LJUBICA ŠTEFAN - PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA I HRABRI BORAC ZA ISTINU O HRVATSKOJ | Domoljubni portal CM

PRESS

KOMENTAR

Argumentirano je pobijala laži i krivotvorine koje su velikosrpska i komunistička promidžba i njezini centri u svijetu desetljećima širili

LJUBICA ŠTEFAN - PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA I HRABRI BORAC ZA ISTINU O HRVATSKOJ

PRESS: Komentar

Na mramornoj ploči Zida časti u Vrtu pravednika u memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu, prvi je put 1992. godine uklesano „CROATIA“ – unatoč protivljenju mnogih koji nisu bili skloni Hrvatskoj i njezinom predsjedniku.

Naime, Hrvatica Ljubica Štefan, jedino je pod tim uvjetom pristala prihvatiti priznanje Pravednika među narodima koji je te godine dodijeljen njoj i njezinu stricu Luji.

...

Ova hrabra i časna žena, profesorica slavistike, novinarka i publicistkinja prva je u javnost iznijela mnoge istine vezano za srpski antisemitizam, djelovanje Srpske pravoslavne crkve i holokaust u Srbiji, poratni (komunistički) Jasenovac, neumorno se borila za povijesne činjenice o blaženom Alojziju Stepincu i Katoličkoj crkvi u razdoblju Drugoga svjetskog rata i stala u obranu onoga što je pisao prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman.

Bez kompromisa se zalažući za povijesnu istinu argumentirano je pobijala laži i krivotvorine koje su velikosrpska i komunistička promidžba i njezini centri u svijetu desetljećima širili i ubrzo je postala meta ne samo radikalnih srpskih krugova nego i naših domaćih neokomunista i „boraca za ljudska prava“ koji su se iz petnih žila upinjali očuvati te laži i mit o „ustaškom Jasenovcu“ kao stožernu odrednicu prema kojoj su cijeli hrvatski narod žigosali kao „zločinački“ i „genocidan“ (što uostalom i danas na razne načine čine).

U Hrvatskoj je, na žalost, živjela u oskudici, od mizerne mirovine koja nije bila dostatna za plaćanje troškova smještaja i prehrane u Domu umirovljenika u Klaićevoj ulici br.10. u Zagrebu, gdje je u sobi br.137., ova hrabra, poštena i ponosna žena provela svoje posljednje godine. Umrla je u bolnici Sv. Duh, nakon kratke i teške bolesti, ostavivši iza sebe desetak knjiga i veliki broj radova i tekstova.

Ljubica Štefan rođena je u Prilepu (Makedonija), 1921. godine, umrla 17. ožujka 2002. godine u Zagrebu. U mnogim je mjestima u Vojvodini i Bosni, na Kosovu, te u Beogradu radila kao nastavnica.

Materijale je skupljala po raznim arhivima – najviše u Beogradu, a dobar je dio građe koristila iz institucija vezanih za djelatnost Srpske pravoslavne crkve. Ovakav pristup povijesnim događajima – pri čemu se građa prikuplja na samom izvorištu njezina nastanka – daje posebnu vrijednost i autentičnost njezinim djelima.

Desetljećima je neumorno tragala, prekapala arhive i različite izvore, kako bi došla do autentične građe za svoje knjige, objavivši ih u razdoblju od 1989. do 1999. godine.

Krajem osamdesetih počinje objavljivati neke od svojih radova, ali pod pseudonimom (iz razloga osobne sigurnosti).

U razdoblju 1989./1992. iz tiska izlaze njezina djela:

-- Srbija i Albanci. Pregled politike Srbije prema Albancima 1878-1989, Ljubljana, 1989.;

-- Srpska pravoslavna crkva i Srbija u Drugom svjetskom ratu, 1990., Zagreb, Glas koncila (objavljeno u obliku feljtona);

--- Mozaik izdaje, Zagreb, 1991. (na temelju njezinih materijala objavio Tomislav Vuković pod svojim imenom)

-- Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992. (potpisana kao Edo Bojović), koautor Tomislav Vuković;

U Hrvatskoj (u koju dolazi 1992. godine iz Beograda), objavljuje pod svojim imenom:

-- Od bajke do holokausta, Zagreb, 1993. – objavljeno na hrvatskom i engleskom jeziku;

-- Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996.;

-- Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998.;

-- Istinom i činjenicama za Hrvatsku, Zagreb, 1999.;

-- Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999.

Svojim je djelima dala uistinu golem doprinos rasvjetljavanju mračnih strana povijesti na ovim prostorima

Njoj se (na sreću), nije mogao “prišiti” epitet “antisemitkinje” “fašistkinje” ili “ustaškinje”, kako se to po pravilu uvijek činilo s dr Tuđmanom i drugima koji su na sličan način dirnuli u “zabranjene teme”, jer je zasluženo nosila časno priznanje Pravednika među narodima. No, zato je među neo-komunistima i pseudo-liberalima počašćena epitetom „kontroverzna“ (kao razlozi, navode se uglavnom kako je „branila Tuđmanove teze o Jasenovcu“ – ma što to značilo, i njezine „neistinite tvrdnje kako je Nikola Tesla bio Hrvat“), dok je u Srbiji – i među srpskim nacionalistima diljem „srpskih zemalja“, iz sasvim razumljivih razloga, jedan od najomraženijih likova u publicistici zadnjih desetljeća.

Osjećaj za pravdu i istinu Ljubice Štefan ne iscrpljuje se, međutim, u tomu da se bori samo za svoj (hrvatski) narod. Ona u podjednakoj mjeri protestira i protiv progona svih drugih, neovisno kojoj rasi, naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali.

Tako, primjerice, svojim sjajnim i argumentiranim analizama baca svijetlo na složene odnose između Srba i Albanaca i zorno otkriva tragičan položaj u kojem se zahvaljujući velikosrpskoj hegemoniji našao albanski narod. Daje zanimljive i uvjerljive prikaze i kada je riječ o progonu humanista i demokrata Srba, i to bez ikakovih ograda i predrasuda.

Isto tako, anatomskom preciznošću secira djelatnost Srpske pravoslavne crkve (posebice u razdobljima velikih političkih kriza i ratova), te bez ostatka i zadrške iznosi punu istinu i dokazuje da je ova institucija (na žalost, zahvaljujući prije svega svojim visoko pozicionirani dužnosnicima (poput Nikolaja Velimirovića, Gavrila Dožića, Josifa Cvijovića i drugih ), isuviše često bila pokretač kotača zla, stavljajući se uglavnom na stranu ekstremnih političkih snaga i pokreta u srpskom narodu, šireći govor mržnje i potičući na sukob sa susjednim narodima.

U nastojanju ostvarenja svoje “misije” (velikosrpskih ciljeva), Srpska pravoslavna crkva nije prezala niti od suradnje s fašizmom, usvajajući u isto vrijeme i nacističku (rasnu) teoriju, dok je antisemitizam također bio i ostao njezina trajna orijentacija.

Znajući dobro koliko je ovo osjetljiva tematika i sklizak teren, Ljubica Štefan posebnu je pozornost poklanjala vjerodostojnosti izvora na temelju kojih je skupljala građu za svoje knjige. Činjenica da je najveći dio te građe izuzet upravo s izvora otkuda je potekla, sama po sebi je neoborivi argument da je ono što je pisala istina.

Govoreći na jednome od brojnih skupova povjesničara, o komunističkom logoru Jasenovac, poziva se, među ostalim na prof. dr. Srboljuba Živanovića, s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, koji je 1963. i 1964. godine bio na iskapanju ostataka žrtava pokopanih na području današnjeg Spomen parka Jasenovac.

“Živanović je potvrdio (navodi ona), da je u blizini tijela pronađena velika količina raznih premeta koji ukazuju na to da su žrtve bile dovedene do mjesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru, na što posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.” (ovo potvrđuju i nalazi istraživanja što ih je proveo dr Marinko Oluić 1983. godine najsuvremenijim metodama daljinskih snimanja i sumiranjem svih dotadašnjih rezultata iskapanja na području Jasenovca – nalaz objavljen u publikaciji VGI).

Jedna od njezinih najvećih zasluga jeste istraživanje vezano za kardinala Alojzija Stepinca i pobijanje nepravednih i lažnih optužbi koje su desetljećima konstruirane protiv njega i cijele Katoličke crkve u Hrvata. Dobro poznavajući prilike u kojima se sve to odvijalo, a upućena i u odnose u samoj židovskoj zajednici, ona sustavno, na logičan i uvjerljiv način objašnjava brojne zakulisne igre kojima se i danas sprječava iznošenje pune istine.

Interesi pojedinaca i skupina (bilo da je riječ o onima iz Izraela, Beograda, Židovske općine u Zagrebu ili kojeg drugog mjesta) kojima je cilj zadržati postojeće stanje i osigurati daljnji monopol na istinu, još uvijek su nažalost toliko jaki, da istina teško prodire do javnosti.

Razbiti ustaljene predrasude i stereotipe koji su već dobili oblike mitova i dogmi, nije lak posao. Pa ipak ima onih koji se odlučuju na taj trnoviti hod po mukama.

Istina o (sada već blaženiku) kardinalu Alojziju Stepincu, ovih se godina ipak probija, poput tračka svijetla iz tmine. To ne mogu spriječiti više niti oni koji su već nekoliko puta u centru Yad Vashem opstruirali i odbacili prijedlog da ga se proglasi Pravednikom među narodima, (iako za to postoje više nego opravdani razlozi). Njihovo posljednje objašnjenje svodi se na tvrdnju da „nije podastrt dovoljan broj dokaza koji bi govorili u prilog tomu, kako je u vrijeme kada je spašavao Židove nadbiskup Stepinac bio u smrtnoj opasnosti“!?

Hrvatski je narod teško optužen i oklevetan, ali se s time nikako ne smijemo pomiriti. Koliko god put prema istini bio mukotrpan, nema nam druge nego nastaviti njime.

Možda je u tom kontekstu najbolje završiti riječima blagopokojnog kardinala Katoličke crkve u Hrvata, prečasnog Franje Kuharića, koji je i sam prošao tešku golgotu progona od strane komunističkog totalitarnog režima nepopustljivo i neumorno se zalažući za istinu. Evo jednoga navoda iz knjige Ljubice Štefan (Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str. 39.):

„Radilo se (rekao je 1991.kardinal Kuharić – op. Lj.Š.) o Stepinčevom rodoljublju i suprotstavljanju klevetama o genocidnosti hrvatskog naroda protiv kojega se i danas vodi žestoka borba. Kad vidimo nasrtaje na naš mir i slobodu, kao da nam hoće reći: nemate pravo na svoju povijest, svoj identitet, svoj teritorij, svoju domovinu, ni na svoj jezik i postojanje. Demokracija je otvorila vrata povijesnoj istini (pa zato kardinal ističe potrebu pisati u nas – op. Lj. Š.) knjige o kardinalu Stepincu u istinskoj objektivnosti, tako da sadašnji i budući naraštaji mogu imati istinit uvid u njegovo vrijeme i u njegov život i djelovanje.“ (istaknuo: Z.P.)

Na budućim istraživačima je da nastave tamo gdje je stala ova hrabra i časna žena koja je u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj umrla u bijedi i siromaštvu, na sramotu svih nas.

Pokoj joj vječno i nek je Bog nagradi za sva dobra što ih je za života učinila.