Učitavam... PETAR JANJIĆ - TROMBLON (5/5) | Domoljubni portal CM | Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

SVJEDOČANSTVA HRVATSKIH BOJOVNIKA
U ZATOČENIŠTVU:  Čujem udarce i zapomaganje, krv se ledi, jauci ne prestaju... Topot udaraca postaje sve žešći, samica se trese...
PETAR JANJIĆ - TROMBLON (5/5)
 

Petar Janjić

 

 

Ratovi: Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

Dani kada je mladost imala samo pušku u ruci i krunicu oko vrata

 

 

 

PETAR JANJIĆ - TROMBLON

Počinju vikati jer stigao je ranjeni ustaša koji nije još ubijen.

Svi zajedno na svoj način, i muško i žensko, traže krvi.

Svi galame i viču: “Ubimo ga odma, vidi na čega liči”

 

 

- nastavak

 

Sutradan odlazimo do Borova po gorivo za naša vozila, a u povratku svraćamo do Budžaka.

 

 

NOVINARI

I tada odnekud zapovjednik Vrkić dovodi dvojicu francuskih novinara, Yves Debay i Eric Michelleti. Znao je čovjek da govorim dva jezika i da ću im ja najbolje opisati i objasniti situaciju. Što ću ja njima govoriti kada ni ja ne znam u čemu se nalazim, a i tko će odgovarati za njih ako poginu ili budu ranjeni. Ja ih lijepo pokupim i odem do štaba te pitam Jastreba što im smijem pokazati i reći. “Ne pokazuj velike bikove (4 haubice 155 mm) sve ostalo možeš”. Krasno. Što im imam drugo pokazati kada ništa više ni nemamo.

I vodim ih kroz cijeli Vukovar objašnjavajući im naše i četničke pozicije te naoružanje i ljudstvo. Bili su iznenađeni sa količinom ljudstva u obrani cijelog grada te našom neopremljenošću. Došli smo u Vinogradsku ulicu kako bi vidjeli svu težinu obrane grada. Bili su impresionirani.

Bili su to ljudi profesionalci, bivši legionari, reporteri sa svih ratišta svijeta. I evo jedne budalaštine.

U trenutku razgovora pripiti gardista iz ulice nosi neeksplodiranu tenkovsku granatu kao malo prase na rukama. Cigareta mu visi iz usta i čuje se promukli glas: “Tromblon, vidi kolika je. Nije pukla”. Nosi on nju prema nama, a Francuzi se skamenili uplašeno. Ja mu kažem: “Nosi je preko u kukuruz i tamo je lagano ostavi, nemoj pasti jer ćeš nam uništiti cestu i prugu pa kuda ćemo hranu nositi”. A on odgovara da se ne brinem i da neće pasti te je pijanim korakom jedva odnese i ostavi u kukuruzu. Francuzi su imali pune gaće i sve su gledali u mene neću li i ja početi bježati. E neću makar svi izginuli, pomislio sam. Ma moraju oni napisati kako su hrvatski borci hrabri i odvažni, pa ako treba i ludi.

Odvedem ja njih da vide kako četnici pucaju iz mitraljeza po nama i kažem im da ću ja poslije uništiti to gnijezdo. I tako rasporedim ljude da pucaju po mitraljeskom gnijezdu kako bi ga Francuzi i snimili. I tako četnici počnu uzvraćati vatru prema našim položajima, a ja, kada su ga oni lijepo snimili pošaljem jednu kumulativnu granatu i potpuno im razrušim gnijezdo polupavši im jaja.

Vodio sam ih po cijelom Borovu i kada su snimali groblje tenkova potpuno su potrošili sve zalihe filmova. Tražili su da ih odvedem i da snime i četničku vojsku što sam i učinio koliko je to sigurnost dozvoljavala. Francuski novinari su sa sobom ponijeli meni najvažnije mišljenje. A to je da nas je jako malo protiv superiornijeg i brojno višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, te da za razliku od nas četnici imaju svu moguću vrstu naoružanja na raspolaganju koju svakodnevno i temeljito uništavaju Hrvatski vojnici. I što je najvažnije, nisam ih morao uvjeravati da se mi Hrvati u Vukovaru branimo i da smo potpuno drugi narod sa drugačijom vjerom koja ima svoju državu. Ona prošla država svakako je imala sposobne i velike vojne stručnjake i kadrove koji su izvrsno umjeli obučiti vojnika i tako ga osposobiti za najteže borbene zadatke.

 

ZOLJA

Jugoslavija i JNA je sa svojim vojnim institutima bila jedna od vodećih proizvodnih i izvoznih država Europe sa tehnologijom i tehnikom koju je proizvodila. Po tim elementima i velikim rezultatima na međunarodnim manevrima slovila je kao treća zemlja po vojnoj snazi u Europi. Ali kada se dogodio raspad Jugoslavije najbolji kadrovi iz drugih nesrpskih republika napustili su JNA, te tako ta vojska nije više imala onu snagu koja je impresionirala. Upravo najškolovaniji stučnjaci Hrvatske i drugih republika koje su se odvojile, bili su kadrovi koji su se bavili  elektronikom i drugim prestižnim vojnim granama nauke i proizvodnje. Srpska ratna mašinerija već tu trpi veliki udar. Ostaju joj najvrjedniji stručnjaci upravo taktičkog i specijalnog ratovanja i obavještajnih službi. Ali velika većina branitelja iz sastava vukovarske brigade bili su na obuci u najtežim postrojbama JNA i to znanje je kapitalizirano u Domovinskom ratu i bitci za Vukovar.

Ja sam osobno bio na obuci specijalnih postrojbi u Nišu i imao sam prezahtjevnu obuku u kojoj sam za samo tri mjeseca potrošio dva para čizama. Bio sam u sastavu pratećeg voda niških elitnih udarnih jedinica i obučavan sam za strijelca na ručnom bacaču 44 mm M57. Na samoj obuci prošli smo sve segmente napadno obrambenih taktičkih borbi kao i obučavanje na svim drugim vrstama oružja i minsko eksplozivnih sredstava. Od tri mjeseca obuke na terenu smo proveli puna dva mjeseca, te izvršili na desetine školskih i bojevih gađanja. Ta cjelokupna postrojba imala je velike ocjene iz svih elemenata borbenih zadataka, a na najvećem manevru u jednoj ruti usiljenim maršom prevalili smo 150 kilometara. Hodali smo tri dana i dvije noći neprestano izbjegavajući zasjede koje je tvorilo osam i pol tisuća vojnika i dvije motorizirano oklopne divizije. Krenuli smo od Niša preko Soko Banje do Rtanj planine. Da bi se probili u cijeloj dužini i stigli na cilj prešli smo pedesetak kilometara više od zadane rute i uništili smo sto i dvadeset oklopnjaka. Od tri stotine vojnika probilo nas se sedamdeset i dvojica od kojih je bio i kapetan kojeg smo zvali Šumski.

Obuka je bila opaka, ali znanje koje sam u njoj stekao pridonijela mi je da preživim vukovarsku bitku.

Imao sam odlične rezultate svih gađanja uključujući i gađanje pokretnih meta. Ručni bacač koji sam upotrebljavao u vukovarskoj bitci bio je identičan kao onaj sa obuke. Imao je malu probojnost i mali domet. Imao je domet samo dvije stotine metara, a probojnost 270 mm. Hrvatska garda u Vukovaru nije, na žalost, imala noviju proizvodnju i tip tog bacača koji je imao poboljšanu probojnost na 380 mm i koji je bio puno lakši za nošenje. M57 težio je zajedno sa granatom deset i pol kilograma i imao je dužinu od jednog metra. Po meni osobno to je slabo oružje jer u prosjeku trebate dvije do tri granate da bi onesposobili današnji tenk. Osa je mnogo naprednije i  zahvalnije oružje u odnosu na RB M57, ali ima manu što je  predugačka (1.450 mm), te što joj se lako može oštetiti cijev. Dobre strane su joj borbeni domet od 350 metara te probojnost granate od 400 mm. U svim borbenim akcijama najviše sam volio nositi i upotrebljavati bacač zolju, punim nazivom Ručni raketni bacač 64 mm M80-zolja.

Bila je stvorena za blisku borbu, a namijenjena je za uništavanje svih mogućih ciljeva. Bilo je to idealno oružje koje sam volio upotrebljavati jer je bila jednostavna za upotrebu i lagana za nositi. Pored tih izvrsnih osobina imala je i dužinu od 800 mm koja je omogućavala nesmetano nošenje u tijeku bitke, a rasklopljena je imala dužinu od 1.200 mm. Kada se Zolja iskoristila lagano se odbacila od sebe pa sam je ja zvao i pogrdnim imenom “kurva” jer je služila za jednokratnu upotrebu. Zolja ima domet do tri stotine metara ako se uništavaju oklopna vozila, a ljudstvo u bunkerima i do 400 metara. Na samom vrhu bacača nalazi se mehanički ciljnik koji se podiže u tijeku rasklapanja u borbeni položaj i njena lakoća je razlogom što je izrađena od stakloplastike. Posebna prednost ovog oružja je u tome što se može ponovo sklopiti u slučaju neispaljivanja rakete ili sigurnijeg premještanja sa položaja na položaj.

Najvažnije je bilo znati tri stvari kako bi se uspješno moglo ovladati uporabom zolje: temperatura u odnosu na gađanje cilja i nišanjenje, brzina vjetra i smjer, udaljenost i kretanje cilja i objekta. Bitno je znati i početnu brzinu projektila od 190 metara u sekundi, koja je veća od RB-a koji ima 140 m/s, dok osa ima daleko najveću početnu brzinu od 250 m/s. Zolja ima samo mehanički nišan čija končanica ima oblik lijevka pomoću kojeg možemo odrediti daljinu cilja. Raketa detonira na taj način da kada udari u cilj uređaj koji se zove piezogenerator proizvede električni impuls koji svojom energijom prilikom detonacije aktivira detonator koji pali eksplozivno punjenje. Ako se meta promaši i ne aktivira se bojeva glava postoji uređaj kojim se aktivira i uništava bojeva glava rakete. Za mene je to bio penicilin kojim smo se liječili od terorističkih srpskih tenkova i mitraljeskih gnijezda.

...

Tenkovi su se oslobodili i počeli su redovnu šetnju po Mediki, Čazmi i Betonskoj bazi. Nalikovali su na miševe koji ruju po vreći žita. Sad su na jednom kraju pa opale granatu dvije, zatim na drugom kraju i tako svaki dan. Pa se malo šeću i vozaju na pivo u Bršadin opaljujući po koji rafal u prolazu.

Bilo je to tužno gledati jer su daljine odgovarale i nisu prelazile tri stotine metara, ali smo imali nedostatak protiv oklopnih sredstava i svaka raketa i granata se morala pažljivo i učinkovito upotrijebiti. Svi tako stojimo i gledamo njihovo šetanje i dovlačenje novih ljudi, hrane i municije i tada zagrebački dragovoljac Željko Svalina i njegov otac pitaju zašto ne gađam te tenkove. Kada sam mu objasnio da se sve protuoklopno oružje čuva za obranu u slučaju napada jer ga ni ovako nema dovoljno, što je rezultat dopreme iz Zagreba, počeo je zafrkavati kako ga se ne može pogoditi jer se kreće veoma brzo. Odgovaram mu da ga mogu pogoditi, ali da mogu i promašiti pa smo onda ostali bez jedne rakete.

I tada njegov otac ponudi prekrasan sat na dar ako pogodim tenk.

Sat je bio Omikron na kojem je bio grb NK Hajduk iz Splita i hrvatski grb na drugoj strani. Sat je bio zlatan. Do sada nisam pucao na pokretnu metu pa sam i sam bio zaintrigiran da li mi je ostalo znanja iz JNA za gađanje pokretnih meta. Odlučujem da ću probati i ako promašim u najgorem slučaju dobiću svoju porciju zezancije na koju sam svakodnevno bio i navikao. Okupili se svi i padaju opklade, a najbolja je ona o gajbi piva. Niti ima piva za kupiti niti se može izaći iz Vukovara po njega, a lude se klade baš po pivo. I nedugo zatim iz smjera Bršadina juriša tenk T-55 u punoj brzini rulajući i kidajući hrvatsku cestu kao da je negdje na poligonu u Srbiji. Rasklopim zolju, otkočim je i počinjem polako pomjerati oružje poklopljeno nišanom na svojoj meti. Pomislio sam u sebi kako bi bilo lijepo pogoditi četničko sranje od čelika, jer bi se onda mnogo manje i opreznije kretali po cesti.

Kada je tenk izašao iz zavoja i prešao na ravnu putanju ceste sačekao sam da se u trenutku opaljenja nalazi između dvije velike Topole i tada sam uz pretjecanje od jedne dužine pritisnuo okidač. Raketa je izletjela iz kućišta bacača i poletjela ka cilju. Na tren smo svi bili kipovi očekujući rezultat. I tada vidimo bljesak eksplozije i buku detonacije eksplozivnog punjenja. Motor tenka je u trenutku pogotka rakete prodorno riknuo i odmah se ugasio, a tenk se uz buku i škripu u trenu zaustavlja. Diže se crni i gusti dim i suklja u vis odajući mjesto pogotka rakete. Imao sam veliku sreću i pogodio sam ga između dva posljednja kotača. Točno gdje je najvitalniji dio motora i raketa je uspjela propaliti oklop te zapaliti motor. Počinje gorjeti kao da je od papira, i jedina šteta je ako baš sada voze pivo do kojega ne možemo doći. Svi smo poskakali, a najglasniji sam bio upravo ja, bio je to jedan od dana koji ćemo svi dugo pamtiti.

Skakao sam uokolo kao malo dijete raširenih ruku oponašajući avion. I tada jurnem po moj sat, po moje odličje. Stari Svalina zadovoljno i bez žaljenja skida sat sa ruke, poljubi me u obraz i preda mi ga kao pravo ratno odličje.

Zbog toga mi prava odličja ne predstavljaju ništa jer se ne mogu mjeriti sa onima koja sam dobio od mnogo ljudi koji su zajedno sa mnom učinili velike podvige u Vukovaru.

Zolja nema ratificiran nišan, a i tenk je bio u punoj brzini, ali na satu je bio prekrasan hrvatski grb i morao je biti moj.

 

Drugi dan javljaju dečki sa kraja ulice da su se probili tenkovi u Kupsku ulicu. Nas nekoliko iz Vinogradske prelazimo u Kupsku ulicu. Prvi tenk je bio na samom uglu kada ga je stigla raketa ispaljena iz zolje. Ostao je tako s upaljenim motorom, izobličene kupole i oborene topovske cijevi u smjeru zemlje. A drugi tenk je uspio za kratko pobjeći u Jadransku ulicu gdje su ga sredili Blagini dečki. Ovdje je zanimljivo istaknuti kako se tenk izgubio i počeo je sa kružnim manevrima tražiti izlaz iz ulice. Ličio je na miša u klopci, a najžalosnije je od svega što je u tom trenutku ta velika srpska sila bila nemoćna i jadna. Ovu akciju nerado spominjem jer su od tročlane posade koja je poginula dvojica bili nesrpske nacionalnosti. Kako se rat sve više produžavao te kako su četnici sve više ginuli, na nas su sve češće slali mlade regrute i vojnike drugih nacionalnosti, pa i hrvatske. To slali doslovno znači ili na prvu crtu ili metak.

Jedan je tenk prešao Križanje ceste kod Doma zdravlja i Vatrogasnog doma, a da ga nisu uništili dečki sa ose. I Jastreb se javlja i pita da li smo slobodni otići tamo i srediti stvar. Pa naravno. I pokupimo nas sedam svu skalameriju i dođemo do centra grada pod svodove automobilima.

U taj tren počinje stravično granatiranje i svi ulijećemo u prve kapije i prolaze. To lupanje traje nekoliko minuta i mi nastavljamo prebacivanje prema pravoslavnoj crkvi gdje ponovo ulijećemo u pokrivenu mrežu granata. Sklanjamo se u pravoslavnu crkvu koja je već dobrano bila razrušena. I tu imamo jednog ranjenog čovjeka. Njega rješavamo i ostatak ljudi kreće dalje “u boj po tenkić svoj”. Krećemo uz brdo i počinje padati kiša. Ali prava kiša. Potpuno mokri ulazimo u kapiju kuće Joze Tomića iz Veslačkog kluba od kuda se prekrasno vidio parkirani tenk na samoj cesti pored kuće dr. Emedija.

Tenk stoji mirno, posada spava, a mi stojimo na kiši dogovarajući što nam je činiti. Ja sam bio za to da se tenk zarobi dok je Samuraj htio da ga se uništi. I kako on nije uništio niti jednog do tada odlučili smo da ga on pogodi. Stavio je Osu na rame i gađao. Raketa je kliznula preko kupole zarivajući se u slastičarnicu na samom križanju. Ne mogu vjerovati!

Tenk stoji i dalje mirno, iako je posada morala čuti dobrano udarac rakete.

Kiša lije kao iz kabla, mi mokri stojimo na cesti i čekamo da ga Samuraj sastavi sa nebom. I skoro nije nas sastavio sa nebom, kada je u trenutku ispaljivanja rakete, osa eksplodirala i skoro raznijela vrat našem Samuraju. E sada nastaje prava scena!

Pali se tenk i počinje turirati i rikati, a ja nemam vremena napuniti rezervni bacač. Kako smo u uništenje tenka bili potpuno sigurni nismo htjeli osigurati rezervni položaj niti pravu odstupnicu. I u trenu pokretanja motora tenka jedan od nas je viknuo: “Evo ga, ide na nas!”, a mi svi kao jedan tutanj niz brdo pokušavajući otvoriti neku od kapija, ali su sve bile zaključane. Kada smo se spustili niz brdo u sigurnost vidio sam da tenka nema za nama.

Tu naš prijatelj Mirko Kalentić ispušta punjenja osa i ležeći na kišnoj cesti umire od smijeha. I svi smo se počeli kidati od smijeha jer smo svi zajedno bili prvaci u trčanju i bježanju sa opremom.

Tenk se isto tako uplašio i počeo se povlačiti unatraške ne znajući kuda bi pošao. Tada smo odlučili da se taj tenk ne smije izvući i otišli smo prema Kuginom groblju i Devetom bloku. Tu se razdvajamo  pokušavajući zaokružiti taj prostor te locirati najbolju poziciju za uništenje tenka. Kako je tenk stajao ispod samog brda na kojem smo stajali na zapovijed Samuraja njegova grupa baca četiri kumulativne ručne bombe i uništavaju tenk. Kako je padao veliki pljusak uslijed prevelike količine tekućine koja je dospjela do električnih instalacija došlo je do kratkog spoja i eksplozije kućišta ose.

Nakon “raporta” Velikom Jastrebu uz smjeh, kutiju cigareta i novu osu napuštam štab. Bio je to zanimljiv dan.

 

"PIJANI USTAŠA"

Idući dan odlazim u Borovo po pozivu mr. Adorijana Totha koji je konstruirao “pijanog ustašu” i trebao je nekoga tko bi mu sa sigurnošću obavio testiranje i predložio sugestije. Uzeo sam tu jednostavnu napravu i na početku Vinogradske ulice izvršio ispaljivanje prve bombe.

“Pijani ustaša” bio je metalna šalica u koji se mogla smjestiti ručna granata.

Prvo bi se u metalni cilindar stavio drveni dihtung koji je imao za zadaću da spriječi rasipanje plinova i kao podloška, a služio je i kao potisnik ručne bombe sa kojom je zajedno bio izbacivan potiskom plinova iz tijela cilindra. Stavljanjem granate unutar cilindra izvršilo bi se stezanje kašike ili ručice bombe i tako omogućilo vađenje osigurača, a da bomba ne detonira.

U pušku bi se zatim stavili manevarski meci koji nemaju bojevu glavu te bi se nakon ciljanja ispalila ručna granata.

Prvi rezultat testa bio je više nego zadovoljavajući. Bomba ispaljena pod kutom od 45 stupnjeva letjela je na udaljenost od dvije stotine metara i imala je otklon pet metara od zadanog cilja. Prenio sam mr. Tothu da drvena podloška ne brtvi dobro i da se gubi puno na potisku te da bi trebalo i bilo bolje upotrijebiti plastiku kao brtvilo. Tada je genijalni magistar napravio nacrt nove plastične brtve.

Sutradan kada sam je isprobao bio sam oduševljen. Kuća koju sam gađao bila je udaljena tri stotine i pedeset metara a meta je bio jedan veliki prozor na gornjem katu. Prva granata je pogodila uz sam rub prozora. Sve je bilo odlično, a bomba nije ni mogla pravilnije letjeti jer je na većoj udaljenosti gubila pravac i brzinu leta uslijed rotacije koju je proizvela kašika bombe nakon ispaljivanja iz cilindra. Najveća udaljenost koju je bomba dosegnula bila je 450 metara, a najpreciznija je bila na udaljenosti do dvije stotine metara. U jednoj minuti ispaljivao sam i deset preciznih projektila. Bilo je to oružje stvoreno samo za generalnu frku.

Kada su bili najžešći napadi gdje su četnici većinom išli u grupama od pet do deset ljudi, "pijani ustaša" činio je čuda. Nadalje se više nisam razdvajao od “Tothovog pijanog ustaše”.

 

Bilo je dana kada je tuga izbijala iz ljudi jer su doživjeli strahote koje su normalnim ljudima nezamislive.

Tako je moj prijatelj Drsa, koji je bio u Vojnoj policiji ispričao potresnu priču koja ga je umalo slomila.

Kretao se prema bolnici i primijetio je sa druge strane ceste kako se trotoarom kreću majka i kćer. Počinje se cijeli taj dio zasipati granatama svih kalibara i Drsa ulijeće u prvi haustor. Vidio je da te dvije žene neće dobro proći jer su bile na mjestu gdje nema ulaza u kuću.

Kada je kroz minutu snaga granatiranja opala istrčao je napolje i vidio je žene kako leže na asfaltu. Dotrčao je do starije žene koja je ostala sjedeći, bez noge. Držala se rukama za tlo i pokušala je vidjeti gdje joj je dijete. Drsa ju je obuhvatio oko struka kako bi je onemogućio da se pokretanjem izazove još veći gubitak krvi koja je šikljala iz mjesta gdje je prije stajala noga, a i da je ujedno spriječi da vidi svoje raskomadano dijete iza sebe.

Žena je stalno pitala i gledala gdje joj je kćerka.

Drsa ju je uvjeravao da je dobro i da se sklonila u susjednu kuću. Napokon je došla pomoć i ženu su odnijeli u bolnicu.

Volio sam tog mog dragog prijatelja i te slike koje je on vidio bile su i moje slike. Osjećao sam veliku patnju i bol. Žena nije znala ni da joj je granata odsjekla nogu nego je pitala za svoju kćer. Tada sam prvi put vidio mog dobrog prijatelja da plače. I ja sam plakao s njim.

U tom trenutku ta žena i ta curica od dvanaest godina postala je naša majka i naša sestra. Majka i sestra kojoj ni danas ne znamo imena.

...

 

U ZATOČENIŠTVU

 

Najgori od svega je bio dan pregleda u Novom Sadu, kada su Mirsada Korjenić i mene stavili na stol za rendgensko slikanje i uključivanjem aparata više od sat vremena ozračili organizam. Na moj upit mladoj liječnici zašto nas zrače dobijem odgovor. “Ćuti đubre ustaško, to je zato da nemaš dece”.

 

Zatočeništvo je svakako zanimljivo iskustvo koje govori o dvije strane ljudskog postojanja, moći i patnji.

...

Čuju se koraci teških čizama grupe ljudi u brzom hodu, prolaze pored moje samice i ulaze u samicu sljedeću u nizu. Čujem udarce i zapomaganje. Krv se ledi, jauci ne prestaju. Topot udaraca postaje sve žešći. Sve puca i pršti. Samica se trese.

Prvi put prepoznajem glas. Glas koji moli. A ruke i noge ne prestaju zlokobni ples pokreta od kojih kosti pucaju, a meso trune. Pa to tuku Stjepana Molnara.

Svi smo na okupu, ni jedan preživjeli ne fali im na spisku. Za svakoga imaju terapiju pravu.

Jutro je i dolaze ponovo, umjesto doručka. Nose me u kancelariju na nastavak igara bez kraja, ovaj put s otvorenim kartama, bez blefa i laži. Kancelarija topla, ali s više gostiju. Tu pukovnik čelno mjesto zauzima, a do njega mu major i šećer na kraju Plavi šest. Udarna trojka za mene ovakvog. Hej, pa ja puno vrijedim, našalim se u sebi. I počinje proces kao za Josefa Ka.

Pukovnik pozdravi i pita me kako sam, kao da mu to nešto znači. Major me gleda ispod oka s mržnjom i gađenjem, a treća nesreća u obliku kapetana prve klase po kodnom imenu Plavi šest, namješta smiješak i planira svoj način obrade. Svi tako isti, a tako različiti. Pukovnik diže dosje i vadi karton iz vukovarske policije od moje osobne karte sa slikom i otiskom prsta, i progovara. “A Janjiću šta si bio lep”. Ja tada nisam ni slutio koliko sam se fizički promijenio i koliko mi se lice izobličilo. Ne mogu vjerovati, pa one budale u policiji nisu zapalile bunker s identifikacijskim karticama! Tko zna što su ovi sve iskopali iza nas. “Eto mi smo ti se malo pripremali i kako i sam vidiš jedan si od posljednjih karikica lanca. Znamo sve, ili gotovo sve, pa zato nemoj lagati nego odgovaraj što te pitamo jer će biti problema. Nemamo mi vremena za zajebanciju. Poznaješ li Kuštru?” Bilo je to njegovo prvo pitanje koje me je malo iznenadilo, jer sam očekivao da će prvo početi s pritiskom i ucjenama, s prijetnjama i lažima. “Poznam, odrasli smo zajedno” odgovaram kratko. “E pa vidiš, on je tu i silno želi da te vidi. A, da li da te dam njemu malko?” pita me cinično. Odgovaram da mi je svejedno.

Saznajem da je taj Mugoša napričao da sam koljač i najgori od najgoreg. Nakon takve gluposti o četniku koji prije rata nije imao za cigaretu niti je završio ni osnovnu školu, gospoda prelaze na ozbiljnije teme s kojima su bili odlično upoznati. Vidio sam iz cijeloga niza pitanja o brojnosti pojedinih postrojbi, imenima i funkcijama da su detaljno upoznati sa kompletnom strukturom obrane Vukovara uključujući logistiku i civile. Znali su detaljno bolje nego ja sam imena mojih boraca kao i njihovo kretanje i masu drugih meni do tada nevažnih informacija koje su činile okosnicu jedne ili više grupa ljudi.

Doveli su me na ispitivanje u kojem nisam ni imao izgleda da ponešto slažem ili da sakrijem, stoga sam sljedeći dan počeo pratiti njihova pitanja i zadržavati se s odgovorima koja su bila vidljivo njima već dobro poznata. Imali su po meni odličan istražni tim koji se vrlo dobro znao služiti mehanizmima analitike i selekcije prioritetnih pitanja i događaja. Prisiljavali su me na svakakve načine da potpišem izjavu da sam vidio da je dr. Njavro sjekao noge i ruke te ubijao ranjene srpske zatočenike.

Ni sam ne znam od kuda su izvlačili sva ta nemoguća i suluda pitanja. Prijetili su mi da priznam neka nedjela za koja sam prvi puta čuo te su me ucjenjivali s odsijecanjem noge, ušiju i prstiju potkrepljujući riječi mahanjem velikim nožem. Prijetili su mi i uvjeravali me kako imaju ljude u Hrvatskoj koji će mi ubiti obitelj, a najperfidnija bila je prijetnja kako će me dati srpskim homoseksualnim kriminalcima. Nije bilo govora o nikakvoj grupi polupismenih nesretnika nego o pažljivo biranoj skupini operativaca koji su za prioritetni cilj imali sakupljanje što više inkriminirajućih dokaza koje bi sklopili u cjelinu kao mehanizam za osudu Domovinskog rata temeljenog na zločinu i raznoraznih pritisaka na hrvatsku državu poradi opravdanja agresije na Hrvatsku. S takvom profesionalnom grupom nije bilo lako voditi vrlo opsežne i zamorne razgovore koji su ponekad išli u krajnost s nekom sitnicom u kojoj ja nisam mogao vidjeti nikakvu važnost. Znali su oni odlično svoj posao koji je danas rezultirao s velikim psihičkim smetnjama i problemima koji su često znali voditi suicidu. Najbolje je to izrekao u jednoj rečenici vukovarski branitelj i logoraš iz Staićeva Žarko Pavletić: “Za moju amputiranu dušu ne postoji proteza”.

Četničke ispitivače najviše je zanimalo moje kompletno kretanje tako da su pitanja bazirana na svakom danu posebno. Ja obično i privatno ne pamtim što sam jučer ručao, a kamoli da bi se mogao sjetiti nekog od dana za koji su oni držali važnim i stalno na njemu insistirali. Ispitivanje je bilo naporno i ponekad je dosezalo i apsurdne situacije.

Jednoga dana pukovnik je rekao da će mi sutra dovesti nekoga u goste. I stvarno sutradan ulazi u sobu za ispitivanje omanji crni pukovnik koji me mirno oslovi. “Kako si Janjiću, jel’ me znaš. Ne? Aj se seti.” Ja razmišljam tko je to i otkuda me zna ali nikako se ne mogu sjetiti. “Ajde seti se malih crvenih tabletica” Kada je to rekao odmah sam ga prepoznao. Bio je to Kapetan Šumski, kako su ga zvali, koji je uznapredovao do čina pukovnika od mog boravka u JNA. Imali smo akciju forsiranog hoda od 155 kilometara i on je u tom maršu koristio tablete nitroglicerina. A ja sam ga u šali tada pitao da poda i nama po koju jer kada bi popio tabletu bio je kao supermen izdržljiv. On nas je sve obučavao uništavanju tehnike i tenkova te postavljanju svih vrsta mina i eksploziva.

Tada je postavio pitanje: “Reci Janjiću, jesi li promašio koji tenk?” Ja odgovorim kao iz topa da nisam promašio niti jedan. A on će na to: “Iako si nam poubijo tolike ljude, nije mi krivo, jer sam te ja obučavao da uništavaš tenkove iz svih mogućih sredstava. Je li tako?” Kako sam već dobrano bio oslabio organizam s izgladnjivanjem i dehidracijom i izgledao poput pravog kostura teškog četrdesetak kilograma nije mi bilo teško tu situaciju okrenuti u vlastitu korist. Pokazao sam im da nisam u stanju ni vlastitu nogu podignuti, a kamoli koristiti ruke za pisanje. Žalio sam se na vid i slabost, nesvjesticu i vrtoglavicu. Govorio sam gluposti, nepovezano i ponavljao što su od mene zahtijevali bez ikakvog umnog otpora. Znao sam da to mora proći. Prisilio sam ih na dovođenje grupe liječnika koji su potvrdili nemogućnost samostalnog funkcioniranja i pisanja, te preporučili da me se ne baci natrag u samicu. Zahtijevali su hitan medicinski oporavak i sugerirali smanjivanje i ne upotrebu fizičke sile i represije.

Sve su to oni kao iskusni obavještajci znali, ali su morali žuriti sa provođenjem nazovi istrage, te su sukladno svim činjenicama, a u interesu zatvaranja i osuđivanja moje “zločinačke” jedinke morali usporiti i pažljivije pristupiti k obradi. Stoga su donijeli odluku da me se ne izolira, nego da me se vrati u sobu trinaest kako bi mi kao ranjeniku i onemoćalom poluumirućem ustaši, omogućili oporavak i pomoć svojih suboraca ustaša. Oko tog mog davno skrojenog plana da ih pokušam onemogućiti u izolaciji, represiji i kažnjavanju putem najjednostavnijeg ali i najtežeg mehanizma štrajka glađu i žeđanju, bio je upitan sam moj tjelesni i duševni sustav. Upitno je bilo i da li ću u potpunosti moći iznijeti sve popratne probleme koji su nastajali kao i sve popratne pojave koje su izvirale, a da ih ja nisam mogao više kontrolirati. U cijeli sklop morao sam uključiti i MCK i njihove liječnike, koji su isto tako bili u panici i brizi. Morao sam puno glumatati i praviti probleme manjih i neznačajnih omjera kako bi slika neuračunljivosti postala cjelovita.

Isto tako, a što je za mene bilo i najvažnije, morala se identična slika prikazati i cijeloj okolici tj. svim borcima i prijateljima oko mene u sobi. Sobu sam držao kao potencijalnu opasnost za rušenje cijelog plana i nisam smio sebi dopustiti luksuz da se ikome posebice previše približim, a kamoli povjerim. Nije to kao razlog što bi me netko namjerno odao nego iz razloga nepotpunog povjerenja u pojedince i straha od mogućeg saznanja istine pod batinama i mučenjem koje su skoro svi prolazili. Mislim da je nekolicina dobro znala što činim i imao sam njihovu prešutnu podršku i pomoć. Tako je moje cjelovite izjave o uništenim tenkovima i akcijama za koje su četnički oficiri dobro znali, te sve što sam imao za reći, pisao Ivan Maganić kojem sam diktirao na glas dok je cijela soba slušala što izjavljujem. Velika većina ljudi nije ni sanjala da sam prošao toliki niz akcija, a da sam uspio ostati u jednom komadu i pogotovo s takvim učinkom koji impresionira.

Priznao sam osamnaest uništenih tenkova, ali mnogo toga i nisu uspjeli saznati. Kako je teško bilo primati silne batine i uvrede, tako je još teže bilo slušati kada su drugi bili premlaćivani.

Ovim se putem neizmjerno zahvaljujem Marijanu Mlinariću-Karonji, Branku Vovri-Frfi, Ivici Stojanoviću, Nikoli Nikoliću iz Vinkovaca, Ivanu Maganiću, Josipu Vujoviću, Miji Bendri, Tonci, Krešimiru s Mitnice i drugima koji su me ranjenog i polumrtvog nosili na previjanje, te tako bili premlaćivani i prolazili kroz stravične psihofizičke torture.

Svi ovi hrabri branitelji Vukovara, iako su znali što ih zbog takvog postupka očekuje, nisu odustajali od želje i spremnosti da pomognu meni kao ranjeniku i prijatelju. Na tome im još jednom hvala.

Nakon mog završetka diktiranja izjave koja je trajala tri dana, gledali su me kao neku veliku zvjerku što meni nije odgovaralo s obzirom na poziciju koju sam morao i dalje glumiti. Da bi mi pružili adekvatnu i potpunu pomoć i poboljšali moju krvnu sliku i moj apetit budale donose još jednu u nizu suludih odluka. Dat će mi se infuzija (pa će mi kao biti bolje, ma zamisli to). Odnose me u podrum i stavljaju na stol za previjanje na koji opet stavljaju rešetkasta željezna vrata koja osiguravaju drvena vrata od provale. Ležim ja na tim rešetkama, a infuzija curi u mene. Neka samo curi, ionako ću je ispišati, ali samo da nije ove rešetke koja me nemilosrdno žulja.

Dok ja tako ležim oni me udaraju, vuku za nogu ranjenu, lupkaju po glavi i laju li laju kao kerovi ne štedeći ni dijete koje nemam ni psa koji mi je poginuo od granate. Sada to izgleda kao med i mlijeko, ali tada je to bio veliki pakao za malog Tromblona (riječi policajca po imenu Laki). Komično je i to da je major koji je više glumio facu nego što je to i bio s obzirom da je nosio visoko rangirani čin, pokušavao ostavljati veliki utisak na sve nas kada god je to bilo moguće. Ali, kako je vrijeme odmicalo i kako su oni manje-više sve znali o svakom pojedincu tako smo i mi upoznavali vrlo dobro i njih, počevši od ispitivača pa do malenih zatvorskih čuvara što su na nama naučili udariti čovjeka.

Tako je jedan dan pripiti major ušetao u sobu sa rukama na smrdljivoj i neokupanoj guzici, i kao kakav general upitao me: “Tromblon, zašto se ti nisi borio na našoj strani, šta ti bi da postaneš ustaša?” A ja kao iz topa: “Druže majore, pa onda ne bih imao što uništavati”. Samo me pogledao, okrenuo se i izašao napolje. A u sobi ludilo. Ne vjerujem da sam ikada do tada brži i ujedno bolji odgovor smislio. Bio sam ponosan na sebe.

Uđe on drugi dan i pita me opet: “Tromblon, da li sanjaš tenkove?” A ja polako polumrtvo “Sanjam, sanjam”. A major će opet, kao ubit će me u pojam u psihu: “A da li sanjaš one koji su izgorjeli u tenkovima?”. A ja ću ponovo “Sanjam ih, sanjam”. I umalo nisam puknuo od smijeha. Kada je izašao cijela se soba pola sata tresla od smijeha.

S nama u sobi trinaest bio je i srpski poručnik iz Kragujevca po imenu Dragan, a kojeg su svi zvali Draganče. Njega su zarobili branitelji Sajmišta potpuno pijanog.

Imao je oca pukovnika JA. Nakon zarobljavanja dečki sa Sajmišta su ga ispitali, a da mu nisu opalili niti jedan šamar. Ostavili su mu uniformu i na njoj činove. Nisu ga zatvorili i bio je potpuno slobodan, netaknut od batina i dobro hranjen. Bio je to agresorski zapovjednik koji je pijan dolutao preko naših prvih vatrenih linija, misleći da se nalazi u dijelu grada koje su držali Srbi. Nakon pada grada, predaje se zajedno s nama, i sa svojim osobnim naoružanjem koje mu, zamislite, nije bilo ni oduzeto. Tako su ustaše “klale, i ubijale svoje zatočenike”.

Po dolasku u logor provodi tri mjeseca u zatočeništvu jer nije mogao dokazati da nije bio tučen, maltretiran i u konačnici “spašen“. Svim Srbima, počevši od onih koji su ga zarobili u Vukovaru, pa do onih koji su ga ispitivali u Mitrovici, to nije bilo nikako razumljivo.

 

Kako nisam dobivao nikakve pošiljke niti pakete, uspio sam preko momaka iz naše sobe koji su raznosili hranu po cijelom logoru, dobiti prve cigarete od dobroga prijatelja iz djetinjstva, Branka Kevića. To mi je tada mnogo značilo jer mi je već jedan od najboljih prijatelja stradao. I kada sam primio pošiljku uplašio sam se da neću od radosti početi ozdravljati (ma šalim se ljudi).

Kako je prošlo dva mjeseca, a da mi se stanje nije niti pogoršalo niti popravilo, pokušao sam smisliti još malko zajebancije za četničku medicinsku elitu iz mračnog podruma. Plan je bio u tome da odaberem dvojicu civila koji su dobili najmanje batina i koje “čete” skoro nikada nisu dirali, da me odnesu u WC, i kada me stave na klupe da obavim veliku nuždu da si sa savijenom rukom na leđa na koju bi pao upriličim jedan divan lom ramene kosti, na kojem sam planirao profitirati još koji mjesec. Računao sam da ukoliko dođem u Hrvatsku to će mi lijepo dobri i dragi doktori namjestiti kako Bog dragi zapovijeda, a ako ne, onda mi svakako ni ta ruka neće trebati. Ali, odustao sam od te, za vas sulude namjere, zbog nadolazeće razmjene koja je mene, kao i svakog drugog, zaobišla.

E, ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu. I tako se odlučim za potpuno blesav, ali svakako učinkovit plan kako bih se bar malko oštetio te digao veliku prašinu i zadao mnogo brige četničkoj inteligenciji.

Uzmem lijepo komadić drveta i s njim dobrano sastružem poveći komad kože kod izlaza debelog crijeva i kraja trtice (u to vrijeme guze veličine dva čajna kolačića). Pa sve to lijepo namažem govnima i zalijepim sa džemperom poklonjenim od MCK (krasno) koji i danas čuvam kao zjenicu oka svoga (zlu ne trebalo). Kako nisam morao ići na WC i po  dvadesetak dana, odležim upravo toliko i tek onda dignem u sobi uzbunu kako mi je strašno loše i tako sve to. Kako sam bio u prošlosti lovac, znao sam podosta o ranama i lešinama, a svakako i o usmrđenom mesu kao i vremenu za koje bi to meso i bilo smrdljivo. Procijenio sam da je dvadeset dana ležanja na živoj rani obloženoj govnima sa utjecajem temperature od dvadeset šest-sedam stupnjeva sasvim dovoljno vrijeme da moje meso zasmrdi nadaleko i naširoko. Tako je i bilo.

Sobni je prijavio nevolju, a moje je bilo da se polako nadam najboljem uspjehu. Smrdjet ću tako da me neće htjeti nitko ni poželjeti dodirnuti, a kamoli nešto drugo. I stiže zla konjica. Evo doktora, sestara i policije. Evo oficira. Svi gledaju i čekaju. Sve stručnjaci. A kako sam bio ispeglan od ležanja kao daska i s potpuno ukočenom kičmom, kukom i koljenom držali su me i nosili kao dasku za glavu i stopala.

Drže oni mene tako, a doktor i medicinska sestra odljepljuju zalijepljeni džemper ispod kojeg se širi nezamisliv smrad. I kada su ga odvojili od tijela potekla je krv kao kad se otvori slavina, a komad mesa i kože je ostao na mome džemperu. Divota. Pun pogodak. Sada će gadovi imati posla i s pravom će me se gaditi, a ne onako bez veze.

Medicinska sestra je u hipu povratila, a na moju žalost dečki iz moje sobe koji su bez daha gledali taj šokantni i ružni prizor krvarenja dobili su dobre batine uz povike policajaca: “Šta je ustaše, šta gledate, zar vam nije bilo dosta krvi, majke vam ga nabijem”. I udri po jadnim i nedužnim ljudima.

Tako je balavo ćosavo četničko štene po imenu Laki (jer je imao pedesetak kilograma kao malo jači slavonski puran), glumio velikog frajera jer je tukao ljude koji su imali ruke na leđima, glavu pognutu a nisu se smjeli braniti. Pretukao je starca od sedamdeset godina da su nekolicina naših morali dežurati dva dana s oblozima na glavi i moliti se Bogu da ostane živ.

Ja ljut poput svih u sobi počnem se derati, da sam zdrav izazvao bi ga na dvoboj i razbio kao budalu. On je to uspješno saznao i to mi je naplatio provokacijom, kao “Šta je Tromblon, sad si se sjebo, ti bi mene izazvo na dvoboj”. Ja sam rekao da bi, pa mi je demontirao krevet i udarao pendrekom po ranjenoj nozi. E bilo je vrijeme da to neuhranjeno štene dobije po egu, ako već ne može dobiti po nosu.

 

Krenuli Pavao Crnjac, Srećko Glamočak, Ivica Jurčan i moja malenkost na pregled u Novi Sad.

Vozimo se, vozimo, a oni lupaju u kabinu vozača da stane kako bi kupili piva. I prijete oni da slučajno ne otkucamo kako su pili na putu pivo jer da smo se onda “sjebali”. I tako ta sitna pičkica, kukavičkog oca kopile, dovuče svoju sitnu dušu do moje postelje i lupka me pendrekom govoreći gluposti. A ja kao u bunilu kažem mu: “Laki, Laki, zvoni telefon”. A kako je postojao indukcioni telefon, ali neispravan, u prostoru kamiona koji je trebao biti povezan s kabinom, Laki je posegao za slušalicu misleći da je to pravi telefon i da on stvarno zvoni. Zvonila je tiho jedna metalna kutija proizvodeći sličan zvuk od vibracije kamionskog motora i kamiona u kretnji.

I ustao magarac poduprijevši se jednom rukom o kuk sav važan sa prsima isturenim kao narodni heroj, počne vikati: “Alo bre, ko je tamo, Laki ovde. Alo, alo bre”. Gleda budala u slušalicu lupka sa njom i ponovo viče: “Alo, alo bre, Laki ovde, ko je tamo”. Udara slušalicom u ruku kao da će je tako popraviti. Gleda to i Tajson, grmalj mišićavi, ozbiljan, prijek. Svi smo ga se bojali jer je znao udariti i udarao je samo jednom, jer nije imao potrebe da udara dvaput. Gleda on njega pa pogleda mene i skuži igru, jer nisam se više mogao suzdržati. I on se počne smijati da se sve treslo. Tek tada Laki se trgne, shvati i on što mu se dogodilo. I skoči da će me prebiti i na moju sreću Tajson ga zaustavi jer ga je to sve dobro nasmijalo. Po povratku je Tajson svima ispričao kako je Laki ispao magarac. A mi u sobi imali smo svoj šou da se cijela soba smijala.

 

Kako je moje tijelo i organizam sve više propadao, a ja se polako i sigurno sušio, uslijed dehidracije i anoreksije dobio sam čir na želucu i kamenčiće u bubrezima i mokraćnoj cijevi. Bolovi su postajali iz dana u dan sve jači i jači i kao da su razdirali cijelu utrobu. Batine koje sam do tada dobio bile su ništavne u usporedbi sa boli koju sam danonoćno imao. Kako ja njihovoj medicini i ljudstvu koje je predstavljalo takvu vrstu radnika nisam vjerovao do tada nisam ni tabletu htio popiti. Čuvao sam ih u slučaju da svi odu u razmjenu, kao kakav vid karte k dragom Bogu.

Opet uzbuna za njih i dolazi liječnik, musliman zatočenik, doktorica Srpkinja i medicinska sestra srpskoga porijekla i donose nekakvu injekciju koja bi trebala zaustaviti bol. Nakon nekoliko puta kada su mi dali injekciju u ono malo mišića na lijevoj zdravoj nozi, više me je boljela noga od kamenja u bubregu. Odlučuju oni pametni da me prije dolaska MCK-a odvezu u bolnicu i tamo me snime na rendgenu. O Bože, ne bolnica, a još manje rendgen. Pa tamo nisam ni malo siguran. Ja ne želim ići, a ne znam kako bih sve zaustavio. Oni me trpaju u pincgauer i kreće se za bolnicu u Mitrovici. Dolazimo u pravi pakao.

Bolnica kao i u Novom Sadu, puna ranjenih četnika koji tumaraju kroz nju tražeći rakije i žena, ljutitih na sebe i cijeli svijet jer nisu dobili plaću pa nemaju što pušiti i piti. Voze me na kolicima u pratnji Lakija i Tajsona te dvije sestre i jedne doktorice. Prolazimo kroz podrumske hodnike i polako se stvara kolona iza nas koja počinje negodovati jer stigao je ranjeni ustaša koji na njihovu žalost nije još ubijen. Svi zajedno na svoj način, i muško i žensko, traže krvi. Postaje tijesno. Gužva se povećava i na sreću, stižu još trojica policajaca koji su osiguravali bolnicu. Guraju me na kolicima, a hodnicima nikad kraja. Svi galame i viču: “Ubimo ga odma, vidi na čega liči”.

I dolazimo do glavnog križanja hodnika i velikog hola. Nekoliko ljutitih četnika lupi me u prolazu dok je osiguranje pokušavalo zaustaviti rulju. Na brzinu uguraju kolica u odjeljak za snimanje i blokiraju prolaz kroz vrata. Počinje svađa i lupanje te prijetnje srpskim policajcima. Ponavlja se Novi Sad.

Nije me više bolio bubreg i poželio sam da sam zdrav. Obećao sam sebi da se više ni na što neću žaliti.

U povratku pametni Laki prazni mi mozak kako sam ja njega zajebao, a on me nije ni istukao i još me mora braniti od ljudi koji imaju potpuno pravo da me na mjestu ubiju. E, stoka jedna, pa da sam iole znao što ćemo mi ranjenici proći, nikada ne bih vozio Bobana u bolnicu i tako izlagao svoj život. Pa ja sam u bolnici tražio od Njavre, kada sam čuo da nemaju plazme i krvi u dovoljnim količinama, da uzme od mene jer ja imam 0 negativnu krvnu grupu i može je svatko primiti. Dr. Njavro je odbio navodeći kao razlog da se moram vratiti na ratište i da mi ne smije uzeti krv.

...

Početak je sedmog mjeseca i čuli smo na radiju da se sprema velika razmjena svi za sve

Razmišljam da su me do sada sve razmjene mimoišle i da me ovi četnici neće tako lako dati. Vrata sobe se otvaraju i u sobu ulaze bez ikakve najave visoki oficiri Jugo armije na čelu s jednim generalom, nekoliko pukovnika, predstavnicima MCK, Crvenim Krstom Srbije, Internacional Amnesty. Dolaze pravac do mog nazovi kreveta.

U sobi tišina. General me pozdravi i pita me brzo: “Kako se osećaš?” Ja ogovaram bolesno: “S obzirom na okolnosti, dobro”. General postavi drugo pitanje: “A da li ti Janjiću možeš jesti?” “Mogu”, izgovorim polako i dobro ih sve osmotrim, razmišljajući što li su došli. Ne, ne smijem se dati odvesti nigdje od svojih ljudi. Ili sa njima u Zagreb ili u grob. Trećeg nema.

“A koliko jedeš na dan?” glasilo je njegovo pitanje dalje. “Jedan puta na dan”. General se okrene prema svima i glasno im kaže: “Eto, gospodo, on može jesti. Okrene se ponovo k meni i pita: “A da li ti možeš spavati i koliko dnevno spavaš?” Ja šutim vrteći još razloge zašto su svi tu i kakva su to generalova pitanja koji nikada nije bio među nama. “Spavam oko tri sata dnevno”. On se ponovo okrene prema okupljenoj gomili i ponovi glasno, “On spava tri sata dnevno. On može spavati”. Zatim postavi i treće pitanje: “Reci Janjiću, da li se ti gibaš i imaš li medicinsku zaštitu, dobijaš li pilule, dal’ te voze na preglede?” Ja gledam u šutnji i polako odgovaram: “Gibam, a tablete dobivam jednom tjedno”. “A pregled?” podsjeti on. “Voze nas u bolnicu jedanput na mjesec”. General jedva dočekao da ja to sve izgovorim i okrenut svima izgovori: “Gospodo, on giba, dobija pilula koliko treba i voze ga na preglede po potrebi”. Ponovo se okrene k meni i pita me izravno buljeći u moje oči: “A ima li batina, jeli te tuku?” Ja šutim i ništa ne odgovaram, a što bi mu rekao. Sutra ponovo dolazi, a ta gospoda neće biti s nama. “Eto gospodo, vidite i sami da ga se ne tuče i ne maltretira”, zastane pa nastavi “To bi bilo sve” i pokaže rukom na vrata.

 

Kako i sam govorim i razumijem njemački i engleski jezik na koji su potpuno doslovce prevoditelji preveli svaku izgovorenu riječ nije bilo mjesta zamjerci. Jedino je visjela nepoznanica u zraku zbog čega su svi skupa došli do mene i zašto je general i otkud baš on postavljao ta kratka i za život bitna pitanja. Nakon njihovog odlaska cijela soba je skočila i svi smo nagađali koji su sve tu razlozi. Ali ubrzo stiže odgovor u vidu predstavnika MCK. Glavna voditeljica misije mi je objasnila da sam kojim slučajem odgovorio negativno na sva postavljena pitanja da bi me poveli sa sobom, jer u tom bi slučaju ti odgovori značili da mi je život ugrožen jer bi mi tada otkazale osnovne životne funkcije. A one otkazuju ako čovjek ne može jesti, spavati i kretati se, a svakako ako je uz to još i pod psihofizičkom torturom. Nakon toga saznanja suze su mi same grunule. Jer ja sam vjerovao u sebe i znao sam da sa konstantnim pritiskom i padanjem životnih funkcija još kao ranjenik imam neku šansu da se dočepam hrvatskog tla.

Znao sam da je sve gotovo i da su svi moji planovi pali u vodu i polako mi je na površinu isplivavala samo jedna činjenica. Svi će otići u Hrvatsku i samo ću ja ostati u Srbiji. Nikada neću vidjeti svoje dijete. Svoju zemlju za koju sam ginuo, za koju sam krvario. Sve oko mene postalo je bez veze. Više se nisam mogao nasmijati. Nije bilo ničega za što bi se čvrsto mogao uhvatiti. Tonuo sam brže nego što je voda prodirala u moj raspukli trup. Sve šale i sva nastojanja nekih prijatelja da me pokušaju urazumiti da ćemo svi otići iz ove trule i paklene zemlje i da ćemo se još mnogo puta dobro napiti u našem Zagrebu, bila su ravna fantaziji kao da mi je netko rekao da ćemo za nekoliko mjeseci poletjeti na Mjesec. Prestao sam potpuno jesti. Nije mi se više živjelo. Organizam mi je bio potpuno iscrpljen. Bio sam ruševina bez nade za popravak.

Ante Trbović iz Dubrovnika i Zoran Margarin iz Vukovara svakodnevno su me dizali iz mrtvih, govoreći mi da moram vjerovati i da nema te sile koja može ići protiv Božjeg plana. “Mi svi zajedno odlazimo odavde, i nitko neće ostati, moli se Bogu i nemoj pomišljati na gluposti”, govorio bi mi Ante.

“Ali Ante, kako ću se ja moliti Bogu kada nikada nisam išao u crkvu, niti znam riječi ni jedne molitve. A i sramota me je priznati svim ovim ljudima da kao katolik ne znam ni riječi od Božjeg slova” odgovaram mu na, za meni nemoguću misiju.

“Zar je to problem?” i uzima mali komadić staroga papira i olovku i napiše mi sve riječi molitvi Oče naš i Zdravo Marijo. Svaku noć dok su svi spavali ja sam čitao te riječi molitvi i iskreno se molio Bogu da mi oprosti za sve što sam ružno u životu izgovorio i počinio. Molio sam Boga da me izvuče iz ovoga pakla zla i samoće i da ću biti sretan makar i pod mostom u Zagrebu spavao. Nisam mogao podnijeti misao da ću ostati sam, a da će baš svi otići u razmjenu.

 

Dolazi i taj dan

Na radiju govore da je postignut sporazum između naših predstavnika i predsjednika Milana Panića da se razmjene svi zarobljenici sa obje strane.

Slušam te vijesti i još ne vjerujem. Pa mi ćemo svi otići doma i nećemo ostaviti kosti u ovom usranom zatvoru, govorio je Maganić. Dolazi obavijest i naredba da će biti razmjena i da se sve stvari spakuju. Počinje veselje i neopisiva radost svih zatočenika.

Svi već imaju razrađene planove što će i gdje će dalje. Nagađa se gdje bi mogla biti razmjena i kako će nas dočekati u Zagrebu. Prekrasno.

Tada u sobu ulazi pukovnik i u tišini prolazi sobom. “Šta je ustaše, spremate se u Lepu vašu. Imate sreće što je došao onaj komedijaš Panić i dogovorio strahotu da se vi krvnici puštate na slobodu. Ali znajte dobro da vas vaši ne trebaju i da vas čekaju veliki problemi kada se vratite. Bolje bi vam bilo da ostanete ovde. Ovde imate manje problema”.

Ne mogu vjerovati što čujem i to od visokog oficira koji bi morao znati što govori. Pa ne smatra li nas on totalnim idiotima da nam može takvo što lupetati a zatim nastavi. “Vaši vas ionako nisu željeli i verujte mi da smo imali velikih problema da dogovorimo i ovu razmenu. Nama je važniji jedan jedini naš srpski vojnik nego vaša desetorica. Neka idete svi, ali doći će pojedinci nama ponovo vrlo brzo, budite sigurni. I još nešto za kraj, svi vi, pa čak i oni osuđeni na smrt iz Beograda idete u razmenu, ali ti Tromblon ne ideš. Ne, ja ne delujem na tebe psihički nego ti govorim činjenicu. Ti ostaješ. Toliko”.

Okrene se i ode van zalupivši jako vratima.

Cijela soba je prvo šutila jer nitko nije mogao doći sebi od ovoliko gluposti izgovorenih u tako kratkom vremenu, a pogotovo zbog izjave da nas naši u Zagrebu ne trebaju. Svi su se pogledali i odjednom puknuli u smjeh. Kakva budala. Pa zar takvi imaju uopće šanse dobiti bilo koji rat ako tako glupavo i neutemeljeno razmišljaju. Prvo me je njegova izjava da jedino ja ostajem šokirala, ali kada se povežu sve činjenice nije bilo potrebno mnogo da se shvati da je i na kraju pokušao potopiti sve moje brodove. Svi u sobi prilaze s osmjehom i govore mi da se ne brinem i da ćemo svi mi još jedanput zajedno u Vukovar s opremom i oružjem u rukama.

Dolazi napokon i taj tren. Svi su spakirali ono malo stvari što su smjeli ponijeti sa sobom, jer smo svi dobili zapovijedi i prijetnje da ne smijemo ponijeti sa sobom nikakve zapise i stvari osim odjeće i higijene. U  neograničenosti vremena kojeg smo imali na pretek izmišljali smo svakojake zabave i izrađivali smo raznorazne predmete. Tako smo, kako su nam oduzeli uz surove batine sve krunice, izrađivali krunice od vunenog konca s isparanog džempera. Proizvodili smo karte, kockice, crtali prekrasne crteže na papiru i majicama s motivima rata i Vukovara te našega zatočeništva. Pisali smo pjesme i vodili zapise o događajima u ratu i logoru. Braća Poljuha su organizirali predivan i vrlo kvalitetan kviz koji je pokazivao iznimno znanje pojedinaca. Sve te zapise i stvarčice koje su svi ljudi iznimno voljeli bilo je naprosto nemoguće ostaviti i razdvojiti se od njih pa makar i po cijenu teških batina i prijetnje ostanka u zatočeništvu. Većina nas koja je imala hrabrosti, bez razmišljanja je spakirala i te sve za nas neprocjenjive sitnice koje su bile dio nas. To su bile značajke našeg otpora u logoru i duha kojega nisu uspjeli slomiti. One su pokazivale da ni ograničena sredstva niti prostor, a najmanje represija ne mogu zaustaviti čovjeka ka kreiranju, izražavanju te stvaranju i razvijanju kulture, ljubavi i budućnosti. I sam donosim odluku da ponesem mali šah i nekoliko vrijednih papira sa zapisima poezije. Od onih koji se nisu usudili iznijeti pletene krunice, uzeo sam te krunice i smotane u loptice ࠀ asterom zalijepio na donji dio trbuha u gaćicama. Te predmete ljubavi i znakove vjere ja čovjek koji nisam do tada molio Boga, nisam ni po koju cijenu htio ostaviti tamo, u paklu, gdje bi ih čekala propast, uništenje i zaborav. Mali šah sam strpao u vrećicu sa odjevnim predmetima i higijenom koju smo dobili od Međunarodnog Crvenog Križa.

 

Jutro je, tri sata. Počinje prozivka. Čitaju se sva imena redom i Plavi šest napokon pročita i moje ime.

Nema tih riječi koje mogu opisati procese koji se događaju u ljudskom organizmu i umu kada je takvo golemo i važno događanje u tijeku. Mislio sam da ću poletjeti, da sam se ponovo rodio. Nisam znao što bih prije rekao. Da li bih vrištao ili bih plakao. Ushićenje i emocije su prestizale jedna drugu. Vidio sam slike Zagreba koji nas dočekuje kao pobjednike, heroje. Vidio sam sebe u rukama moje obitelji. Vidio sam se u zvijezdama na najvišem tronu. Viknuo sam: “Ljudi, pa mi idemo doma, mi koji smo napravili državu idemo u svoju državu”. Vrištao sam. Nitko više nije imao kontrole. Četnički čuvari i policajci više nisu bili važni. Batine nisu bile važne, ništa nas nije zanimalo osim autobusa koji će nas prevesti preko granice u sigurnost i ljubav. Mogao sam samo zamišljati lijepu i urednu, čistu bolničku sobu punu cvijeća. Sobu u kojoj će biti televizor i kupatilo. U kojoj će biti mir i nitko me neće buditi uz viku i batine.

Maštao sam cijelo vrijeme o velikoj pizzi punoj šunke, sira i gljiva, mnogo ukusnog jela od mesa i tijesta, kolača i puno, puno soka.

Želio sam više od svega punu kadu vruće vode sa mnogo pjene kako bi skinuo svu prljavštinu nakupljenu godinu dana pod kožu i u tijelo. Želio sam oprati sve srpske mirise i tragove, koji su mi zagadili tijelo i dušu. Počinju nas postrojavati po sobama u kolone, koje izlaze kroz trostruku zidnu ogradu koja je obavijala zatvor. Igor Čakan i još trojica branitelja bili su prozvani da me nose i kada smo krenuli bili smo svi natjerani u brzi trk do autobusa. Tada svi padaju, a “Plavi šest” počinje vikati i psovati: “Kako to nosite svoga, a kako bi tek nosili našega?!”.

Napokon dolazimo do autobusa i pojedinačno ulazimo u njih ispraćani kišom udaraca. Smještaju me na pod autobusa i sjedaju na prva slobodna mjesta uz zapovijed “ruke na leđa, glavu dole”. U našem autobusu bila su četvorica policajaca koji su neprestano tukli koga god su stigli, a posebice one koji su pokušali malko proviriti kroz prozor i vidjeti što se zbiva s ostalim zatočenicima. Od smještanja u autobuse naša sreća i ushićenje polako počinje padati jer ponovo kreće pakao i zlo.

Ponavlja se sve ono što smo prolazili kroz sve te silne transporte cijelo ovo razdoblje. Svatko od nas je imao samo jednu misao u glavi: “Samo vi udarajte, nećete dugo. Izdržat ćemo mi i ovu, posljednju muku na svom križnom putu. Nije to ništa što već nismo vidjeli i osjetili”. Ludilo mržnje i kolo zla ponovo poprima najveće razmjere. I sami četnici su uvidjeli da njihova duševna hrana i lijek odlazi zauvijek. Počinju surovo tući i gaziti nogama, udarati kundacima pušaka i pendrecima. Ponavljaju već tisuću puta izgovorene gadosti i psovke. Drugim riječima, ostavljaju posljednji pečat svoje kulture i civilizacije da ga ponesemo kao dugo sjećanje sa sobom u Domovinu. I napokon, autobusi kreću. Svakom sekundom smo bliže svom konačnom cilju. Srce počinje brže tući. Svi se potajno gledamo razmjenjujući osmjehe.

To je to. Voze nas nekoliko sati i odjednom se autobusi zaustavljaju. Ja sa poda ne mogu ništa vidjeti i pokušavam se pridignuti u trenutku dok su policajci u zadnjem dijelu palicama obrađivali nekoliko ljudi.

Uspijevam vidjeti polja oko nas i dio nekakve šume. U zraku nadlijeću dva helikoptera. Kolona autobusa i pratnje srpske vojne policije je nepregledna. Srpski policajac u svakom prolazu od kraja do kraja autobusa namjerno gazi po mojoj ranjenoj nozi. Tiho zamolim najbližeg čovjeka da mi podvuče ranjenu nogu pod sjedište, ali on uplašen ne odgovara. Tada Čakan uzima kraj deke i hitro je povuče ispod sjedišta. I sam se pomjeram što više mogu u sigurnost ruba sjedalica, zaklanjajući rukama izložena mjesta. U taj tren otvaraju se vrata autobusa i ulaze ruski članovi međunarodnih snaga UN-a. Svi ponovo počinjemo dizati raspoloženje računajući da smo sada sigurniji jer to su ipak ljudi koji nemaju veze sa Domovinskim ratom i odnosima među našim narodima. Srpski policajci nisu izašli iz autobusa nego su unatoč UN-ovcima ostali i nastavili pred njima premlaćivati ljude. Ruski vojnici nisu uopće reagirali na njihove poslove nego su se prihvatili čuturice rakije i zajedno je ispijali smijući se. Neka, mislio sam, proći će i to. Autobusi stižu do prvoga sela koje sam prepoznao, Bijelog Brda. Nakon pozdrava u obliku batina policajci izlaze napolje, a ulaze djelatnici Međunarodnog Crvenog Križa, koji provjeravaju popise zatočenika i zapisuju zapažanja. Cijelim putem vožnje kroz Srbiju i prolaskom kroz sva mjesta i sela, na ulice su izašli mnogobrojni srpski civili koji su vrišteći tražili da nas se vrati u zatvore i logore. Tražili su da nas se poubija upotrebljavajući cijeli niz riječi na kojima su im sigurno pozavidjeli i četnički policajci.

U Bijelom Brdu je bilo najgore jer tu smo morali stati. Civili su bili raspaljeni i razjareni i kao krdo bijesnih bikova navaljivali na autobuse pokušavajući ih prevrnuti. Viču i psuju da nas treba vratiti natrag u zatvore, da nas treba poubijati.

 

Napokon, Bogu dragome hvala, krenula je razmjena na crti razdvajanja kod sela Nemetin pokraj Osijeka, tako da je autobus po autobus puzao prema konačnom spasu i sigurnosti. Kada je došao red i na moj autobus svi su iz njega bili razmijenjeni, a mene su vratili s crte razmjene.

Čekajući, razgovarao sam o cijeloj ludoriji s predstavnicima MCK i dobivam objašnjenje da je u pitanju srpski pilot za kojeg me trebaju razmijeniti.

 

Nakon sat vremena dovode pilota, a mene prenose preko linije razmjene do bolničkog mercedesa na kojem sam imao što i vidjeti: na registraciji je bila prekrasna šahovnica od koje nisam mogao oka odvojiti, tako da se ne sjećam niti situacije oko kola koja se tada odvijala.

 

U kolima hitne, na sveopće iznenađenje ljudi oko mene, počeo sam vaditi sakrivene krunice s nezgodnog mjesta tako da su se svi slatko nasmijali. Dovezli su me u Osječku bolnicu.

 

Bio sam napokon Doma. U svojoj Hrvatskoj.

 

 

- KRAJ -

 

prvi dio

drugi dio

treći dio

četvrti dio

peti dio

 

 

foto: DPCM

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

 

 

 

Autor: Mario Mehaković

Izvor: Petar Janjić - Tromblon, 'Žedni krvi, gladni izdaje'

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Svjedočanstva hrvatskih bojovnika

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 252 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Fizičku kondiciju održavam:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja