Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Rođen je u Tomislavgradu koji nije bio omiljen komunističkom sustavu
RATNI PUT ANTE VUKADINA (1/4)

Ante Vukadina

 

Piše: Tomislav Šulj

 

Životni put Ante Vukadina, bojnika Hrvatske vojske u mirovini, prožet je mukotrpnim usponima i brojnim padovima. Ratni put otpočeo je bijegom iz JNA, pristupivši 1. Brigadi ZNG. Nakon okupacije Hrvatske Kostajnice, zarobljen je i zatočen u logoru Manjača, potom prebačen u vojni zatvor u Sarajevu gdje mu se sudilo zbog dezerterstva.

 

Ipak, u velikoj razmjeni zatočenika oslobođen je krajem studenoga 1991. te pristupa Bojni Zrinski, specijalnoj postrojbi Glavnog stožera HV. Nakon napada na rodni kraj kraće razdoblje proveo je u postrojbi HVO „Brigada Kralj Tomislav“, a stabilizacijom linije obrane kod Tomislavgrada, vraća se u Bojnu Zrinski, odnosno u 1. Hrvatski gardijski Zdrug, postrojbu ustrojenu fuzioniranjem više specijalnih postrojbi Glavnog stožera gdje služi do okončanja rata.

...

U 1. HGZ specijalizirao je brojne vještine, prijeko potrebne za pripadnika elitne postrojbe, a bio  je i polaznikom tečajeva Jiu Jitsu vještine i Komando tečajeva gdje je napredovao do razine instruktora. Uspomene na rat nije rado podijelio za javnost jer zazire od medija i smatra da se kao pojedinac ne bi smio izdizati iznad kolektiva, posebno ne ratne postrojbe u kojoj su mnogi položili život za obranu domovine. No upravo zbog njih, a ponajprije na molbu Stjepana Grbavca, osobe koja je na njega prenijela znanja drevne samurajske vještine, Vukadin je pristao na razgovor.  

Rođen je u Duvnu (Tomislavgradu) 1972. godine, te je od malih nogu osjećao probleme Hrvata tog kraja koji, blago rečeno, nije bio omiljen komunističkom sustavu.

 

Hrvati, iako apsolutna većina (činili su 86, 6 % po popisu iz 1991. godine) bili su hendikepirani, osim pojedinaca koji su služili sustavu. Smrću Josipa Broza počinje neumitni raspad Jugoslavije, a žitelje s područja Tomislavgrada upravo u tom razdoblju sve više prati stigma „ustaštva“. Lokalne vlasti učestalo dižu prijave za neprijateljsko djelovanje pojedinaca i fantomskih grupa, no pravo je stanje bilo sasvim obrnuto; Duvnjaci su bili hendikepirani u ostvarivanju elementarnih prava.

Naime, Hrvati tog kraja uglavnom nisu mogli dobiti posao te su većinski bili prisiljeni raditi u inozemstvu. Vlasti nisu marile omogućiti stanovnicima asfalt, telefon, neki nisu imali ni provedenu elektrifikaciju, a djeca su u školi učila ruski i kao primarno pismo u prvom razredu osnovne škole – ćirilicu. Opći bunt prokuljao je u siječnju 1990. godine kada je više tisuća stanovnika spontano počelo demonstrirati protiv nepravednog sustava što su bile prve demonstracije takve vrste u Jugoslaviji. U svemu tome kao golobradi mladić sudjelovao je i Ante Vukadin. Uz brojne druge aktivnosti, Vukadin je sa skupinom prijatelja organizirao šivanje goleme trometarske zastave s povijesnim hrvatskim grbom, bez zvijezde petokrake, što je na tom području u očima vlasti bio krajnje subverzivan čin. Kako je postao punoljetan, Vukadin se kod općinskih vlasti prijavio za pristupanje grupama koje su organizirano odlazile na policijske tečajeve u Zagreb:

„Rekli su: „Mali, ti još nisi služio JNA, ne možeš bez tog iskustva“.Ustvari su dali jedan vrlo nepromišljen savjet, morali su mi preciznije pojasniti kakva je situacija, da trebam pričekati dok ne sazrije vrijeme. I kako sam ja dosta odlučna osoba, tada totalno naivan, isti se dan prijavljujem za odlazak u JNA. Bila je to kardinalna pogreška“.

 

Kroz nekoliko mjeseci Vukadin je unovačen za služenje vojne obuke u Samoboru.

„Nas pet iz Tomislavgrada ušlo je kroz kapiju pozdravivši „Faljen Isus“. Naravno, odmah smo stavljeni pod prismotru. Već smo prvu noć imali incident, naguravanje, a uskoro su nas sve razdvojili tako da ja sljedećih 15 dana nikoga od svojih nisam ni vidio. Zamislite, nalaziš se kraj Zagreba, a u sobi uz jednog Posavljaka, jedini si Hrvat od 43 vojnika. I tako, s jedne sam strane bio uzoran vojnik jer poslušnost i odgoj je nešto što nosim od doma, a s druge sam strane stalno ulazio u neke konflikte, svađe pa i tuče. Oficiri su vršili strahovit psihološki pritisak na vojsku, plašili da nas po okolnim obroncima stotine snajpera drže na nišanu, da MUP-ovci pripremaju napade pa ćemo morati na ulice braniti državu. A vojnici, bilo ih je normalnih, ali bilo je dosta Srba koji su otvoreno provocirali i vrijeđali. Prvi s kojim sam se obračunao rekao je pred svima: „Ma jedva čekam da nas puste van, da možemo da bijemo Hrvate“.

 

Cijeli vojni rok protekao je Vukadinu u stresnom ozračju, pod uzbunama, pod pritiskom i prijetnjama nadređenih, ali i fizičkoj opasnosti kojoj se izlagao ulazeći u konflikte s onim Srbima koji su otvoreno provocirali. Premještanjem u Požegu ništa se nije promijenilo, no tek kada je poslan na područje Plitvica, u lipnju 1991., Vukadin je osjetio pravu opasnost. Stoga što je bio zadužen za prijevoz opreme za vezu po okolnim selima, uvidio je u što se pretvorila JNA.

„Smjena vojnika bila je svakih 15 dana, jedino meni i vojniku iz Slovenije nikako nije odobren odmor ni nakon mjesec dana. Na Ljubovu i Plitvicama srpski su seljaci, pritom nakićeni raznim obilježjima, donosili hranu i piće vojsci, pekli su se janjci, bile su to prave fešte. Svojim očima vidio sam kako neki oficiri u vojnim transporterima prenose streljivo ka Donjem Lapcu. Vidio sam kako se pune skladišta oružjem, vidio sam kako se napadaju položaji MUP-a prema Gospiću. Jednom prilikom oficiri su rekli da očekuju napad „mupovaca“. Podijelili su bojevu municiju, mene su poslali na stražu s nekim Srbinom. Tri vojnika, ja idem prvi, a transporter nas prati. To mi je bila jedna od najstrašnijih noći. Ne znam hoću li preživjeti ni tko će me ubiti; naši policajci ili ovi što mi kroče iza leđa. Tada sam presjekao ono što sam već ranije naumio. Ako se mora poginuti – u redu. No da poginem kao pripadnik JNA, mislim da si tu sramotu ne bih ni u grobu mogao oprostiti. Čim sam dobio priliku, iskoristio sam ju. Dobio sam u zadaću voziti dva potpukovnika u Komandu V. vojne oblasti, na današnji Krešimirov trg u Zagrebu. Odmah po dolasku pitao sam mogu li se javiti sestri koja je živjela u Zagrebu. Oficiri su mi to dozvolili pa sam nazvao telefonom zeta da dođe i objasnio mu što sam naumio. Mislio je da se šalim jer dezertirati iz JNA bilo je veliko kazneno djelo, a meni je ostalo svega nekoliko tjedana do kraja služenja vojnog roka. No nisam se šalio. U nedjelju, 21. srpnja 1991., u 9 sati ujutro sam pobjegao, a u 11 sati postao sam pripadnik ZNG. Doduše, mogao sam naći sigurnost u bazi na Sljemenu gdje su smještali prebjege iz JNA, no nisam to htio. Pobjeći iz vojske da se šminkam po gradu u uniformi? Imao sam svoj put i nakon svega u Tomislavgradu i što sam prošao u JNA uzeti pušku u ruku da se borim za Hrvatsku bio je jedini mogući izbor. Svak je tada imao svoj izbor“.

 

Vukadin je pristupio 3. Bojni 1. brigade ZNG, smještenoj u Pionirskom gradu. Trebao je sa satnijom poći u Ilok, ali nešto ranije jedna druga grupa ustrojila se za polazak u Hrvatsku Kostajnicu te im se dragovoljno priključio.

„Da je Hrvatska vojska bila tek u stvaranju pokazuje što sam na bojište, iako gardist, pošao bez osobnog naoružanja. Krenuli smo 21. kolovoza, a na putu do Kostajnice već se pucalo po nama. Zapovjednik mojeg odjeljenja bio je Darko Katuša, a u zadaću smo dobili preuzeti položaje kod Šupljeg kamena. Kada smo preuzeli položaje jedan Imoćanin ostavio mi je pušku, nož, kacigu i pancirku. Iako sam mislio da mi sad na svijetu nema ravna, braniti položaje kod Šupljeg kamena bilo je vrlo opasno iskustvo. Tako su nas jednom opkolili dva dana i dvije noći, a za to vrijeme nismo dobivali hranu, streljivo, ni pojačanje. Sjećam se da dva dana nisam izlazio iz rova. Nadlijetali su avionima, „Galebovima“, od raketiranja preko mojeg rova jedna se breza samo prepolovila. Mokrio sam u rovu, u bočicu koja mi je inače služila kao sredstvo za čišćenje puške. Mokraću bih prosipao van rova tako da bih samo rukom bacio sadržaj bočice, a glavu nisam ni smio promoliti van rova. Doduše, zapovjednik mi je po noći uspio dobaciti deku, pola kruha i paštetu, a ja sam imao nešto vode. Uglavnom, četnici su presjekli komunikaciju na jednom mjestu između Šupljeg kamena i Kostajnice, taj lokalitet zvao se „Ranč“. Naši su u proboj komunikacije poslali jedan BOV koji je naišao na protuoklopnu minu i prevrnuo se pred našim očima, katastrofa! Drugi BOV, a imali smo ih u Kostajnici samo dva, uspio se probiti kroz četničke položaje, ali pritom ih je nekoliko smrtno stradalo. Bio je to čisti pakao, ali nam je omogućio da izvršimo smjenu na položaju. U BOV inače stane četiri-pet ljudi, a nas se 18 gardista naguralo unutra samo da krenemo u Kostajnicu“. 

 

- nastavlja se -

 

  2. dio           3. dio           4. dio  

 

foto: 1. vojnapovijest.vecernji.hr

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png0.png3.png4.png4.png
Danas12569
Jučer16160

Trenutno

61
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 20:26
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja