Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
 
RATOVI
U VIHORU RATA
Kombinacija nedovoljne organiziranosti i manjka sreće ili prst sudbine?
Neuspjeh urote (6. dio od 7)

Hitler - Crne Mambe

 

Veći broj njemačkih časnika ipak je imao dovoljno sreće i vremena da izabere suicid umjesto mučenja i ponižavajućeg smaknuća. Von Tresckow se ubio ručnom granatom već drugi dan nakon neuspjelog puča. Po riječima pobočnika Schlabendorffa u smrt je pošao dostojanstveno i nepromijenjenog mišljenja: „Ja ipak ostajem kod svojih uvjerenja da smo postupili sasvim ispravno. Hitler je bio i ostao neprijatelj Njemačke broj jedan, on je bio i ostao najveći neprijatelj cijelog svijeta“.

 

 

Urote protiv Hitlera - Crne MambePoslije Tresckowa, život si je oduzeo i načelnik uprave za opskrbu, general Eduard Wagner. Pariški „Stauffenberg“, general Carl-Heinrich von Stülpnagel je nakon izvrsno odrađene akcije u glavnom gradu Francuske pobjegao i pokušao samoubojstvo kod Verduna. Iako mu je pucanj mu uništio oba oka, ipak je preživio. Bilo je to sasvim dovoljno da ga se polumrtvog izvede pred Narodni sud, te da ga se 30. kolovoza 1944. zadavi u zatvoru. Neodlučni feldmaršal von Kluge, ubio se trovanjem. Manje časno je završio drugi neodlučni general, Friedrich Fromm. Protuakcija i likvidacija Stauffenberga nije ga amnestirala. Himmler ga je već sutradan uhitio, a Narodni sud ga je tek u ožujku 45.-te osudio na smrt. Doduše, ne vješanjem klavirskom žicom o mesarsku kuku, nego „običnim“ strijeljanjem. To je, izgleda trebala biti samilost za nekoga tko je znao za urotu, ali ju nije raskrinkao. Wilhelm Canaris, siva eminencija konspirativne grupe, smaknut je tek pred kraj rata, u travnju 1945. Presuđeno mu je zajedno sa njegovim zamjenikom, generalom Hansom Osterom. Navodno su obojica obješeni potpuno goli. Erwin Rommel bio je prinuđen na samoubojstvo. Hitler mu je u kućnu posjetu uputio visoko vojno izaslanstvo na čelu s feldmaršalom Keitelom koji je na nürnberškom procesu prepričavao detalje monstruozne ponude.

Rommel - Crne MambeRommelu je ponuđena opcija samoubojstva uz sprovod sa državničkim ispraćajem ili nečasna smrt s posljedicama za cijelu obitelj. Führer, naime nije htio riskirati da pred javnošću osudi omiljenog njemačkog zapovjednika pa je uredio stvar tako da izgleda kako je Rommela nakon nesreće pogodio smrtonosni srčani udar. I general Hans Spiedel, Rommelow pobočnik, bio je uhićen, ali se nije slomio pod saslušavanjima u trajanju od sedam mjeseci. Uspio je pobjeći i naći utočište do sloma nacizma. Uz Fabiana Schlabendorffa, ostao je najznačaniji izvor za analize o generalskoj uroti. Schlabendorff je, također, uspio ostati dovoljno čvrst u ispitivanjima, a od smrtne presude ga je čudom spasila američka bomba koja je pogodila zgradu suda upravo u vrijeme suđenja. Ipak, poslan  je u dva koncentracijska logora i „marš smrti“ po Austriji.

 

Neuspjeh urote ; kombinacija nedovoljne organiziranosti i manjka sreće ili prst sudbine?

Cijelu priču oko dugogodišnje urote je nemoguće objektivno analizirati. Svaki pokušaj atentata ili je imao „grešku u koracima“ ili manjak sreće, a najčešće kombinaciju oba čimbenika. 20. srpnja 1944., datum kada je trebalo naplatiti sve neuspjele pokušaje, bio je uistinu vrhunac velike akcije, ali i dan kada su urotnici počinili mnoštvo neoprostivih pogrešaka. Nepokretanje Walküre od strane stožera u Berlinu bila je neshvatljiva odluka. Racionalnom analizom ona je donekle objašnjiva jer su zapovijed trebali izreći stariji ljudi koji su mjesecima bili pod pritiskom zbog stalnih odgoda iste zapovijedi. Stauffenberg nije mogao biti na dva mjesta; u Rastenburgu i Berlinu pa se stječe mišljenje kako je uspjehu državnog udara trebala prisutnost autoritativnog von Tresckowa. Ustvari su svi potezi neodlučnih urotnika varirali između neobičnih i neshvatljivih radnji, a pogotovo kasni dolazak u stožer dva najviša dužnosnika: Becka i Witzlebena. Ipak, i za vrijeme Stauffenbergovog rukovođenja počinjene su brojne greške. Nije pokrenuta policija, vanjske postrojbe su zakasnile ili aljkavošću nisu ni pokrenute, nije osigurano čuvanje urotničkog stožera, za akciju hapšenja ključnog Hitlerovog čovjeka u Berlinu angažiran je vojni fanatik beskrajno odan Führeru...itd. Uz čitavu seriju propusta, kardinalnom se greškom mora tretirati i zanemarivanje akcije zauzeća nebranjenih zgrada komunikacija, ali i centrale Gestapoa. Npr., telefonske linije u Berlinu su radile besprijekorno pa je Otto Skorzeny, popularni vođa komando-postrojbe bez problema pozvao na intervenciju svoju jedinicu iz Fridenthala, baš kao što je s Goebbelsom koordinirao gušenje pobune. Takvim, neoprostivim propustima nije se mogao načuditi ni sam Goebbels: „Imali su sjajnu priliku. Kakvi glupani! Kakva djetinjarija!...Zašto nisu uzeli radijsku postaju i proširili najluđe laži? Oni stave dva stražara...i ostave me da telefonom nazovem Führera, i da mobiliziram sve!“.

Ipak, sve počinjene greške treba sagledati u kontekstu važne činjenice; Stauffenberg nije imao adekvatnu potporu u provedbi akcije! U podne je pukušao atentat na najmoćnijeg čovjeka svijeta, a popodne je na drugom kraju Reicha morao sprovesti šlampavo nepokrenut državni udar. Naravno, bitan je i čimbenik sreće koja je Hitlera gotovo dijabolično štitila od urotnika. Iako je i svim prethodnim neuspjelim atentatima Führer za dlaku izbjegavao pogibiju, ovoga puta ga je božica Fortuna višekratno počastila. Krenimo redom; Stauffenberg nije stavio oba eksploziva u aktovku, brifing je premješten u „drvenu“ baraku, otvoreni prozori su umanjili eksplozivni udar, aktovka je od Hitlera u zadnji čas premještena, položaj njegovog nagnutog tijela je bio jedini mogući položaj koji ga je spasio od smrti ili najtežih posljedica. Uistinu, serija radnji koje moramo svrstati u kategoriju: „za ne vjerovati“.

Ako atentat nije uspio, možda je mogao uspjeti državni udar, s obzirom da je plan bio izvrstan i da je ostvarena komunikacijska blokada Rastenburga. Osim što je to berlinsko popodne obilovalo nevjerojatnim koincidencijama na štetu urotnika (slučaj Remer-Goebbels nije jedina takva priča), i bez svih „sudbonosnih“ slučajnosti teško je govoriti o realnim šansama za državni udar već samim time što stožer nije odmah aktivirao šifru Walküre. Čak i da su se Stauffenbergu par sati kasnije i bolje posložile karte, možda je eventualno mogao izazvati građanski rat, ali vrlo teško pad nacizma. Ipak, da je sve moglo biti drugačije i da je plan uistinu bio jako dobar i provediv dokazuje identičan scenarij u Parizu gdje se ustvari uspjelo realizirati sve ono što je u Berlinu upropašteno. Poseban minus urote od njezinih samih početaka bio je vojni svjetonazor njemačkog vojnika kojemu je razmišljanje o državnom udaru bilo neprihvatljivo rješenje. Pogotovo je takva ideja bila strana vojsci koja je odgojena u pruskom duhu poslušnosti i koju je impresionirala Hitlerova rehabilitacija izgubljene vojničke časti. A državni udar je mogla napraviti jedino vojska. U konačnici ostaje i dalje upitnik nad najintrigantnijim pitanjem: „što bi bilo da je atentat uspio; da li bi likvidacija automatski rezultirala prekidom rata?“. Nemoguće je odgovoriti, iako je ljudski žaliti za najmanje milijun i pol žrtava od srpnja 1944. do svibnja 1945. godine, svejedno kojoj strani pripadali. Osoban stav autora ovih redaka je uvjerenje da okončanje svjetskog rata nije bila utopijska ideja, iako ono ne bi došlo odmah, a Njemačka bi vjerojatno postala poprištem međusobnih borbi. Na koncu treba istaknuti i najbitniju činjenicu priče o atentatima. Svi ovi pokušaji, unatoč neuspjehu ipak su od nemjerljive vrijednosti jer dokazuju aktivnosti one „druge“, od strane pobjednika zanemarene Njemačke, koja je prezrela nacizam. Ne možemo točno kalkulirati o broju ljudi koji su se gnušali tog režima, ali možemo sa sigurnošću reći da je sramotu osjećao velik broj Nijemaca.

Urote protiv Hitlera - Crne MambeNadalje, treba ipak drugačijim povećalom promatrati ulogu same vojske čiji profesionalni uspjesi svih kasnijih desetljeća bivaju zanemarivani zbog nacističke aureole prikačene od strane pobjednika. Etiketa i stereotip o jednom  sve-nacističkoj vojnom stroju jednostavno nije istinita. Prije početaka vojne agresije prve urote su odobravale mnoge kolege Ludwiga Becka, pa čak i nasljednici na položaju načelnika Zapovjedništva kopnene vojske, kao npr. Franz Halder (uhićen 1944.) i Heinrich Brauchitsch, tvorac Blitz Krieg doktrine. Atentat nije izveden zbog potpune anemije europskih političkih moćnika, odnosno činjenice da uistinu ne bi izgledalo uobičajeno smaknuti državnika kojemu popušta Europa, a koji zemlju baca u trans uspješnim osvajanjima. Opet, u kasnijoj fazi urotnici su se obratili skoro svim ključnim feldmaršalima na bojištu i niti jedan ih nije prijavio zbog zavjere. Možda je pretjerano reći da su odobravali opciju atentata, možda im se može zamjerati pasivnost, ali je očito da su znali za planiranje državnog udara. Stvar je na koncu ostala na urotnicima, na velikoj skupini visokih i nižih časnika koja je uspjela preskočiti psihičke brane vojničke poslušnosti, ali ipak nije uspjela likvidirati Hitlera. Literatura i mišljenja koje možemo iznaći na engleskom govornom području kada i priznaju značaj ovoj skupini umanjuju vrijednosti njihovih aktivnosti navodeći kako su bili neodlučni i neproduktivni. Ali, zapitajmo se iskreno: da li su to baš korektne procjene? Da, urotnici su uistinu imali mnogo organizacijskih mana, ali razmislimo što sve treba da se ubije vodećeg čovjeka jednog monstruozno represivnog sistema. Danas kada se naručena ubojstva opasnih vođa mogu čak i pratiti uživo putem kamera, nije tako jednostavno počiniti atentat. Koje je tek onda umijeće trebalo prije 60-ak godina kada urotnici nisu mogli komunicirati telefonima ili kada je bilo moguće presjeći komunikaciju i učiniti da jedan Goebbels tek poslije 4-5 sati sazna o atentatu? Nadalje, čak ni danas nije baš jednostavno smaknuti nositelja režima ili provesti klasičan državni udar bez pomoći velikih sila, a koju urotnici onomad nisu imali. Napravimo samo komparaciju sa režimom Slobodana Miloševića s obzirom da postoje itekakve komparativne crte; agresija na susjedne zemlje, vojne operacije sa elementima ratnog zločina (pa i genocida), logori, izolacija vlastite zemlje, nesloboda medija i rada političkih stranaka, te ideologija koja garantira kolaps vlastite države. Da li je bilo moguće srušiti vladavinu tog čovjeka ili čak napraviti atentat voljom vojnih ili civilnih nezadovoljnika, a kojih je zasigurno bilo? Ne, tek kada je zemlja izložena kompletnoj izolaciji i udaru najmoćnije vojne sile i tek kada su izvana potpomognuti masovni valovi nezadovoljstva, takav je režim bilo moguće oboriti i pratiti kako vojne postrojbe, dotad okosnica istog režima, hapse svojeg vođu.

Stoga, prije nego što uzmemo za relevantne analize pobjedničke strane, treba dobro razmotriti sve elemente cijele priče o pokušajima državnog udara u režimima ovakvog karaktera. Grozno i nekorektno zvuči komentar W. Shirera koji pokret vojne urote naziva „neznatnim i slabašnim“ jer ga je vodila „šačica hrabrih ljudi“ ukoliko i sam navodi podatak o krvavoj odmazdi i pogubljenju oko 5 000 sudionika zavjere, što svakako nije neznatna grupacija, uglavnom visokih časnika da bi ju se moglo nazvati „šačicom ljudi“. Uz sve mane vlastite organizacije to je bila respektabilna skupina ljudi koja je pokušavala uništiti nacistički poredak i eliminirati tvorca te užasne ideologije, a čime su obranili čast naroda i vojske. Kako vrijeme prolazi, i kako „povijest“ više ne pišu samo pobjednici, tako će i uloga te skupine, ali i cijelog njemačkog naroda zasigurno biti drugačija prezentirana od još uvijek važećih stereotipa. Vjerojatno će biti sve teže distribuirati nekorektne teze poput one da se pokret počeo formirati tek nakon njemačkih poraza na Istoku, dok će stvar van historiografije ići puno teže pa ćemo još zadugo biti taoci očajnim ostvarenjima američke produkcije, poput posljednjeg u nizu, filma: Operacija Valkyire. Adekvatan komentar tog i sličnih uradaka izrekao je Berthold Maria Schenk Graf von Stauffenberg, sin hrabrog atentatora: „Bojim se da će od projekta ispasti samo užasan kič. Suđeno mu je da bude smeće!“. 

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj, povjesničar

foto: 1. biografiasyvidas.com, 2. wikimedia.org, 3. badassoftheweek.com, 4.findagrave.com

 

...nastavlja se...

 

  1      2      3      4      5      6      7  

 

 
 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png6.png6.png3.png0.png
Danas3862
Jučer14993

Trenutno

27
Online

Srijeda, 22 Studeni 2017 12:05
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja