Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
 
RATOVI
U VIHORU RATA
Führerova odmazda
 Urote protiv Adolfa Hitlera (5. dio od 7)

bendlerstrasse

 

StauffenbergZaprepaštenom Stauffenbergu nije preostalo ništa drugo nego da se pribere i sam preuzme vodstvo. Iako je još uvijek imao neznatnu prednost jer je Rastenburg bio u komunikativnoj izolaciji, šanse za državni udar bile su minimalne. Ovoga puta je uz sreću, ionako nenaklonjenu urotnicima, Stauffenberg trebao imati ljude odlučnog karaktera. Ipak, iako je sam atentator bio cijepljen njome, njegovi suradnici u Berlinu zaista nisu bili odlučni ljudi. Možemo samo pretpostaviti koji šok je snašao Stauffenberga kada je vidio da ne samo što jedinice nisu pokrenute, nego da i dio visokih i najviših urotnika nije čak ni pristigao u Bendlerstrasse, u zgradu zapovjedništva. Nesuđeni predsjednik države Beck, i nesuđeni vrhovni vojni zapovjednik, feldmaršal von Witzleben došli su u stožer nekoliko sati (!) nakon Stauffenbergovog povratka. Zvuči bizarno, ali  je  nakon sedam sati leta, izvedenog atentata i proživljenih strahova, pukovnik-atentator morao doći osobno preuzeti vodstvo dok je velika grupa urotnika čekala tko zna kakvu injekciju adrenalina da se pokrene. Tek je njegovim dolaskom vezistima dat nalog da teleprinterima proslijede zapovijed za pokretanje Walküre diljem Europe. Potom je morao otići kod generala Fromma koji je odbio odgovornost i sudjelovanje u operaciji. Naglasak je na „morao“ jer je Olbricht već bio kod Fromma koji se čuo sa feldmaršalom Keitelom. Linije su proradile, a ovaj mu je rekao da je Hitler živ, našto se Olbricht jednostavno udaljio od ljutitog nadređenog. Stauffenberg ipak nije nagovorio Fromma na sudjelovanje u uroti, došlo je do tučnjave, potom i hapšenja prevrtljivog zapovjednika. Na koncu je telefonski osobno pokrenuo Walküre u Francuskoj, a uskoro je morao dati uhapsiti trojicu Gestapovaca koji su ga došli ispitivati i tek je od tog trenutka urotnički stožer počeo smisleno funkcionirati. Zvuči nevjerojatno, ali urotnički vrh niti četiri sata nakon atentata nije pokrenuo vojsku, nije preuzeo berlinsku radio-postaju, i nije pokrenuo policiju. Štoviše, šef policije se sam dovezao u stožer pitati što mu je za činiti, a obimu neorganiziranosti svjedoči i spomenuti dolazak Gestapovaca. Može se reći da su oni, očito nesvjesni obima zavjere, naivno došli izvidjeti situaciju, a tek poslije njihovog uhićenja Stauffenbergu je palo na pamet da nužno mora postaviti stražu pred zgradu koja je prije ličila na korzo, nego na stožer najznačajnijeg državnog udara 20. stoljeća. U 17 sati, dakle nakon više od četiri sata protekla od počinjenog atentata, sve što su urotnici uspjeli „osvojiti“ i osigurati je bila jedna jedina zgrada u centru Berlina. Prednost, iako je to vrlo upitan termin s obzirom na sve propuste, do 17 sati bila je istopljena. Urotnicima je tada trebala sva moguća sreća kako bi nadoknadili propuste, no sreća je od početka cijele priče o pokušajima atentata vrlo malo marila za namjere ove grupe.

ottoIpak, Stauffenberg je pokrenuo vojsku i ona je počela sistematski kvalitetno odrađivati svoj posao. Određene grupe su počele zauzimati kontrolu nad gradskim punktovima, a elitna berlinska postrojba, bataljun Grossdeutschland, trebala je odraditi ključan zadatak; zauzeti centralne dijelove grada i uporišta SS-a. Na čelu te jedinice bio je major Otto Remer, čovjek koji je život posvetio vojsci, stegi i hijerarhiji, te je energično krenuo uhititi ljude za koje je bio uvjeren da su krivci za smrt vrhovnog zapovjednika.

 

grossdeutschland

 

Upravo taj segment lukavosti urote treba posebno izdvojiti kao zanimljivost jer se pokrenuta operacija Walküre Remeru i svim ostalim gradskim zapovjednicima prezentirala kao akcija koja je pokrenuta da se izoliraju i razoružaju „organizatori“ ubojstva; SS-ovci što je trebalo učiniti energično kako ne bi izbio građanski rat. Uistinu, Remer je sa svojom postrojbom u nepunih 30 minuta okupirao centar i opkolio zgrade gdje su bila uporišta SS službe. U trenucima kada je pošao uhapsiti i vladara nacističke propagande, dr. Josepha Goebbelsa, nesuđeni uhapšenik je netom primio par važnih vijesti. Hitler ga je telefonski izvijestio o atentatu, te zapovjedio da pokrene anti-urotničku kampanju. Sugestiju podređenih da je Berlin već zauzet šokirani Goebbels je prihvatio tek pogledavši kroz prozor na opkoljeno ministarstvo. Reagirao je isti čas; nije čekao hapšenje, nego je sam pozvao Remera na razgovor. Da je stvar uistinu visila o niti ili o kojoj minuti više ili manje, svjedoči to što je Remer došao na razgovor sa uperenim pištoljem i pratnjom od 20 vojnika, a s razgovora je otišao sa zadatkom da uhiti one koji su ga poslali da uhiti Goebbelsa. Naime, dr. Goebbels je Remera pitao što se događa i da li je svjestan obaveze koju je zakletvom izrekao Führeru. Na majorov odgovor da je vođa mrtav, najlukaviji čovjek Reicha je nazvao Rastenburg, te dobivši Hitlera, predao majoru slušalicu u ruke koji je šokiran slušao Hitlerovo pitanje da li prepoznaje njegov glas. Naravno da ga je znao jer ga je baš nedavno Führer osobno nagradio medaljom za hrabrost na ratištu. Remer je uskliknuo: „Jawohl, mein Fuhrer!“, a nakon što mu je Hitler izdao zapovijed da odblokira opkoljene okruge, te svim snagama uništi otpor, major, upravo promaknut u čin pukovnika, potvrdno je odgovorio na upute i pošao energično čistiti ulice Berlina. Ovim razgovorom otpočela je jedna potpuno nova priča; lovac je postavljenu stupicu upropastio i uskoro postao lovina.

Urotnički udar ustvari je jako kratko trajao. Osim što je i Remer shvatio pravo stanje stvari, uskoro je, oko 18:30, i cijeli Reich mogao čuti radio-obavijest o neuspjelom atentatu. Nastao je totalni šok, a telekomunikacijski dvoboj vijestima dobio je, naravno, Goebbels. Obračuna na ulicama nije bilo jer očekivane tenkovske jedinice iz prigrađa u nastalom metežu uopće nisu bile pokrenute, te su poslije 20 sati bili opkoljeni samo urotnici. Bržem kraju pomoglo je i nepažljivo čuvanje zatvorenika u zgradi u Bendlerstrasse koji su pobjegli ili sami sudjelovali u konačnom uhićenju vođa urote. Ironičan je bio dolazak feldmaršala von Witzlebena otprilike u to vrijeme, dakle sa sedam sati zakašnjenja(!), pogotovo što se on razgalamio na Stauffenberga i Becka da su upropastili urotu. Potom se pokupio na svoje ladanjsko imanje, što je bio još jedan besmisleni potez. Stari vojskovođa je morao znati što ga čeka. No, i drugi su urotnici naivno počeli napuštati stožer u Bendlerstrasse, tako da nije bio nikakav problem uhititi preostalih par časnika. Fromm je preuzeo akciju hapšenja, organizirao ad hoc ratni sud, i osudio četvoricu časnika na smrt: generala Olbrichta, pukovnika Mertza, poručnika Haeftena, te Stauffenberga kojemu nije čak ni ime htio izgovoriti. Generala Hoepnera, Fromm je poštedio do pravog suđenja, a nesuđenom državnom kancelaru, Ludwigu Becku dopušteno je da se sam ustrijeli. Osuđene su izveli van, te ih streljali pod svijetlima upaljenih automobila. Stauffenbergove zadnje riječi, prije pucnja Remerovog kaznenog voda, su navodno bile: „Živjela naša sveta Njemačka!“. U drugi kraj Reicha, udaljeni Rastenburg je stiglo vozilo s moćnim radio-uređajem, tako da se i Hitler napokon mogao obratiti javnosti. Objavivši da je „skupina ambicioznih, neodgovornih, bešćutnih i glupih časnika skovala urotu“, dao je na znanje da je neozlijeđen, te da će krenuti u egzekuciju svih koji imaju bilo kakvu vezu s urotom. Odmazda je uslijedila, a Hitleru je to bilo posljednje javno obraćanje njemačkom narodu.

bendlerstrassegoebbels

 

 

Führerova odmazda

adolf hitlerHitlerova reakcija bila je efektna. Atentat je odmah pretvorio u osobnu pobjedu. Svi očevici iz Rastenburga; od generala do Hitlerovih sobara tvrdili su da je njemački vođa naprosto pomahnitao od ljutnje i adrenalina koji su ga obuzeli. Njegov pobočnik, Otto Günsche, pridigao je nadređenog nakon izlaska iz razrušene barake te je kasnije kazivao kako je Hitler unatoč stanju totalnog šoka odmah počeo fantazirati o „prstu sudbine“. Nakon liječničkog pregleda, već je počeo raditi rekonstrukciju atentata i posumnjao da su radnici na održavanju špijuni koji su postavili tempiranu bombu. Istragu je povjerio Himmleru, a sam je, iako prilično ozlijeđen, odmah nastavio obavljati državničke poslove. Osobno je nakon dva sata otišao dočekati Mussolinija i poveo ga u obilazak mjesta atentata. Šokiranom talijanskom kolegi nije ostalo ništa drugo nego da potvrdi Hitlerovu teoriju kako je neuspio atentat dokaz da mu se ne može ništa dogoditi, te kako ga više sile čuvaju ne bi li „svojim putem i dovršio započeto djelo“. Providnost je bila najčešća riječ koju je Führer naglašavao uvjeren da mu je prst sudbine samo potvrdio da je upravo on spasitelj njemačkog naroda. Štoviše, atentat je iskoristio kao razlog promocije svog nebeskog poslanja. Naredio je da se izradi posebna značka kojom je podario sve sudionike neuspješnog pokušaja ubojstva. Otada nadalje, bila je uvedena mikroskopska pretraga Hitlerovih posjetitelja; nju su morali proći i najbliži suradnici poput Hermanna Göringa i Karla Dönitza. Aktovka je, osim kod osobnog liječnika Morella, bila nepoželjna i zabranjena stvar u Hitlerovom društvu. Atentat na Führera više nije bio moguć!

Hitler je zapovijedio najbrutalniju odmazdu. U obraćanju naciji je obećao razračunavanje na način „kako smo mi nacionalsocijalisti navikli“. Najviše rangirani časnici uopće nisu dospjeli pred Vojni, već su svi poslani pred Narodni sud, u ruke bezdušnom sucu, poznatom Rolandu Freisleru. Ovaj, naravno, nije imao milosti, sve je osudio na smrt, a tijekom suđenja se s gnušanjem i uvredama obarao na optužene. Bilo je jasno da će suđenje biti ne samo čin odmazde nego i ponižavajući cirkus. Prvi koji su izvedeni; feldmaršal Witzleben, generali Helmuth Stieff i Paul von Hase, znači vojnička elita Njemačke, dovedeni su u dronjcima, bez naramenica, remena, u potpuno iznošenoj, prevelikoj odjeći. Feldmaršalu Witzlebenu su skinuli zubalo, a potom ga je krezubog Freisler izvrijeđao zbog stalnog podizanja hlača koje su prevelike uvijek iznova padale. Uvredama i poniženjima bili su podvrgnuti i svi ostali, a od šokiranih i posramljenih optuženika jedino se Stauffenbergov bratić, Peter Yorck verbalno suprotstavio karikaturalnim poniženjima. Lakrdija na sudu nije dugo trajala, Freisler ih je osudio na smrtnu kaznu. Istog su dana usmrćeni nehumanim i mukotrpnim smaknućem; obješeni su u zatvorskom podrumu na osam mesarskih kuka vezani oko vrata klavirskim žicama. Navodno je upravo Hitler zatražio ovako surovu i dugotrajnu smrtnu muku. On je inzistirao i na zabilježavanju tog čina koji je snimljen kamerom i kojega je iste večeri gledao. Scene su zasigurno bile bolesno jezive jer su časnici umirali u strašnim mukama i goli, s obzirom da je sa njih padala prevelika odjeća. Materijal o svim smaknućima, odnosno dio njega; 13 000 metara (od ukupno snimljenih 50 000 metara filmskih vrpci) pronađen je i pušten na suđenju u Nürnbergu. Na smrt zbog urote je osuđeno 36 generala, a 49 ih se ubilo kako bi izbjegli suđenje. Popis likvidacija koji je pronađen na stenogramu jedne od Hitlerovih konferencija svjedočio je o opsegu jedne uistinu velike odmazde: oko 4 980 ljudi je pogubljeno. Ukupno je sprovedeno preko 7 000 uhićenja, ispitivani su svi iz urotničke okoline, a čak su i obitelji bile poslane u logore, tzv. Sippenhaft, odnosno, „zatvore za rodbinu“. Pogubljeni su i svi civili koji su imali direktnu ili indirektnu vezu s urotničkim ambicijama Nesuđene perjanice diplomacije novog poretka: Werner von Schulenburg i Urlich von Hassell pogubljeni su, isto kao i nesuđeni kancelar-urotnik, Goerdeler, koji je smaknut uoči pada Berlina. Zvuči groteskno, ali takvih pogubljenja, izvršenih netom prije pa čak i poslije kapitulacije, bilo je poprilično.

witzleben suđenje

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj, povjesničar

foto: 1. en.wikipedia.org, 2. wikivand.com, 3. alchetron.com, 4. panzeraufgd.co.uk, 5. wikipedia.org, 6. whoswho.de, 7. forosegundaguerra.com

 

...nastavlja se...

 

  1      2      3      4      5      6      7  

 

 
 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png6.png6.png6.png2.png
Danas3894
Jučer14993

Trenutno

43
Online

Srijeda, 22 Studeni 2017 12:07
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja