Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
PRESS

Piše: Liljana Benčik

Zločin bez kazne - srpski logori na teritoriju Srbije
Domovinski rat i zatočenici srpskih logora: jesu li zaslužili spomena u nastavi povijesti?
 
Srpski logori
 

 

PRESS: Komentar

 

 

 

Nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine, zarobljeni branitelji, ranjenici i pacijenti iz Vukovarske bolnice i svo osoblje, žene i djeca odvedeni su u Srbiju u privremene logore. Kroz srbijanske logore prošlo je 30 tisuća hrvatskih branitelja i civila, a njih 300 ubijeno je ili je podleglo svakodnevnim batinanjima i zlostavljanjima.

 

Kroz logore je prošlo i 3.500 žena i djece, dok je 219 zatočenika bilo mlađe od 18 godine života. Najmlađi zatočenik bio je dijete od 6 godina, a najstariji je imao 90 godina.

...

Za zvjerska mučenja, torture, ponižavanja i silovanja u logorima nikada nitko nije odgovarao, već suprotno, zatočenici su optuženi za oružanu pobunu protiv Jugoslavije, a Hrvatska je izašla iz Jugoslavije 26. lipnja 1991. godine, s time da je odluka potvrđena nakon EU moratorija 8. listopada 1991. godine. Osuđeni su nepravomoćno od 9 do 13 godina za oružanu pobunu u bivšoj državi, jer 19. studenog 1991. kada su zarobljeni, Hrvatska više nije bila u sastavu SR Jugoslavije. Presuda za njih 123 izrečena je 17. travnja 1992. godine, a Hrvatska je priznata kao samostalna Republika Hrvatska 15. siječnja 1992. godine. To je jedan od pravnih apsurda srpske i JNA agresije na Hrvatsku, da srpski JNA Vojni sud sudi državljane druge države, za pobunu u njihovoj državi, koju su branili od njih, koji su bili agresori.

Na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskog rata nalazi još 1024 hrvatskih branitelja i civila.

 

Ustanovljen je Dan logoraša, 14. kolovoz kao sjećanje na najveću razmjenu zarobljenika u Nemetinu kraj Osijeka 14. kolovoza 1992.godine, kada je iz srpskih logora razmijenjeno 714 logoraša . I na sam dan razmjene u autobusima su ih zlostavljali fizički i psihički, govoreći im da ih Hrvatska država ne želi.

Napominjem da službena Srbija do danas nije priznala postojanje logora!

Popis srpskih logora je podugačak, evo neki od njih: BEGEJCI, STAJIĆEVO, VIZ BEOGRAD, NOVI SAD, DALJ, DARDA, JAGODNJAK, SOMBOR, VELEPROMET, ŠID, SREMSKA MITROVICA, NEGOSLAVCI, BUČJE, OKUČANI, STARA GRADIŠKA, BANJA LUKA, NIŠ, GLINA, KNIN, MANJAČA, ZENICA, BILEĆA, MORINJ.....

http://hdlskl.hr/centar-za-istrazivanje-ratnih-zlocina

 

To svoje bolno iskustvo sa strašnim posljedicama po zdravlje, mnogi su bivši logoraši opisali u knjigama, koje su napisali da se ne zaboravi. I dobro da su napisali, jer je upravo ovih dana vidljivo da Domovinski rat nije uključen u nastavni program iz povijesti s ciljem prekrajanja povijesne istine u svrhu neke nove "pomirbe" na "ovim prostorima" i negacije hrvatske državnosti od strane jugofilskih profesora povijesti, koji nažalost još uvijek truju hrvatsku mladež sa svojim jugo-tumačenjem povijesnih činjenica, a protiv RH, koji ni nakon 27 godina hrvatske samostalnosti, nisu prežalili bivšu Jugo tvorevinu.

https://www.braniteljski-portal.com/ekskluzivno-otkrivamo-sto-su-povjesnicari-s-filozofskog-fakulteta-u-zagrebu-radili-i-govorili-u-beogradu-na-konferenciji-ko-je-prvi-poceo-istoricari-protiv-revizionizma

 

Mnogi svoja svjedočanstva iznose javno, ne bi li probudili svijest u narodu i vladajućima koju je žrtvu podnio hrvatski narod za slobodnu, neovisnu Republiku Hrvatsku.

Emil Pernar iz Rijeke opisuje svoje stradavanje u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica i posljedica koje i danas osjeća; prisjeća se oba logora i trauma koje je tamo doživio. Još uvijek osjeća posljedice zlostavljanja. I fizičke, i psihičke.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Emil-Pernar-svjedok-vremena-Srpski-vojnici-pred-mojim-ocima-su-ubili-logorasa-iz-Vukovara?meta_refresh=true

 

Danijel Rehak je na komemoraciji naveo da su hrvatski građani bili zatočeni u sedamdesetak logora u Srbiji i okupiranim dijelovima Hrvatske, a unatoč odmaku od 25 godina nisu uspjeli ostvariti niz svojih zahtjeva. Rehak nema informacija o zahtjevima logoraša za isplatu odštete, a niti podnesene kaznene prijave ne daju rezultate. Požalio se i na odnos Hrvatske prema logorašima i njihovim stradanjima.

"Hrvatske državne institucije nemaju interesa da nam pomognu, a mi to kao amateri ne možemo. Učinili smo što smo mogli i došli do zida. U isto vrijeme u Srbiji ne žele priznati da su odvodili hrvatske građane, zatvarali ih i batinali", izjavio je Danijel Rehak predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Bivši logoraši ipak bi mogli dobiti odštetu od Srbije samo kada bi se hrvatske vladajuće strukture postavile u obranu hrvatskih, pa time i njihovih interesa, Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir, a riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio u Srbiji, očito je riječ o šteti koju je pretrpjela Hrvatska, a za koju iz Srbije nikad nikakve naknade nije bilo. Međutim nijedna hrvatska Vlada nije postavila pitanje realizacije tog Sporazuma, Nevjerojatno i nepojmljivo! Još su izbjeglim Srbima obnovljene kuće, koje sada propadaju ili zjape prazne, dok ih ne uspiju prodati.

Krajnje je vrijeme da Hrvatska postavi svoje zahtjeve, da se pregovara o odšteti za golema razaranja koja je Srbija sa JNA počinila u Hrvatskoj, ako ništa drugo onda da ne ispadne da je Hrvatska nešto dužna izbjeglim Srbima, a Srbija ništa nikome ne duguje. Ako ne bude tako, možda jedinu odštetu dobiju Hrvati koji su robijali u Srbiji, ako bude političke volje da se ikad pokrene kazneni postupak za logore u Srbiji! Srbija samo mora ispuniti što je potpisala? No pored ovakve Vlade sa Miloradom Pupovcem, koji je održava na vlasti svojim rukama u Saboru, sigurno nikada!

 

Citirati ću odlomak iz knjige ŽEDNI KRVI, GLADNI IZDAJE, koju je napisao pukovnik Petar Janjić - Tromblon, da ilustriram torture i mučenja koje su logoraši prošli, pa zaključite sami koliko im je nepravdi počinjeno!

 

SAMICA

Ostajem sam, zaključan u tom grobu samoće... Pod hladan i mokar, u uglu kanta za nuždu i mokrenje. Koraci zvone stalno kroz hodnik. Vrata se negdje željezna otvaraju i ponovo lupa. Jauci. Glasovi, vika, jauci, psovke. Na kraju tišina. Slušam sve zaustavljenog daha, napet. Tišina.

Prolazi opet neko vrijeme, ali ne mogu odrediti koliko je stvarno prošlo, a još nitko ne dolazi. Počinjem se brinuti, misliti, pa što ih nema? Ovo je gore nego da tuku i galame. A onda stižu uz buku koraka i zveket ključa. Nagonski se povlačim bliže kraju, bliže zidu, nogom pokrivajući ranjenu nogu, a rukama rebra i donje organe. Stišćem se i napinjem. Ne nemaju mjesta svi tući me odjednom, nego jedan po jedan.To je dobro. Lakše se podnese i kontrolira bol. Vrata se otvaraju i ulaze trojica. Nastaje guranje i počinje cipela. Udara jedan, udara drugi, ali za trećeg nema mjesta. Svi psuju, i govore da će me živog oderati, kosti polomiti. Osjetim bol u plućima, nosu. Ruka utrnula. Naslonjeni na zid, onako glomazni iznad mene stoje i pokazuju da samo mene mrze. (Petar Janjić-Tromblon tada je imao 39 kg.)

 

RAZMJENA

Nema tih riječi koje mogu opisati procese koji se događaju u ljudskom organizmu i umu kada je takvo golemo i važno događanje u tijeku. Mislio sam da ću poletjeti, da sam se ponovo rodio. Nisam znao što bih prije rekao. Da li bih vrištao ili bih plakao. Ushićenje i emocije su pristizale jedna drugu. Vidio sam slike Zagreba koji nas dočekuje kao pobjednike, heroje. Vidio sam sebe u rukama moje obitelji. Viknuo sam: "Ljudi, pa mi idemo doma, mi koji smo napravili državu idemo doma u svoju državu". Vrištao sam. Nitko nije imao kontrole. Četnički čuvari i policajci više nisu bili važni. Batine nisu bile važne, ništa nas nije zanimalo osim autobusa koji će nas prevesti preko granice u sigurnost i ljubav. Mogao sam samo zamišljati lijepu i urednu, čistu bolničku sobu punu cvijeća. Sobu u kojoj će biti televizor i kupatilo. U kojoj će biti miri nitko me neće buditi uz viku i batine... Želio sam više od svega punu kadu vruće vode sa mnogo pjene kako bi skinuo svu prljavštinu nakupljenu godinu dana pod kožu i u tijelo. Želio sam oprati sve srpske mirise i tragove, koji su mi zagadili tijelo i dušu.

Počinju nas postrojavati po sobama u kolone, koje izlaze kroz trostruku zidnu ogradu, koja je obavijala zatvor. Igor Čakan i još trojica branitelja bili su pozvani da me nose i kada smo krenuli bili su svi natjerani u brzi trk do autobusa. Tada svi padaju, a "Plavi šest" počinje vikati i psovati:" Kako to nosite svoga, a kako bi tek nosili našega". Napokon dolazimo do autobusa i pojedinačno ulazimo u njih ispraćeni kišom udaraca. Smještaju me na pod autobusa i sjedaju na prva slobodna mjesta uz zapovjed" ruke na leđa, glavu dole". U našem autobusu bila su četvorica policajaca koji su neprestano tukli koga god su stigli, a posebice one koji su pokušali malko proviriti kroz prozor i vidjeti što se zbiva s ostalim zatočenicima. Od smještanje u autobuse naša sreća i ushićenjepolako počinje padati jer ponovo kreće pakao i zlo. Ponavlja se sve ono što smo prolazili kroz sve te silne transporte cijelo ovo razdoblje. Svatko od nas je imao samo jednu misao u glavi:" Samo vi udarajte, nećete dugo. Izdržati ćemo mi i ovu, posljednju muku na svom križnom putu. Nije to ništa što već nismo vidjeli i osjetili" Ludilo mržnje i kolo zla ponovo poprima najveće razmjere. I sami četnici su uvidjeli da njihova duševna hrana i lijek odlaze zauvijek. Počinju surovo tući i gaziti nogama, udarati kundacima pušaka i pendrecima. Ponavljaju već tisuću puta izgovorene gadosti i psovke. Drugim riječima, ostavljaju posljednji pečat svoje kulture i civilizacije da ga ponesemo kao dugo sjećanje sa sobom u Domovinu.

Uspijevam vidjeti polja oko nas i dio nekakve šume. Srpski policajac u svakom prolazuod kraja do kraja autobusa namjerno gazi po mojoj ranjenoj nozi. Tiho zamolim najbližeg čovjeka da mi podvuče ranjenu nogu pod sjedište,, ali on uplašen ne odgovara. Tada Čakan uzima kraj deke i hitro je povuče ispod sjedišta. I sam se ppomjeram što više mogu u sigurnostruba sjedalice, zaklanjajući rukama izložena mjesta. U taj tren otvaraju se vrata autobusa i ulaze ruski članovi međunarodnih snaga UN-a..... Srpski policajci nisu izašli iz autobusa,nego su unatoč UN-ovcima ostali i nastavili pred njima premlaćivati ljude. Ruski vojnici nisu uopće reagirali na njihove poslove, nego su prihvatili čuturice rakije i zajedno je ispijali smijući se. Neka, mislio sam, proći će i to.

Autobusi stižu do prvog sela koje sam prepoznao, Bijelog Brda. Nakon pozdrava u obliku batina policajci izlaze napolje, a ulaze djelatnici Međunarodnog Crvenog Križa, koji provjeravaju popise zatočenika i zapisuju zapažanja. Cijelim putem vožnje kroz Srbijui prolaskom kroz sva mjesta i sela, na ulice su izašli mnogobrojni srpski civili, koji su vrišteći tražili da nas se vrati u zatvore i logore. Tražili su da nas se poubija upotrebljavajući niz riječi na kojima bi im pozavidjeli i četnički policajci. U Bijelom Brdu je bilo najgore, jer smo tu morali stati. Civili su bili raspaljeni i razjareni i kao krdo bijesnih bikova navaljivali na autobuse pokušavajući ih prevrnuti. Viču i psuju da nas treba vratiti natrag u zatvore, da nas treba poubijati.

Napokon, Bogu hvala, krenula je razmjena na crti razdvajanja kod sela Nemetin pokraj Osijeka, tako da je autobus po autobus puzao prema konačnom spasu i sigurnosti. Kad je došao na red i moj autobus, svi su iz njega razmijenjeni, a mene su vratili s crte razmjene. Čekajući, razgovarao sam o cijeloj ludoriji s predstavnicima MCK i dobivam objašnjenje da je u pitanju srpski pilot za kojega me trebaju razmjeniti. Nakon sat vremena dovode pilota, a mene prenose preko linije razmjene do bolničkog mercedesa na kojem sam imao što i vidjeti: na registraciji je bila prekrasna šahovnica od koje nisam mogao oka odvojitu, tako da se ne sjećam niti situacije oko kola koja se tada odvijala. U kolima hitne, na sveopće iznenađenje ljudi oko mene, počeo sam vaditi sakrivene krunice s neugodnog mjesta tako da su se svi slatko smijali. Dovezli su me u Osječku bolnicu. Bio sam napokon Doma. U svojoj Hrvatskoj.

 

 

ZABRANJENI SNOVI

 

Kako da živim u mjestu

Gdje strancem bivam,

U zemlji svojoj

Gdje mi je zabranjeno

Da snivam?

Zašto me stežu ,

Otkivaju srce,

Ne daju umu slobode rad.

Zašto mi bude

Zaspalu avet,

Oluju bijesnu,

Tuču i grad?!

 

TROMBLON

 

 

komentar

 

 

Foto: 1. DPCM

 

 Autor: Liljana Benčik

 

 

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.

 

 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 218 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja