Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Do ranjenika dolazili smo zajedno s gardistima na prve crte, nekad pod kišom granata i metaka, provlačeći se kroz šikare i porušene kuće
ULOGA SANITETA U BITKI ZA ZADARSKO ZALEĐE (4/6)

Sanitet

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

- nastavak

 

"U ovoj bitki bilo je dosta teških ranjenika s ustrijelnim ranama glave, grudnog koša, trbuha. Bilo je i lakših kod kojih su ozlijeđeni gornji i donji ekstremiteti. Obzirom na ranija iskustva, znao sam da neki ranjenici s opsežnim ranama neće preživjeti ako ih i dovedemo žive do bolnice, jer bi to bilo čudo. Ali smo sve činili da se čudo dogodi. Takvi ranjenici s opsežnim ranama, nisu bili pri svijesti i kod njih se na terenu nije moglo puno napraviti… Brojke same za sebe govore koliko su bitke bile teške. U obrani Novigrada život je izgubilo 70-ak branitelja. Samo iz moje postrojbe u ta dva tjedna pakla poginulo je 5, a uglavnom teže ili lakše je ranjeno 66 pripadnika Taktičke grupe 2. gardijske brigade, što dovoljno govori o intenzitetu bitke i potrebi za intervencijama saniteta.

Meni osobno je ovaj teren bio najgori! Zato što smo svaki dan nekoliko puta riskirali svoj život. Svaki izlazak na cestu je bio pogibeljan. Kretali smo se cestovnim komunikacijama, koje su kontinuirano bile pod neprijateljskom vatrom. Nigdje niste bili sigurni, čak kad bi i napustili  Novigrad s ranjenikom te se vozili se prema Gajinama pa i dalje, a s obzirom da je cesta uz more, gledali smo kako desno od nas padaju granate u more. Kada smo se vratili na ratište Banovine, bili smo toliko „bahati“ i štopali smo vrijeme za koliko ćemo stići do ranjenika, jer smo ponovo ranjenicima prilazili s leđa, što nam je nakon „Maslenice“ bilo jednostavno i lako“.

 

Iz još jednog važnog razloga prava je šteta što je uloga ratnog saniteta zanemarena. Naime, sanitetske ekipe su činile i žene, čiji su životi također bili izloženi pogibelji. Svjedočanstva branitelja kazuju kako žene po iskazanoj hrabrosti nisu nimalo zaostajale za muškim kolegama, naprotiv. Na smjeru napada 4. GBR prema Kašiću, ranjenike je sanirala medicinska ekipa kojoj je na čelu bila dr. Vesna Ramljak Ušljebrka.

„U vojarni Šepurine odvijale su se intenzivne pripreme za akciju „Maslenica“. Ja sam oformila ambulantu, upoznala se s djelovanjem tenkova i oklopnih vozila. Po prvi put nam je bilo dodijeljeno oklopno vozilo za sanitetske intervencije na terenu. Vježbali smo saniranje ozljeda i zbrinjavanje ranjenika u tim skučenim „limenim konzervama“. Razlika između sanitetskog automobila i BOV-a je velika jer sanitetsko vozilo je predviđeno i opremljeno za sanitetske intervencije. BOV je skučen, nizak, osjećaš se kao u konzervi, nema prozora, ima dvije klupe postranice, jer je predviđen za prijevoz vojnika. Mi bi nosila stavili po sredini na pod tako da je intervencija oko ranjenika bila otežana, infuzija bi se držala rukama, sve druge medicinske intervencije su bile nemoguće, sve do prihvatne ambulante…

U popodnevnim satima 21.siječnja 1993. godine, u potpunoj tajnosti krenula je Oklopna bojna iz Šepurina sporednim cestama na područje Rupalj-Grgurice. Nikada neću zaboraviti taj psihološki osjećaj nadmoći kojeg je pružala vožnja u ambulantnim kolima na kraju kolone tenkova i oklopnih vozila od čije je buke motora odzvanjalo nebo i zemlja. Bio je to za mene prizor kao iz američkih filmskih ratnih spektakala. Mario, Joško i ja smješteni smo na prvoj crti u napuštenoj kući u Alićima koja je dodijeljena sanitetu…

Te noći prije akcije, svejedno koje, uvijek su duge, pune nervoze i strahova što će donijeti sutrašnji dan. Kratili smo ih zadnjim provjerama naših torbi za medicinske intervencije, proučavajući karte naše zone intervencije, pamteći šifre za naš poziv, provjeravali napunjenost „motorola“…Napokon je svanulo jutro 22. siječnja 1993. godine. Gusta magla je obavila cijelo područje te je početak akcije odgođen za nekoliko sati…Biti liječnik OMB-a za vrijeme napadnog djelovanja ovakvog intenziteta bilo je neizvodivo jer su oklopne satnije bile raštrkane po cijelom terenu, uz pješačke bojne. Moj tim je pripao zoni djelovanja 3. pješačke bojne pod zapovjedništvom Joze Šerića na pravcu: Zeleni hrast-Islam Latinski-Kašić-Smilčić. Naša sreća što za medicinske intervencije imamo oklopno vozilo kratko je trajala, jer u prvim satima akcije stradalo je oklopno vozilo zapovjedništva OMB, zajedno s zapovjednikom Andrijom Matijašem od protutenkovske mine i najlogičnije je bilo uzeti oklopno vozilo sanitetu. Mario, Joško i ja ponovno smo ostali samo s ambulantnim vozilom za intervencije… Sjećam se kad je to zapovjedno oklopno vozilo naletjelo na protutenkovsku minu, svi su zadobili uglavnom „blast ozljede“, koje su ignorirali i samo se prekrcali u novi oklopnjak i nastavili dalje. Ti momci iz OMB-a su bili stvarni junaci, jer neugodno je i samo sjediti i voziti se u tim „konzervama“, a kamo li ratovati…

Otežavajuće je bilo što nismo poznavali teren, jer kad su napadna djelovanja, samo se napreduje na nove položaje. Za intervencije smo dolazili na dogovorene punktove, a dalje do ranjenika dolazili smo zajedno s gardistima na prve crte, nekad pod kišom granata i metaka, provlačeći se kroz šikare i porušene kuće. Zbrinuli bismo ranjenika, nosilima bismo ga donijeli do sanitetskih kola i dalje često pod djelovanjem granata vozili do glavnog saniteta brigade, odakle su se ranjenici trijažirali i vozili u zadarsku bolnicu. Teren je bio užasan, ravničarski, ispresijecan šumom i kršem, stalno si  neprijatelju bio kao na dlanu.

Posebno mi se u pamćenje urezala intervencija kada su vezom javili da se na grupu gardista uslijed topničkog djelovanja srušila kuća te da ima dosta ranjenih. Do nas je došao zapovjednik Željko Petko te nas odveo do mjesta događaja, uzvisine koja je bila pod stalnom topničkom paljbom. Tamo su nas dočekali prašnjavi i ranjeni momci na koje se srušila kamena kuća. Nigdje nije bilo zaklona i pravo je čudo što nas i više nije stradalo. Morali smo se izvući na malu zaklonicu da bismo uopće mogli pružiti pomoć ranjenima, a još nas je čekao put do sanitetskih kola te dalje do brigadnog saniteta…

Sa svake intervencije vraćali smo se umorni i prestrašeni na naš položaj te smo s „motorolom“ u rukama čekali novi poziv za intervenciju i to je trajalo neprekidno do 27. siječnja. Kroz to vrijeme 4. brigada Imala je 9 poginulih i 54 teže i lakše ranjena pripadnika“.

 

- nastavlja se -

 

  1      2      3      4      5      6  

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png1.png6.png5.png1.png
Danas13876
Jučer16160

Trenutno

59
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 22:24
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja