Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

SVJEDOČANSTVA HRVATSKIH BOJOVNIKA
Zulu: Nakon gotovo 20 godina legionarskog iskustva bio sam prilično skeptičan po pitanju primanja žena u postrojbu za specijalne namjene i to usred najžešće velikosrpske agresije
LUCIJA ZEKIĆ-SKENDER (1/3)

Lucija Zekić-Skender

 

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 

 

Iako je u Domovinskom ratu sudjelovao velik broj žena, njihov obol u obrani napadnute Hrvatske podosta je zanemarena tema. Činjenica je da žene nisu bile ništa manje motivirane za obranu Domovine od muškaraca, štoviše da su se mnoge isticale hrabrošću i sposobnostima.

 

Da odlučne žene mogu biti jednako dobre vojnikinje čak i u redovima specijalnih postrojbi dokazuje i primjer Lucije Zekić – Skender. Naime, ona i Berislava Vučemil – Čičak bile su jedine aktivne pripadnice, ujedno ratnice, specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske (GSHV), Bojni „Frankopan“ i „Zrinski“, odnosno 1. Hrvatskog gardijskog Zdruga, a koje su aktivno obavljale sve borbene zadaće, baš kao i njihovi suborci iz navedenih postrojbi.

...

Iako Lucija Zekić – Skender nerado razgovara o razlikama između muškaraca i žena u vojsci, to je tema od koje ne može pobjeći već stoga što je upravo ta razlika utjecala na njezinu vojnu karijeru. Također, nerado govori o ratnim iskustvima, no pristala je na objavu njezine ratne priče iz razloga što smatra kako se o specijalnim postrojbama kojima je pripadala jako malo zna, pa se samim time nedovoljno vrednuje žrtva koju su pripadnici „Zrinskih“ i „Frankopana“, te kasnije „Zdruga“, prinijeli za oslobađanje Hrvatske od velikosrpske agresije.

 

Lucija Zekić - Skender 

 

Lucija je rođena 1970. godine u Maglaju, Bosna i Hercegovina, i odmalena ju je privlačio vojni poziv:

„Kako sam odrastala, sve više me privlačila želja da postanem vojni pilot. Naumila sam se prijaviti na školovanje u JNA i zbog toga sam upisala, kasnije i završila, srednju elektrotehničku školu, jer taj smjer trebao mi je kao uvjet da ostvarim svoju želju. Naime, poslije završenog 2. razreda srednje škole zainteresirani bi pristupali na selekciju za primanje u Zrakoplovnu-vojnu tehničku akademiju u Rajlovcu, kod Sarajeva. No u međuvremenu stariji ljudi bliski obitelji su me uvjerili da to nije pametno i da nije u skladu s kršćanskim odgojem. Navodili su brojne razloge protiv pa sam shvatila da stvarno ne bi bilo mudro da se vežem uz JNA, tako da sam odustala. Naumila sam potom studirati kriminalistiku, a kako bih zaradila za studiranje, išla sam nakon završetka škole odmah raditi. To je bio prijelaz iz 1990. na 1991, a potom se politička situacija počela radikalno zaoštravati i sve je više mirisalo na to da će izbiti oružani sukob. Kako sam radila u Neumu, a Dubrovnik je blizu, čim su otvoreni sukobi započeli, odmah početkom rujna dragovoljno sam se prijavila u 163. brigadu HV. Konkretno, javila sam se kod tadašnjeg zapovjednika Južnog bojišta, Mate Šarlije – Daidže, a s obzirom da je obrana Dubrovnika i zaleđa stvarno bila u teškom stanju i prilično malobrojna, primili su me bez ikakvog problema. Početno razdoblje olakšano je i stoga što sam od ranije znala neke mladiće koji su mi pomagali u privikavanju. No, kako je bio rat, vremena za prilagodbu baš i nije bilo. Zapovjednik obrane Čepikuća bio je Marko Mujan, kasnije Marko Potrebica, a uskoro je rat pokazao surovo lice. Vrlo brzo svjedočila sam stradavanjima i pogibijama, no nisam doživjela šokove, nisam osjetila strah koji bi me nagnao da odustanem. Naravno, sjećanje na oboreni zrakoplov kod mosta Bistrina, u Stonu, a koji je kasnije pao na Pelješac, nije bio nimalo u skladu s civilnom svakodnevnicom koju sam još nedavno živjela, a još je groznije bilo kad sam vidjela prve mrtve i ranjene. To je bilo kod sela Trnovica, na području Neuma, prilikom raketiranja. Avion je raketirao cijelo područje, tako je i pogodio četvoricu branitelja koji su se vozili autom na položaje. U tom autu svi su izginuli; Ante Babić iz Neuma, Ante Kuran, Ante Rebac i Stipe Buljubašić iz Metkovića. I tako, bilo je tamo podosta opasnih zgoda. Primjerice, sjećam se dobro jedne ekstremne situacije kada smo noću gliserom prebacivali sredstva pomoći za obranu Dubrovnika, a JNA nas je gađala sa topovnjača. Stanje na dubrovačkom ratištu bilo je stvarno teško u ta tri mjeseca, no obrana se uspjela konsolidirati. U tom razdoblju dečki koje sam od prije poznavala, ponajprije Miro Kralj, savjetovali su mi da ukoliko imam toliku volju biti vojnikinja, pođem s njima u Kumrovec i pristupim postrojbi za specijalne namjene kojoj su pripadali. Bili su to obučeni vojnici, pripadnici specijalne postrojbe, Bojne „Zrinski“. Donijela sam odluku, otišla s njima put Kumrovca. Stavila sam se na raspolaganje zapovjedniku postrojbe Miljenku Filipoviću, no on je odbio mogućnost da primi ženu u „Zrinske“. Nisam odustala, Miro Kralj preporučio me zapovjednicima druge postrojbe za specijalne namjene, Bojni „Frankopan“, također smještene u Kumrovcu. Iako ni zapovjednici Ilija Tot ni Bruno Zorica – Zulu nisu bili oduševljeni idejom da me prime u postrojbu, nekako su na silni nagovor Kralja popustili i dali su mi šansu. Naravno, ni onda ni danas nisam zapovjednicima zamjerila zbog nepovjerenja jer to su bili prekaljeni vojnici, pristigli iz jedne od najelitnijih vojnih postrojbi u svijetu, francuske Legije stranaca, a njoj i do dan danas nije pristupila ni jedna ženska osoba“.

 

Početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj su najsloženije borbene zadaće izvodile postrojbe Ministarstva unutrašnjih poslova, Antiteroristička jedinica Lučko i Jedinica za posebne namjene Rakitje. One su ujedno bile okosnice stvaranja Zbora narodne garde i Hrvatske vojske te poslije njezinih specijalnih postrojbi.

Prva je u svibnju 1991. u Kumrovcu ustrojena Bojna „Zrinski“, a nedugo zatim, 29. srpnja 1991., i Bojna „Frankopan“.

 

Lucija Zekić - SkenderLucija Zekić - Skender

 

 

Jezgru tih elitnih postrojbi činili su Hrvati s iskustvom iz francuske Legije stranaca, a zapovjednik specijalnih postrojbi Glavnog stožera HV bio je general Ante Roso, također bivši legionar.

Bojnu „Frankopan“ popunjavali su vremenom borci s ratnim iskustvom sa svih bojišnica napadnute Hrvatske, poput Lucije Zekić, a također su u njoj djelovali i Hrvati iz dijaspore te nekoliko stranih dragovoljaca. „Frankopanima“ je isprva zapovijedao umirovljeni kapetan Legije stranaca Ilija Tot, zatim Bruno Zorica – Zulu, koji je kao dočasnik s nekolicinom Hrvata-legionara napustio Legiju kako bi služio obrani Domovine, te naposljetku Vinko Primorac.

 

Obuka postrojbe  obavljala se u bazi Žutica pokraj Ivanić Grada prema modelu obuke Legije stranaca i NATO-ovu standarduBojna „Frankopan“ imala je oko 150 pripadnika koji su bili osposobljeni za sve vrste zadaća.

 

U jesen i zimu 1991. Bojna „Frankopan“ ratovala je u zapadnoj i istočnoj Slavoniji. Uz sudjelovanje u obrani najžešćih napada na šire područje Osijeka, „Frankopani“ se ističu u izvlačenju poginulih branitelja s ničije zemlje u šumi Rosinjača i u uspostavi mostobrana u Baranji.

Tijekom 1992. bojna na Južnom bojištu sudjeluju u akcijama deblokade Dubrovnika, te ponovnoj uspostavi bojišnice kod Šuice nakon pada Kupresa. Postrojba je potom po zadaći poslana u Bugojno, no još tijekom njihovog pristizanja od strane domicilnih Srba otet je zapovjednik bugojanske obrane Žarko Tole. Po dolasku „Frankopana“ Srbi su s otetim Tolom pobjegli ka Kupresu, a na taj način zapovjednik postrojbe Bruno Zorica – Zulu neko vrijeme tehnički je obnašao dužnost zapovjednika obrane srednje Bosne, sve dok zapovjedništvo nije predao Tihomiru Blaškiću.

„Frankopani“ su dotad uspjeli spriječiti oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka na području Gornjeg Vakufa, do kojeg je umalo došlo nakon otmice hrvatskih civila koji su prometovali javnim prijevozom. Po zapovijedi se vraćaju na teritorij Hrvatske i premještaju u bazu Šepurine.

Potkraj 1992. Bojna „Frankopan“ ugašena je, a preustrojem Hrvatske vojske njezini pripadnici prelaze ponajviše u 2. i 7. gardijsku brigadu te u Bojnu „Zrinski“ koja će 1994. ustrojbeno prerasti u 1. Hrvatski gardijski Zdrug. Nakon Ilije Tota, zapovijedanje „Frankopanima“ preuzeo je Bruno Zorica – Zulu koji se rado prisjeća djelovanja dviju žena u svojoj postrojbi:

„U Hrvatskoj vojsci djelovao je stvarno velik broj žena tijekom Domovinskog rata. Sve one zaslužuju našu veliku zahvalnost jer iskazale su hrabrost svejedno djelujući u logistici, sanitetu ili drugdje. No, pravih ratnica, onih koje su s puškom u ruci borbeno djelovale u rovovima zajedno s muškim suborcima bilo je malo, a u specijalnim postrojbama ih zapravo i nije bilo. Ja se ponosim što su dio svojeg ratnog puta u našoj postrojbi provele dvije takve ratnice. Nikad nisu tražile nikakve privilegije i radile su sve ono što su radili i svi ostali muški pripadnici postrojbe. Zapravo, obje su se kao ženske morale još više dokazivati jer normalno da su ih muškarci u početku gledali s podozrenjem. Priznajem, i ja osobno, nakon gotovo 20 godina legionarskog iskustva, bio sam prilično skeptičan po pitanju primanja žena u postrojbu za specijalne namjene i to usred najžešće velikosrpske agresije. No ipak, na preporuku i inzistiranje dokazanih boraca primili smo Luciju i nešto ranije Berislavu Vučemil – Čičak, čiji je rođak bio pripadnik „Frankopana“. Obje su se dobro uklopile, bile su pravi profesionalci i brzo smo dobili potvrdu da nismo pogriješili što smo im ukazali povjerenje. Berislava se specijalizirala za djelovanje maljutkama, a Lucija se pak specijalizirala za djelovanje protuavionskim oruđem, sovjetskim Oerlikonima. Obje su bile izvrsne djevojke, ali i vrhunske vojnikinje. Kod nas nisu imale apsolutno nikakvog popusta ni protekcija u odnosu na muškarce u postrojbi, a jedino što sam im uvijek pokušavao omogućiti tijekom stalnih djelovanja po terenima bilo je da im osiguram smještaj u kojem mogu obavljati higijenu kao žene. Nisu to one tražile, baš kao što nikad nisu tražile ikakvu protekciju od mene kao zapovjednika. Što se tiče Lucije, ona je stvarno brzo usvojila rukovanje protu-avioncima i čim smo došli na teren u Međugorje vršila je ubrzanu obuku pripadnicima HVO-a, kao uostalom i Berislava s maljutkama. Vidjelo se da Luciji leži vojni poziv, bila je maher u rukovanju oružjem i dobro je obučavala muškarce. Uskoro smo dobili u zadaću osiguravati područje u Hercegovini, na potezu Slipčići – Tepčići, a Lucija je imala odgovornu zadaću da nadgleda avionske prelete JNA. Zrakoplovi i brojni helikopteri našli su se na njezinom nišanu i nema sumnje da bi ih ona skinula, ali imali smo zapovijed da ne smijemo borbeno djelovati prema neprijateljskom zrakoplovstvu. Kad je pao Kupres, kad smo interventno zadržavali tenkove na bojišnici Šuice, nikada Lucija ili Berislava nisu tražile poštedu od višednevnih napora. Odradile su svaku svoju smjenu u rovu, u blatu do ušiju, isto kao i svaki muški pripadnik „Frankopana“. Poslije smo po interventnoj zadaći otišli u Bugojno, gdje smo imali vrlo osjetljivu zadaću suzbijanja velikosrpske agresije, potom i mirotvornu ulogu u smirivanju tenzija između domicilnih Hrvata i Bošnjaka. I na tom, inače stvarno opasnom terenu, Lucija i Berislava odgovorno su odradile svoje zadaće“.

 

Lucija Zekić - Skender

 

Lucija Zekić – Skender prisjeća se razdoblja provedenog u Bojni „Frankopan“:

„Zapovjednik „Frankopana“ Ilija Tot i Bruno Zorica – Zulu jedva su me primili u postrojbu jer ni oni nisu htjeli imati žene u borbenoj formaciji. Ipak, na nagovor mojeg prijatelja Mire Kralja, nekako su popustili pa sam pristupila „Frankopanima“, a kojima je već pristupila i druga vojnikinja Berislava Vučemil. Uslijedili su odlasci na teške terene istočne Slavonije i Baranje, potom borbena djelovanja na Južnom bojištu, a u povratku bi uvijek provodili intenzivne obuke u Kumrovcu i Žutici. Razdoblja u „Frankopanima“ sjećam se vrlo rado, jer ti su ljudi svi moja braća po oružju, ali sve to nekako mi je danas u magli. Stalno su se izmjenjivali tereni i obuke, katkad se uhvatim da krivo razmišljam kako su se neki događaji zbili na jednom, a ustvari su se zbili na sasvim drugom mjestu. To i ne čudi. Bilo je to iznimno stresno razdoblje za mene. Nova sredina, novi ljudi, odjednom si u postrojbi za specijalne namjene gdje se provodi krajnje zahtjevna obuka, a ti znaš da si bila na granici jer su te jedva primili u postrojbu. Zato sam sve radila kao robot i tjerala samu sebe da u ničem ne budem lošija od suboraca. Popusta nije bilo, a nisam ga ni tražila. Uostalom, i po karakteru sam takva. Radije ću glavom kroz zid nego tražiti protekciju. Uglavnom, iskazale smo se i Berislava i ja, ona je specijalizirala djelovanje maljutkama a ja protuavionskim topom 14.5 mm i PAT 20 mm. Što se pak obuke i treninga tiče, ni tu nije bilo nikakvog popusta. Ako nismo bili na terenu, onda smo dizali kondiciju pa ako je pod punom ratnom spremom trebalo za normu istrčati sat vremena, ja sam to odradila isto tako kao i ostalih 100 suboraca, štoviše trudila sam se biti među boljima“.

 - nastavlja se -

 

1. dio          2. dio         3. dio

 

 

foto: Tomislav Šulj/DPCM

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Moje domoljubne osjećaje najbolje opisuje:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png9.png1.png8.png8.png3.png6.png
Danas3209
Jučer10991

Trenutno

37
Online

Nedjelja, 25 Veljača 2018 08:51
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja