Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

SVJEDOČANSTVA HRVATSKIH BOJOVNIKA
Miljenko Filipović: Lucija nikada nije rekla da nešto ne može izvršiti, da je bolesna ili umorna
LUCIJA ZEKIĆ-SKENDER (2/3)

Lucija Zekić-Skender

 

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 

 

- nastavak

 

Krajem 1992. ukinuto je nekoliko specijalnih postrojbi GSHV-a: Bojna „Frankopan“, Bojna „Ban Jelačić“, Bojna „Kralj Tomislav“.

Pripadnici tih postrojbi uglavnom su se pridružili bojnama „Zrinski“ i „Matija Vlačić“, koje su ostale djelovati kao specijalne postrojbe GSHV ili pak drugim postrojbama HV. Neki su pak još određeno vrijeme djelovali dragovoljno unutar sustava i kasnije se priključili Bojni „Zrinski“ i u konačnici 1. hrvatskom gardijskom Zdrugu.

 

Lucija Zekić opet je pokušala pristupiti Bojni „Zrinski“, no iznova neuspješno, te je pristupila bojni „Matija Vlačić“. O toj postrojbi u monografiji „Zdruga“ navodi se:

„Ustrojavanje bojne 'Matija Vlačić' počinje krajem 1991. godine dolaskom instruktorskog tima iz Bojne „Zrinski“ u Opatiju, a za prvog zapovjednika Bojne imenovan je Čedo Blašković. Bojna u studenom 1991. odlazi na Istočnoslavonsko bojište, a potom se od prosinca iste godine prebacuje na područje zadarskog zaleđa gdje djeluje do veljače 1992. godine. Na području Novigrada, Podgradine, Pridrage, Starigrada te Paklenice postrojba sudjeluje u očuvanju položaja s drugim postrojbama HV. Nakon povratka s terena Bojna se smješta u Vojarnu „Šapjane”. U ožujku 1992. godine postrojba odlazi na Južno bojište gdje s ostalim postrojbama sudjeluje u zaustavljanju neprijateljskog napredovanja, posjedanju obrambenih položaja hrvatskih snaga i izviđanju neprijateljskih položaja. Početkom 1993. godine zapovijedanje Bojnom preuzima pukovnik Ante Žoni Maksan. Tijekom operacije „Maslenica“ Bojna djeluje na pravcu Seline – Rovanjska – Maslenica, a zapovjednik Bojne preuzima i zapovijedanje na spomenutom sektoru“.

 

Lucija Zekić prisjeća se kratkotrajnog djelovanja u bojni „Matija Vlačić“:

„Nakon što su „Frankopani“ rasformirani, dio suboraca ostaje sa „Zrinskima“, u Rakitju, a mi ostali smo otišli u Šepurine, u Zadar. S obzirom da zapovjednik „Zrinskih“, Miljenko Filipović, i dalje nije bio sklon primiti žene u borbenu formaciju, Ante Roso je Berislavi i meni nudio mjesto u upravi Glavnog stožera. Kako ni Berislava ni ja nismo htjele pristajati na uredska mjesta, a činovi nas nisu zanimali, general Roso izašao nam je u susret i poslao u postrojbu „Matija Vlačić“, u Šapjane. Dolje smo bili par mjeseci, sve do operacije „Maslenica“. U „Maslenici“ smo djelovali na području Ravnih kotara, gore kod Kašića, Islama Grčkog i Latinskog. Poginuli su i ranjeni su nam tamo dobri ljudi, i ja sam tamo ranjena. Nakon boja za Škabrnju imali smo okršaje kod Kašića gdje sam tijekom neprijateljskog minobacačkog napada od udara granate odbačena i ozlijedila sam kralježnicu. Na tom istom terenu zbio se kasnije i događaj koji će utjecati na moje pristupanje Bojni „Zrinski“. Naime, tijekom žestokih borbi trebalo je na bojišnicu dovesti nove ljude, osvježiti snage jer „Zrinski“ su već bili premoreni od svakodnevnih borbi. Na raspolaganju je bilo nekoliko manjih autobusa, ali nije bilo vozača da ih vozi. Miljenko Filipović zapovjedio je da se smjena mora obaviti, a ja sam se ponudila da ih prevezem. Bila je mrkla noć i borci nisu bili ni svjesni da ih žena vozi, sve dok ih nisam dovezla na bojišnicu. Nakon uspješno okončanih borbenih djelovanja „Zrinski“ se vraćaju u bazu u Rakitje, a uskoro, zahvaljujući zauzimanju Ante Mateškovića i drugih boraca, Miljenko Filipović Berislavu i mene napokon prima u postrojbu. Stvarno, ako smo obje bile jednako aktivne na bojišnici baš kao i svi drugi muškarci, nije bilo smisla da ne dobijemo šansu biti vojnikinje u najelitnijoj specijalnoj postrojbi Hrvatske vojske“.

 

Lucija Zekić - Skender

 

Postrojba za specijalne namjene Bojna „Zrinski“ utemeljena je 18. svibnja 1991. godine

Njezin prvi zapovjednik bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, a njegovim zamjenikom imenovan je bojnik Miljenko Filipović, obojica dočasnici elitnih postrojbi francuske Legije stranaca. Od 300 pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca za novoosnovanu postrojbu strogom selekcijom odabrano je 27 kandidata, kojima su priključena još dva pripadnika Antiterorističke jedinice MUP-a iz Lučkog.

Kandidati za Bojnu „Zrinski“ birani su prema najstrožim kriterijima; morali su biti mlađi od 25 godina, odličnoga zdravlja, neoženjeni te psihofizički spremni podnijeti najveće napore. Bojna „Zrinski“ ustrojena je s namjenom samostalnog djelovanja na cijelom teritoriju Hrvatske te za izvođenje diverzantskih akcija u dubinu neprijateljskog teritorija u obliku manjih borbenih skupina.

 

 

Ustrojena na legionarskim standardima Bojna „Zrinski“ djelovala je na svim bojišnicama

U zadarskom zaleđu, Hrvatskoj Kostajnici, Gospiću, Metkoviću, Kupresu, dubrovačkom zaleđu, a ratni put „Zrinskih“ završen je oslobodilačkom operacijom „Maslenica“. Time ratna priča „Zrinskih“ ne završava, nego naprotiv dobiva novu dimenziju.

 

Predsjednik Franjo Tuđman  donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog Zbora unutar kojeg je ustrojena najelitnija postrojba Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski Zdrug.

„Zdrug“ je osmišljen kao specijalna vojna postrojba (razine brigade) za obavljanje najsloženijih borbenih zadataka u svim uvjetima. U sastav „Zdruga“, osim pripadnika Bojne „Zrinski”, ušla je i 8. lako jurišna brigada Vojne policije i Specijalna postrojba GSHV Bojna „Matija Vlačić”. Zapovjednik „Zdruga“, general Miljenko Filipović obuku je organizirao za sve oblike specijalnoga borbenog djelovanja izvođenog s kopna, vode i iz zraka.

Unutar „Zdruga“, osim pješaštva, djelovalo je i oklopništvo, topništvo i padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Budući da je dio zapovjedništva vojnička znanja stekao u francuskoj Legiji stranaca, u obuci „Zdruga“ korištene su metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim ratnim iskustvima stečenim tijekom Domovinskog rata, ponajprije na „Commando“ tečajevima.

„Zdrug“ je imao vrlo važnu napadačku ulogu u oslobodilačkim operacijama: „Cincar“, „Zima ‘94“, „Bljesak“, „Skok 2“, „Ljeto ‘95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“ od kojih su neke izvodili u ekstremno teškim klimatskim i zemljopisnim uvjetima.

 

Miljenko Filipović, iako zapovjednik „Zrinskih“ i „Zdruga“, sudjelovao je u svim akcijama postrojbe, stoga ne čudi što je tijekom borbi na Južnom bojištu dva puta bio ranjen (1992. i 1995). Filipović je među prvima pristigao iz francuske Legije stranaca ne bi li se stavio na raspolaganje obrani Domovine, a iza sebe je ostavio respektabilnu vojnu karijeru. Naime,  Filipović je u Legiji bio dočasnik 2. padobranske pukovnije, štoviše bio je pripadnik voda takozvanih „operativnih skakača“ CRAP („Commandos de Recherche et d’Action dans la profondeur“), najelitnije cjeline ne samo Legije stranaca nego i Francuske vojske.

 

O djelovanju Lucije Zekić –  Skender, zapovjednik „Zrinskih“ i kasnije „Zdruga“ govorio je biranim riječima:

„Istina je, isprva smo bili skeptični po pitanju primanja žena u postrojbu. Naime, mi smo bili specijalna postrojba kojoj je i muškarcima bilo vrlo teško pristupiti. Pripadnici „Zrinskih“ izvršavali su najteže borbene zadaće i uz to su, kada ne bi bili na terenu, svakodnevno provodili iznimno zahtjevnu obuku. S obzirom da su zbog visokih kriterija koje smo postavili za prijem našoj postrojbi vrlo teško pristupali i muškarci, logično je da smo bili sumnjičavi po pitanju primanja žena. Ipak, u postrojbu smo naknadno primili nekoliko žena koje su se dokazale u svojim postrojbama, a potom i kod nas. Od svih su se najviše istaknule Lucija Zekić – Skender i Berislava Vučemil – Čičak koje su se obje već ranije dokazale kao primjereni vojnici u specijalnim postrojbama GSHV. Obje su dokazale da su zaslužile puno povjerenje svojih suboraca, nadređenih i mene kao zapovjednika Bojne „Zrinski“ i „Zdruga“… Iako žena, Lucija Zekić bila je sposoban vojnik kao i svi drugi pripadnici specijalne postrojbe. S puškom u ruci, u rovu, zajedno s muškim kolegama bila je jednako aktivna i na terenu, u obavljanju borbenih zadaća. Sve zadaće izvršavala je vrlo dobro, odgovorno i kvalitetno, baš kao i svi muškarci u postrojbi. Bila je izvrstan vojnik, disciplinirana i odlučna. Ponašala se vrlo primjereno, bila je pravi profesionalac, potpuno posvećena poslu i izvršavanju zadaća. Nikada nije koristila činjenicu da je pripadnica slabijeg spola, odnosno nikada nije rekla da nešto ne može izvršiti, da je bolesna ili umorna. Naprotiv, uvijek je izvršavala sve svoje obaveze i uz to se vrlo požrtvovno angažirala u padobranskoj obuci. Naime, Lucija je bila pripadnik 3. padobranske bojne, najelitnije postrojbe unutar „Zdruga“. Kako sam i osobno prošao iznimno zahtjevnu obuku u najelitnijoj padobranskoj postrojbi, 2. padobranskoj pukovniji Legije stranaca, vrlo dobro znam koliko je truda i odricanja potrebno uložiti da bi se postalo pripadnikom padobranske postrojbe. U svim vojskama svijeta padobranske postrojbe uvijek su elitne jedinice, spremne za izvršavanje najtežih borbenih zadaća, uključujući i djelovanje duboko u neprijateljskoj pozadini. Da bi vojnik mogao obavljati takve zadaće, on mora biti vrhunski obučen i itekako psihofizički spreman. Svi pripadnici naše postrojbe, napose pripadnici padobranske bojne, bili su spremni za to, a spremu su uostalom demonstrirali i više nego uspješno tijekom Domovinskog rata. Rame uz rame s njima, sve zadaće kao pripadnica padobranske bojne „Zdruga“ odgovorno i jednako kvalitetno izvršavala je naša Lucija Zekić – Skender“.

 

Lucija Zekić - Skender

 

O borbenim zadaćama koje je obavljala, kao i o ratnim iskustvima koje je prošla u postrojbama Bojna „Zrinski“, odnosno „Zdruga“, Lucija Zekić nerado priča.

„Prošla sam sve terene, sudjelovala u svim borbenim operacijama u kojima su sudjelovali pripadnici „Zrinskih“, odnosno „Zdruga“. O ratnim iskustvima ne volim pričati jer želim pamtiti lijepe stvari. Uostalom, ratne priče trebali bi pričati oni koji su bili istinski junaci, a zbog manjka sreće ostali su ratni invalidi. Što se mene tiče, ja sam sretna što sam bila pripadnicom elitne postrojbe za specijalne namjene, a pogotovo što sam dobila i mogućnost ostvariti veliku želju. Naime, početkom 1993. godine u „Zrinskima“ se počela intenzivno izvoditi padobranska obuka jer da bi se postalo pripadnikom Bojne „Zrinski“ trebalo je proći padobransku obuku, kao i ronilačku i sve druge vrste obuka. Na tu obuku se pristupalo po vodovima, a zahvaljujući pokojnom Aldi Lučevu uspjela sam u tome da i ja odem na obuku s 1. vodom, jer s obzirom da sam bila žena, nadređeni su govorili: „Ti ćeš kasnije“. Iako sam to: „Ti ćeš kasnije“ još mnogo puta slušala u vojnoj karijeri, ovaj puta, zahvaljujući Aldi, ja sam ipak prošla prvu padobransku obuku koja je obuhvaćala 10 skokova. Obuka se izvodila na Lučkom, skakalo se iz aviona AN 2. Kasnije smo skakali iz „osmice“, MI-8 helikoptera, najviše smo s njom radili za pripreme, za natjecanja i ostalo“.

 

Zbog potencijala iskazanog tijekom padobranske obuke Lucija Zekić postala je pripadnicom 1. satnije 3. padobranske bojne „Zdruga“. O najelitnijoj postrojbi u ratnoj monografiji „Zdruga“ zapisano je:

„U travnju 1994. ustrojena je 3. gardijska padobranska bojna. Za njezina je zapovjednika imenovan bojnik Ante Filipović, a za zamjenika satnik Marijo Šimović. Nakon provedene operacije „Oluja“ zapovijedanje postrojbom preuzima satnik Siniša Rimac. Bojna je po ustroju bila sastavljena od Zapovjedništva bojne, Zapovjednog voda te triju padobranskih satnija. Padobranska bojna „Zdruga“ bila je jedina padobranska postrojba unutar Hrvatske vojske. Bojnu su činili mladi, obučeni i visoko motivirani pripadnici, koji su u prosjeku bili najmlađi i fizički najspremniji u „Zdrugu“. Postoji izreka koja se često koristi u raznim vojskama svijeta, a glasi: „Pripadati padobrancima znači pripadati eliti”, koja se u potpunosti može primijeniti i na pripadnike Padobranske bojne „Zdruga“. Osim za padobranstvo, bili su obučeni i za druge borbene specijalnosti kao što su alpinizam, ronjenje, diverzantska borba, itd. Veći je dio gardista iz Padobranske bojne dobro poznavao rukovanje oklopnim i topničkim borbenim sredstvima. Bojna je bila opremljena vrhunskim pješačkim naoružanjem, protuoklopnim sredstvima te minobacačima kalibra 60 mm. Također je bitno istaknuti da je u Padobranskoj bojni bio iskusan instruktorski tim za vojno padobranstvo koji je provodio izobrazbu pripadnika „Zdruga“, kao i ostalih pripadnika HV. Instruktorski tim nosio je ime „Crne vrane“. Uz ostalo, predstavljao je padobransku reprezentaciju HV na 2. svjetskim vojnim igrama i na ostalim natjecanjima u padobranstvu. Pripadnici 3. gpb sudjelovali su u svim operacijama u kojima je sudjelovao 1. hrvatski gardijski Zdrug“.

 

Lucija Zekić - Skender

 

Valja istaknuti kako se padobranska obuka u sklopu specijalnih postrojbi GSHV počela izvoditi još 1992. o čemu u monografiji piše:

„Nakon demobilizacije Samostalnog zrakoplovnog voda „Osijek” 1992., dio njegovih pripadnika premješta se u zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane u Zagrebu. Nakon dolaska pripremali su se za osnivanje voda instruktora vojnog padobranstva. Tako u kolovozu 1992. zbog potreba postrojbe pripadnici instruktorskog tima prelaze u Bojnu „Zrinski” gdje počinju provoditi temeljnu padobransku izobrazbu pripadnika bojne. Instruktori padobranstva Zdravko Babić, Tihomir Opačić, Darko Reinspach, Božidar Rutnik i Silvije Mikuška odradili su teorijsku nastavu s prvom grupom kandidata. Praktični dio izobrazbe izvodio se na Aerodromu „Danica” u Koprivnici iz aviona AN-2 i s posuđenom opremom zrakoplovnih klubova. Pripadnici Bojne „Zrinski” uspješno su završili praktični dio izobrazbe te su prosječno imali po 15 skokova bez ijedne ozljede. Završetak izobrazbe obilježen je skromnom svečanošću na Aerodromu „Danica” gdje je brigadir Josip Čuletić uručio diplome i značke prvoj generaciji vojnih padobranaca Hrvatske vojske“.

 - nastavlja se -

 

1. dio          2. dio          3. dio

 

foto: Tomislav Šulj/DPCM

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 254 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja