ROMAN LELJAK - ISTRAŽIVAČ KOJI JE ZADUŽIO HRVATE

PRESS

KOMENTAR

Epohalni pomaci na planu otkrivanja broja poratnih komunističkih žrtava

ROMAN LELJAK - ISTRAŽIVAČ KOJI JE ZADUŽIO HRVATE

PRESS: Komentar

Časni, pošteni čovjek, hrabri istraživač i beskompromisni borac za istinu Slovenac Roman Leljak, na polju istraživanja hrvatskih ratnih i poratnih žrtava i djelovanja zločinačkog komunističkog režima i njegovih tajnih službi (od 1945. godine do danas), napravio je pomak kakav nisu bile u stanju sve naše institucije zajedno, uključujući i Hrvatski institut za povijest i HAZU.

Da se mene pita, gospodin Leljak bi već sutra dobio najviše odličje Republike Hrvatske, a iza njega bi financijski i logistički stala država, jer (među ostalim) odrađuje ono što bi morala ona.

...

O razlozima naše neshvatljive indiferentnosti kad je u pitanju istraživanje prošlosti (i to onih segmenata koji su od vitalnog značaja za našu sadašnjost i budućnost), može se pričati naširoko.

Tu svakako poprilično veliku ulogu igra činjenica da su deseci tisuća građana SR Hrvatske (od 1945. go 1990. godine) bili aktivno uključeni u rad tajnih komunističkih vojnih i civilnih službi (OZNA-e/UDB-e/SDB-a/ ili KOS-a), a neki od njih i danas nastavljaju slično djelovanje kroz ljevičarske i anarhističke stranke, „antifašističke“ organizacije i udruge civilnog društva. Njihov zajednički cilj jeste destrukcija Republike Hrvatske i njezino utapanje u neku od budućih balkanskih ili jugoslavenskih tvorevina, što uostalom mnogi od intelektualaca iz tog miljea (poput Dejana Jovića) i ne kriju.

Uzimajući sve to u obzir, ne čudi da je prema nekim istraživanjima oko 40% građana današnje Republike Hrvatske protiv otvaranja arhiva i utvrđivanja istine o prošlosti, posebice kad je riječ o razdoblju 1941-1990. I to je ona snaga koja želi zacementirati svoje mitove, laži i krivotvorine i pretvoriti ih u vječne i nepromjenljive istine, u dogme kojima bi se mi morali klanjati.

Zar će nam oni diktirati što smijemo istraživati, pisati i govoriti a što ne? Sinovi i unuci zločinaca i komunističkih uhoda koji su se poput pijavica nakačili na tijelo ovog naroda i sišu mu krv! Oni koji žive u otetim stanovima i kućama i iz naraštaja u naraštaj ostavljaju jedni drugima pozicije i privilegije, dok nas proglašavaju „ustašama“ i „ekstremistima“! Taj će ljudski talog, ološ i šljam biti mjera naše slobode!? Oni će nam krojiti povijest i određivati sadržaje udžbenika!? Oni će nam odgajati djecu!?

Dok bitku s njima ne dobijemo, vrtjet ćemo se u krugu. I do tada ne možemo reći da imamo Hrvatsku. Mi se za našu Hrvatsku još uvijek borimo.

No, rekao bih da nam čak nisu glavni problem niti apatridi i destruktivci iz lijevih, liberalnih i anarhističkih krugova, jer ipak su u manjini (mada jako glasni i medijski eksponirani). S njima bi nekako izašli na kraj, ali nismo u stanju sami među sobom raščistiti neke stvari.

Nije li najblaže rečeno SRAMOTNO da udruge koje se bave povijesnim istraživanjima svoje aktivnosti nisu u stanju objediniti i koordinirati, nego svatko udara u svoju tamburu? Imamo „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, „Hrvatsku družbu povjesničara 'dr Rudolf Horvat'“ i još nekoliko organizacija, udruga i pojedinaca koje rade na istim ili sličnim projektima, ali paralelno, bez ikakve međusobne komunikacije.

Najmanje 20-ak (možda i više) doktora znanosti i još veći broj magistara i fakultetski obrazovanih ljudi mlati praznu slamu i želi dokazati kako su upravo oni i samo oni, jedino oni, bogomdani i pozvani da kao „pioniri“ otkriju nešto što će ih upisati u povijest ovog naroda!

Je li to normalno?

Bave li se oni tim istraživanjima ZBOG SEBE I SVOJE PROMOCIJE, stjecanja materijalne koristi, ili iz razloga postizanja općeg cilja koji je od izuzetne važnosti za sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda, za naraštaje koji dolaze poslije nas?
Mogu li intelektualci koji sjede u tim udrugama i organizacijama u svojim glavama napraviti pomak i izdići se iznad vlastitoga ega, pa sjesti i dogovoriti suradnju, ili će se u nedogled trzati za mrvice neke buduće imaginarne „slave“ koju vjerojatno (tako nesložni i sujetni kakvi jesu) nikad neće dočekati?

Hrvatska nesloga i sklonost da jedni drugima bacamo klipove pod noge je općepoznata i u tomu smo svjetski prvaci

Isto tako, olako, poput kljukanih gusaka gutamo sve ono što nam podmeću oni koji nas žele zavaditi, tako da na kraju ispada da većina nas radi u korist vlastite štete. Potraga za „udbašima“ i njihovo „otkrivanje“ naš je omiljeni šport, a koliko je to produktivno i je li nam svima skupa u korist, pokazuje to što u ovih 27 godina samostalnosti na planu raščišćavanja prošlosti nismo napravili gotovo ništa.

Do prije koji mjesec, čak su i našeg časnog viteza, junaka Domovinskog rata i mučenika, generala Praljka neki proglašavali „udbašem“!? Zamislite, čovjeka koji zbog Hrvatske robija i iz petnih žila dokazuje istinu na sudu, oni koji tu istinu iskrivljuju i zataškavaju, proglašavaju „udbašem“!? I dio naše „domoljubne“ javnosti to prihvaća kao činjenicu!?

Ma tko smo mi, za Boga miloga!? Koja je to desnica u Hrvatskoj ako poput bijesnih pasa laje na generala Slobodana Praljka, na dr Franju Tuđmana, ako radi isto ono što nam rade četnici iz Srbije i što nam je do jučer radio perverzni haaški sud? Kakva je to desnica ako optužuje dr Tuđmana za podjelu BiH i na istoj je liniji s Mesićem? Mi ćemo knjigu naših apsurda na desnici morati otvoriti kad-tad i utvrditi tko je tu tko, jer ovako dalje ne ide!

Roman Leljak

I tako, dok naša država ne poduzima ništa na planu utvrđivanja povijesne istine, a mi „domoljubi“ se glođemo oko gole kosti, našao se častan čovjek, Slovenac, hrvatski prijatelj koji zna što radi. I hvala Bogu da je tako.

Roman Leljak, jedan je od rijetkih ljudi među istraživačima koji se umjesto ispraznih naklapanja i teoretiziranja uhvatio sasvim konkretnog rada na traganju za dokumentima i slaganju tog mozaika beščašća koji u svojim konturama već jasno ocrtava svu monstruoznost komunističkog režima i zločinačku narav njegove vrhuške predvođene Josipom Brozom Titom.

Njegova istraživanja poratnih žrtava – u većini Hrvata pobijenih na području Slovenije – epohalna su otkrića, a masovne grobnice poput Hude jame dokaz da Staljinovi šegrti s područja Hrvatske koje s pravom možemo nazvati crvenim fašistima ni u čemu nisu zaostajali za svojim učiteljem i uzorom. Ono što je megazločinac Staljin bio u europskim razmjerima, to su Tito i njegova vrhuška bili u regionalnom smislu.

Hrvatski slugani i poslušni izvršitelji partijskih naloga ubijali su, osuđivali, uhodili, ucjenjivali i bavili se svim drugim nečasnim radnjama kako bi u korist i za račun Partije (i sinekure što su ih time sebi osiguravali). I dakako, bili su uvezani preko partijskog aparata u cjelokupni sustav koji je u bivšoj SFRJ izrastao u pravog monstruma. Ostaci tog čudovišta, njegovi krakovi koji su preživjeli još uvijek su aktivni. I to je jedna od stvari koje dokazuje Roman Leljak. Zato mnogima smeta i rado bi ga uklonili i onemogućili u radu. Stoga je svojedobno i dignuta halabuka oko toga kako čovjek „udbaš“. Sva sreća pa se otkrilo kako je akcija njegove diskreditacije krenula iz Slovenije – od Cirila Ribičiča (sina slovenskog komunističkog krvnika Mitje Ribičiča) i potom kanalizirana na području Hrvatske.

Najnoviji rezultati istraživanja do kojih je došao Leljak, jasno govore kako na ovim prostorima još uvijek postoje prilično homogene grupacije ostataka bivšeg partijskog aparata koje nastoje iz sjene upravljati procesima i to su stvari koje će se rasplitati dugi niz godina.

Ono što je, međutim, za nas Hrvate (uvjeren sam), od neprocjenjive važnosti, jesu EPOHALNI POMACI što ih je gospodin Roman Leljak napravio na planu otkrivanja broja poratnih komunističkih žrtava, ali i mnogih do sada skrivanih istina o događajima u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata.

Najnoviji podaci do kojih je došao u beogradskim arhivima, govore kako je broj žrtava što su ih jugoslavenske komunističke (partizanske) vlasti pobile u poraću mnogo veći nego se to do sada smatralo i u cjelosti se poklapaju s tvrdnjama iznošenim od strane mnogih naših istraživača iz emigracije koji su o tomu pisali desetljećima a što je od komunista bilo proskribirano kao „ustaška propaganda“.

Originalna komunistička arhiva („Knjige depeša“, djelovodnici i popisi žrtava, dnevnici divizija i brigada, dnevnici likvidatorskih bataljuna, prepiska vodećih političkih i vojnih dužnosnika), daju detaljne podatke na temelju kojih je moguće rekonstruirati veliki zločin što su ga počinili nakon okončanja Drugoga svjetskog rata.

Titovi su partizani od 9. svibnja 1945. godine zarobili ili primili od Engleza i Bugara već 444.426 zarobljenika. Doda li se tomu i broj ubijenih u borbama s partizanima do 15. svibnja 1945. godine, dobivamo broj od 536.833 žrtve. Dosadašnja istraživanja na području Slovenije i Hrvatske pokazuju da Križni put nije preživjelo niti 10% od ukupnog broja zarobljenika, a da je ogromna većina ubijenih bila hrvatske nacionalnosti.

Generali Arso Jovanović i Kosta Nađ bili su na čelu zločinačkog partijskog sustava koji je planski i organizirano provodio deportacije u masovna smaknuća hrvatskih zarobljenika i civila.

Maribor je bio jedno od najvećih stratišta Hrvata i tamo ih je pobijeno najmanje 30 tisuća.

Kakav je bio tretman ustaša a kakav četnika, govori sam sudionik događanja, jedan od egzekutora:

„Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a za samo 3 dana strijeljali smo preko 30 hiljada ustaša '45 godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi izašli iz zatvora“ – kaže Vladimir Dapčević (brat narodnog heroja i partizanskog generala Peke Dapčevića) u svojoj izjavi koju u svome prilogu objavljuje TV emisija „Bujica“ od 5. siječnja 2018. godine, a sadržan je u dokumentarnom filmu Romana Leljaka „Maribor najveće stratište Hrvata“ – koji je rađen isključivo na temelju originalne arhivske građe Jugoslavenske vojske.

U dokumentima se nalaze i dokazi o formiranju logora u kojima su žrtve provele zadnje dane i sate. General lajtnant Terzić 3. je svibnja 1945. godine napisao uputstvo o formiranju logora za zarobljenike u svim armijama, određen je naziv logora, njihovi brojevi, način rukovođenja njima (za one od preko tisuću zatočenika odrđene je „komandant“) itd., ali se nigdje ne govori TKO SU zatočenici (mada je sasvim pouzdano dokazano da su velika većina Hrvati).

Zanimljivo je međutim, da u dokumentu NDH iz srpnja 1941. godine decidirano stoji koga se zatvara u logore:

„Pozivamo da se najžurnije izvrši pritvaranje svih Židova i Srba – pravoslavaca, ali samo onih koji su bili poznati komunisti. Iste mjere valja poduzeti i protiv komunista katoličke i muslimanske vjeroispovijedi.“

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=7TK5zaNjWYY)

NDH je, dakle imala logore ZA KOMUNISTE, ali u proteklih 72 godine iz ovakvih su se dokumenata selektivno izvlačili podaci, pa je, primjerice, iz gore navedenog citiran samo dio prve rečenice, kako bi se dokazalo da su u ustaškim logorima (pa i u Jasenovcu) zatvarani gotovo isključivo Židovi i Srbi.

Leljak je u beogradskom arhivu došao i do dokumenta koji jasno govori kako je u ustaški logor Jasenovac od 1941. do ožujka 1945. godine dovedeno ukupno 18.644 zatočenika (postoji poimenični popis, tako da su podaci provjerljivi).

Naravno, to je još uvijek vrh ledenog brijega, ali u smislu utvrđivanja istine EPOHALNI POMAK kojega danas još uvijek možda nismo ni svjesni.

Nervoza koju danas pokazuju čuvari komunističkih mitova, potpuno je opravdana i ona se može razumjeti. Ali, ako misle da će galamom i halabukom spriječiti da istina izađe na svjetlo dana, ljuto se varaju. Neće.

Dok je takvih istraživača kao što je gospodin Roman Leljak koji zaslužuje svaku potporu i najdublje poštovanje svih onih kojima je Hrvatska na srcu.