Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Vojnik se cijeli život bori, samo ovo je drugačiji model borbe
RATNI PUT ANTE VUKADINA (4/4)

Ante Vukadin

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak

 

Po tom pamfletu konačni cilj, obaranje demokratski izabrane vlasti, kanilo se polučiti atentatima na predsjednika Stipu Mesića, premijera Ivicu Račana, ministre Jozu Radoša i Šimu Lučina, generale Petra Stipetića i Imru Agotića. Anti Vukadinu dodijeljena je nezahvalna uloga proračunatog krvnika:

 

„Osjetilo se već prije smrti predsjednika da se stvari mijenjaju. Pritisak je bio sve veći, posebno medija. Nema što nisu nalazili da ne valja, da je loše, pokvareno. Bio je to specijalni rat. Pa zamislite samo kakav je to potez novog vrhovnog zapovjednika da rasformira postrojbu kao 1. HGZ!?! Koliko uloženog novca u helikoptere, amfibije, padobranstvo, alpinizam, koliko je novaca potrošeno da se dobije jedna vrhunski obučena specijalna postrojba? Koliko smo mi, koliko sam samo ja ovu državu koštao da me školuje? Ajde da su promijenili zapovjedni kadar, ako misle da je pod utjecajem određene političke struje, ali oni su praktično ukinuli cijelu jednu postrojbu.

Moji problemi počeli su jer sam obnašao određene dužnosti u sigurnosnom sustavu. Logičan je to slijed unutar svake vojske da ljude koji iza sebe imaju cijeli rat, ranjavanje, dokazali su se na bojištu, a fizički više ne mogu ostvariti norme potrebne za vrhunski spremnog vojnika budu školovani za rad u sustavu. Mi smo odabrani, upisali fakultete, završili ih. No kako se sve počelo mijenjati oni koji su imali škole, a nisu bili aktivni na bojištu, sve više su bili u prednosti. Izmišljali su se novi kriteriji, reference koje su ti ljudi stekli prije rata ili dok si ti bio na terenu. I ne bi bio problem, ispunilo bi se sve to u nekoj normalnoj situaciji. No situacija je bila takva da se tražio način da mi, časnici s borbenim iskustvom, budemo što više hendikepirani u odnosu na druge. Dolaskom nove vlasti, iako mislim da je to bio prešutan dogovor svih političkih struktura jednostavno je potezom pera u potpunosti promijenjen kompletan obavještajni sustav unutar vojske. Ne znam koja je to država, pobjednica u ratu, napravila u modernoj povijesti, naša eto jest. I ja sam se našao u tom krugu časnika koji su eliminirani iz obavještajne službe i našao sam se u famoznom statusu „neraspoređenih“. I tako, ja nakon svega što sam prošao na terenu potom kroz sve specijalističke obuke: padobranstvo, Jiu Jitsu, ronjenje, alpinizam, Komando tečaj, završim kao časnik zadužen za prikupljanje borbenih iskustava u topništvu. A ja topom u životu nisam rukovao. I onda su mi konačno prilijepili optužbu za pokušaj organiziranja atentata na načelnika Glavnog stožera, generala Petra Stipetića. To je taj specijalni rat; čak i kad imaš besprijekornu karijeru, izvrstan si u daljnjem školovanju, nemaš nikakvu mrlju, što ti onda mogu? Mogu izmisliti da si pedofil, da si nešto ukrao ili kao u mojem slučaju da planiram atentat. Ne postoje dokazi, ali postoje „indicije“. I to sve iziđe u novinama: „Večernjem“, „Jutarnjem“, nekom dnevnom listu u BiH. I to lijepo objave na Badnji dan, na blagdane, kad se novine čitaju tri dana. Tolike sam potom razgovore obavio svugdje; od ureda predsjednika do ne znam kojih načelnika sigurnosnih službi pa i osobno kod Petra Stipetića. Strašno sam doživio razočaranje kako su se odnosili prema meni. A sve je navodno proizašlo iz pritužbe Stipetića kod razgovora s predsjednikom da ga netko prati, pitao je tko je naložio da bude praćen. Interna istraga dala je rezultate na granici znanstvene fantastike. Po njoj ne samo što sam pratio Stipetića, nego sam ga isplanirao likvidirati u vikendici koju ima kod Ogulina. A ja nemam pojma ni da on ima vikendicu, ni da mu je ribolov hobi. No trebalo je prikazati da ja pripadam nekom fantomskom hercegovačkom klanu kojega je ustrojio pokojni Gojko Šušak, ljudima s kamena, krutima, needuciranima, koji su radikalni, ne žele prihvatiti demokraciju. Tako da je moj slučaj savršeno legao za dalju fazu eliminacije „nepodobnih“. Sakupili su nas i kao kod zubara jednostavno podijelili papire da možemo ići na „raspolaganje“. I tako provedeš u sustavu 3-4 godine, a taj sustav te ne želi, i tek tu dobiješ pravi PTSP. Ne znam zašto sam baš ja odabran za ulogu potencijalnog atentatora, ali mogu pretpostaviti da je to zbog toga što sam po svim svojim specijalnostima i obuci u vojsci najbolje odgovarao tom profilu. Još su mi u medijima nadjenuli nadimak „Hladni“...To mi je bilo teže nego rat. Pa su uslijedili pritisci, plaća smanjena na pola, supruga nezaposlena, ukraden auto, dignut kredit. Sjećam se da sam svaki mjesec posuđivao za preživjeti. I onda sam preko prijatelja došao u simulacijsko središte, tu sam vrlo dobro primljen, raspoređen na mjesto obavještajnog časnika. Tu sam do 2006. na miru radio posao, ali opcija je bila da ili odem časno u mirovinu ili stalno strepim hoće li mi nešto prišiti. Izlaskom iz vojske nastalo je još gore psihičko stanje jer sam odjednom postao dio drugog svijeta. No kad sam izašao iz krize brzo sam se presložio, počeo trenirati, voditi treninge Jiu Jitsu, ušao u svijet kinologije, prihvatio se izazova vjetroenergije. Borba se dakle nastavila, vojnik se cijeli život bori, samo je ovo drugačiji model borbe. Ja i dalje ostajem vojnik. Ne volim se nazivati braniteljem, to ne odgovara mojoj životnoj filozofiji. Ja nisam branitelj, ja sam hrvatski vojnik. Danas sam tu gdje jesam. Istina, ponovno bih otišao i sve bih ponovio jer od temeljnih životnih načela ne odustajem“.

 

Vukadin o Jiu Jitsu

Bio je to obavezan dio obuke, vrlo borbeno, vrlo krvavo, vrlo stresno iskustvo. Nemam prave riječi da to opišem. Ako uzmemo u obzir sve današnje treninge borilačkih vještina, ni u jednom segmentu ne mogu ih usporediti s Jiu Jitsuom. Bit cijele priče bila je da steknemo poriv za borbenošću, preživljavanjem, svejedno u kakvoj se situaciji našli. I Grbavac je u vrlo kratkom roku to uspio izvući od nas ... Još 96. i 97.godine  radili smo tradicionalne obuke u dvorani Branka Cikatića. I onda polako sve više počinjemo raditi prve vježbe i borbe na parteru. Bile su to krvave borbe. Danas su Jiu Jitsu metode treninga otišle u drugom smjeru, sportski način dominira. Ipak duh se zadržao i zapravo se dijelom duh ove samurajske vještine zadržao i u Delnicama. U sustavu je ostalo nekoliko instruktora koji to jako dobro rade. Imaju doduše neke svoje nove elemente, ali svako vrijeme nosi svoje ... Ipak, smeta me što sustav zanemaruje „gotov proizvod“. Jer mi smo imali implementiranu vještinu, Grbavca kao jednog od najboljih svjetskih stručnjaka, ali politički sustav donio je nove ljude u vojni sustav koji su pak bez prevelikog razmišljanja odrekli se ovako vrijedne vještine i obuke na koju je Hrvatska vojska morala biti ponosna.

 

Gojko Šušak

Više je kolega kompetentnije pričati o Gojku Šušku, no i ja sam 94. godine imao čast brinuti o njegovoj sigurnosti. Iz nekog razloga nisam mogao ići na teren, a nekoliko nas odvojeno je za pratnju ministra. Tako da sam ja neko vrijeme obilazio s njim linije, pratio ga na sastanke. U početku sam mislio da je hladan čovjek, no vjerojatno je on bio u svojim mislima i brigama. Kada smo popričali, kada je saznao ratni put i moje motive, bilo mu je drago što se nalazim u njegovoj pratnji. Bio je to simpatičan čovjek, veliki domoljub, i ničega se nije bojao. Znam da je zazirao od pogodovanja ikome. Doduše, upravo meni je pomogao kada sam se iz „proceduralnih razloga“ nakon rata našao „neraspoređen“ sa svojim kolegama. Saznavši, na red je pozvao četiri generala, rekavši im da nisu pri zdravoj pameti što ljude koji su se borili u ratu i bili ranjeni imaju obraza staviti u takvu poziciju gdje su plaće niže i do 50%, a budućnost i karijera su neizvjesni. I sjećam se jedne posebno simpatične epizode na Južnome bojištu. Krenuo je obići linije bojišnice. Upozorili su ga da ne ide jer da na tom području neprijatelj djeluje snajperom. Nosio je onu svoju bijelu košulju, sako prebačen preko ramena, okrenuo se i zapitao: „Pa dobro, jel tamo naša vojska?“ – „Jest ministre!“ – „Jel pucaju na njih?“ – „Pucaju, ministre“- „A što onda ne bi pucali na mene!?!“. Otišao je na prvu liniju, sjeo na veliku kamionsku gumu, zapalio cigaretu s vojnicima i rekao da im podijelim po pištolj. Zamislite samo koji je poslije bio moral za borbu tih ljudi! 

 

  1. dio              2.dio             3.dio  

 

foto: 1. vojnapovijest.vecernji.hr

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png0.png3.png5.png2.png
Danas12577
Jučer16160

Trenutno

63
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 20:27
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja