Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

SVJEDOČANSTVA HRVATSKIH BOJOVNIKA
VINOGRADSKA ULICA - ULICA SMRTI, poligon za odstrel branitelja koji su svakodnevno imali ulogu glinenih golubova
PETAR JANJIĆ - TROMBLON (4/5)
 

Petar Janjić Tromblon

 

 

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 

 

 

PETAR JANJIĆ - TROMBLON

Kompletan  sastav Slavonsko-brodske policije i svih drugih koji su osiguravali cestu premještaju na osječko ratište.

Vukovar ide na klanje...

 

 

- nastavak

 

Došla je večer i borbe su stale. Opet smo se svi okupili u jednom podrumu, ali ovaj put su i svi šumari bili na broju. Nismo imali nikakvih gubitaka.

 

Da je bilo i komičnih situacija pokazuje i slijedeća akcija.

Oko jedanaest sati navečer dolazi Bosanac i poziva da uništimo jedan transporter koji je došao u tampon zonu. Krenemo Bosanac, Šumar, Samuraj i ja kroz vrtove i bašte polako se probijajući prema mjestu gdje je stajao transporter. Ponio sam samo dvije tromblonske mine siguran da će to biti dovoljno. Jedna je bila bez osigurača a druga s osiguračem. Prvi je išao Bosanac koji je poznavao teren i mjesta gdje su bila minska polja. Čujemo kako radi motor transportera, ali ga ne vidimo. Mrak je bio kao u grobu tako da smo morali pipati kamo stajemo da ne bismo pali.

Plan je sljedeći. Šumar i Samuraj će biti zaštita, a Bosanac će baciti protutenkovsku kumulativnu ručnu granatu na transporter i kada ona eksplodira ja ću ga pogoditi s tromblonom.

Prišli smo četrdesetak metara do transportera i ja sam stavio tromblonsku minu na pušku. Počeo sam se tiho smijati i Samuraj me šapatom pita “što se kreveljiš?”. Kako i ne bi kada smo izgledali kao skupina “Mirka i Slavka”. U trenutku pripreme Bosanac je bacio granatu na transporter i zalegao u travu pored Šumara i Samuraja. A ja potpuno nespreman na njegovu akciju ostao stajati potpuno osvijetljen bljeskom velike eksplozije. I tada bez provjere u onoj brzini ispalim tromblon u transporter. Kad ono tajac. Nema eksplozije a nema ni bljeska. Prokletstvo, pa nisam ga valjda promašio. Pomislio sam. E sada će me svi zezati kako sam promašio transporter koji je mirno stajao. Tada Samuraj ispali cijeli šaržer metaka u gume transportera, zlu ne trebalo. Transporteru se nakon eksplozije ugasio motor, a mi smo se brzo pokupili. Cijelu večer su me zafrkavali kako sam promašio transporter.

Sutradan kada je svanulo otišli smo do transportera kako bi ga “počistili” i imali smo što i vidjeti. Kumulativna granata ga je dobrano oštetila, gume su bile izbušene a moj tromblon leži kraj transportera neeksplodiran. Pogodio sam transporter ali sa granatom na kojoj je bio osigurač. Sada me nisu više zafrkavali što sam ga fulao nego još gore, govorili su: “Tromblon, imam jedan osigurač za odvrnuti”.

 

Taj treći dan nije bilo nekih žestokih napada i mi smo se pozdravili od Blaginih bojovnika i vratili se u bazu bogatiji za mnoga iskustva.

Bilo je veličanstveno ta tri dana, biti zajedno u borbi s najvećim i najboljim bojovnicima hrvatske vojske, pod zapovjedništvom našeg generala i viteza Blage Zadre.

Došao je dan koji svi jedva čekamo. Pauza od borbe. Svi se briju, peru i spavaju. Bojan i Vlatko su negdje iskopali agregat i nakon nekoliko sati spajanja svih žica, proradio nam je radio i svjetlo. Divota. Sada smo  mogli navečer čitati i ne gubiti oči, a što je najvažnije ne spoticati se stalno o  namještaj i stvari po podrumu. To malo svjetlo koje smo imali značilo nam je puno jer nismo imali osjećaj da je grad u ratu i bez struje. Problem je bio što su svi hladnjaci bili puni mesa koje smo morali baciti. Tako smo se morali svaki drugi dan pobrinuti za svježe meso kojeg je bilo u izobilju. Samo je trebalo preskočiti neku ogradu i donijeti svinjče ili kokicu. Za kuhanje se brinula jedina Šumarka, Silvana kojoj smo i danas zahvalni na ukusnoj papici. Ona je osim kuhanja odlazila s nama i u borbu iako smo je nerado vodili. Taj dan odmora pamtit ćemo svi dok smo živi. Dan prekrasan, sunčan. Nema velikih borbi ni na jednom dijelu grada, a granatiranje je osrednje bez velikih padalina. Svi smo odlične volje jer smo svi živi i zdravi, a Vukovar se drži. Siti smo, oprani i presvučeni. Cigareta i pića ima. Sve je pod kontrolom. Stigne se otići do bolnice i do Jastrebovog štaba po nove informacije.

Po povratku na punkt Šumara nalazim dečke u komi. Saznajem da su preletjeli četnički avioni i da su na naš punkt bacili napalm bombe. Stradala je Silvana.

Samuraj i Šumar su pokušali ugasiti kemikaliju koja je na njoj gorjela, ali nisu uspjeli. Prebacili su je u bolnicu gdje se bori za život. Pa kako to, da baš nju zahvati eksplozija takve bombe. Ona je uvijek bila najmanje izložena od svih nas.

Sutradan odlazimo na Budžak jer su ih četnici napali iz dva smjera. Stisli su i na dijelu Vinogradske ulice i Kupske ulice iz smjera silosa Đergaj. Polovina Šumara ostaje na Budžaku, a polovina sa mnom na čelu odlazi u Vinogradsku.

Bila je to ulica smrti kako su je zvali svi njezini branitelji i svi su bježali od tog položaja jer su znali da se u njoj svakodnevno gine. Bio je to moj najteži dio Vukovarskog ratišta koji sam prošao u ta tri krvava mjeseca.

 

 

Ulica smrti

Vinogradska ulica je bila smještena između Budžaka i Borova naselja i kao da nije nikome ni pripadala. Vinogradska ulica je bila posebna, ona je bila samo svoja. Bila je to linija kuća dugačka puni kilometar pored koje je prolazila pruga prema Vinkovcima. Izbijala je točno prema silosu Bršadin, a s druge njezine paralelne strane nalazila se Betonska baza, pogon Čazmatrans i Medika. Bio je to špic smrti koji se svakodnevno zarivao u nekoga od Vukovarskih branitelja i civila. Bila je omeđena kanalom koji se protezao s njene južne strane i koji je tvorio prirodnu zaštitu od napada iz smjera tri zauzeta pogona. Na kraju ulice nalazi se željeznički most koji je bio miniran i koji do konca obrane grada nije bio uništen.

Ulica smrti bila je poligon za odstrel branitelja koji su svakodnevno imali ulogu glinenih golubova. U ulici dugoj kilometar smrti, nalazile su se kuće koje su bile razdvojene jedna od druge od tri pa do deset metara. Branitelji su svakodnevno imali razne dužnosti i obveze koje su iziskivale kretanje od punkta do punkta i tako su postajali izravnom metom koja je bila gađana iz sva tri pogona koje su zauzele i okupirale neprijateljske snage.

Ulica smrti bila je gađana iz projektila svih kalibara i u nju su se pokušavale probijanjem i upadima ubacivati neprijateljske snage i tako njenim zauzimanjem omogućiti prodor u srce Borova naselja te osiguravanje logističke potpore iz Bršadina. Ti su upadi redovito donosili tugu i bijes jer je svaki peti dan u prosjeku, ginulo ili bivalo teško ranjeno nekoliko branitelja. U Vinogradskoj ulici promijenilo se nekoliko zapovjednika. Jedan od zapovjednika bio je i “Pop” iz Dervente, heroj obrane Vukovara koji je uništio nekoliko tenkova i jedan transporter i čovjek kojeg sam kao i svi ostali dečki iznimno poštivao.

Ali potpunu obranu Vinogradske ulice kroz zapovjednu dužnost obavio je jedino Mato Vulčik. Mato je na tim položajima osim svoga grada i svoje države, ujedno branio i svoj dom koji se nalazio na početku te ulice. Na našu veliku nesreću i žalost u pokušaju prelaska iz Kupske ulice u Vinogradsku iz smjera željezničkog mosta otvorena je četnička pješačka vatra od koje je poginuo i general Blago Zadro. To je bila ulica u kojoj su zlotvori redovito postavljali pontonske mostove preko kanala te su tako upadali i redovito ostavljali mrtve i ranjene.

Po dolasku raspoređujemo se po punktovima i počinje upoznavanje s novim terenom i ljudima. Kao i svi obrambeni položaji u Vukovaru tako je i ovdje bio isti slučaj s ljudima koji su branili ulicu. Godine starosti bile su u velikom rasponu, od osamnaest pa do šezdeset. Nitko nije imao vojnog znanja i iskustva, a ulicu su branili ljudi iz Vukovara, Borova i svih krajeva Hrvatske. Svi su pokušavali dati i učiniti sebi i drugima što je moguće ugodniji boravak, druženje, a isto tako i svoj doprinos u obrani. U samim počecima rata bilo je još sve neorganizirano i neuhodano tako da su i žrtve bile veće. Kako je vrijeme odmicalo, a ljudi stjecali sve veća borbena iskustva, žrtve su se smanjivale, a učinkovitost života i obrane na prvoj crti je porasla.

Taj dan dogodio se upad četničkih tenkova i pješaštva koji su forsiranjem kanala upali na sam početak ulice. Napad je bio brzo razbijen jer je obrana bila vođena sa tri strane. Dečkima iz Vinogradske došli su u pomoć Šumari, dečki s Doma tehnike i nekolicina branitelja s Trpinjske ceste. Zapovjednik Pop u trenutku pokušaja prodora tenka prema prvim kućama Zoljom pogađa kupolu i tenk se zaustavlja i počinje gorjeti. Tada pješačke snage pretrčavanjem ulaze u prve kuće i otvaraju vatru pružajući podršku grupi četnika koja je nadirala preko kanala u pratnji jednog transportera. Grupa u kojoj sam se nalazio dobila je za zadatak blokiranje prodora neprijateljskih snaga preko pruge u smjeru Vukovara. Kako je nekolicina četnika uspjela proći kroz vrtove i nastavila se probijati, izbila je pred naše položaje.

Počinje borba i razmjena vatre i ta se grupa ubrzo povlači u smjeru kanala gdje pokušava prelaskom doći u sigurnost. Tu ih očekuje ekipa Zdenka Horvata koji dovršavaju borbu. Za to vrijeme zapovjednik Pop mijenja položaj napada te prelazi željezničku prugu i uništava transporter koji je pokušao omogućiti zaštitu svojim vojnicima. Tada branitelji Vinogradske i Trpinjske ceste, zajedničkim snagama čiste cijelu ulicu i daju do znanja četničkim hordama da će im trebati nešto moćnije od oružja i ljudi koje imaju, da bi zauzeli bilo koji dio našeg grada.

Od te akcije obrane Vinogradske ulice počeli su svakodnevni napadi i upadi tako da smo svaki treći do peti dan trebali dolaziti u ispomoć.

 

 

Sutradan Šumari odlaze na ispomoć  dečkima “Plavog pet”  koje napadaju združene snage Šešeljevih Belih Orlova i domaćih četnika.

Pješački napad je bio više provokacija negoli napad u pravom smislu riječi, tako da smo se tu više igrali rata nego što je to situacija nalagala. Mi smo se šalili. Imali smo vremena za pušiti cigaretu, jesti i normalno otići na WC. Četnici su taj dan bili mirni i napadali su iz daleka više pipajući našu budnost nego što su pokušavali ozbiljnije zaprijetiti. S položaja Plavog pet tj. garaže koja je tvorila verandu za sušenje rublja, lijepo se vidjela srbijanska zastava koja je bila zavezana za orahovo drvo ispred njihovog štaba.

Kako su na punktu bila i dvojica varaždinskih policajaca jedan od njih je pitao da li se može skinuti sa ručnim bacačem. Rekao sam da ne znam i da bi trebalo pogoditi granu na kojoj je privezana i da je to teško izvodivo. Svi su branitelji Plavog pet navijali da je pokušam skinuti pa sam unatoč manjku granata odlučio ispaliti jednu, jer je cilj bio zahtjevan i primamljiv. Granata je poletjela i zarila se u podnožje rašlji koja su bila glavni nosač koplja od zastave. Okupatorska ružna zastava je uz buku i plamen završila na zemlji. Veselje je bilo neopisivo. Taj dan pamtit ću jer sam upoznao jednog varaždinskog dugajliju koji je htio naučiti pucati iz tromblona. Nažalost ne sjećam se njegovog imena. Taj mladi čovjek je jednostavno bio talentiran za ispaljivanje tromblona jer samo nakon prve dvije granate nije imao nikakav strah od oružja i svaka slijedeća mu je išla u metu. Bio je izvrstan.

Nakon pola sata učenja i pripreme, počinje napad četnika duž obje strane ulice. Postavljam policijskog varaždinskog sina na ugao jednog prozora i dajem mu upute kako i gdje da djeluje, a ja se premještam na drugo mjesto kako bi pokrivao drugi kraj ulice. I počinje borba.

Svi pucaju, a pogotovo ljudi Vlade Štefančića - Plavog pet. Ali samo Varaždinec i ja imamo tromblone. Tučemo mi polako i sigurno svaki njihov položaj i napad popušta. Svaka njegova granata pogađa prozor, vrata ili prolaz iz kojeg se šalje automatska vatra prema našim položajima. Pored njega uvijek je bio i njegov varaždinski kolega koji je nosio stari mitraljez koji smo svi zvali “Garo”. Na mitraljezu je bio otisnut grb Jugoslavije. Impozantno je bilo gledati tu dvojicu nerazdvojnih prijatelja kako u barutnom dimu psuju i smiju se trenucima u žaru borbe. Bilo je stvarno smiješno slušati po prvi put zagorske psovke, te uživati u njihovim natezanjima i komentarima. Mnogo sam razmišljao kako da pokupim tu dvojicu odličnih boraca i krasnih ljudi, ali sam odustao od te pokvarene nakane jer bi tako dobrano oslabio obranu tog punkta.

Najveći smijeh je bio upravo s tim drugim Varaždincem kada u trenutku najveće bitke dolazi do blokiranja mehanizma za opaljivanje. I on se sav zapjenio psujući, pokušavajući deblokirati zatvarač. Sa strane ga gleda Samuraj i smiješeći se dotrči do njega i pomogne mu popraviti Garu. A ovaj sav ljutit počinje pucati kao trojica, želeći nadoknaditi izgubljeno vrijeme u bitci.

Kako je borba jenjavala, a četnici su se pod pritiskom naše neprekidne vatre počeli povlačiti, ostavili su stražu u sedmoj kući od našeg prvog položaja. Namjestili su se tako da su mogli kontrolirati cijelu ulicu i biti u stalnoj položaju da ugroze dečke koji su pretrčavali cestu prema Kruni mesaru. Predložim Samuraju da odemo kroz bašte do te kuće i pokušamo je očistiti ručnim granatama. Samuraj kao Samuraj, odmah pristaje i sa nama kreću još trojica boraca. Naravno, ubacio se i neizbježni varaždinski tromblondžija. Dolazimo šuljanjem iza kuće i sklanjamo se pokraj zida od starog svinjca kroz koji se vidjela cijela kuća i dva glavna prozora. U kući petorica četnika sa šubarama na glavama, a iz glava im se puši od ružnih misli i nekvalitetnih cigareta iz Srbije. “Da li ste spremni? Idemo na tri četiri sad”. Izgovorim tiho i izvučem osigurače defanzivnih ručnih bombi. Računao sam da će bar dvije od šest granata proći kroz prozor a to bi trebalo biti dovoljno. I tada sam klimnuo glavom tiho izgovarajući magične riječi. Bombe polete preko zida svinjca ka svome cilju radujući se napokon što će biti slobodne i zadovoljne kada izvrše svrhu svojeg postojanja, raspadajući se u tisuće komada proždirući brzinom svoj bradati cilj. U trenutku ispuštanja bombi iz ruku svi smo zalegli iza zida očekujući eksplozije. U taj tren u blato pored nas padne crna kao smrt defanzivna bomba koju je bacila četnička ruka.

Nas petorica smo se samo pogledali i zalegli okrećući bombi leđa. Ja sam se doslovce uvukao u pancir i kacigu. Stisnuo sam zube očekujući udar metala, zemlje i zraka. Naše bombe su eksplodirale raznoseći namještaj i sve živo unutar kuće. Nakon tri sekunde dižem glavu i pogledam u bombu koja lijepo i mirno leži na tlu. Pogledam u Samuraja i dečke te jedino izgovaram prekid akcije.

Kupimo se u tišini jedan iza drugoga prema našim položajima, potpuno nesvjesni što nam se dogodilo. To sam ispričao Mladom Jastrebu koji je rekao da je vjerojatnost jedan od stotinu tisuća da bomba ne eksplodira i da smo to samo taj put u životu doživjeli i nikada više.

 

 

Na punktu Plavi Pet bili smo ukupno petnaestak puta u intervenciji. Sutradan odlazimo u akciju zauzimanja Kaveza (vojarne)  u kojoj je bilo dvije stotine naših civila kao talaca.

Vojarna je bila smještena na Sajmištu i imala je izlaz na selo Negoslavce. Bila je velika opasnost obrani cijelog Vukovara jer se nalazila na ulazu u grad iz smjera sela Nagoslavci koje je bilo većinski srpsko. Tvorila je liniju napada srpskih snaga sve do jakog četničkog uporišta domaćih ekstremnih Srba “Petrove gore”. Preko sela Negoslavaca pružana joj je cjelokupna logistička i svaka druga pomoć i ona je uzrok pogibije tristotinjak branitelja Vukovara. Vojarnu smo imali na dlanu i tanjuru. Umjesto njene predaje primorani smo na povlačenje.

Evo i te ružne pričice o izdaji i uroti.

 

 

 

Akcija zauzimanja Kaveza (vojarne)

 

Donijeta je odluka na nivou zapovjedništva obrane Vukovar da se zauzme vojarna. Procjena je da je korist od tog pothvata bez obzira na žrtve velika. Otklonit će se trn iz oka obrane grada, zaustavit će se dotok opreme, oružja i ljudstva iz Negoslavaca, oslobodit će se civili, zarobit će se velike količine naoružanja i streljiva, zaustavit će se svakodnevno granatiranje iz vojarne po gradu, onemogućit će se spajanje Sajmišta i Petrove gore… Akcija je bila neophodna.

U zauzimanju vojarne sudjelovale su velike snage obrane grada uključujući i Blagine ljude iz Borova naselja. Akcija je trajala dva dana i u popodnevnim satima drugog dana napada nakon nekoliko uništenih tenkova, neutraliziranih mitraljeskih i snajperskih gnijezda, stručno zapaljene kuhinje minobacačima “Dede” s Mitnice, četnici ističu bijelu zastavu i počinju pregovori o načinu i uvjetima predaje.

Koliko su razgovori o predaji daleko otišli govori gajba Jelen piva koju je iz vojarne donio zapovjednik Josip Tomašić-Osa. Mi borbeni-ulični zapovjednici koji smo pucali, nismo ni danas upoznati s procesom pregovora i razlozima za naše povlačenje i ostavljanje vojarne u četničkim rukama. Držim da je taj koji je donio odluku o našem povlačenju i ostavljanju vojarne četnicima na raspolaganje, kriv za smrt najmanje tri stotine vukovarskih branitelja i civila, i da mu treba hrvatski narod suditi za izdaju i veleizdaju, jer je tako pomogao da Vukovar i dio hrvatskog svetog tla padne četnicima u ruke. Tako je ujedno kriv i za sve pokolje koji su počinjeni u tri pijana koljačka dana nakon pada Vukovara. Mene kao borbenog zapovjednika i branitelja grada nije zanimala politika, niti politika Europske Unije na koju se danas pozivaju odgovorni za izdaju. Više o tome trebaju govoriti Jastrebovi. Ja samo jedno znam: vojarnu smo imali u rukama i da smo bili pametni trebali smo bez dozvole Zagreba upasti unutra i lijepo osloboditi civile, a sebe naoružati. Kada je došla zapovijed o povlačenju iz kruga vojarne, Veliki Jastreb je dao obrazloženje da je došla zapovijed iz Zagreba po kojoj ne smijemo zauzeti vojarnu. Mi smo svi poludjeli. Pa koji to idioti tamo odlučuju o Domovinskom ratu i našem gradu.

Ma kakve budale imaju pravo tjerati nas sve u smrt. Napad na vojarnu i njezino  zauzimanje odnijeli su desetak života naših bojovnika. Tu više ne postoji zdrav razum i to više nije slučajno jer tako se ne može pogriješiti.

U to vrijeme Zagreb je Vukovarsku brigadu smatrao profesionalnom brigadom koja je branila Vukovar i Hrvatsku. Mi smo bili hrvatski profesionalni vojnici. Zapovijed je došla za povlačenje i mi kao takvi moramo slušati zapovijed svog vrhovništva bez obzira koliko nam je ta zapovijed bila čudna, sumnjiva ili suluda. Tada nismo bili nikakav pričuvni sastav, niti nas je Vrhovnik, Vlada, Sabor i Ministarstvo obrane tako službeno zvalo. A danas smo mi nekakva pričuvna brigada budala koja je pomlatila trećinu srpske armije i koja sada ne mora biti aktivna niti priznata. Ma vidi ti molim te perverzije zlih sinova. Sad te trebam, sad ne, sada jesi, sada nisi.

Akcija je počela sa tri strane u isto vrijeme. Glavnu ulogu imali su Osini ljudi koji su programiranim i koordiniranim udarima u samo sat vremena ušli u krug Kaveza i obavili najveći dio posla. Mi koji smo došli u ispomoć imali smo za zadatke pratiti i osiguravati bokove Osinih ljudi. Krenuli smo u podnevnim satima od škole Stjepan Supanc kroz ulicu u kojoj je stanovao Karlo Fituš-Mađar. Čovjek koji je volio motore i samo motore. Svi smo mislili da će na motoru i poginuti, ali ubijen je kao ranjenik kada je Vukovar pao. Tu srećem i njegove nerazdvojne prijatelje i zapovjednike Beru i Ninoslava Potlimbrzovića te Damira Gunčevića i Antu Krištu.

 

Glavni udar bio je u Ulici dr. Mladena Stojanovića, a mi smo dobili najlakši zadatak, da idemo lijevom stranom i da izbijemo kroz novo naselje do ograde vojarne. To je bila strana koja je gledala na Mitnicu i nije imala glavnih komunikacija. Pored nas je išla jedna grupa ljudi iz Našica. Došli smo do kraja novog naselja i otvorili smo veliku pješačku vatru na zgrade vojarne i sve što smo smatrali da se treba gađati. Ispalio sam desetak tromblonskih mina i pola torbe metaka. Imao sam utisak da nije bilo kvadratnog centimetra gdje nije metak i granata ostavila svoj trag. Na Kavez se pucalo iz svih oružja i sa svih strana. Pravili smo buku kao da ih napada tri tisuće ljudi, a ne tri stotine. Akcija je bila prekrasno organizirana, žrtava je bilo malo i kako se poslije pokazalo bile su uzaludne.

U toj akciji prvi sam put u životu vidio, kako je čovjeku metak raznio cijelu glavu. Poginuo je tako jedan od naših ljudi, a da apsurd bude veći nalazio se u podrumu.

Osini dečki su u toj akciji uništili osam oklopnih vozila bacačima i koktelima. Tada smo vidjeli da nema nikakve razlike između njihovog terena na cijelom Sajmištu i borbi u Borovu naselju, kao ni u snazi i agresivnosti napada agresorske tehnike i ljudstva. Borci na svim punktovima sa Sajmišta kao da su se natjecali tko će imati veći i bolji učinak u obrani svojih zona odgovornosti, te su na svim do sada od nas posjećenim punktovima bile više nego profesionalne ekipe branitelja koje bi poželjele sve vojske svijeta.

 

 

Vukovar ide na klanje

 

Nakon razočaranja oko zauzimanja vojarne odlazimo na odmor u bazu Šumara.

“A Tromblon, jesi vidio sada, najebali smo kao žuti. Od Zagreba nema ništa. Nema ni govora da ne znaju kakva je situacija u gradu i da nam vojarna znači opstanak ili propast”. Lijepo i mirno mi je to rekao Šumar nastavljajući o tome kako dalje treba samo paziti na svoju guzicu. Bio sam previše nervozan i nesiguran. Pa zbog takvih je sličnih stavova i tvrdnji napustio Vukovar moj dobri prijatelj Krolo i emigrirao iz zemlje prije rata. Pomislio sam da sam ja izgleda jedina budala koja je slijepa pored očiju. Kada smo 29.9.1991. Željko Krekić i moja ekipa otišli do Vinkovaca u posjet mojoj i njegovoj obitelji bio je moj rođendan i pad vojarne u Vinkovcima. Ista se stvar tamo dogodila, samo u drugom obliku. Zagreb je pustio četnike s haubicama, topovima velikih kalibara te svim raketnim bacačima da napuste vojarnu. Vinkovčani su poludjeli psujući gospodu u Zagrebu jer su znali da će okusiti gorko sjeno od tih topova.

 

Po povratku iz Vinkovaca u jutarnjim satima 30.9.1991. punog automobila granata, eksploziva i municije koje smo dobili od prijatelja, stali smo u Bogdanovcima gdje vidimo prizor koji je ledio krv u žilama.

U 5,00 sati kompletan sastav Slavonsko brodske policije i svih drugih koji su osiguravali cestu i prteni put kroz kukuruze, polako su se povlačili vukući i gurajući rukama bestrzajne topove i oružje. Zaustavljam prvog njihovog zapovjednika i pitam ga kuda oni to idu a on mi odgovara da ih premještaju na Osječko ratište. Pitam ga nadalje tko će ih zamijeniti i čuvati cestu, on podiže ramena i snuždeno me pogleda kao da se ispričava te se okrene i nastavi žurnim korakom. Bogdanovci za ovo ne znaju. Moj Vujeva,  Križanović, Gelo i ostali dečki za ovaj potez Zagreba još ne znaju. Ali neću im ni ja reći. Saznat će sami. A Vukovar i Jastrebovi? Ne, dečki nemaju pojma što sada Pero i ekipa gledaju.

 

 

Gledamo mi naš život koji odlazi i smrt koja će se sigurno sjuriti na grad kao i kukuruz koji gledamo neobran. Dolazim u grad i javljam Velikom Jastrebu što sam vidio. Gledam mu lice i ne mogu pročitati niti jednu emociju na njemu. Samo se blago nasmiješio i otpravio me sa nekakvom šalom ignorirajući moje riječi. Kada sam mu to rekao svi koji su bili prisutni u štabu su čuli što sam rekao i svi su se sledili jer nitko više ništa nije pričao. Tu je bio Zof, Julije i nekoliko cura.

Danas znam da Veliki Jastreb nije htio napraviti paniku. I mogu samo misliti kako mu je bilo kada je čuo što sam rekao. I on je tada dobio sigurnu potvrdu da Vukovar ide na klanje. Razmišljao sam što da radim. Da li da odmah odem iz grada natrag u Vinkovce ili da ostanem.

Sjedili smo tako Šumar, Samuraj i ja i kada sam im to sve ispričao samo su gledali u prazno i nisu progovorili ni jedne riječi. Ja sam nastavio kako ću ostati jer za mene nije problem pješke doći do Vinkovaca jer sam znao svaki broj pojedine oranice ili polja, kao i rita i lenije te godinama lovio tim terenima. I njih dvojica donose istu odluku kao i ja.

Nastavljamo borbu ali ako Vukovar bude padao brišemo zajedno.

 

 

- nastavlja se -

 

prvi dio

drugi dio

treći dio

četvrti dio

peti dio

 

 

foto: DPCM

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

Autor: Mario Mehaković

Izvor: Petar Janjić - Tromblon, 'Žedni krvi, gladni izdaje'

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 189 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja