Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

PRESS

KOMENTAR
Odj*bi Džoni... sve je bilo samo fol... barem s tvoje strane
SJEĆATE LI SE PAPE WOYTILE, POLJSKE, "AZRE", FOLIRANTA DŽONIJA ŠTULIĆA I TENKOVA?
 
Azra, Štulić

 

 

PRESS: Komentar

 

 

„Gdanjsk osamdesete
kad je jesen rekla ne
Gdanjsk osamdesete
držali smo palčeve

Rudari, studenti, brodogradilište, svi mi 
Gdanjsk osamdesete, uzavrele tvornice
dva puta se ne šalju tenkovi na radnike
nisu se usudili, pobjedili smo svi mi

Poljska u mome srcu
u mome srcu mazurka
Poljska nije nikad 
nije nikad dala quislinga

Svaki dan poloneza zvoni na mojim vratima
poljski jantar, narukvice, volodjine cuke
siber u pola cijene
Papa Woytila i ja
Gdanjsk osamdesete, redovi za novine
nezavisni sindikati, komiteti zaštite

Gdanjsk osamdesete, uzavrele tvornice
dva puta se ne šalju tenkovi na radnike
tenkovi na radnike, tenkovi na nas“

(„Poljska u mome srcu“ by Azra, 1981.)

Sjećate li se (?) vi, stariji, koji ste pregazili srednje godine i na putu ste prema šezdesetoj, sedamdesetoj?

 

„Azra“ (Štulić, Leiner, Hrnjak, Pađen, Kipp) ...Poljska u mome srcu... Kurvini sinovi... Nemoj po glavi druže plavi... Filigranski pločnici, Kada Zagreb izranja iz sna... Ravno do dna... Krivo srastanje.

...

Dvostruki album „Sunčana strana ulice“ (1981.), prva pjesma na „C“ strani „Poljska u mome srcu“ (oda poljskom narodu, radnicima brodogradilišta u Gdanjsku, papi Karolu Wojtyli); četvrta numera „Nemoj po glavi druže plavi“; pjesma „Kurvini sinovi“ prva numera na „B“ strani (revolt protiv vlasti, nabrijana antikomunizmom – ili smo je barem mi tako shvaćali i doživljavali tada); „Filigranski pločnici“(1982)...i na njemu pjesma '68. („osam šezdeset... osam šezdeset/vratit' će se opet osam šezdeset... – kojom se prizivalo vrijeme studentskih demonstracija iz 1968. godine, bunta što je uzdrmao temelje bivše Juge  3 godine prije Hrvatskog proljeća i 4 godine pred slom Liberalnog pokreta u Srbiji).

 

 

Uškopljenici i revolucionari

Vrijeme buntovnika i „rušitelja“ svega postojećeg koji su sanjali o tomu kako će mrski svijet kojim su okruženi satrt' uz cugu i pljugu, doba sočnog „revolucionarnog“ rječnika i birtijaškog bunta čija se oštrica otupi čim sijevne butina neke zgodne plavuše (koju se ne pita za politički stav niti je bitno iz kojeg je socijalnog miljea pod uvjetom da je darežljiva) ili te ugojeni mamlaz iz lokalnog ogranka SK počasti pivom iz čista mira i u pravo vrijeme...jer bez kinte si u džepu...vrijeme kad si bio spreman očajavati nad sudbinom potlačenih i za njih „skočiti u živu vatru“ – ali ne i odreći se nedjeljnog džeparca u korist prosjaka koji sjedi na pločniku u Vlaškoj. Neka vrsta dvoličnog i prijetvornog balkanskog Weltschmerza koji je od onog romantičarskog goetheovskog bio udaljen barem koliko i Elizejske poljane od ruskih stepa i sibirskih pustopoljina.

Bila su to vremena u kojima se nakon sovjetskih vojnih intervencija u Mađarskoj (1956.) i Čehoslovačkoj (1968.) ocvali komunistički imperij počeo lagano klimati, a u Europi tiho kuhalo, sve dok nije buknulo u Poljskoj te osamdesete, povijesne osamdesete. A gdje je i moglo dalje nego u Poljskoj, Poljaci su tvrd orah, svoji bili i ostali...

Brodogradilište Gdanjsk postalo je „središte planeta“ za sve one koji su sanjali propast SSSR-a i partijske vladavine, a sindikat lučkih radnika Solidarnost, Walesa i papa Karol Wojtyla imali su status savjesti čovječanstva (što su i bili) i krik slobode za cijeli antikomunistički svijet. Biti ili ne biti za potlačene i obespravljene iza željezne zavjese komunističkog lagera kojemu su do tada sudbinu krojili sovjetska vojnička čizma i tenkovska gusjenica, represija i nasilje nad zdravim razumom.

Juga je predvodila „Pokret nesvrstanih“ i nije bila izravno okupirana sovjetskim tenkovima, ali imala je pozamašan broj antikomunista, što stvarnih što estradnih, jer bilo je pomalo i pomodarstva u svemu tomu. Uostalom, kad su se mladi ljudi slagali s postojećim stanjem? U tadašnjem jugo-socijalizmu, društvu jednoumlja s građanima uglavnom ispranog mozga u kojemu su vladali idolopoklonstvo prema Vođi i Partiji što je ne rijetko poprimalo oblike groteske, svaki glas koji je odudarao od ustaljenih revolucionarnih klišea predstavljao je osvježenje i budio nadu. A film i estrada bili su kao stvoreni za to, jer te je sfere najteže kontrolirati. Nakon što su filmovi tzv. crnog vala probili led 60-ih, gibanja su se prenijela na glazbu, naravno, prije svega onu popularnu koja je okupljala mlade. Polako nastaje novi val sa Zagrebom i Rijekom kao centrima. Vodeći glazbeni sastav novog vala u Zagrebu tada je „Prljavo kazalište“ (prvi album izdaju 1979.), a tu su još i: „Haustor“, „Azra“, „Zvijezde“, „Parlament“, „Patrola“, u Rijeci: „Termiti“, „Paraf“, „Mrtvi kanal“ itd.

 

 

Farizej i njegova sljedba

 „Azrine“ pjesme – barem one „buntovničke“ – imale su neki posebni štih, što zbog tekstova koji su bili „nabrijani“ i nabijeni uličarskom retorikom začinjenom sočnim vokabularom, što zbog sasvim posebnih, karakterističnih nastupa frontmena. Znali smo ih napamet, vladala je grabež za singlicama (kasnije albumima), ta četiri iskošena slova s onim prepoznatljivim repatim „A“ na početku i kraju bila su nam gotovo znak raspoznavanja – nama antikomunistima čiji je „stožer“ bio u Zagrebu (a gdje dalje). Džoni, onako boemski opušten, u iznošenim trapericama i nemarnog izgleda, fakinskog nastupa i manira, dizao nas je na noge svojim buntovno-plačnim glasom, što je, iskreno, ovako sa strane, svakomu tko nije razumio „revolucionarnu“ retoriku i mentalitet tadašnjih birtijaških „revolucionara“ moralo djelovati ubitačno dosadno, a kako i ne bi kad su se numere sastojale od neprestanog zavijanja, beskonačnog naricanja i gomilanja slogova bez nekog naročitog reda i pravila, uz zamjetnu dozu galame i buke.

„Njegov je stari oficir“, šuškalo se unaokolo što je od Džonija stvaralo još veću enigmu. „Ej, taj ne je** nikoga živog, ni s matorim ne govori.“ Dakle, najvažnije je bilo da nikoga ne šljiviš i da si po mogućnosti u ratu s roditeljima, jer to je bio preduvjet „revolucionarnog“ backgrounda i vlastite vjerodostojnosti, naročito ako si pretendirao na mjesto kvartovskog vođe anarho-underground scene u nekom od „naprednijih“ i većih gradova.

Neupućeni su ga čak pokušavali uspoređivati s Morrisonom – mada osim toga što su i jednome i drugome očevi bili oficiri (doduše i sasvim različitim vojskama i s time što je Morrisonov stari imao čin admirala) nisu imali ničega zajedničkog; možda zbog donekle sličnog buntovnog nastupa s uličarskim konotacijama i psovačkim vokabularom (u čemu je Morrison bio istini za volju mnogo umjereniji i suptilniji, a uz sve to još i zvijezda s planetarnom slavom – za razliku od provincijalnog zagrebačkog fakina čija je karizma imala domet prostorno skraćene ex Juge, bez Slovenaca, uz pokojeg Makedonca, Crnogorca i Albanca).

Uglavnom, Džoni je tih 5-6 godina (1980-86.) bio neka vrsta „revolucionarnog“ gurua naše generacije, a zagrebački Kulušić stožer iz kojega se širila zarazna „rušilačka“ energija oličena u dernjavi u zadimljenoj dvorani i potom (nakon koncerta) „ubijanje“ pivom ili konjakom do kasnih sitnih sati – ako je bilo love. A potom... ništa. Jutarnje glavobolje, svađa s roditeljima... i idemo dalje. U novu etapu „revolucije“, istim putem.

 

I nas u Bačkoj je u to vrijeme drmala „Azra“.

Oni odvažniji njihove su pjesme pjevali čak i pred tadašnjom milicijom. Sjećam se jednog zgodnog događaja kad je moj prilično podnapiti frend nekoliko puta ponovio famozni refren pjesme „Kurvini sinovi“ a sve jednako gledajući u dvojicu plavaca koji su ravnodušno i nemarno opuštenih opasača (na kojima su, naravno visjeli pendreci i pištolji) promatrali razvoj situacije u seoskom disco clubu. I nakon što je po treći put drsko odgudio svoj refren („kurvini sinovi...“) piljeći i dalje u njih, oni s ga fino zgrabili, izvukli u dvorište i prebrojali mu rebra za cca 5 minuta, tako da smo ga poslije cijelih pol sata zalijevali vodom dok nije došao k sebi. Sljedećih dana pjesma „Nemoj po glavi druže plavi“ bila je najpopularnija numera koju je pjevalo naše društvo. Jedino što je on bojkotirao refren...

 

Šalu na stranu, volio sam pjesmu „Poljska u mome srcu“.

Osim što sam hrabre i ponosne Poljake oduvijek simpatizirao, naročito su mi dojmljivi bili oni dijelovi s papom Wojtylom, radnicima i tenkovima. Iskreno, svi smo mi znali kako nije u pitanju nikakva vrhunska poezija i glazba, ali revolt, bunt, krik za slobodom, to nas je ispunjavalo. I inat. Inat je bio važna stavka u svemu. „E, nećete, majku vam...!“ – mislilo se u sebi ili gunđalo u vlastitu bradu (uglavnom) i to je bila ta „revolucija“. Bili smo uškopljenici koji su čekali da se nešto dogodi i u međuvremenu blebetali i arlaukali o pravdi, jednakosti, istini, slobodi utapajući se usput u alkoholu, ponosni na svoje neoprane hlače, masnu dugu kosu i „misiju“ koja nam je bila namijenjena.

 

I onda, pred rat, čujem, Džoni zbris'o iz Hrvatske!?

Vele, otiš'o u Nizozemsku. I mnoge je to pogodilo više od zračnih uzbuna i prijetnji jugovojske, barem u onim prvim trenucima (nevjerice i konsternacije). Ma kud? Kako? Što je s njim? Do jučer antikomunistički guru cijelog jednog naraštaja, hrvatski Morrison, buntovnik bez straha i mane, a sad zbris'o!

-Ma čuj, stari – sjećam se kako mi je tada govorio jedan frend – ipak je on sin jugooficira, bratac moj, geni su to...

Iskreno, nastojao sam (više pred sobom nego drugima) opravdati Džonija i pronaći brdo izgovora, ne njega, nego sebe radi.

„Smučilo mu se sve ovo i eto...“, „Tko zna što mu je dunulo“, „Možda neki privatni obiteljski razlog koji nema veze s ratom“ i tako dalje, i tako dalje.

 

Džoni kao „ratni strateg“ i „spasitelj“ sirotinje

Godinama poslije, Džonijev prijatelj iz benda Jurica Pađen ispričao je (na HTV-u) jednu zgodnu anegdotu koja je mnogima razbila iluzije o ovom „pacifistu“ i lažnom moralizatoru.

U nedostatku autentičnog izvora (jer ta Pađenova izjava izgubila se već poodavno u šumi frenetičnih žalopojki za Džonijem), prisjetit ću se onoga što sam petnaestak godina prije čuo i vidio na hrvatskoj telki... i moram biti iskren, nije me iznenadilo, ni najmanje.

 

Priča Pađen, kako su se u jednom društvu uz cugu i TV našli on i Džoni, u vrijeme kad je već počeo rat u Hrvatskoj. I veli, nikad, pa ni tada nisu pričali o ratu. Ta tema je jednostavno ostajala po strani i prešućivala se. I onda se najednom na ekranu se pojavi kolona tenkova „JNA“ koja se uputila na neki od položaja na fronti. Gledajući to, Džoni u jednom trenu revoltiran uzvikne:

„Mamu im  j*** nesposobnu, kakva je to taktika!? Kud šalju tenkove bez pješadije!?“

 

Veli Jurica kako je nakon toga zavladala neugodna šutnja i nelagoda. Na ispad nitko nije reagirao. Džoniju društvo nije zamjerilo što mu je iznenada proradio očev jugooficirski gen. Vjerojatno tada nije razmišljao kako i ovi tenkovi idu na neku sirotinju (ovoga puta ne na poljsku, nego na onu hrvatsku s kojom je odrastao i „bunio se“ baš protiv onih koji su slali te tenkove...).

Vispren, lucidan i domišljat kakav je oduvijek bio (i ostao), Džoni je u svome sarkastično-ironičnom stilu (koji mu je uvijek bio pokriće za manjak znanja i sposobnosti komunikacije), u vrijeme raspada Juge (1990. godine) najavio osnivanje „Balkanske partije rada“ i to protvrdio u izjavi jednoj beogradskoj televiziji. Nije zgoreg da „visokoumna“ promišljanja što ih je tada iznio barem dijelom navedemo na ovom mjestu:

 

Na pitanje voditelja što je to „Balkanska partija rada“ Džoni odgovara:

- Goli kurac.

i potom dodaje:

- To je jedna vrlo časna partija, to je ja bi' rek'o partija sirotinje, jedina partija sirotinje na ovim prostorima i bogami ja mislim da ona ima da drma sljedećih pedeset godina.

- A kakav ti je program?

- Pa...ima samo tri točke... Prva je da jači tlači, druga je da nisi kriv što si živ, a treća je da sve stvari na putu prema konačnome poprimaju drugačije forme od onih što na kraju budu“ (sasvim primjereno današnjoj koncepciji „Živog zida“, odnosno, pernarovsko-sinčićevskoj ideološkoj matrici, reklo bi se).

- To je sve -  veli dalje nonšalantno hrvatski glazbeni „polubog“ lamentirajući o svome „političkom programu“ i sirotinji, zavaljen u skupocjenu kožnu fotelju.

 

Slijedi novo pitanje:

- Ideš li na izbore?

i odgovor:

- Pa ja mislim da ću ići.

- Imaš novca za kampanju predizbornu?- opet će novinar.

- Nemam...j erbo ja sam teška sirotinja, teška sirotinja.

- A šta znači sirotinja?

 

Uz nešto mucanja i vrtnje glavom lijevo desno, Robin Hood iz Kulušića ovako definira taj sociološki fenomen (sirotinje):

- A to znači kada.. .kada ovaj... kad sve mimo tebe prolazi...

- Hoćeš malo da pojasniš?

- Ha, to znači kad se drugi, ovaj..., nagađaju na tvoj račun, ne? Kad drugi vode politiku na tvoj račun. Kad drugi liječe frustracije na tvoj račun. Kad nesposobni idu gore, jerbo što je veće govno tu ima više mušica... bogami, to je sve sirotinja.

- Misliš li da je lascivno to što govoriš?

- Ne, to uopće nije lascivno, al' to po nekim moralnim kategorijama moguće da je. Mene to uopće ne smeta.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=LJBt-nciZzg)

 

Eto, kud ćeš pametnije! Šteta što nas Džoni i njegova „Balkanska partija rada“  nisu poveli u bolju budućnost – ili da su barem spriječili rat... jbg!? Nešto ih je omelo garant! Neka globalna urota. Inače ne bi bilo rata, oni bi to riješili! Usput rečeno, uvijek me fascinira pojava da netko može proživjeti cijeli život među ljudima pa još k tomu kao javna osoba i „netko i nešto“ a da nije u stanju sklepati niti prostu, kamo li prosto-proširenu rečenicu. Džoni je i u tomu bio velemajstor. Rijetko bi kad sastavio više od tri riječi u nizu a da barem dvije od njih nisu bile psovke. „Sušta inteligencija“.

Komu je do nešto šireg i detaljnijeg uvida vezano za moralne i etičke stavove nekadašnjeg estradno-uličarskog pseudo-revolucionara, kvazi-anarhista i nesuđenog tenkovsko-pješadijskog stratega „JNA“ koji je vucaranje od Remize do Kulušića zamijenio vucaranjem po Nizozemskoj, nek pogleda njegov intervju b-h radiju iz travnja 2017. godine (https://www.youtube.com/watch?v=TplymgrOhps)

„Intervju“ se uglavnom svodi na snihodljivo i servilno „uvlačenje“ voditeljice „velikom“ frontmenu nekadašnje „Azre“ (povod da ga se uopće usudila OSOBNO pozvati putem telefona bio je – kako sama priznaje - njezin gotovo nekontrolirani poriv da mu pošto-poto čestita 64 rođendan po redu – mada se do kraja ispostavilo da njega „zaboli“ ona stvar za takve jubileje) i tijekom tog razgovora Džoni uglavnom uz sočne psovke i ogorčeno opetovano i uporno protestira zbog „krađe“ njegovih autorskih prava, jer „oni koji su nitko i ništa i nemaju ime“ krčme po internetu pjesme u grčevitoj i posesivnoj želji da se dočepaju mrvica slave (i love) na njegov račun.

Očito je „zaboravio“ kako ga je svojedobno zakidao „Jugoton“, o čemu nikad nije ni zucnuo – zbog čega je i otišao u Nizozemsku ako je vjerovati organizatoru njegovog koncerta u Ninu, rođaku Svetku Štuliću koji kaže u jednoj izjavi:

"Pitao sam ga zašto tada, na vrhuncu karijere i popularnosti. Spominjao mi je Jugoton koji ga zakida na raznorazne načine, štancanjem kazeta i ploča, a neisplaćivanjem honorara".

(http://www.dugirat.com/zanimljivost/10168-Kad-je-Johnny-bio-mlad-v15-10168)

 

No, selektivna amnezija i demencija i nisu tako rijetke pojave kod naših estradnjaka, pa čak (čini se) ni big Džoni nije imun od toga. S istim žarom s kojim je nekad njegovao svoj „antikomunistički“ image, kasnije je počeo braniti Jugu – kao da Juga i Partija nisu bile jedno te isto (ili on to možda u svojoj glavi nije bio u stanju skopčati).

Kako to bez iznimke biva s našim jugo-disidentima, Azre i Džonija su se dohvatili bivši komunisti, kvaz-iliberali i jugo-nostalgičari, pa su se rodile nove teorije o njegovom „buntu“ („nije to bilo protiv komunista, nego protiv trulog Zapada, Reagana i društva“ i tako to...). I nastade strka i panika... Džoni preko noći postade „zvijezda“ jača i sjajnija nego je ikad u stvarnosti bio, ljevičarsko-liberalno-anarhistička ikona par excellence čak što više! Jašta! Počeše tragati za njegovim „komadima“ po vascelom  Zagrebu i okolici („čuj, s onom je malom bio dvije-tri večeri naš Džoni nacionale“... hej, nije šala), „kakav Morrison, Hendrix, Džoni je zakon bre, on je naš, jugović do koske ('beš mi kevu ako nije). Malo je nedostajalo da se na svako drvo kraj kojega se popiš'o (onako nalokan, poslije 10-15 popijenih piva) ne stavi spomen-ploča, pa se onda dovezali izvjesne dame (S.B.) koja mu je navodno jedno vrijeme bila „komad“ i skoro ženska ni kriva ni dužna završila u fotelji ministrice kulture. Nije šala, eeeej, ona je bila Džonijeva puca! U ovom slučaju dio Džonijeve karizme prešo na žensku koju je stisk'o uz tarabu.

I bogme diglo to rep Džoniju pa čovo umislio kako je genijalac i krenuo otresat' nove obožavatelje, sve u stilu: odj*** rajo, al' džaba, navalilo to k'o mutavo. Eto, nariču, kukaju, plaču, mole, cvile, mantraju ima 25 godina i preklinju da se vrati u „ustašku 'Rvacku“, a on im sve jednako tako odgovara. I taj sado-mazohistički odnos traje i danas. Nije Džoni bedak baš skroz i zna da može biti „zvijezda“ samo ako je disident.

Najiskrenije, ono što je mene i moje prijatelje u jednom razdoblju naše mladosti vezivalo za „Azru“ bilo je isključivo to buntovništvo i „antikomunizam“ za koji smo vjerovali da postoji u njihovim pjesmama i da je istinski (iz ove perspektive bila je to više naša uobrazilja nego stvarnost), žeđ za slobodom i odbacivanjem okova što su nam ih nametnuli. I u tom smislu, većina nas podjednako je bila „vezana“ za „Atomsko sklonište“, „Azru“, „Riblju čorbu“.

 

Za nas Hrvate u Bačkoj tih osamdesetih godina kultni status imala je pjesma „Prljavog kazališta“ Mojoj majci. Ne samo zbog odlične svirke i dojmljivih stihova, nego, pogađate – i zbog onoga „Ti si bila zadnja ruža hrvatska“ u refrenu. Bila je to jedina glazbena numera u kojoj prefiks „hrvatski“ nikomu u Vojvodini i Srbiji nije smetao, pa čak ni srpskim nacionalistima. „Prljavci“ su bili i ostali hrvatski bend za sva vremena. Jedni, jedinstveni, najveći i neponovljivi – barem kad je hrvatska rock glazba u pitanju.

I nitko od njih nikad nije spominjao tenkove... A i voljeli su Hrvatsku. Nisu bili foliranti.

Lupi petama...

 

 

Folirant i blefer

Vrijeme je pokazalo da demagog i malograđanin koji je glumio buntovnika, kozmopolita i pravednika Branimir Džoni Štulić nikad nije ni imao ideale za koje smo vjerovali da ih ima.

Njemu su u jednom trenutku života Poljska, mazurka i poloneza, Gdanjsk, radnici, poljski jantar, narukvice, „cuke siber u pola cijene“, papa Wojtyla i tenkovi dobro došli kako bi popunio stihove i istaknuo sebe. A što se tenkova tiče, očito su mu oni jugoslavenski bili draži od sovjetskih.

 

I da ovaj osvrt na mladenačke dane „rock ikone“ hrvatske glazbene scene osamdesetih završim jednom izjavom Alke Vuice koja baca ponešto drugačije svjetlo na njegov odnos prema Hrvatskoj i Hrvatima nego smo navikli čitati i slušati zadnja dva i pol desetljeća:

"Bio je zvijer koja laje! Puštao je svoje krikove 'ravno do dna', proklinjao je 'crvene anđele' i tvrdio da vuče korijene od Grgura Ninskog. 'Moji su iz Nina, Hrvati', vikao je. Tita je nazivao 'čovjekom s nemogućom dikcijom'.“ (Vidi: isto)

 

Tako dakle! Po porebi je glumatao i „hrvatinu“, a što se Tita tiče, kod njega mu je čini se smetala jedino dikcija (jer nije imao muda reći što misli – ako je išta i mislio).

Šteta što nije ostao i borio se za Jugu (ipak je bio mnogo veći fajter na riječima nego na djelu) primjenjujući svoju strategiju sinkroniziranih tenkovsko-pješačkih napada. Možda bi Vukovar bio prije „oslobođen“...

E, moj druže Nizozemski... ostani slobodno tamo, koliko god jugovići  po Zagrebu kmečali. Ionako nikad nisi bio naš.

 

I da se na kraju poslužim tvojim vokabularom (koji jedino razumješ):

Odjebi Džoni... sve je bilo samo fol... barem s tvoje strane. Kad malo bolje razmislim, nitko si i ništa, bio i ostao. Nosi se skupa sa svim svojim imbecilnim naricaljkama!

 

A što se papa Woytile tiče, ti i on ne spadate u isti univerzum i udaljeniji ste jedan od drugoga nego ruske stepe i sibirske pustopoljine od Elizejskih poljana...

 

 

 

komentar

 

 

Foto: DPCM/wikimedia

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

 Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

 

 

Pin It

UCM

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 236 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja