajući se drugačijem ishodu, no na kraju sve je bila samo jedan obmana stranačkih potrčkala i prodanih duša koji su branitelj unovčili za svoje osobne interese,pozicije ili političke utjecaje. Mnogi su bili možda dobri ratnici, ali nisu dobri ljudi pomisli Ante. Nemam ništa od države, ali  barem imam državu, državu koju moja djeca planiraju napustiti čim završe fakultet srce ga zaboli kad se sjeti toga razgovora. Nisam se borio za nekakva prava, već za slobodu,grb, zastavu, vjeru a ne kako kažu novinari privilegije... Ma kakve pobogu privilegije imaju oni puni gelera, bez ruku, nogu očiju? Kakve privilegije  kad im oskrnavljuju ime, grb, zastavu? Kad ih pljuju i prozivaju  kako su teret države? Zar je narodu i državi teret 72 000 stradalnika koji su stradali u Domovinskom Obrambenom Ratu tijekom velikosrpske agresije, a nije im teret  silni broj partizana, antihrvatskih, tzv nevladinih udruga, nisu im teret  razne manjine i grupacije koje isisavaju   državni proračun? Pomisli Ante parkirajući starog kadeta i pripremajući se na bol i poniženje kod stanodavca zašto će opet kasniti sa najamninom....

 

Ovo su tri priče iz Hrvatske, istinite priče  za koje osobno znadem, imena su doduše izmijenjena poradi raznoraznih prava i zakona po kojim bih zbog iznošenja ovih istina mogao biti prekršajno, kazneno i tko zna kako  progonjen. Kažu kako od pisanja nema ništa. No možda onog tko čita potakne na razmišljanje, a to razmišljanje na aktivnost. Bilo kako bilo iako sam na FB–u po drugi puta blokiran zbog pisanja i objavljivanja istine nadam se kako će ona doprijeti do Vas.

Budite zdravo i dobro, budite BOGU VJERNI i ZA DOM-ovinu SPREMNI !

 

U ime Hrvatskog Vojničkog Reda

ČUVARI DOMOVINE

Mario Maks Slaviček

komentar

 

 

Foto: 1. UCM

 

 Autor: Mario Maks Slaviček

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

UCM

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png7.png4.png4.png2.png8.png
Danas6653
Jučer16160

Trenutno

69
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 10:48
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja