Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Jiu Jitsu bio je obavezan dio obuke za komandose u Zdrugu
RATNI PUT ANTE VUKADINA (3/4)

Ante Vukadin

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak

 

Vukadin je u tom neizvjesnom razdoblju pristupio domicilnoj postrojbi, Brigadi Kralj Tomislav. Okršaji su nastavljeni, ali ni izbliza tolikim intenzitetom. Pola godine kao dozapovjednik satnije vršio je obuku te se kasnije na poziv generala Ante Rose ponovno vratio u Bojnu Zrinski, a koja se ubrzo preustrojila u 1. Hrvatski gardijski zdrug. Ta promjena u potpunosti mu je odgovarala jer osim obuke, služenje u lokalnoj postrojbi uglavnom se svodilo na držanje položaja, pozicijsku borbu i povremene sukobe. Dinamika obuke i način ratovanja u postrojbi za specijalne namjene bila je potpuno drugačija. Uslijedilo je novo dokazivanje u staroj postrojbi, nova borbena iskustva, borbena djelovanja na Južnom bojištu i velike oslobodilačke operacije unutar kojih su pripadnici 1. HGZ imali važnu ulogu. O tim pobjedničkim borbama Vukadin nije htio iznositi previše detalja jer smatra da su svi polučeni uspjesi 1. HGZ-a rezultat kolektiva, ustrojene i dobro naoružane postrojbe s iznimno dobro organiziranom logistikom. No usporedo uz sudjelovanje u brojnim uspješnima akcijama 1. HGZ-a, Vukadin je napredovao kao vojnik. Stjepan Grbavac, nositelj Jiu Jitsu obuke prepoznao je u njemu golemi potencijal, kao uostalom i Rodolfo Barrio Saavedra, legendarni „Argentinac“ koji je u 1. HGZ-u bio zadužen za organizaciju i provedbu Komando tečaja. Trudom i odricanjem i Vukadin je postao instruktorom obje obuke.

 

„Još neko vrijeme Jiu Jitsu bio je obavezan dio obuke no vremenom je ona postala slobodan izbor i tako se formirala jedna grupa koja je trenirala  4-5 sati svakodnevno, naravno kada su ratne prilike dopuštale. Radili smo to u Rakitju, katkad u dvorani, mnogo puta na betonu. Eto ja sam kao logoraš i vojnik s oštećenim centrom za ravnotežu imao tu „povlasticu“ da treniram na strunjači, što ostali nisu imali ... Komando tečajevi s „Argentincem“ počinju od 94. godine. To je bila jedna sasvim nova dimenzija obuke. Sve što smo mi dotad radili, sve to pojedinačno bila je jako dobra obuka, ali ovo je bilo objedinjavanje i daleko veći iskorak spram onoga što smo dotada naučili. Odmah je rekao da većina nas neće proći tečaj, selekcija je bila teška uopće za postati polaznikom tečaja. Znam da sam sigurno bio jedan od lošijih na tom ulaznom testu, posebno iz plivanja, uostalom bio sam i nedavno ranjen. Eto, ipak sam ušao. Od nas 44 na ulazu, taj prvi tečaj okončalo nas je 18. Ostali su odustali zbog ozljeda ili psihološkog pucanja. Jedan dio Komando tečaja bila je Jiu Jitsu obuka, a Grbavac i „Argentinac“ odmah su se našli kao dvojac identične životne filozofije. Rezultat te simbioze bio je strahovito naporan za samu obuku. Jiu Jitsu smo izvodili u blatu, u vodi, na svim terenima i u svim uvjetima. Grbavac bi samo rekao: „Skidaj svu opremu, idemo: Udaranje!“. I to su  bile vrlo, vrlo krvave borbe, krajnje frustrirajuće. No naučiš se nositi s tim, trpjeti, pobijediti samog sebe i taj mentalitet ostaje u tebi za cijeli život, naravno, onome tko sve to položi ... Uz sve  batine i sva znanja što moraš usvojiti, uz to što si stalno gladan, žedan, neispavan, mokar i razbijen, moraš se naučiti nositi s brojnim drugim pritiscima. Primjerice, moraš trpjeti pritisak koji ti instruktor čini s psima tragačima. Naravno, moraš naučiti i kako izbjeći pse tragače u prirodi. Uglavnom, Komando tečaj bio je zamišljen da traje 60 dana, a nakon otprilike 45 dana prekinut je jer cijela postrojba išla je u oslobađanje Kupresa. To je na neki način svjetski raritet, išli smo izravno u borbu demonstrirati ono što smo naučili ... Sve to utjecalo je i na napredovanje u Jiu Jitsu obuci. Ti intenzivno živiš za obuku, za polaganje ispita i onda te ratna zadaća prebaci stotinama kilometara. Naravno da tu izgubiš korak. Ti jesi na neki način u mentalnom treningu, jer upravo obavljaš ono za što si obučen, ali fizički ti zaostaješ, gubiš kondiciju. To su velika odstupanja. Doduše, zna sve nekad ispasti gotovo idealno, osvojiš prostor i sve izgleda kao ratna bajka. No uglavnom se vrlo rijetko takvo što dogodi. Protivnik nije samo osoba koju moraš pobijediti, kao ni oruđe kojim te zaustavlja. Recimo, mi smo u operaciji „Zima 94“ djelovali u uvjetima kada se temperatura spustila na -36 ispod nule. U tim uvjetima, iako je neprijatelj jako blizu i takvo što je protiv svih pravila, ložili smo vatru jer drugačije ne možeš opstati. Ne možeš se napiti vode, jer je smrznula, ne možeš jesti ni rezati hranu jer je smrznula. Takvo iskustvo te iscrpi za cijeli život, a ne da bi se vratio nazad u Zagreb i nastavio s mukotrpnom obukom. I onda sve iznova, natrag u dvoranu, da sve nadoknadiš“.

 

Treninzi Jiu Jitsua, odnosno tečajevi za komandose koji su se provodili u Zdrugu bili su vrlo teški. Jiu jitsu se treniralo dva puta dnevno po sat i pol, a kada se išlo na polaganje za crni pojas i tri puta. Naravno, uz sve to polaznici su obavljali i sve druge obaveze, fizičke aktivnosti ili pak obaveze u časničkoj školi. Instruktor, Stjepan Grbavac, smatra da su po intenzitetu treninga i obavljanja zadaća pripadnici Zdruga bili na najvišoj svjetskoj razini, s čijom se spremom mogla usporediti tek obuka pripadnika SAS-a i specijalnih postrojbi izraelske vojske, a koji ipak tečajeve izvode u mirnodopskim uvjetima. Na tečajeve za hrvatske komandose dolazili su najbolji polaznici svih specijalnih postrojbi, iako je prvi tečaj napravljen isključivo s polaznicima Zdruga. Na drugome su uz pripadnike Zdruga tečaj polagali i pripadnici 1 HG Zbora, te pomorskih diverzanata. Na trećem su im se priključili pripadnici vojne policije, no većina polaznika tečaja uvijek je dolazila iz Zdruga. Prilikom organiziranja tih tečajeva, u dogovoru sa Saavedrom, Grbavac je prilagođavao potrebne vještine Jiu Jitsua, ali uvijek je podučavao obranu i napad s noževima. Istovremeno, kako su prošle gotovo tri godine od početka Jiu Jitsu obuke, Grbavac je osjetio kako je došlo vrijeme da najbolji polaznici naprave korak više, da ih treba uputiti u tehnike, da shvate da vještina ima svoj sustav, hijerarhiju, a time i konačan smisao. Grupu koja se izdvojila, a koja je prošla i tečaj za komandose, odabrao je kao kandidate za stjecanje crnoga pojasa i daljnji razvoj u duhu vještine. Ti ljudi, među njima i Ante Vukadin, postali su instruktori, a s treningom se počela seriozno baviti padobranska bojna Zdruga. Također, Vukadin je postao instruktorom i na Komando tečaju:

 

 

„Nekoliko nas je izabrano za instruktore; neko je bio za preživljavanje, neko za postavljanje zamki, neko za naoružanje. Ja sam bio zadužen za postavljanje prepreka u šumi i Jiu Jitsu. E tu je napokon došao moj osobni rast da pokažem koliko mogu demonstrirati ono što sam naučio. Jer na Komando tečaju treniraš ljude koji su pod strahovitim i stalnim stresom, koji su stalno na rubu i kod kojih svih postoji opasnost da ako previše pređeš granicu stresa kojeg namećeš, polaznik te je u stanju ubiti. Svejedno hladnim oružjem ili puškom jer se na tečaju isključivo radi s bojevim streljivom. Dakle, da budeš dobar  instruktor, trebaš znati dozirati taj pritisak. Da se razumijemo, nisam ja bio najbolji, ni izbliza. No ima onih koji savršeno usvoje, ali možda ne žele dalje prenositi znanje, ima onih koji su „fajteri“ i samo ih je zanimalo steći znanje za borbu, ima i onih koji su idealni na tečaju, ali nemaju talent za prenositi znanje. A ne može se nešto ovako opasno podučavati da voditelj tečaja mora nadzirati instruktora. On u instruktora mora imati apsolutno povjerenje“.

Vukadinov put, uspinjanje u svijetu najelitnijeg dijela pripadnika postrojbe za specijalne namjene, bio je težak ne samo zbog mukotrpne obuke ili čestih odlazaka na bojište već i stoga što se nakon teških ozljeda i dugotrajne stanke iznova morao dokazivati. U ljetu 1993. godine ranjen je u nogu, pri čemu ga je upravo znanje i instinkt što ga je usvojio Jiu Jitsu treningom natjeralo da kolutovima unazad spasi tijelo od rafalne paljbe koju je neprijatelj osuo po njemu. Potom je krajem 1994. godine imao težak lom noge pri doskoku padobranom.

 

 

„U doskoku iz padobrana refleksno sam štitio ranjenu nogu i preopteretio zdravu te nezgodno doskočio i noga mi je pukla na tri dijela. Ipak, zainatio sam se nakon dugog oporavka i skočio potrebnih 10 skokova 1996. godine. Lom noge dogodio se prije operacije Bljesak. U operaciji sam sudjelovao, ali tek toliko da sam dolje s dečkima, doslovno sam dva dana ranije skinuo gips. Dakle nisam se borio, samo sam sudjelovao“.

 

Smrću Franje Tuđmana, potom i promjene na vlasti 2000. godine Republika Hrvatska ušla je u razdoblje velikih promjena. Neke od njih odavno je trebalo napraviti, no neke su učinjene iz političkih razloga. Zasigurno najdrastičniji rez počinjen je u sustavu Oružanih snaga, što zvuči nevjerojatno s obzirom na uspjehe tijekom Domovinskoga rata. Pripadnici specijalnih postrojbi GS HV, vrlo su loše prošli u tim promjenama. Instruktor Ante Vukadin, doživio je čitav niz problema, štoviše bio je optužen za organiziranje atentata na Načelnika GS HV, generala Petra Stipetića. S obzirom da je cjelokupan proces detroniziranja specijalnih postrojbi Hrvatske vojske, tzv. „Šuškovih pretorijanaca“ bio medijski spin, kao i svaka metoda koja se bez dokaza forsira u javnosti i kao takva „ostane u zraku“, i ovo je razdoblje polako prekrio zaborav. Kako god bilo, uz brojne druge vještine, bivši predsjednik Stipe Mesić vrlo znalački u javnost je plasirao informacije o navodnim organizacijama atentata. Po tim informacijama unazad 15 godina u nekoliko se prilika, u Hrvatskoj i inozemstvu, neuspješno pokušalo organizirati atentate na bivšeg predsjednika i uvijek su uz te atentate bili povezani pripadnici specijalnih postrojbi GS HV. Stipe Mesić čak se i lani „prisjetio“ da je početkom 1991. godine na njega kod Županje bio organiziran atentat, a što sve dovoljno govori o vjerodostojnosti informacija. Nažalost, uz neviđen medijski pritisak, nesuvisle informacije o organiziranju atentata imale su i konkretan učinak. Dopis koji je upućen svim uredništvima novinskih kuća o organiziranju elitne postrojbe za provođenje državnog udara danas djeluje van zdrave pameti no u to vrijeme polučio je uspjeh.

 

- nastavlja se -

 

  1. dio              2.dio             4.dio  

 

foto: 1. vojnapovijest.vecernji.hr

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png0.png3.png4.png9.png
Danas12574
Jučer16160

Trenutno

64
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 20:27
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja