Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

PRESS

KOMENTAR
Najprije naučite što je pristojna javna komunikacija i kako se građanin bilo koje civilizirane zemlje odnosi prema INSTITUCIJI PREDSJEDNIKA DRŽAVE, potom naučite pisati, ili se (ako Boga znate) više nemojte baviti time
 'DNEVNO HR' ILI 'DNEVNO RS' - PLJUVANJE PO INSTITUCIJI PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE
 
Dnevno hr

 

 

PRESS: Komentar

 

 

 

Demokracija podrazumijeva slobodu prije i iznad svega. Slobodu za svakoga, neovisno o boji kože, naciji, vjeri, svjetonazoru, ideološkom opredjeljenju, spolu, naravno.

 

Slobodu neovisno o kvocijentu inteligencije, pismenosti, sposobnosti, seksualnom opredjeljenju. Nadam se da ništa bitno nisam zaboravio.

...

Ali, sloboda podrazumijeva i odgovornost. Prije svega onu koju svaki pojedinac treba imati prema sebi i postupcima koje čini.

 

Kažu da sloboda pojedinca seže do iste takve slobode drugoga pojedinca, odnosno, da je granica slobode svakoga od nas uvjetovana slobodom ljudi kojima smo okruženi.

Znamo da najčešće nije tako, ali to nas ne opravdava. Ideali ne postoje da bi se dostigli, nego zato da kao nesavršeni stvorovi sa svim svojim vrlinama i manama težimo dostići ih.

Postoji – ili bi barem trebala postojati – i odgovornost za javno izgovorenu ili napisanu riječ, ali kako mi se čini to je kod nas još uvijek teški futurizam (da ne upotrijebim onu staru ofucanu sintagmu „znanstvena fantastika“).

 

 

Nekima je dopušteno sve

Pogotovu ako spadaju u „manjince“ pod zaštitom Pupovca (Milorada, naravno), u „kulturnjake“ iz branše O. Frljića (ovdašnjeg), tragikomičnog Vilima Matule ili hipohondra i narcisa Rade Šerbedžije... društva koje se prikačilo na državnu sisu i ne pušta je, a usput Hrvatsku brani od „fašizma“.

Znate već na što mislim.

 

Na onu zloćudnu pojavu koju nije lako definirati, ali ja je najčešće zovem „lijevo-liberalno-anarhistički milje“ (možete tu po želji – poput začina u jelo – dodati i apatride, agresivne ateiste i agnostike, ratoborne „antife“, „crvene fašiste“, napadne aktiviste iz tzv. nevladinih organizacija (koje trenutačno potpuno opravdavaju taj status jer doista nisu uz – ovu – vladu) i još ponekog slobodnog strijelca (pripadnika neke od sekti kojima su Krist i Katolička crkva glavna opasnost), ali mislim da smo se razumjeli.

 

No, nije pravilo i nije baš sve zlo u njima.

Imamo itekako smeća i pred vlastitim pragom, mislim na našoj „desnici“ ili „domoljubnoj“ strani (nazovite je kako želite).

I među nama ima onih koji olako „povlače obarač“ (ovo, naravno, shvatite strogo figurativno, da se ovaj portal ne bi morao posebno ograđivati od mene i ovog teksta!).

Eto, primjerice, naš portal Dnevno.hr koji je koliko znam dosta čitan i kojega sam ranijih godina jako često posjećivao – sve dok, po mome skromnom sudu – nije otklizao u gotovo totalno žutilo i jeftini senzacionalizam. Dakako, isprika svim časnim i poštenim novinarima koji se trude raditi savjesno i profesionalno, ali moj opći dojam je takav kakav jest.

 

Moram biti iskren i reći da sam prije nekih 5-6 godina već polako počeo napuštati Dnevno.hr. Razlog? Bit ću, otvoren, a zašto i ne bih, demokracija je, zar ne?

Naprosto zato što sam sasvim slučajno naletio jednom prigodom na njegovog brata (sijamskog) blizanca Dnevno.rs.

Dakle, Dnevno.hr i Dnevno.rs!

Ovi s prefiksom „hr“ lože  našu (hrvatsku „desnicu“), a oni drugi srpsku radikalnu (četničku) bratiju. Lože li lože!

 

Gledam u čudu, logo isti, forma portala ista (razlika samo u ta dva slova „hr“ i „rs“), a jedni osipaju paljbu na četnike, drugi na ustaše.

I ostavim se tog Dnevno (i „hr“ i „rs“) u kompletu. Nisam požalio. Ni trenutka. Nisu mi nedostajali.

Iskreno govoreći, žao mi je i što sam sinoć (29. siječnja) poslije tko zna koliko godina (ugodne) apstinencije kliknuo taj Dnevno.hr i pukom slučajnošću (vrag ne spava) nabasao baš na članak izvjesnog Marina Vlahovića koji me je uvjerio kako je srozavanje nekad solidnog portala očito u zamahu (na putu prema dole, što kaže Ripper).

 

Ne pogađa me to što je članak upućen kao kritika predsjednici države, jer i sam je kritiziram uvijek kad mislim da postoji valjan razlog za to. Nema nedodirljivih i nitko ne smije biti zaštićen od suda građana i medija – pogotovu obavlja li javnu ili političku dužnost.

 

No, stvar je u nečemu drugome.

Autor je u svome pokušaju pisanja pamfleta (jer tekst je na takvoj razini da čak ne udovoljava ni zahtjevima solidnog uratka ove vrste) nastojao koristiti jake metafore („bogohuljenje“, „ženska Barbika“ (ima li i „muških barbika“?), „emocionalna praznina“, „kukavičje jaje“, „dobro zapakiran proizvod“ itd., itd) i očito se izgubio u labirintu vlastitih slagalica, pa se otužni članak koji je trebao (po svemu sudeći – pa i kad se uzme u obzir naslov) biti oštra kritika, pretvorio u sprdnju!

Naravno da nisam ni izbliza spomenuo sve metafore koje je rabio, a i čemu – potpuni dojam ionako se dobiva tek ako se tekst pročita u cijelosti.

 

Nemam namjeru baviti se detaljnom analizom članka, niti sam maliciozan do te mjere da uživam kad se netko javno izblamira kao ovom prigodom „naš“ Marin, ali moram reći: nije mu to trebalo.

Prije svega, iz jedne jedine geste kao što je sućut pokojnikovoj obitelji nitko razuman neće izvlačiti bilo kakve dalekosežne zaključke o karakteru, liku i djelu onoga tko ju je izrekao kako god da je ta sućut izrečena, a „naš“ Marin upravo to čini.

Ispleo je čak što više čitavu mrežu nedorečenih i nemuštih fraza, uporabio desetine uvredljivih i omalovažavajućih izraza, nastojao biti duhovit, ironičan, sarkastičan, oštar, beskompromisan... i na kraju ispao otužan, nepristojan, polupismen, jadan i nevješt skrpiti čak i solidan pamflet. I ono što je najvažnije, ono što je sklepao okrenuo je protiv samoga sebe, a ne protiv predsjednice KGK!

 

Osim što je „najveća prijevara“, „podmetnuto kukavičje jaje“, „ženska Barbika“ (ne muška, nego ženska!), KGK je i „masonka“, vjerovali ili ne, a mi se svi skupa „trebamo sramiti jer smo dozvolili da nas prevari“. I ona po Marinu ima 1% potpore u javnosti!? Napamet mi pada Dejan Jović s onim svojim grotesknim „izračunom“ postotka onih koji su 19. svibnja 1991. bili za samostalnost Hrvatske (11,5%!?) i sve mi se nešto čini da je model računice jako sličan.

To nije ni tragično ni smiješno, nego jadno i otužno.

 

Pa zar autor ovog nevješto sklepanog traktata doista misli da će nekoga uvjeriti u teorije što ih iznosi? I da će diletantski sročene i na krivom mjestu rabljene metafore ojačati „dokazni“ supstrat kojega u tekstu nema ni u naznakama?

Znate li što je bumerang, gospodine Marine? Nakon ovoga bi trebali znati, ako do sada niste.

Ovaj otužni maliciozni uradak govori o Vama, a ne o predsjednici KGK.

 

I jedan prijateljski savjet: najprije naučite što je pristojna javna komunikacija i kako se građanin bilo koje civilizirane zemlje odnosi prema INSTITUCIJI PREDSJEDNIKA DRŽAVE (dakle, ne prema KGK, nego instituciji!), potom naučite pisati (i posebnu pozornost obratite na uporabu metafora), ili se (ako Boga znate) više nemojte baviti time.

 

Za Vaše dobro. I dobro čitatelja. I novinarske struke također; koja i pored svega ne zaslužuje pasti tako nisko.

Živi i zdravi bili.

 

komentar

 

 

Foto: 1. DPCM/dnevno.hr

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

 Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

 

 

Pin It

UCM

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Istanbulska konvencija:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Trenutno

12
Online

Nedjelja, 20 Svibanj 2018
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja