PRESS
PRESS
- nastavak
Znamo da je Mitropolit Germogen na liturgiji na mjestu gdje se spominje svjetska vlast spominjao Pavelića.
Nekome se to sada ne sviđa, ali Pavelić je tad bio poglavar države (Kako je bilo u SSSR - tamo su slavili komunističke vlade, a u Jugoslaviji - Tita!)
U Slučaju da su Nijemci okupirali Srbiju (a ona nije bila okupirana vojnom siom nego je pod vodstvom M. Nedića surađivala s Hitlerom) poglavari SPC morali su moliti za poglavara okupatora - Adolfa Hitlera i usput za njegovog kvislinga u Srbiji generala Nedića! U srpskoj se povijesti prešućuje da su tada molili za Hitlera, a mitropolita Germogena okrivljavaju što je molio za Pavelića. Ispada da je Hitler bio podređen Paveliću!!!
Nakon što su na teritorij Srbije došli nacisti možemo pretpostaviti da su Srbi, koji su prema sadašnjem prikazivanju povijesti izvorni antifašisti, ratovali protiv nacifašista na teritoriju Srbije. Međutim to nije baš tako, jer su srbijanski partizani i monarhistički četnici bili vrlo aktivni na teritoriju NDH. Zašto se srpski antifašisti nisu borili protiv fašista u Srbiji, nego protiv Hrvata?
Niti jedan od zloglasnih ustaša nije djelovao na teritoriju Srbije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata NDH i Srbija nisu u ratu. Naprotiv, one su saveznice i kao takve uspostavile su diplomatske odnose. Poglavnik Nezavisne države Hrvatske Ante Pavelić i predsjednik Vlade nacionalnog spasa Srbije Milan Nedić surađivali su na temelju potpisanog ugovora za suradnju.
A što je s RPCZ koja raskida veze s Carigradskom patrijarhijom i dolazi pod jurisdikciju nepriznatog patrijarha u nekanonskoj crkvi?
Do jeseni 1944. njeni poglavari su u Beogradu. Nakon toga sele u Beč, pa u Berlin. Za koga oni mole? Naravno za Hitlera! Tako ispada da poglavar RPCZ mitropolit Anastasij, koji je pod kaznom Moskovskog patrijarha, osuđuje Zagrebačkog Mitropolita Germogena (koji nije pod kaznom ruskog patrijarha) zbog suradnje s Pavelićem. SPC i RPCZ, koja je njoj podređena osuđuju Germogena da moli za Pavelića, a oni sami mole za Hitlera. Osuđuju Germogena da se je više puta sastao s njemačkim veleposlanikom u Zagrebu Hansom Helmom. Činjenica je da su se oni sastali samo dva puta na Helmov zahtjev.
U kasnoj jeseni 1943. godine Helm je pozvao Mitropolita Germogena na sastanak sa predstavnicima I. kozačke divizije, koja je tada bila razmještena u blizini Siska. Na tom sastanku je Mitropolit Gerogen održao govor rekavši da se on veseli ovom sastanku, jer je i sam on Kozak. Par mjeseci kasnije Mitropolit Anastasij iz RPCZ upućuje pismo Hermannu Neubacheru, opunomoćenom njemačkom ministru vanjskih poslova na jugoistoku, tražeći da Mitropolitu Gerogenu bude dozvoljeno (naređeno) da dođe na sastanak s njim u Beograd.
Dosežno prvog sastanka navedena je činjenica da se Mitropolit Germogen kod Helma sastao s kozacima, ali prešućuje se činjenica da I. kozačka divizija sudjeluje u operaciji Schwarz (njemački Fall Schwarz) kod rijeke Sutjeske na strani Nijemaca, Hrvata, Bugara i Grka za razoružanje četnika (14.000) i pokušaj uništenja komunističkih partizana, njih 16.000 (ubijeno ih je više od 10.000) nakon čega oni skoro pa nestaju. Jugokomunistima se ovo ne sviđa pa zato i prešućuju sudjelovanje kozaka u operaciji Schwarz, ali Mitropolit Germogen je kriv što se je sastao s Helmom.
Kod drugog sastanka stavlja se krivnja na Mitropolita Germogena da se sastao s veleposlanikom Helmom, a prešućuje se da je sastanak bio na zahtjev Mitropolita Anastasija.
Mitropolit Germogen je zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču. Kosik sumnja da se je to dogodilo jer po njemu tada nije bila moguća korespondencija između Beča i Moskve. To nije istina. HPC je potpisala ugovor za suradnju s Bugarskom pravoslavnom crkvom, a Bugarsko carstvo, koje je saveznik Njemačke i ima odličan odnos s NDH nije u ratu sa SSSR-om i za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata u Moskvi djeluje Bugarsko veleposlanstvo pa tim putem izravno komuniciraju i Njemačka i SSSR ali izgleda da taj dio ruske (sovjetske) povijesti jezikoslovac Kosik ne poznaje.
Široj javnosti je davno poznata činjenica da je Hrvatska pravoslavna crkva dobila priznanje i od Srpske pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve.
Mihail Škarovskij potvrđuje da je 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.
Kako je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno na zahtjev Mitropolita Josifa zamjenika srbijanskog patrijarha.
Zašto partizani ne ispituju mitropolita Josifa kakav je njegov stav i o pobijenim srbijanskim pravoslavnim svećenicima u Srbiji (npr. o ubijenih 38 svećenika u logoru Banjica od srpske specijalne policije)? Kako se Mitropolit Josif usprotivio ubijanju Srba od Srba u Srbiji - npr. kad su 21. listopada 1941. kod Kragujevca u prisutnosti Nijemaca pripdnici Srbijanske specijalne policije strijeljali između 2300 i 4000 Srba?
Općenito o povijesti HPC u razdoblju 17. do 20. stoljeća i tumačenju crkvenih kanona i međucrkvenih odnosa pišu ljudi, koji nisu u tome stručnjaci, a oni koji jesu stručnjaci (Kao Škarovskij) se ne obaziru na njih.
SPC kad želi dokazati da je sad priznata crkva hvali se kako njeni episkopi mogu služiti zajedničku liturgiju s bilo kojim od predstavnika neke pravoslavne crkve. Godine 1944. u Zagreb dolazi Kišinjevski mitropolit Visarion na temelju odluke sv. Sinoda Rumunjske pravoslavne crkve i u liturgiji zajedno s Mitropolitom Germogenom rukopolažu Sarajevskog episkopa Spiridona. Znači kad netko iz SPC služi liturgiju zajedno s nekim predstavnikom neke PC to je priznanje najviše razine, ali kad to isto čini netko iz HPC to uopće nije priznanje!
Srbija ne postoji pune tri godine (od kraja 1915. do kraja 1918.) i nakon obnavljanja državnosti po završetku Prvog svjetskog rata traži i osnivanje samostalne crkve. Prvo što nova vlada poduzima je podmićivanje Carigradske patrijaršije. Stvaranje Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca vezano je za više nepravilnosti počevši od činjenice da država stvara crkvu. Bila je takva količina nepravilnosti da zapravo nije bilo pravilnosti. Zato su morali podmititi Carigradsku patrijaršiju.
Prva od tri rate od 1,5 mil. francuskih franaka srbijanska vlada uplaćuje Carigradskoj patrijaršiji na početku 1919., a Tomos dobije punih 3 godine kasnije! To potvrđuje da do godine 1922. nije postojala kanonična i priznata srpska crkva. Da bi bila kanonična bila bi priznata i tada ne bi morala tražiti Tomos za priznavanje. Nakon dobivanja tog Tomosa postala je samo priznata.
Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Carigradske patrijaršije.
Svi, koji bezuvjetno prepisuju od srbijanskih "povjesničara" tvrde da priznanja, koja je dobila HPC tada nisu bila ona prava i djelomično su u pravu, ali ne na način koji bi njima odgovarao. Istina je da godine ¸1942. u Hrvatskoj nije stvorena neka nova crkva nego u obnovljenoj državi obnovljena je i crkva.
U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila država. Srbijanski "povjesničari" govore kako su institucije crkve, onih koji su ušli u novu crkvu, djelovale kao samostalne do 1931.! Samo 11 godina kasnije (1942.) sve pravoslavne crkve, koje su prije priznavale HPC (tada Karlovačka arhiepiskopija) samo su potvrdili da su primili na znanje da je u obnovljenoj hrvatskoj državi obnovljena i hrvatska pravoslavna crkva.
Široj javnosti poznato je pismo, koje je tada Mitropolit Germogen uputio Rumunjskom patrijarhu Nikodimu:
"Vaša Svetosti,
... smatramo svetom dužnošću izvijestiti Vas i sv. Sinod Rumunjske PC (...) o tome da je (...) na teritoriju Nezavisne države Hrvatske, uspostavljena samostalna Pravoslavna Hrvatska Crkva...".
Dakle, Mitropolit Germogen ne traži neko priznanje od Patrijarha Nikodima nego njemu daje za znanje da je uspostavljena (stvorena ponovo, obnovljena) Hrvatska pravoslavna crkva. Pretpostavljao da su i pisma poslana ostalim pravoslavnim crkvenim poglavarima bila sličnog sadržaja.
Tako i Ruska PC, Bugarska PC, Rumunjska PC, Carigradska patrijaršija primaju na znanje uspostavljanje HPC i nitko se ne protivi, jer je to obnavljanje priznate crkve.
Čak se i SPC nije protivila tom činu - ona se je protivila oduzimanju imovine u Hrvatskoj.
Postoje dvostruki kriteriji dosežno RPC, RPCZ, SPC s jedna strane i HPC s druge strane. Prema nekima se primjenjuju demokratski kriteriji, a drugima (HPC) - srbijanski i jugokomunistički kriteriji.
- KRAJ-
Foto: 1. DPCM/wikipedia.org
Autor: Aleksandar Radoev Ivanov
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.