Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

SVJEDOČANSTVA HRVATSKIH BOJOVNIKA
Ja traume nisam imala zbog rata, nego zbog gašenja „Zdruga“; imala sam 300 ljudi, divnih ljudi koji me vole i koje ja volim
LUCIJA ZEKIĆ-SKENDER (3/3)

Lucija Zekić - Skender

 

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 

 

- nastavak

 

Isti instruktori su padobransku obuku nastavili izvoditi i nakon formiranja „Zdruga“, ali kao sustavnu obuku unutar 3. padobranske bojne.

 

Lucija Zekić – Skender prisjeća se:

„Zdravko Babić, Tihomir Opačić i Darko Reinspach, te pokojni Borislav Rutnik i Silvije Mikuška bili su instruktori padobranaca „Zdruga“. Oni su izdvojili nas desetak koji smo bili najbolji, najtalentiraniji. Konkretno, izabrali su: Maria Primorca, Marka Badrova, Josipa Miljanića, Marka Čička, Milu Zrna, Sinišu Kulundžića, Miljana Galića, pokojnog Daria Tomaševića, Nikolu Štorgu, Abya Selimovića i mene. Nakon selekcije od nas su ustrojili dvije ekipe koje su se aktivno nastavile baviti padobranstvom, ali smo i ujedno pomagali instruktorima u obuci svih pripadnika brigada HV koje su njihovi zapovjednici slali na padobransku obuku. Zapravo, mi smo se odmah počeli baviti i sportskim padobranstvom. Već nakon 50 odrađenih skokova išli smo se natjecati kao sportska ekipa „Crne vrane“, i to s onima koji su iza sebe imali odrađenih već 300 ili 400 skokova. Svaki od nas imao je svoje ustrojbeno mjesto, postavljenje s obzirom na dužnosti u vodovima kojima smo pripadali. Sportsko padobranstvo nije ni na koji način utjecalo na obavljanje naših zadaća u „Zdrugu“. Izvršavali smo uredno sve obaveze i odlazili smo u svaku akciju u kojoj su sudjelovali pripadnici „Zdruga“. Borbeno smo djelovali u operacijama: „Cincar“, „Zima ‘94“, „Bljesak“, „Skok 2“, „Ljeto ‘95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“, a kada bi nam obaveze dopuštale slobodno vrijeme koristili bi kao pripremu za natjecanje. Natjecanja su se najčešće održavala vikendima tako da ni na koji način nisu utjecala na naše vojne obaveze. Pojednostavljeno, sve do kraja Domovinskog rata mi smo ratovali i paralelno smo se pripremali i odlazili na natjecanja u padobranstvu. Nažalost, u tom ritmu ratovanja i priprema za natjecanja, nama je u operaciji „Maestral“ poginuo član ekipe Dario Tomašević, zajedno s dozapovjednikom „Zdruga“ Antom Šaškorom. Tomašević je do pogibije već sakupio više od 200 skokova, što dovoljno govori koliko smo revno trenirali između odlazaka na bojišnicu i sportska natjecanja“.

 

Lucija Zekić - Skender

 

Nakon završetka Domovinskog rata pripadnici Zdruga postali su još aktivniji na sportskim natjecanjima gdje su postigli zavidne rezultate.

 

U monografiji „Zdruga“ navodi se:

„Padobranski je tim Zdruga, koji je ujedno bio i reprezentacija Hrvatske vojske, sudjelovao na mnogim natjecanjima i ostvario zapažene rezultate: dva je puta bio ekipni prvak Hrvatske, osvojio je ekipno drugo mjesto na Europskom kupu, pojedinačno prvo mjesto na Europskom kupu“.

 

Lucija Zekić bila je osvajačica navedenog Euro-kupa u Grazu, te se prisjeća prvih koraka u sportskom padobranstvu:

„Padobranska obuka započinje s raznim predavanjima; o teoriji skoka, o meteorologiji, o poznavanju padobrana, opreme, itd. Kako su naša baza u Rakitju i Lučko bili blizu, tamo smo u hangarima, ako bi vani vrijeme bilo loše, održavali obuku. Učili bi slaganje i preslagivanje padobrana. Avion je bio prizemljen, pa bi vježbali kako izgleda odvajanje, kako izgleda skok iz aviona. U normalnim okolnostima obuke bi trajale otprilike mjesec dana, no bio je rat, često se moralo na teren pa se katkad obuka ubrzano provodila i za desetak dana. Nakon teoretske obuke pristupalo se testiranju gdje je kandidat pokazao znanje o onome što je dotad slušao i naučio. Naravno, imali smo liječnički pregled, kao i razne psiho-fizičke testove. U počecima nažalost nismo imali odgovarajuću opremu i pomagala, pa ni ozljede nisu bile rijetkost. Nas desetak sa sportskog padobranstva trebali smo dobiti i licencu za skakanje na natjecanjima. Za tu dozvolu trebali smo imati odrađenih 50 skokova. Uz skokove u vodu, za licencu je trebalo izvesti i nekoliko skokova s preko 3000 metara,  a od toga mora biti minimalno 20-30 skokova u slobodnom stilu, to znači da sam otvaraš padobran, a ne više mehanizam. Uglavnom, s odrađenih 50 skokova počeli smo se i natjecati. Na natjecanjima ekipu čini pet ljudi. Kad bi se održavalo vojno natjecanje, onda nas je skakalo pet plus jedan. Ja bi samostalno nastupala, a dečki kao ekipa, njih pet. No moglo se i kombinirati. Nekad bih i ja s njima skakala, pa bi to bilo četiri plus jedan. Natječemo se već od 1994., a svake godine natjecanja idu po otprilike istom rasporedu. Natječemo se na Kupu Alpe Adria: Beluno, Bolzano, Verona (Italija), Rijeka. Potom su tu stalna civilna državna prvenstva, pa Čakovec kup, Memorijalni kup slavonskih zrakoplovaca (Đakovo, Cerna, Osijek), te Daruvar kup. Ovisno o rasporedu, natječemo se u četiri do pet regionalnih vojnih kupova svake godine. Natjecali smo se na svjetskom prvenstvu svake druge godine. Valja istaknuti sudjelovanje na vojnim igrama u Rimu (1995.) i u Zagrebu (1999.), kao i Europsko prvenstvo u Belgiji (1997.). Uz sva ta natjecanja, skakali smo na mimohodima i sličnim prigodama. Ja sam kao jedina padobranka Hrvatske vojske bila ujedno i članica civilne padobranske reprezentacije u sastavu: Helena Janson, Danijela Reinspach, Veselka Pirc, Ivana Revgar, Sanja Grgić, Jadranka Zaradić, Lucija Zekić. Uglavnom, išli smo na državna, na europska, na svjetska prvenstva, na Olimpijade, svugdje. Svima smo bili zanimljivi stoga što smo bili padobranska ekipa elitne vojne postrojbe, a posebno smo bili zanimljivi kolegama iz vojnih ekipa, na vojnim natjecanjima, jer iako smo svi bili profesionalna vojska, mi smo jedini imali ratno iskustvo. Moram napomenuti da smo u pripremama dosta radili s Česima i Slovencima, a oni su bili vrh svjetskog padobranstva. Mi bi odlazili kod njih, oni bi dolazili kod nas, mijenjali smo se. I jedni i drugi bili su svjetski prvaci tako da smo učili od najboljih. Zato smo mi počeli ostvarivati rezultate s odrađenih 500-600 skokova kao neki s 3 ili 4 tisuće skokova. Primjerice, ja kad sam pojedinačno osvojila prvo mjesto u Grazu, tada sam imala odrađenih oko 900 skokova, a pobijedila sam Irenu Avdelj koja je imala oko 6000 skokova i jednu skakačicu iz Švicarske koja je imala 4800 skokova. Sve to ostvarili smo u skromnim uvjetima kakvi su već i mogli biti u zemlji koja je tek izašla iz rata. Koliko smo resursa dobili, toliko smo ih i iskoristili, primjerice sati naleta helikoptera. To samo govori koliko smo bili dobri jer smo se sa svojih od 500 do 1500 skokova, natjecali sa ekipama koje su imale 5-6 tisuća skokova. Uvjeti svih tih ekipa spram uvjeta u kojima smo mi funkcionirali nisu bili usporedivi. Oni su za to što skaču i pripremaju se za natjecanja bili plaćeni od njihovog ministarstva obrane, a mi bi za naše uspjehe dobivali za nagradu slobodne dane. Uz to smo svi mi iz ekipe, svaki u vodu kojem je pripadao, uredno obavljali sve vojne dužnosti. Baš zbog toga što se stalno mijenjao ritam odlazaka na teren i natjecanja vikendima, ne sjećam se da sam imala slobodan vikend kojeg nisam iskoristila za pripremu, a godišnji odmor nisam koristila tamo negdje do 1998., i to zato što smo tijekom tog ljeta bili na natjecanjima.  Bio je to naporan ritam; pripreme za natjecanja počele bi već krajem ožujka i otada pa do studenog mi smo svaki vikend imali natjecanje ili se pripremali za natjecanje. Ujedno, biti pripadnik specijalne postrojbe i reprezentativac u sportskom padobranstvu iziskivao je običnom čovjeku teško zamisliva odricanja. Ja ne samo da se ne sjećam slobodnih vikenda, nego se ne sjećam ni da sam danima imala nekog slobodnog vremena. Dan bi završavala već u 10 navečer kada bih premorena pošla spavati. Ujutro je dizanje prije 5 sati, kako bih već u 6 sati bila s izviđačima na plivanju u bazenu u Daničićevoj ulici, kod Doma sportova. Morala sam puno plivati zbog stalnih ozljeda ligamenata koljena. Nakon toga išlo bi se na postrojavanje u 7 sati, pa se potom odrađivalo što je već po rasporedu obaveza. Kada bi sve obaveze izvršili, odlazili bi vježbati za skakanje. Kad bi u 16 sati završio radni dan, svi bi išli kući, a ja idem u teretanu zbog jačanja koljena. Ozljeda je bilo više, a krenulo je od operacije „Maslenica“. Tamo sam ozlijedila kralježnicu i ta je ozljeda obilježila moju skakačku karijeru. Kako sam se intenzivno bavila padobranstvom, ta se ozljeda sve više pogoršavala. Uz to, nema što još nisam ozlijedila od udaraca u doskocima, a najčešće koljeno, ligamente koje zbog stalnih odlazaka na natjecanje nikad nisam stigla operirati. Trebala sam ih operirati 2000., pa 2001., ali sam odgađala operaciju. Liječnici su mi još 2001. rekli da više nije pametno skakati zbog kralježnice. Jedan disk je otišao, tri kralješka također, i onda je to bilo jako opasno. Moglo se dogoditi da u jednom skoku ostanem invalid, a isto tako da skočim još 300 skokova bez posljedica, tako su me upozorili. Ipak, ja sam s tim ozljedama napravila još oko 1500 skokova i odradila razna natjecanja. Gips, nema gdje ga nisam imala. Ruke, noge, sve, ali te ozljede ipak se, uz malo sreće, mogu sanirati bez dugoročnih posljedica. No, kralježnica je bila ta koja mi nije dala da se dalje profesionalno bavim padobranstvom. Ukupno sam odradila oko 1700 skokova, a skakala bih ja i dalje, ali su rasformirali „Zdrug“ i onda sam donijela odluku da prekidam“.

 

Prvi hrvatski gardijski Zdrug, najelitnija postrojba Hrvatske vojske, i u mirnodopskom razdoblju nastavila je izvoditi specijalističke obuke, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta. Ipak, „Zdrug“ je neočekivano ugašen u ožujku 2000. odlukom predsjednika Stjepana Mesića.

U javnosti su prikazivani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvršiti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime je na neobičan način, zapravo bez ikakvog racionalnog objašnjenja, obrazložena nimalo mudra odluka o gašenju najelitnije postrojbe Hrvatske vojske.

 

Lucija Zekić - Skender

 

Lucija Zekić prisjeća se:

„Bio je to šok. Ja sam se tada spremala za svjetskog prvaka i svatko od nas padobranaca pripremao se za neko natjecanje. Mi smo od 1997. stvarno imali vrhunsku opremu, imali smo dobre rezultate i tko zna gdje bi nam bio kraj. Unatoč ozbiljnih ozljeda bila sam iznimno motivirana za skakanje, kao i uostalom, i većina kolega, a koji su skakali s prostrijelnim ranama ili sličnim ozljedama. I onda je odjednom, kao grom iz vedra neba, došla odluka o gašenju postrojbe. Znali smo da to nije ispravno, ali što napraviti, mi se nismo bavili politikom. Ti si vojnik. Slušaš zapovijedi i izvršavaš ih. Svatko od nas otišao je na svoju stranu, u neku postrojbu. Prvo sam pošla na bolovanje sanirati sve ozljede koje sam nakupila tijekom godina. Još sam neko vrijeme ostala u sustavu, ali ne zadugo. Otišla sam u mirovinu koju sam po svim kriterijima zaslužila jer više nisam mogla psihički izdržati. Kad ne mogu raditi ono što stvarno volim, onda više nema smisla biti dio toga. Nažalost, kako su „Zdrug“ rasformirali, obilo mi se u glavu što sam propustila sva napredovanja, odnosno sva školovanja. Doduše, pitanje je koliko sam toga propustila zbog stalnih treninga i natjecanja, a koliko  stoga što nije bilo nečije volje. Pritom, silno sam voljela svoje suborce i oni su obožavali mene, to su moja braća. I naš zapovjednik, Miljenko Filipović kao negdašnji padobranac u Legiji silno se ponosio s nama. On nam je stvarno maksimalno pomagao da uklopimo to što smo djelovali kao sportska ekipa u sklopu naših obaveza unutar satnije. No, imala sam određenih problema s nadređenima jer sam bila žensko. Ne sa svima, riječ je o jednom ili dva čovjeka, ali to su bili ljudi koji su odlučivali. Primjerice, ja osvojim zlatnu medalju na Europskom kupu i za nagradu dobijem dva slobodna dana od generala Filipovića. Želim ih iskoristiti u četvrtak i petak kako bih spojila slobodan vikend da odem posjetiti roditelje u Bosnu. Ali meni zapovjednik kaže da ih ne mogu koristiti u te dane, nego kad on hoće i onda to bude nakon pola godine. OK, ne zamjeram mu čak ni danas, to je tako bilo, to je vojska. Ali bilo je tako i bilo je toga. Od svega najviše me boljelo što me zapovjednik u satniji ocjenjivao drugačije od muškaraca. Umjesto: „Naročito se ističe“, on mi zapiše ocjenu: „Ističe se“. Pitam ga zašto je tako, kad prednjačim po rezultatima, a on kaže: „Lucija, ti si dobra, ti si super, ali žensko si. Ne mogu ti dati tu ocjenu“. Smiješno, zar ne, pripadam padobranskoj postrojbi, reprezentativka sam, osvojim Europski kup, ostvarim najjači rezultat što ga je itko postigao, a ne dobivam najbolje ocjene. S tim da sam uvijek bila među boljima i po svim drugim kriterijima za ocjenjivanje; od gađanja pa čak i do trčanja, iako s trajno oštećenim koljenom. Zapravo, tada to nisu bili neki veliki problemi. Bila je to ona klasična, muška nesnošljivost pojedinaca spram žena što me je smetalo, ali me nije remetilo. Nasuprot tome imala sam 300 ljudi, divnih ljudi koji me vole i koje ja volim. No, kasnije se ispostavilo da je to ipak bio problem jer mogla sam, a nisam uspjela, više napraviti u vojnoj karijeri. Ja sam se sva davala za vojsku i padobranstvo, a zapravo je čak i ta aktivnost u padobranstvu postala razlog nekome što me nije slao na školovanja. Naime, ja sam još 1992. u „Frankopanima“ bila po činu stožerni narednik, a taj čin sam obnašala do kraja devedesetih, sve dok nisam dobila unaprjeđenje za svega jedan čin, u rang časničkog namjesnika. To je bilo zato što nisam išla na školovanje, a izgovor je bio da je tome razlog postavljenje koje sam obnašala zbog skakanja. Teoretski točno, ali moglo se, jer bilo je časnika koji su formacijski bili na jednom mjestu, a radili su drugo nešto. Pritom, moram naglasiti, i drago mi je, Berislava je u međuvremenu nastavila fakultet. Mi smo obje upisale kriminalistiku, međutim ja sam se sva dala u padobranstvo, a ona je nastavila školovanje i ostala je djelatna u Zboru, na Pantovčaku. Fakultet, nažalost nikada nisam završila iako sam ga iza rata mogla nastaviti. Međutim, natjecanja su velika obaveza, a ja sam bila pripadnica i vojne i civilne ženske reprezentacije. No odjednom je sve to stalo, nestalo kao da nikad nije postojalo. Zbog toga sam onda prolazila krize kao i svi drugi suborci. Glupo zvuči, ali ja traume nisam imala zbog rata, nego zbog gašenja „Zdruga“. Nisam imala potrebu spavati po dva-tri dana, a nisam se pritom htjela kljukati tabletama. Osamljivala sam se, pa čak ni sa obitelji dugo nisam bila u kontaktu jer osjetili bi po glasu da nešto nije u redu. Imala sam gadnu krizu, trebalo mi je dvije-tri godine da ju premostim. Onda sam radila svašta, tražila sam se. Počela sam volontirati na seminarima kod velečasnog Zlatka Sudca još tamo 2004., i sada u zadnje tri godine zadužena sam kao suorganizator za organiziranje tih seminara na području Dalmacije. Tako sam nekako i pobjegla iz Zagreba, pobjegla od svega što se događa sa i među braniteljima. Uz to, za saniranje silnih ozljeda što može bolje poslužiti nego more i morski zrak? Našla sam na moru mir, našla sam mnogo toga što sam propustila služeći vojsku. Ali, ne žalim ni za čim. Naprotiv, služenje najelitnije vojne postrojbe definitivno je moje najljepše razdoblje u životu. Odricala sam se svega, sva sam se davala, a iako s druge strane nisam imala slobodno vrijeme i nisam napredovala, ja ipak ne žalim. To je sve Božja volja. Nekad nisam imala vremena ni za izlaske ni za vezu, a danas imam svoj mir i pritom sam upoznala i udala se za Ivana, s kojim živim u skladnom braku. Tko zna, možda ću jednog dana, onako za svoj gušt, opet skakati i s padobranom“.

Lucija Zekić - Skender

 

- KRAJ -

 

 

1. dio          2. dio          3. dio

 

foto: Tomislav Šulj/DPCM

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 241 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja