Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
 
RATOVI
U VIHORU RATA
Nove opcije, reorganizacija urotnika
 Urote protiv Adolfa Hitlera (2. dio od 7)

Adolf Hitler

 

 Nove opcije, reorganizacija urotnika

Razočarani zavjerenici su se hitno reorganizirali, preformulirali planove i pristupili novoj metodi pokušaja atentata. Hitlera se naumilo ubiti „kaputnim atentatom“, samoubilačkim pokušajem pristupanja cilju sa bombom u kaputu.

Jedino moguće poprište takve akcije bile su društvene svečanosti u Berlinu kojima je Hitler morao službeno prisustvovati. Plan je imao veliki potencijal jer aktivira li se bomba ona je mogla usmrtiti i diktatora, ali i njegove najbliže suradnike, redovite pratitelje na takvim događajima. No, zamisao je imala jednu veliku i realnu prepreku; samog Hitlera. Promjenjivost njegovih termina dolazaka, itinerera, provedenog vremena...itd., bila je konstanta. Ustvari je bilo potrebno malo čudo da se Hitler pojavi u točno vrijeme i ostane prisutan u okviru protokolarno predviđenih 30 minuta što bi omogućilo atentatoru da pokrene mehanizam kojemu je do detonacije trebalo nešto više od 10 minuta, uz što je još bilo nužno i dospjeti u neposrednu Hitlerovu blizinu u vrijeme eksplozije. Pokazalo se da je simbioza tih čimbenika bila neizvediva. Pokušaja je bilo nekoliko, ali Führer nije došao niti na jednu svečanost na vrijeme, a niti se pridržavao rasporeda što je u jednom od pokušaja atentata skoro rezultiralo masakrom nedužnih posjetitelja. Bilo je jasno da nema nikakvog smisla prijevremeno pokretati mehanizam bombe koja je mogla pobiti velik broj ljudi, ali ne i samu metu, a što bi u konačnici upropastilo urotničku grupu. Hitler je bio krajnje nepredvidiva osoba; nije se nikad znalo što će odlučiti, a kako se sve rjeđe počeo ukazivati na svečanostima, urotnici su odustali od ovakve vrste pokušaja atentata.

 

Adolf HitlerNovi neuspjesi, uz razne druge vanjske čimbenik,e uvjetovali su promjene u urotničkoj grupi. Nije se više inzistiralo na snubljenju feldmaršala za sudjelovanjem u uroti već se u pokret počinju primati niži časnici, spremniji za opciju atentata. Također, 1943. godine je došlo i do strukturalnih promjena gdje je, stjecajem okolnosti, iz urote izbačeno „meko krilo“, odnosno skupina intelektualaca koja se protivila atentatu. Ostatak civilnih urotnika na čelu s Beckom otada sve više forsira diplomatske aktivnosti sa zapadnim zemljama ne bi li osigurali bolje uvjete mira za Njemačku nakon provođenja državnog udara. Pregovori su se pokušali inicirati preko veza u Švedskoj i Švicarskoj, uglavnom preko poslovnih ljudi koji su bili povezani s britanskom diplomacijom. No, bili su to idealistički pokušaji jer urotnici nisu imali ništa konkretno ponuditi, osim namjere o atentatu, pa i nije bilo moguće dobiti čvrsto obećanje o eventualnim ustupcima. Efekta, dakle, nije bilo, osim što su nezadovoljnici postajali sve lakše mete za Gestapo. Urotnički krugovi u Berlinu počeli su usporedo pucati na više linija. Prvi je udarac zavjerenicima došao nakon uhićenja jednog Abwehrovog agenta. Dotični je uhićen je u švercanju deviza, te je pritisnut počeo odavati važne informacije o svojoj službi, a u priču je upleo i neke od najznačajnijih urotnika: državnog savjetnika, von Dohnanya i generala Ostera, kao i neke od diplomatskih akcija urotnika (kontakte s Britancima). Oni su privedeni, preslušani, ali se nisu slomili; ostali su čvrsti i nisu otkrili urotu. Ipak, za samu operaciju njihova je priča završena. Urotnici više nisu mogli računati na Osterove usluge koji je dotad vukao ključne poteze u Berlinu, a njegovu ulogu je preuzeo general Friedrich Olbricht. Drugi lom je došao novim uhićenjima poslije Gestapovog infiltriranja u krug intelektualaca i značajnih političara koji su održavali antinacističke kružoke u salonu gospođe Anne Solf. Gestapov uspjeh bio je golem; pogubljene su 74 osobe, mnogi uglednici su pozatvarani, a prikupljeno je i dovoljno dokaza kojima se napokon srušio konkurentski Abwehr. Uvijek oprezni Canaris nije ostavljao „tragove“, te je samo degradiran na poziciju šefa Ureda za ekonomsku i trgovačku službu. Ipak, ukidanje Abwehra je predstavljao veliki udarac za urotnike; ostali su bez logističke potpore, ali i glavnog izvora informacija. Generali Tresckow i novi berlinski vođa, Olbricht suočeni su sa novom situacijom, ali nisu posustali, štoviše intenzivirali su aktivnosti i promjenili taktiku. Uvidjeli su dvije stvari: državni udar koji će doći sam od sebe kao posljedica atentata nije realno izvediva opcija, a isto tako nije realno očekivati da će uvijek neodlučni feldmaršali napokon pristati uz organizaciju. Dakle, odustalo se od uzročno-posljedičnog državnog udara, a počeo se planirati „punokrvni“ vojni puč, akciju koja ima svrhu pomesti ne samo Hitlera, nego i sve njemu odane elemente. Kako bi povezao liniju komunikacije između Istočnog bojišta i urotnika u Berlinu, te kako bi kreirao logističku pripremu udara, von Tresckow je zatražio i dobio odmor, dopust od napora zbog boravka na ratištu. U narednih 10 tjedana, on se liječio kod sestre u blizini Berlina, te je mogao postaviti paukovu mrežu nadolazećeg puča.

 

Prva stvar koju je Tresckow posložio bio je odabir vojne sile koja će izvršiti državni udar. Izbor je pao na Rezervnu armiju, neelitnu postrojbu, ali jedinu realno dostupnu grupu za provođenje akcije. Kako su sve druge vojne jedinice bile raspoređene diljem bojištu upravljanje ovakvom vojnom formacije moglo je rezultirati provođenjem uspješnog vojnog udara. S njima je, u jednoj kvalitetno planiranoj akciji, bilo izvedivo onesposobiti djelovanje temelja nacističkog sistema: odreda SS trupa, a čime bi se u Berlinu uistinu bez većih problema mogla preuzeti vlast. To svakako nije bio jednostavan zadatak, pogotovo što su snage SS-a bile znatno jače od snaga rezervne vojske, ali je, s obzirom na očekivani efekt iznenađenja, to bila izvediva i realno moguća misija. Čovjek koji je trebao iskoristiti takav adut bio je general Olbricht s obzirom da je bio zamjenik generala Friedricha Fromma, zapovjednika Rezervne armije.

No, za doći u priliku provođenja vojnog udara, trebalo je prvo ubiti Hitlera što je vremenom postalo gotovo neizvedivo. Uz svu nepredvidivost, Führer je čak i ono što se može nazvati uobičajenim radnjama obavljao na granici normalnog. Radni dan mu je počinjao buđenjem u 10 sati ujutro, a do podne je vrijeme proveo u čitanju novina i izvješća, te slušanju pobočnikovog raporta. Potom bi u podne sudjelovao u dnevnoj konferenciji o situaciji na ratištima gdje je bio pozivan samo uski krug časnika. Od 14 do 18 ili 19 sati bilo je vrijeme za objed, potom i popodnevno spavanje. Nakon večere, oko 22 sata, započinjali bi kružoci na kojima bi Hitler s odabranim časnicima diskutirao o problemima u Reichu i na ratištu. Takva bi seansa trajala do 4-5 sati ujutro i zasigurno je bila noćna mora za povlaštene suradnike koji su potom morali direktno ići na teren, dok bi Führer pošao usnuti svoju svakodnevnu rundu odmora od nekoliko sati. Samo iznimne situacije mogle su narušiti taj svakodnevni raspored. Potpuno je, dakle, jasno da je u završnim ratnim godinama bilo nemoguće pristupiti Hitleru koji je isprva minimalizirao, a potom i ukinuo pojavljivanja u javnosti. Potencijalni atentator se morao domoći časti kako bi nazočio popodnevnoj konferenciji ili večernjem brifingu čemu se rijetko tko van kruga najbližih suradnika i odabranih časnika uopće mogao nadati. General von Tresckow je pokušao ishoditi prijem nekom od tih sastanaka kako bi počinio atentat makar i pištoljem, ali mu je sav trud, unatoč aktiviranju jakih veza, bio uzaludan. Baš kao što su još uzaludniji bili njegovi pokušaji da istim vezama pokuša namamiti Hitlera na novi posjet Istočnom bojištu.

 

Friedrich OlbrichtFriedrich Olbricht; general, nasljednik Hansa Ostera u operativnom zapovijedanju berlinskim urotničkim krugom. Nakon ratnih operacija u Poljskoj nagrađen je povratkom u pozadinu, a za urotu je postao bitan kao druga osoba u zapovjednom lancu Rezervne armije. Nažalost, jednom je izdao preuranjenu zapovijed za pokretanje državnog udara, a ključnog, 20. srpnja 1944. ju nije pravovremeno izdao. Iste noći je ustrijeljen.

Konačna odluka

U proljeće 1944. godine urotnici uistinu nisu imali razloga za dobro raspoloženje. U provedbu atentata je bilo teško uopće vjerovati, a Gestapo je sve više bio na tragu skupini. K tome je i najodlučniji član, ustvari vođa urote, von Tresckow morao poći natrag na bojišnicu. Berlinski krug je živnuo tek priključivanjem vatrenog časnika, Clausa Schenk von Stauffenberga, koji se strelovito brzo uzdignuo u urotničkoj hijerarhiji. Uskoro ga je, na veliko iznenađenje, Olbricht predložio kao zamjenu za generala Ostera. Stauffenberg je bio idealan izbor; osim što je bio sposoban i odlučan, on je uskoro postao jedan od rijetkih Nijemaca koji su imali pristup Hitlerovom Glavnom stanu. Naravno, von Tresckow je i dalje ostao vodeća ličnost urote, iako je jasno koliko mu je udaljenost onemogućavala komunikaciju. Nakon savezničkog iskrcavanja u Francuskoj, 6. lipnja 1944. godine, Tresckow je morao donijeti najvažniju odluku. Urotnici su se našli suočeni sa nizom pitanja i sa neizmjerno kompliciranijom situacijom od prije svega par mjeseci. I dotada je bilo potpuno jasno kako Njemačka gubi rat, ali sada se o tome moglo i vremenski nagađati. Bilo je jasno da je poraz neminovan, ali i da su Saveznici odlučili provesti plan potpune kapitulacije Reicha. U tim okolnostima cjenkanje ili diplomacija o pogodnostima za zemlju nakon izvršenog atentata više jednostavno nije imalo staru težinu. Nije bilo jasno ni što bi se vojnim udarom postiglo u Njemačkoj. Da li bi automatski prekid rata bila uistinu opcija koju će Hitlerovo ubojstvo proizvesti? I neće li ubojstvo omraženog Führera pretvoriti u mučenika, a grupu urotnika u skupinu onih koji su Njemačkoj izdajom donijeli novi poraz u svjetskom ratu? Ipak, von Tresckow je poslao nedvosmislenu poruku: „Atentat mora biti izvršen pod svaku cijenu. Čak i ako ne uspije, mora se poduzeti pokušaj za prisvajanje vlasti u glavnom gradu“. Štoviše, plan je i nadograđen tako što se Stauffenberga smjesta poslalo u Francusku da iznova pokuša pridobiti važne vojskovođe. On je u zavjeru pokušao uvući feldmaršala von Klugea kojega sudbina, izgleda, nikako nije  htjela izostaviti van urote ove. Kluge je na mjestu zapovjednika cijelog zapadnog bojišta zamjenio feldmaršala, Gerda von Rundstedta koji je upravo tih dana zbog neslaganja s Hitlerovom samoubilačkom taktikom za obranu Francuske bio degradiran. Još više, Hitlerovoj taktici u Francuskoj se suprotstavio i Rundstedtov zamjenik, feldmaršal Erwin Rommel koji je također degradiran, a koji je poslije, po svemu sudeći prilično aktivno pristupio urotničkom krugu. Klugeov odgovor emisarima von Tresckowa koji su tražili pristanak uz urotu i propuštanje Saveznika bio je dvosmislen. On, ustvari nije dao nikakav konkretan odgovor, vjerojatno čekajući da ga slijed događaja sam priključi određenoj struji.

Naravno, nije se više moglo čekati nove vijesti, niti promjene u raspoloženju njemačkih zapovjednika. Von Tresckow je inzistirao na atentatu, a pukovnik Stauffenberg je rezolutno tu obavezu preuzeo na sebe. Što se tiče snubljenja najviših zapovjednika, tu više stvarno nije bilo smisla nastaviti s moljakanjem. Tokom dvije godine bili su kontaktirani najistaknutiji feldmaršali: von Paulus, von Kluge, von Rundstedt, von Manstein...itd., a svi su se oni krajnje neodređeno očitovali. Ustvari, više su iskazali nevoljkost za jedan vojničko-pruskom duhu nedopustiv čin, nego što su imali nešto protiv Hitlerove eliminacije. Nije više imalo svrhe zavaravati se, urotnici su morali krenuti u akciju s kadrom s kojim su raspolagali. Od najviših časnika u Njemačkoj su mogli računati samo na feldmaršala Erwina von Witzlebena koji je trebao postati vrhovni vojni zapovjednik Njemačke. Uz njega se kao vrlo važnim adutom računalo još i na ime feldmaršala Rommela kojemu su bile ponuđene najviše vojne i političke funkcije. Ipak, očekivana Rommelova pomoć je u konačnici izostala. Sudbina se iznova grubo poigrala s urotničkim planovima jer je Rommel doživio bizarnu automobilsku nesreću zbog koje je samu završnicu urote proveo potpuno izbačen iz stroja, liječeći teške ozljede. 

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj, povjesničar

...nastavlja se...

 

  1      2      3      4      5      6      7  

 

 
 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Naš najbolji europarlamentarac je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png5.png8.png7.png4.png6.png1.png
Danas4695
Jučer7647

Trenutno

51
Online

Petak, 19 Siječanj 2018 14:43
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja