Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

SVJEDOČANSTVA HRVATSKIH BOJOVNIKA
"Ja sam Blago Zadro...", umjesto nadobudnog zapovjednika vidjeli smo skromnog čovjeka koji nigdje nije žurio
PETAR JANJIĆ - TROMBLON (2/5)
 

Petar Janjić Tromblon

 

 

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 

 

 

PETAR JANJIĆ - TROMBLON

Na Vukovar se sjatila sva sila šljama iz Srbije.

Svi pijanci, propalice i zatvorenici, svi probisvijeti i sitni džepari, došli su pljačkati u ime srpstva i "ugroženosti" srpskog naroda od "ustaša".

 

 

- nastavak

 

Kako je i Samuraj imao Motorolu, pratili smo i razgovore četničkih zapovjednika. To je bio jedan od najomiljenijih oblika zabave jer smo se od svakakvih mišljenja i odluka te psovki koje su izgovorili njihovi “genijalci”, valjali od smijeha. Samuraj je nebrojeno puta ulazio u njihove razgovore i pravio pomutnju kao i prepucavanje tko će dobiti rat i tko bi se trebao predati.

Tako mu u vezu upada biser kojeg sam ja nazvao “major Lukić”, i počinje rasprava o ustašama i četnicima. Laje on, laje kako smo svi mi Ustaše, a kako oni nisu četnici nego JNA. Samuraj ga lagano provocira i blago mu govori kao svom djetetu:

“Zar ste vi svi oficiri JNA tako nekulturni zato što vam je svaka druga riječ psovka?”. Ovaj puca po šavovima i još žešće počne psovati uz tvrdnje da smo mi nekulturni. A Samuraj nastavi mirno laganim tonom kako smo mi katolici dobro odgojen narod. A na to će “major Lukić”: “Svi ste vi Ustaše, a i Papa je Ustaša!”. Mi se kidamo od smijeha, a Samuraj odapne kao iz topa: “Ako je Papa Ustaša onda je Bog Hrvat”. “Major Lukić” počinje svu salvu psovki i prijetnji, a Samuraj lagano ugasi motorolu.

 

 

Uskoro počinju napadi aviona 

Promatramo sve manevre koji se događaju nad Borovom potpuno pripravni da zapucamo ako se koji avion pojavi u našoj blizini. Vidimo dva MIG-a 21 i jednog G-4, kao istovaruju svoj smrtonosni teret i u velikom luku nestaju preko Dunava u Srbiju. Odjednom mala točkica postaje avion. Svi skačemo i čekamo spremnih pušaka i mitraljeza. Govorim im brzo: “kada dođe oko četiri stotine metara svi rafalom u jednu točku ispred njega”. Bio je to stari Galeb i kada je došao u poziciju za pucanje otvorili smo paklenu vatru računajući da mora dobiti po koji metak, nadajući se da bi možda bio i presudan. Pucamo mi kao skupina vragova, nas tridesetak i Galeb se počeo njihati i ljuljati gubeći pravac leta.

U trenutku preleta mogli smo vidjeti glavu pilota koji je gledao u nas. Iako je avion bio pogođen pilot je uspio izbaciti veliku bombu, koja je pogodila podnožje željezničkog mosta preko rijeke Vuke. Most nije ni oštetio jer bomba nije pogodila svoje ciljano mjesto, a zasluga za to je nesumnjivo bila naša. Pratimo uzbuđeno njegov let navijajući da padne vrišteći i trčeći oko kuće. Njišući se i gubeći brzinu avion se kretao u smjeru Mitnice i tada dolazi do prave euforije. Eksplodira u zraku!

Nije bitno da li su ga još neki dečki gađali ili smo sami srušili taj Galeb, bitno je to da je dobrano dobio od nas Šumara i da četnici znaju da ne mogu nekažnjeno letjeti preko naše šume.

 

Tih dana dogodili su se i najveći napadi na Vukovar, a koji su trebali imati konačni cilj munjevit prodor i sveukupno razbijanje glavnine naših snaga i početak predaje preostalih branitelja te pad grada. Najveći napadi na Vukovar bili su 5. i 14.9. 1991. te 5.10.1991. godine.

Napadi su se dogodili na Trpinjskoj cesti u kojima je Hrvatska garda na čelu sa generalom Zadrom uništila 30-ak tenkova i transportera te tako pokazala da njihovi blic-krigovi  ne pale kod hrvatske vojske, a pogotovo ne kod Blaginih ljudi.

 

U to vrijeme pravo ludilo je bilo čuti i pripadnike svih mogućih formacija koje su se javljale preko veze.

Na Vukovar se sjatila sva sila šljama iz Srbije. Svi pijanci, propalice i zatvorenici, svi probisvijeti i sitni džepari, došli su pljačkati i u ime srpstva i ugroženosti srpskog naroda od ustaša.

Našli su svoje mjesto pod zapovjedništvom likova iz babaroginog vrta  kao što je bio: Arkan, Šešelj, Badžo, Kapetan Dragan, Martićeve Knindže, regularna vojna policija, niški specijalci, regularna vojska, dobrovoljci iz Srbije i mnogih znanih i neznanih krvnika. Sve su koordinirali i uvodili domaći Srbi kalibra Miroljuba Vojnovića - Zagora-te-neja.

Ta smiješna imena izazivala su u nama podsmjeh i nismo niti jednog trenutka pomislili da su oni nekakav ozbiljan protivnik kojeg bi se trebalo poštivati i plašiti. Znali smo da te budale samo imaju svu silu skalamerije od svih vrsta oružja i kalibara pa do aviona. Sva sreća da budale nisu imale atomsko naoružanje jer bi ga u ljutini što ne mogu zauzeti Vukovar sigurno i upotrijebile. Pa njima nije bilo dovoljno sve to silno naoružanje na kopnu i u zraku, nego su Dunavom doplovili sa svom silom brodova koji su bili naoružani raketama i topovima. “Četnici nas jedino još nisu napadali ispod zemlje, zato što su lijenčine koje ne vole lopatu” govorio bih mojim najboljim ratnim prijateljima iz Rupa, Bojanu i Vlatku, koji bi se tada valjali od smijeha.

 

Slušamo mi tako kako bruji i odzvanja po Borovu naselju, a Vlatko Šokčević i Bojan Vilenica napadnu Šumara, kako je dosadno i da ne bi bilo loše otići malo do Borova i protegnuti noge i pomoći malo braći po krvi. Šumar kao Šumar, gleda ljude ubijene od dosade i zapovijeda pokret. Zeko Niko pali kombi, a Samuraj svoju produženu Ladu, koju ne daj Bože da pogodi granata jer nas ne bi bilo ni u atomima. Imala je pun gepek mina, eksploziva i granata. Svi se opet guramo, započinje pjesma i zezanje i krećemo na put za još malo uzbuđenja, krvi i znoja. Svi sklopovi obrane koje su prošli Šumari, a koje su držali branitelji kao punktove na pojedinim dijelovima grada, ne bi ni profesionalne specijalne postrojbe bolje odradile.

Ovoga puta stižemo bez kiše granata i dolazimo u štab obrane Borova.

Sjedamo za stol, a oko nas nekoliko užurbanih boraca. Nose plate s jelom i pićem i nitko od njih ne spominje da idemo u borbu. Mi se gledamo, osvrćemo kako bi prepoznali tko tu zapovijeda, ali nismo mogli prepoznati nikakav autoritet. Zamišljali smo da će nas dočekati netko okružen naoružanim čuvarima. Htjeli smo karte i planove iz kojih se vidi gdje trebamo ići i gdje trebamo udariti, a na stolu plate s prasetinom i hladno pivo i sokovi. Dečki polako počinju jesti, a ja pitam: “Tko je ovdje zapovjednik i gdje vam je onaj Blago Zadro? Pa ljudi nismo mi ovdje došli jesti”.

Tada jedan od onih koji je služio i stavljao hranu na stol odgovori. “Prvo se vi najedite pa ćete onda na dogovor. Ja sam Blago Zadro”. Ostao sam bez teksta i pogledao u smjeru Samuraja koji se blago smješkao jer on je poznavao Blagu. Ali umjesto nadobudnog zapovjednika vidjeli smo skromnog čovjeka koji nigdje nije žurio. Kada smo se kao odmorili, objasnio nam je gdje su naši položaji, a gdje četnički i predložio je nekoliko terena na koje smo se mogli rasporediti. Pustio nas je same da si odaberemo koji je pravac nama samima najviše odgovarao. Tvrdio je da nema manje ili više opasnih mjesta i da su sva gadna i iznimno opasna ali da oni sve mogu kontrolirati. Sasvim obično i jednostavno je rekao da je čuo za našu postrojbu i da mu je drago da smo mu u “gostima i da se osjećamo kao kod kuće”. Nasmijao se i mi smo se potpuno opustili.

 

Znali smo da će nam na Trpinjskoj cesti biti odlično. I bilo je. Odabrali smo Hercegovačku ulicu i zatim nam je Zadro dodijelio dvojicu vodiča jer se do tih položaja moralo ići kroz bašte. Tu se mi Šumari prvi puta i kidamo kao cjelina i raspoređujemo na nekoliko različitih točaka. Dolazim na kraj Hercegovačke ulice gdje je postavljena dobro organizirana obrana sastavljena od minskih polja i punktova po kućama. Njima je svaka kuća bila punkt i iz svake kuće su napadali na nadolazeće grupe četnika. Služili su se taktikom specijalnih postrojbi: dočekaj pa napadni, propusti pa zatvori izlaze i onda uništi. Prekrasno, nema što.

Nalazio sam se u društvu elitnih boraca iz Borova: Marinko Antunović-Bosanac, Robert Zadro i ostali veliki borci koji su to pokazali u slijedećih nekoliko bitaka. Nisam morao dugo čekati, a kako je već bilo kasno popodne, Bosanac je rekao da četnici neće otići spavati bez još jednog udara.

Krenuli su sa nekoliko vodova specijalaca iz Niša nadirući kroz kuće i bašte. Potpuno spremni čekali smo ih sve dok se njihova većina nije uspjela prebaciti u zonu našeg djelovanja iz koje im više nije bilo povratka. Između naših i njihovih prvih linija bila je ničija zemlja, to jest prostor od dvije stotine metara koji je bio nazovi tampon zona. Kako je to bio teren koji su naši dečki odlično poznavali više je koristio nama nego četnicima. Nakon ulaska u našu zonu i gledanja na tridesetak metara njihovog pregrupiranja, prebacivanja i napredovanja, Bosanac i dečki su kao po zapovjedi otvorili vatru iz svih oružja. Nekolicina najbližih četnika smrtno pada, ostali se sklanjaju u kuće.

I sada počinje prava stvar.

Dvije grupe naših gardista za koje nisam znao da su blizu nas, zatvaraju bokove i ulaze u kuće gdje su glavnine njihovih snaga ušle prije samo nekoliko minuta. Zatim Bosanac vodi cijeli vod, nas koji smo osiguravali prodor iz Hercegovačke ulice u napad i završno čišćenje. Sve je to trajalo nekih pola sata i kompletno područje je bilo osigurano i čisto. S obzirom na veličinu i ozbiljnost akcije samo su dvojica gardista bila ranjena što je u meni izazvalo divljenje. Ta akcija im je povećala arsenal za dvadesetak pušaka i pištolja i podigla ionako visoki moral. Bilo je iznimno i na čast djelovati s tako uigranom borbenom ekipom, koja je po meni bila jedna od najboljih u cijelom Vukovaru.

Kako je bio zamišljen, postavljen i od početka korišten način i ustroj obrane nije se mnogo mijenjalo u pristupu i upotrebi sredstava obrane do samog pada grada. To je značilo, udari brzo i snažno i još se brže i snažnije povuci i promjeni pravac udara, a zatim ga ponovi do konačnog razbijanja agresora. Na ovaj inteligentni način obrane lomili smo svaki pokušaj agresora ka zauzimanju bilo kojeg dijela grada, a pogotovo je to bilo učinkovito za uništenje njihovog morala jer su u svakom okršaju gubili mnogo ljudi. Tu taktiku brzine i iznenađenja obilno su koristili i dečki sa Trpinjske ceste.

Ratna akcija i njeno planiranje i izvođenje zahtijevalo je maštu i improvizaciju i ovisila je o sposobnosti, hrabrosti i promućurnosti svakog pojedinca ponaosob. Pojedinac je bio taj koji je odlučivao i nosio najveći teret odgovornosti u svim važnim akcijama. To su sve imali dečki sa Trpinjske ceste kao da su s tim odlikama i rođeni.

Prekrasno je bilo vidjeti desetak uništenih tenkova koji su nepomično govorili da ovim putem Hrvatska neće biti pokorena i da, dok nas sve ne potuku Vukovar neće pasti.

 

 

- nastavlja se -

 

prvi dio

drugi dio

treći dio

četvrti dio

peti dio

 

 

foto: DPCM

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

Autor: Mario Mehaković

Izvor: Petar Janjić - Tromblon, 'Žedni krvi, gladni izdaje'

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 247 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja