Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

SVJEDOČANSTVA HRVATSKIH BOJOVNIKA
Cijela povijest redarstvenih snaga je lažirana i nije slučajno da su jako pazili da mi ne preuzmemo sustav jer onda oni ne bi mogli vladati
BOŽO VRBANIĆ

Božo Vrbanić - Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 

 

Božo Vrbanić prvi je hrvatski redarstvenik koji se u obranu Hrvatske stavio na samom početku stvaranja države 5. kolovoza 1990. godine. Bio je član prve organizirane postrojbene jedinice u kojoj su bili i Josip Jović i Damir Tomljanović Gavran. Kao djelatna osoba radio je u MUP-u sve do umirovljenja 2013. godine, ističući kako su redarstvene snage podnijele najteži teret u Domovinskome ratu. Upravo su iz postrojbe prvih hrvatskih redarstvenika nastali Tigrovi, ATJ Lučko i Zbor narodne garde. Tih prvih 1863 redarstvenika borilo se na ratištima diljem Hrvatske. Donosimo njegovu priču...

 

 

  • Kako ste se prijavili na tečaj za prvog hrvatskog redarstvenika? Gdje ste doznali za njega, još početkom 1990. godine? 

 

Božo VrbanićJa sam radio u ATM-u u Heinzelovoj, bio sam poslovođa skladišta tokarije i onda sam vidio oglas u novinama koji je izašao da se primaju ljudi na tečaj redarstvenih snaga. Prošao sam testiranje, bila je riječ o liječničkom pregledom, psiho-fizičkom testu i nekim drugim testovima. Svatko tko se javio na tečaj je morao biti punoljetan, imati završenu srednju školu i proći vojni rok u tadašnjoj JNA. 

Kada sam išao na testiranja u Šarengradsku ulicu na Trešnjevci, koji je tada bio milicijski Dom zdravlja, bilo je ljudi od svuda, doslovno od svuda, iz cijele Hrvatske i ne samo iz naše zemlje nego i iz Hercegovine, pa i iz dijaspore. Sve je počelo negdje oko travna 1990. godine.  

Obuka je počela službeno s našim postrojavanjem u Svetošimunskoj 5. kolovoza 1990. godine. Nismo imali ni uniforme osim starih radnih  od JNA. Skidali smo sa milicijskih i vojnih šajkača petokrake. Nisu nas htjeli ni pustiti u tadašnji Republički sekretarijat za unutrašnje poslove. Govori su da smo ustaše jer smo u autobusima u kojima smo dolazili nosili Tuđmanove slike. Treći dan tečaja posjetio nas je i predsjednik Franjo Tuđman. Zvali su nas HDZ-ovom vojskom ali moram Vas podsjetiti da je prvi poginuli redarstvenik i branitelj Josip Jović bio član stranke Savke Dabčević Kučar. Nije to imalo veze s politikom, mi smo bili prvi koji smo se dali na raspolaganje tadašnjem vrhu jer državu još nismo ni imali. Ali svi smo znali što nas čeka i bili smo ponosni što smo bili prvi među izabranima. Bio sam u prvoj grupi prvih hrvatskih redarstvenika, uz bok s Josipom Jovićem, Damirom Tomljanovićem Gavranom i brojnim drugim herojima Domovinskoga rata. Poslije su nas svi zaboravili a ni danas nismo priznati kao prvi ešalon obrambenih snaga iz kojeg su nastali Zbor narodne garde, ATJ Lučko, Tigrovi i sve druge gardijske brigade. Ali to je došlo kasnije. Mi u tom trenutku nismo ni znali što nas sve čeka... 

 

  • Sjećate li se kako je izgledao sam tečaj? Tko Vam je predavao? 

Joj, to su bile pripreme a ne ovo danas. Tražilo se poznavanje borilačkih vještina i zavidne tjelesne predispozicije, a kako se nisam time uopće bavio – bilo mi je naporno. Profesor tjelesnog mi je bio današnji general Mladen Markač i bio je sjajan pedagog i predavač. Radili smo sve – svakodnevne vježbe, borba, borilačke vještine, vježbe snage, izdržljivosti. Zbilja su nas izdrilali. Trčali smo svaki dan po Maksimiru, tri mjeseca je trajala intenzivna obuka. Joj, tjerao nas je Markač u kabanicama i opremi bježat po šumi u kolovozu – bili smo tako znojni da nismo znali za sebe na kraju. Ali dobro je da smo to prošli – mnogima je to spasilo živu glavu.  

Imam iz toga razdoblja jedno sjećanje s Markačem – kako se osloboditi stiska kada ti netko priđe s leđa. I klasika – ispušeš zrak iz sebe i sfrčeš se dolje. I primim ja kolegu koji je bio sa mnom u redarstvenicima i ne može se osloboditi. I zove on Markača i ni on se nije mogao osloboditi iz mog stiska dok me nije stisnuo u međunožje. Dobro se namučio sa mnom, drugačije nije mogao. Joj kad se sjetim toga. Bio sam žilav i nisam se dao. On je bio genijalac od čovjeka, baš pravi profesionalac. On i Ivan Nađ, zapovjednik posebne na Tuškancu kasnije zapovjednik policijske postaje Zračne luke Pleso, to su bili pravi profesionalci . 

 

  • Tko su ljudi s kojima ste bili na tečaju? 

Bio je sa mnom mali Brico koji je poginuo, sjećam se još i Božidara Ribariča, Dalibora Križanovića i Ivan i Kuća bio je i Josip Jović, on je bio u drugoj četi, ja sam bio u prvoj zgradi u Šimunskoj i bilo je malo vremena za druženje jer smo bili cijelo vrijeme na obuci a tamo smo i čekali akciju i oružje. Prva nam je bila ona kada nam je JNA vratila helikoptere vratila za Knin. Nisam bio u toj akciji i o njoj mi je pričao Božo Palikuća, inače je bio Srbin ali je bio s nama na tečaju redarstvenika. Mi smo se svi javili da idemo u helikopter ali bio je premalo mjesta u njemu. Ma što vam je – pa mi smo ginuli za obranu Hrvatske, svih nas 1800 ljudi na toj obuci. Morali smo vratiti helikoptere jer je JNA rekla da će ih srušiti. Nebo nad Hrvatskom još je pripadalo Jugoslaviji. Neka su mi imena ostala u sjećanja, neka ne, prošlo je dosta vremena od tada. 

 

  • Koje Vam je bilo prvo radno mjesto nakon obuke? 

Išao sam na Tuškanac u tadašnju jedinicu za posebne namjene. Tamo smo osiguravali osobe, išli na akcije, osiguravali utakmice. Čuvao sam i predsjednika Tuđmana kao unutarnje osiguranje u Vili Zagorje. Već tada, početkom 1991. godine znao sam da sve to skupa ne štima. Kada bi došli na nogometne stadione navijači su nas očekivali s oduševljenjem. To je bila opće skandiranje kada bi vidjeli nas, hrvatske redarstvenike, da dolazimo osiguravati utakmice. Mi smo bili raspoređeni s pancirkama i šljemovima u slučaju nemira na stadioni, ali nije bilo uopće potrebe za tim. Ljudi kad bi nas vidjeli su nam pljeskali, skandirali doslovno. Kada se sjetim tih vremena i ovog danas kada vidim policiju – to nema blage veze jedno s drugim. Kasnije nakon nekog vremena  na Tuškancu smo izrazili nezadovoljstvo jednim štrajkom  jer smo radili u starim milicijskim uniformama, doveli su nam i dečke iz Lučkog da nas dođu smiriti. Tražili smo da nam osiguraju barem neke osnovne uvjete jer doista nismo imali ništa. I onda su me jednostavno premjestili u policijsku postaju na Maksimir gdje sam obavljao osnovne policijske poslove uz osiguranja, tada, važnijih osoba na tom dijelu grada. Nakon toga upućen sam na  tečaj protueksplozijske zaštite i od početka 1991. premješten sam u Policijsku postaju Pleso na Zračnoj Luci Zagreb. Mi smo zamijenili onaj stari kadar koji se pretežito sastojao od Srba.

Tamo je doista bilo gadno. Tukli su nas svaki dan iz vojnih dijelova aerodroma, protuavioncem, snajperskom i puščanom paljbom, tromblonima, provocirali Gazelama a najveća opasnost dolazila je od niških specijalaca koji su došli na Pleso. Branili smo se kako smo god znali i umjeli. 

 

Kada su raketirani Banski dvori radio sam na osiguranju saborske sjednice u tom trenutku. A tamo tek je bilo svega – jednom sam zaustavio saborsku zastupnicu koja je u svojoj torbi nosila Kolt pištolj. Pitao sam je – kud ćeš s Koltom ženo Božja, što ti je? Kada su raketirali Banske dvore, od tri  staklene pregrade koje su bile tamo jedna je potpuno raznesena od detonacije. Mene je povukao jedan kolega i prijatelj iza  stupa pa nisam teže ozlijeđen. A mi smo poslije toga isti dan samoinicijativno otišli pružiti pomoć našim snagama na aerodromu jer je bilo mnogo pucnjave. Sjećam se da smo se potrpali u moj stari stojadin. Ni sam se ne sjećam kako smo došli do Plesa kojim putovima. Na aerodromu je stalno bilo problema s vojarnom JNA koja je tamo bila smještena i vojnici su pucali po nama stalno iz protuavionaca, sve dok je nisu napustili. Gađali su nas sa snajperima, bio je jedan redarstvenik Beg koji je upucan u prepone, a bio je jedan iz Lučkog, specijalac koji je također pogođen u prepone, srećom obojica su preživjela. No nismo sjedili skrštenih ruku – uzvraćali bi vatru. Znali su nas u sred noći iznenaditi niški specijalci a mi nemamo ničega. Samo lako naoružanje. Tek poslije smo dobili M84 mitraljez za takve slučajeve no tada je već bilo prekasno. Imali smo i jedan protuavionac, neispravan, kojeg su dečki popravili i kasnije poslužio za rušenje JNA aviona u onoj slavnoj akciji „oba su pala“. Branili smo se s čime god, imali smo par snajpera, puške, koji tromblon, bili smo dobro ukopani jer smo sami iskopali rovove. Imali smo i punktove koje smo čuvali i kućicu koju smo postavili s kamionom je služila da nas obrani da im nismo odmah na nišanu, njima iz vojarne. Kasnije smo dobili i betonske zaštite, a posebno se sjećam jednog Marčinkovića koji je zbilja bio hrabar. Znao bi u sred noć upalit lampu i mahat s njom, jer bilo kakva svjetlost je bila najstrože zabranjena na Plesu jer bi nas odmah vidjeli, i samo čuješ metak od snajpera kako fijuče. Onda bi on trkom natrag u zaklon. Samo da ih provocira. Ma bilo je svega. Specijalci iz Niša su pokušali kroz kanalizaciju doći do nas i bilo je jako gadno, ali uspjeli smo se oduprijeti. Oni su bili najopasniji. U svakom slučaju, snalazili smo se kako znamo i umijemo. Gađali su nas i tromblonom jednom, imali smo čistu sreću jer je udario u drvo i pogodio granu a mogao nas je sve usmrtiti. Tamo je bila i tehnička baza, to je bila najbliža pozicija gdje smo mogli promatrati vojsku i tamo je zapravo bilo najviše borbenog djelovanja.  

 

Božo Vrbanić 

 

  • Da li je bila riječ o vojnicima JNA ili je bilo i četnika? 

Naravno da je bilo i četnika, pa vidjeli smo ih kroz prozor vojnih transportera kad su ih dovozili, bili su tamo skupa s njima. Svi su bili zajedno na vojnom djelu aerodroma . Kada je napadnut Zagreb i Lučko sa kazetnim bombama brali smo Zvončiće po selu Pleso, sve je to bilo u zajedničkoj akciji sa četnicima. Tukli su oni i po selu Pleso i zapravo stalno provocirali. Tuđman kada je išao na aerodrom nikada nije išao na glavni ulaz nego je bio jedan sporedni ulaz kako se ne bi ništa dogodilo. Mi bi stajali na samoj pisti kako bi ga štitili svojim tijelima doslovno. Pazili smo da ostavljamo što manju siluetu i  da nas ne bi gađali jer smo tada u tim trenucima bili potpuno na nišanu. Mogli su nas skinuti kada su htjeli. Ni sam ne znam kako sam preživio ta vremena.

Zapravo smo mi bili uvijek pozvati kada su bile izvanredne situacije, pa smo tako išli i na predaju Maršalke. Tamo u Novom Zagrebu su tukli po nama ne samo iz kasarne nego i iz oficirskih zgrada i to najčešće snajperima. Meci ti fijuču oko glave, ne znaš di se sakrit, uglavnom sam imao veliku sreću. Iz tog vremena izašla mi je slika u novinama na kojoj popravljam opremu. Trebao sam biti u grupi koja je išla u Kostajnicu i koja je cijela zarobljena ili izginula, svim srcem javljao sam se za taj teren ali ne znam iz kojeg razloga, možda jer sam tada imao dvoje djece, nije mi to dozvoljeno. Vjerojatno me to spasilo da sam sačuvao živu glavu. Sjećam se da sam 1990. zvao i neke svoje dečke da idu sa mnom na tečaj i pristupe redarstvenicima, svi su to odbili, kasnije su prisilno mobilizirani i danas glume veće heroje od nas prvih. Nevjerojatno.  

 

Najviše se sjećam jednog dečka iz Like koji je bio zarobljen 6 mjeseci u kninskoj tvrđavi. I odmah smo se skompali, a on je bio posebno hrabar – kad su se svi bojali veli meni Likota – Vrba hoćemo? I mi bi samo prašili po JNA. Nakon toga sam više manje bio cijelo vrijeme na aerodromu u protueksplozijskoj službi i obično sam radio na RTG pregledu putnika i ostalim poslovima u okviru Protueksplozijske zaštite.  

Za vrijeme Oluje sam bio u Korenici, tamo je isto bilo rasulo. Najviše me pogodilo kad smo vidjeli razrušena mjesta prije Karlovca, sam Karlovac i ostala naselja poslije njega. Išao sam u čišćenje terena, nalazili bi na stolu iskaznice srpske vojske no nitko od njih nije priznao da je bio u srpskim snagama, ma kakvi. Svi su bili kuhari kada bi ih pitali što su radili na okupiranim područjima. I u Oluji sam bio kao pripadnik policijskih snaga koja je tamo odradila veliki posao, iako se i o tome jako malo zna.  

 

  • Do kada ste radili u policiji? 

Sve do 2013. godine kada su me umirovili. Cijelo vrijeme sam bio u policiji i ništa od države nisam dobio, ništa osim duplog staža. Dobio sam otpremnine 9 tisuća kuna s čime nisam ni feštu za odlazak mogao napraviti. Nakon 20  i nešto godina na aerodromu molio sam da me premjeste na neko drugo radno mjesto jer sam bio na rendgenu. Molio sam četiri godine da imam veću plaću da imam bolju mirovinu, no nikad me nisu premjestili. Jednom sam došao za praznik sa značkom prvi hrvatski redarstvenik,koja je manja verzija plakete PHR i šef smjene me zatražio da to skinem s uniforme. I to sam doživio. A bio sam u borbenom sektoru skoro šest godina, od 5. kolovoza 1990. godine pa sve do Oluje.

Nosioc sam plakete PHR na koju sam posebno ponosan,medalje OLUJA 95 i Spomenice Domovinske Zahvalnosti a za Spomenicu Domovinskog Rata, jednostavno su me zaboravili. Na kraju sam rekao – ionak mi ne treba.

 

Član sam Udruge Prvi Hrvatski Redarstvenik ali samo nje jer ove sve Braniteljske udruge postoje samo zbog njihovog predsjednika i desetak ljudi oko njih i dodvoravanja vladajućim a nije ni udruga PHR ništa bolja osim podružnica koje bolje funkcioniraju nego središnjica. Krajnje sam nezadovoljan njihovim radom odnosno neradom. Ne priznaju nas na bilo koji način. Kao da ne postojimo. Nisu nas stavili ni u Zakon o braniteljima.

A kadar u policiji je ostao isti još iz Jugoslavije, od škole u Svetošimunskoj pa nadalje. Svi su ostali, isti ljudi tamo vode sve. Za svoje djelatnike uopće se ne brinu Ništa se nije promijenilo. A naše žene i djeca? Nitko im nije hvala rekao za sve što su prošle.

Pa moja žena je sve te godine bila sama s naše troje djece. Bila je žrtva veća nego ja. Mene nije bilo doma šest godina uopće. Stalno si bio na nekim zadacima, osiguranju, Oluja, čuvanje, stražarenje, a ona je bila sama.

Nije mogla nigdje ni radit s troje djece, a kada je rat završio i kad su  djeca malo odrasla onda  su je odbijali  jer je prestara za neko  zaposlenje i da nešto radi. Ja svoju djecu de facto ni ne poznajem – kada su me najviše trebalo tate nije bilo. Ne treba nama ništa ali tim ženama treba spomenik dići, jer to što su one prošle – to ne može svatko.

Kako sam bio jamac jednom kolegi a on izgubio posao, blokirali su me pa smo morali prodati stan. Kada dobijem mirovinu ostane mi 400 kuna od nje. Ma sve je to užasno. Gledam ove koji dana rata nisu vidjeli i prešetavaju se s mirovinama od 6 tisuća kuna a ja nemam ni pola od toga. Dobili su stanove, sve od ove države, a mi prvi redarstvenici nismo dobili ništa od Hrvatske – čak ni priznanje da smo bili prvi.  

 

  • Kako ste zadovoljni danas sa svojim statusom? 

Nisam uopće zadovoljan. Nema ni jedne dobre priče među nama koji smo bili prvi. Točno sam rekao ženi što će nam se desiti – upropastit će nas. I upropastili su nas. Sve su nas iskoristili i odbacili. Sjete nas se samo na krvavi Uskrs, valjda od srama zbog pogibije Josipa Jovića.

Nitko od tih ljudi nije dobio ništa, a ubijaju se redarstvenici svakodnevno. I svi šute o tome. Policija je začetnik svega a totalno su nas srozali. Nismo dobili ni bolje radno mjesto niti smo dobili nikakvo unaprjeđenje. Čak su nam 2000-te skinuli jednu crtu s uniforme koju smo imali mi, stari policajci. I plaću su nam uzeli tada i nikada nam je nisu vratili.

 

Čovjek radi za egzistenciju i ne znaš ni sam kako će preživjeti i prehraniti djecu. Isti ljudi su na istim mjestima, kao da su rođenjem dobili pozicije da vladaju. I da budu na funkcijama. I tu se ništa nije promijenilo. Bez obzira što smo mi krvlju izborili ovu državu. Za koga? Moju kćer su izbacili iz policije, drugi sin mi konobari preko ljeta u sezoni na moru. Što imaju od tate koji je bio u prvom ešalonu ljudi koji su stali u obranu Hrvatske? 

Naš prvi zapovjednik koji je oformio redarstvene snage nije ništa dobio od ove države. Nije ni član Udruge a kamoli da ga itko priznaje kao čovjeka koji je cijelu priču pokrenuo.

Cijela povijest redarstvenih snaga je lažirana i nije slučajno da su jako pazili da mi ne preuzmemo sustav jer onda oni ne bi mogli vladati.

 

A i danas su u sustavu i uživaju sve povlastice ove države. Države koju nikada nisu ni željeli. Osjećam se jako razočarano i prevareno, kao i svi mi prvi redarstvenici. Danas srećem ljude koji mi kažu da su prvi hrvatski redarstvenici a ja ih nisam nikada vidio! Pogotovo ne u kolovozu 1990. godine. Bili smo gladni kada smo došli, gladni, nisu nam davali dovoljno hrane tada u Šimunskoj, što je Ivan Krmpotić ispravio i nije nam dozvolio da dodatno kupujemo hranu jer je tamo još uvijek radio čudan kadar i trebalo im je malo autoriteta.

 

E da nas je bilo tada toliko koliko se prikazuje, pa Hrvatska nikada ne bi bila okupirana. Svi se danas hvale sa svojim statusima branitelja a dana rata nisu vidjeli.

 

Božo Vrbanić

 

 

foto: Božo Vrbanić

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

Autor: Helena Krmpotić

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 201 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja