Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Sjećam se pogleda na 300-400 metara dugu kolonu njihovog oklopa, a mi imamo jedan tenk i krećemo jedni na druge
RATNI PUT ANTE VUKADINA (2/4)

Ante Vukadin

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak

 

Osim držanja kružne obrane oko Kostajnice, zadaća gardista bila je smjensko držanje izdvojenog položaja Šuplji kamen (10-ak kilometara istočno od Kostajnice). Također, „Tigrovi'' su izviđali prostor u smjeru Sunje preko sela Majur te u smjeru brda i sela Čukur otkuda je Kostajnica bila najčešće napadana. U više navrata bezuspješno su pokušavali zauzeti Čukur, odnosno uspostaviti komunikaciju s Hrvatskom Dubicom.

„Trebalo je razbiti obruč jer stisak je postajao sve čvršći, a ujedno je trebalo pod kontrolu staviti područje oko Šupljeg kamena gdje su naši suborci bili opkoljeni. U tu akciju, 9. rujna, krenulo nas je više od osamdeset gardista, zapravo svi sposobni, a policiju smo ostavili da čuva grad. Trebalo je proći kroz Rosulje, Slabinje i Baćin, srpska sela koja su stajala na putu do Dubice. To su velika sela u šumovitom području, dobro zaštićena minskim poljima. Nismo uspjeli, nismo ni dobili očekivanu podršku hrvatskih snaga iz smjera Dubice. Istovremeno, Srbi su našu odsutnost iskoristili približivši se samome gradu. Zauzeli su dominantne položaje i uskoro su započele ulične borbe“. 

 

Obrana Hrvatske Kostajnice nakon toga postala je nemoguća jer su snage obrane raspolagale vrlo skromnim zalihama streljiva, a pomoć iz smjera Siska nije dolazila. Obranu, koju su pod zapovjedništvom Zvonimira Kalana držali pripadnici 1. ZNG brigade, MUP-a i domaći branitelji, bilo je  više nemoguće organizirati. Nakon neuspješnog pokušaja deblokade i pada prigradskih položaja, od 9. rujna Kostajnica je u potpunosti okružena i započele su borbe na gradskim ulicama. Pad brda Djed, ključne točke obrane, značio je i početak kraja jer su se branitelji ubrzo našli bez streljiva i sanitetskog materijala. Unatoč pregovorima i dogovorenim uvjetima predaje, uslijedila je kalvarija hrvatskih branitelja. Većina ih je sprovedena u logor na Manjači, a manji dio u Glinu gdje su prošli višemjesečnu torturu. Civilno stanovništvo i domaći branitelji znali su vrlo dobro što ih čeka ako se predaju. Uz manju grupu „Tigrova“ i pripadnika zagrebačke policije, njih oko 120 krenulo je u proboj. Prošavši više zasjeda, pri čemu ih je poginulo sedmero, dok je dvanaestero ranjeno i ozlijeđeno, uspjeli su stići do Hrvatske Dubice. Ovaj hrabar čin, nepoznat hrvatskoj javnosti, pokazao se ispravnom odlukom jer gotovo svi Hrvati rodom iz Kostajnice koji su se predali naknadno su likvidirani. Ante Vukadin proveden je na Manjaču.

„Pad Kostajnice posebna je priča i uz nju se vežu brojne teorije o kojima ja ne bih. Ono što mogu reći je da smo imali dobre zapovjednike, koji su hrabrost iskazali i u zarobljeništvu. Zvonimir Kalan, Darko Katuša i Dragan Šakić stvarno su u logoru dobili gadne batine. Bili su to čvrsti ljudi, štitili su svoje vojnike i kapa im do poda! Također treba naglasiti značaj dr. Igora Nikolića, inače načelnika saniteta, koji je prepoznao težinu trenutka, uključio se aktivno u pregovore. Cilj je bio predati se JNA na bosansku stranu, jer smo ovima što su nas napadali s hrvatske strane nanijeli goleme gubitke i naravno da je  bilo za očekivati osvetu od te bande. Iako smo na Manjači prošli gadno, bio je to najbolji potez. Zna se kako su tragično prošli Hrvati koje su zarobili domaći četnici. Unatoč svemu, danas i unazad više godina provlači se teza o agresiji Hrvatske na prostor BiH. Zanimljivo, jer tada su iz te republike nemilice tukli oklopom po našim položajima ... Čitavim putem ka Manjači, zahvaljujući medijima, sakupljao se srpski narod, kao da se radilo o prolasku seoskih svatova kada se svi okupljaju gledati mladenku. Kud smo god prolazili, mnoštvo razjarenih ljudi zaustavljalo je promet, prijetili su. Svakakvih scena je bilo, od kamenovanja do urlikanja podivljalih staraca i žena. U logoru prvih par dana nije bilo ni toliko loše. Čak smo sa stražarima komunicirali o borbi za Kostajnicu. No uskoro su došli novi stražari, provjerene bitange, ali došli su i „bezbednjaci“ koji su vjerojatno sve njih napunili informacijama o našem „zločinačkom“ karakteru. E tu se sve promijenilo i počela je kalvarija; ispitivanja, fizička i psihička mučenja, odvođenja na lažna strijeljanja. Ispitivali su logične stvari o naoružanju i ustroju, ali i hrpu svakojakih gluposti. Meni su najviše ostala u sjećanju pitanja: „Gdje ste imali obuku za klanje? Koju drogu koristite? Koliko si ljudi ubio? Tko je ubijao djecu?“. Ma kakvo dijete, mi tamo čovjeka odraslog nismo vidjeli koliko smo se branili od udara topništva ... Razni su bili oblici iživljavanja, ne samo batine. Uperene puške u leđa, uvlačenje cijevi u usta, batine, lažna strijeljanja, brojne metode poniženja o kojima je bolje ne pričati ... Kada bi najavili odlazak na strijeljanje, a ja ih se tri takva sjećam, viđao sam kako ljudi od šoka vrše nuždu ili padaju u nesvijest, pri tom čelom udarajući u asfalt jer smo morali hodati pognute glave. Normalno, neki su izgubili moral, slomili su se. Na taj način jedan je otkrio informaciju koju sam s prijateljem, Vinkom Topićem, uspio sakriti. Naime, tražili su da istupe oni koji su pobjegli iz JNA, mi se nismo odazvali, većina drugih jest. Odmah smo završili u samici, takvu studen i led nisam u životu doživio! U samici smo se grlili da se ugrijemo, da postignemo potrebnu tjelesnu temperaturu se ne smrznemo. Potom su nas prebacili u Banja Luku. Na Manjači sam bio pretučen 2-3 puta, no u Banja Luci dobio sam valjda najviše batina u životu. Pretukli su nas u špaliru već po dolasku, ali to nije bio problem nego noć kada bi pijani rezervisti dolazili iz grada pa bi svak u tom pijanstvu mlatio „ustašu“. E tad mi je i nož pod vrat stavljen, i tu sam zbilja mislio da će me zaklati. Zapravo sam dolje još štošta prošao, no te uspomene možda su preružne za prepričati. To su valjda rituali koje zarobljenici prolaze u ratnim logorima. Ili te slome ili te ojačaju. Ako preživiš, ako si jak, izvučeš neku pouku i kreneš dalje svojim putem“.

 

Ante Vukadin

 

U zacrtanom putu kojim  je Vukadin krenuo prva stepenica bila je pristupanje specijalnim postrojbama Hrvatske vojske. Ipak, nakon pakla Banja Luke morao je proći posljednju instancu uzništva. Prebacili su ga u Sarajevo, u vojno istražni zatvor vojarne Viktor Bubanj, optuživši ga za dezerterstvo i oružanu pobunu. Pomiren s višegodišnjim zatvorom, napunjen dezinformacijama o hrvatskim porazima u samici broj 11 boravio je sve do puštanja na slobodu. Srećom, Vukadin je s 26 ostalih zatočenika razmijenjen 25. studenoga 1991. na aerodromu Pleso. Uz logoraše s Manjače, „virovitičku skupinu“, „splitsku skupinu“ glavne zvijezde velike razmjene, zbog kojih se ona i odigrala na ovoj razini, bili su general Milan Aksentijević i poduzetnik, Anton Kikaš koji je iz inozemstva pokušao prokrijumčariti avion naoružanja za potrebe hrvatske obrane. Na slobodi Vukadin je nastavio slijediti svoj put. Ubrzo, već u prosincu, bez da je prošao bolničku rehabilitaciju, iscrpljen od psihofizičkih tortura, pristupio je „Bojni Zrinski“. Razlog nije bio taj što je u „Zrinskima“ služio veći broj ljudi iz rodnoga Tomislavgrada, već što je odmah uočio kako je upravo to postrojba u kojoj se on kao vojnik može razvijati.

„Kada sam vidio poznanika i njegove kolege kako su opremljeni, kako su utegnuti, uredni od glave do pete, znao sam da je to „Vojska“, dobro opremljena, u kojoj vlada stega, uvijek spremna za akciju. U to vrijeme „Zrinski“ su već bili popunjeni, no zapovjednik, Miljenko Filipović, popustio je i primljen sam u postrojbu. Prva iskustva iz „Zrinskih“ nadmašila su i sva moja očekivanja. Obuka je doslovno trajala od jutra do mraka. Nema za što nas kao borce nisu obučili: izviđanja, kretanja na terenu, formacije, načini kamuflaže, upadanje u objekte, precizno pucanje, brzo pucanje, pucanje protuoklopnim sredstvima, ma sve što treba znati jedan vrhunski vojnik. Također, uskoro je počela i ubrzana obuka Jiu Jitsua“.

 

Početkom 1992. godine osposobljeni pripadnici Bojne Zrinski odlazili su u skupinama držati obuke pripadnicima drugih postrojbi. Važna zadaća bila je provesti obuku na krajnjem jugu jer bilo je očito da se u Bosni i Hercegovini priprema nastavak velikosrpske agresije. Tako je i Vukadin uz skupinu pripadnika „Zrinskih“ rodom iz BiH vršio obuku, te dočekao veliki oružani sukob koji se na početku travnja odvijao na prostoru Kupresa. Vojno gledano, bio je to sraz Davida i Golijata u kojemu su postrojbe JNA nadjačale domaće snage i male skupine dragovoljaca. Okupirane su visoravni planine Kupres, sam grad i okolna sela, ali su napadači do 10. travnja konačno zaustavljeni. Sukob je nakon tjedan dana završio porazom isključivo zbog nemjerljive tehničke inferiornosti hrvatske strane, a što je u memoarima potvrdio i Slavko Lisica, zapovjednik oklopnih postrojbi koje su s okupiranih područja Hrvatske naknadno uključene u bitku.

„Od svih borbi u kojima sam sudjelovao, bitka za Kupres po svemu ima najznačajnije mjesto u mojoj vojnoj karijeri. Fizički, mi takvoj sili nismo mogli parirati. Pustimo sad pješake, ali što se oklopa tiče, tu su valjda 30 puta bili nadmoćniji. Sjećam se pogleda na 300-400 metara dugu kolonu njihovog oklopa, a mi imamo jedan tenk i krećemo jedni na druge. Svejedno kako je završilo, meni je za sve povijesne anale da se netko u takvom omjeru snaga uopće usudio sukobiti. Sjećam se, probili su tenkovi Zlosela i Rastičevo, pa nam dali zadaću da ih s bestrzajnim topom zadržimo. I sad nas 12 stavilo na traktor bestrzajni top, idemo preko polja i zaustavljamo tu oklopnu silu punih pet dana. Dakle, nas 12, bez hrane, opreme, ikakve logistike, mokri i bez sna, držali smo na 80 metara tenkove i uništavali ih. Stvarno su se „Zrinski“ iskazali, bili smo rame uz rame, jedno srce. Zapravo jedini čovjek koji nam je pošao pomoći, bio je Željko Glasnović. Znao je gdje smo, vidio je koje snage idu na nas i javio je: „Glave, držite se, dolazim!“. Nažalost, tada je teško ranjen i jedva je izvukao živu glavu u tom kaosu. A pješački, snage za otpor bile su naša skupina iz „Zrinskih“ i ljudi iz HVO. Oni su imali srca, nažalost su i gadno izginuli, ali u tom trenu nisu imali apsolutno nikakvo ratno iskustvo spram napadača koji su većinom bili prekaljeni iz borbi za okupaciju Hrvatske. Bili su tu još Žuti mravi –veterani bitke iz Vukovara, momci iz HOS-a i možda neke manje skupine, ali to je unatoč svoj požrtvovnosti stvarno bilo premalo. Borili smo se, bila je to borba selo po selo, ali nije išlo. Vjerojatno te snage jesu imale moć dalje napredovati prema Tomislavgradu i prema Šujici, ali pretpostavljam da su i oni procijenili da bi ulaskom u jedno kameno područje gdje bi se odvijale borbe doslovce za svaku kuću to donijelo iznimno velike gubitke, nakon što su ih uostalom već imali i u ovih tjedan dana. Tako da oni više nisu nastavili s napadom“.

 

- nastavlja se -

 

  1. dio           3. dio           4. dio  

 

foto: 1. vojnapovijest.vecernji.hr, 2. mandino-selo.com

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png0.png3.png5.png4.png
Danas12579
Jučer16160

Trenutno

63
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 20:27
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja