Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Nisam se niti bacio na zemlju jer zaklona nije bilo, samo sam se prekrižio i nastavio hodati teškim, promrzlim i usporenim korakom
ULOGA SANITETA U BITKI ZA ZADARSKO ZALEĐE (6/6)

Liječnici u Domovinskom ratu

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

- nastavak

 

"Na zadaću smo krenuli 21. siječnja 1993. godine u ranim jutarnjim satima. Pod punom ratnom opremom kroz Veliku Paklenicu pješačili smo nekoliko sati do Kneževića, te nakon kratkog odmora nastavili do Velikog Libinja. Tu smo prenoćili pod vedrim nebom. Bila je hladna, maglovita noć, prekrijete se vrećom za spavanje, a preko nje stavljamo šatorsko krilo koje je za nekoliko minuta na vlazi i hladnoći čvrsto kao rebrasti lim. Jasno je da sna nije bilo, vatra se nije smjela paliti. Nekoliko vrećica infuzije i plazma ekspandera te ampulirane analgetike nosio sam omotane oko vlastitog tijela kako se ne bi smrzli, a da ih po potrebi mogu odmah i upotrijebiti. Dio sanitetske opreme u većem ruksaku pomogli su mi nositi specijalci.

U rano jutro, još za mraka, 22. siječnja 1993. godine, na glavnom pravcu djelovanja, krenuli smo u koloni prema zadanom cilju – prijevoju Mali Alan. Hodamo jedan iza drugog jer je velika opasnost da naiđemo na minska polja. Vrlo brzo dolazi do oružanog kontakta. Na našu kolonu, na čistini prijevoja prema brdu Alanac, iz utvrđenog mitraljeskog gnijezda poviše i s desne strane otvara se rafalna vatra iz PKT-a. Bacamo se na kamenje, nema adekvatnog zaklona, meci i sitno kamenje fijuču oko naših glava, u bezizlaznoj smo pat poziciji. Tražimo navođenje topničke vatre neposredno po neprijateljskoj crti 50-100 metara ispred nas, a i po neprijateljskom mitraljeskom gnijezdu. Ne znam točno koliko je vremena prošlo, no naši minobacači bili su filmski precizni. Čudom, nitko od nas nije ranjen niti ozbiljnije ozlijeđen. Nastavljamo dalje pod udarom neprijateljskog topništva po našoj koloni, u svojevrsnom smo poluokruženju. Srećom uz samo nekoliko lakših ozljeda djelatnika ATJ stigli smo do Malog Alana. Zapovjedno smo zaustavljeni u daljnjem napredovanju.

Naravno, tempo napredovanja u ovakvim surovim uvjetima planine Velebit rezultirao je i ozljedama. Par ozljeda sam sanirao u okviru raspoloživih mogućnosti, a jednog specijalca s teškom distorzijom skočnog zgloba sam prepratio u pozadinu. Kako je pješačenje trajalo par sati bili smo izloženi djelovanju topništva, a još mi je danas živa slika penjanja po kamenoj goleti kada je nekoliko granata palo 20-tak metara od nas. Nisam se niti bacio na zemlju jer zaklona nije bilo. Samo sam se prekrižio i nastavio hodati teškim, promrzlim i usporenim korakom. Očito je organizam već odavno potrošio sve zalihe adrenalina. Niti dvjesto metara dalje, dok smo hvatali dah naslonjeni na jednu gromaču, puščani metak koji je došao tko zna od kuda, rasprsnuo se o stijenu između naših glava. Opet čudom, srećom i Božjom pomoći nismo pogođeni.

Po dolasku smjene, ponovno kroz gustu maglu, preko Bukve, Velikog i Malog Libinja vraćamo se prema zaseoku Kneževići. Negdje na Malom Libinju sustižemo grupu specijalaca koji nose ranjenog pripadnika SJP „Poskoci“ Zadar, Ivicu Kapetanovića. Ivica je tijekom izviđanja na predjelu Bukve nagazio na protupješačku minu, teško je ranjen u nogu, otrgnuta peta, a gelera je bilo svuda po tijelu. Suborci iz „Poskoka“ su ga, noseći  u šatorskom krilu, s uzvisine spustili do KAME iz Zaboka koja je bila stacionirana na Bukvi. Nakon previjanja dostupnih rana specijalci su ga potom par sati nosili na nosilima, jer nije bilo mogućnosti alternativnog transporta.

Naša ekipa nastavlja do „Suljina stana“ i Kneževića, a tamo nas čeka KAME iz Zadra: dr. Tihomir Dunatov i dr. Milan Dominis. Ponovno se previjaju i opserviraju rane, tlak je nestabilan unatoč infuziji fiziološke otopine i hemacela. Očito postoji unutarnje krvarenje, trebala bi radiološka obrada, ne postoje uvjeti za eksplorativnu laparotomiju, nemamo svježe krvi. Razmišlja se čak i o izravnoj transfuziji, pitamo tko je nula negativna krvna grupa. Zbog magle helikopter ne može letjeti, a uskoro pada i noć. Vremenska prognoza za sutra bila je nesigurna, a stanje Ivice zahtijevalo je žurno postupanje. Liječnici donose odluku da se na nosilima spusti do Starigrada. Koliko se sjećam, 12 pripadnika ATJ Lučko i SJP Poskoci iz Zadra nadljudskim naporima se cijelu noć spuštalo niz Velebit, da bi brodom preko Ražanca sutra ujutro Ivica stigao u zadarsku bolnicu gdje je operiran. Liječenje i oporavak trajalo je gotovo godinu dana, nakon čega se vratio u jedinicu u operativno dežurstvo.

Nakon tri dana odmora vratili smo se na teren. Helikopterom smo dignuti na Dušice, podno vrha „Sveto Brdo“. Ovaj put imali smo više tople odjeće, rezervne čizme, a ja sam spremio veliki drveni sanduk sanitetske opreme, volumena gotovo kubični metar. Ostavio sam to u jedinom čvrstom objektu – brvnari gdje je bio i agregat za punjenje baterija za „Motorole“. Spavamo na snijegu u malim narančastim ljetnim šatorima za dvije ili tri osobe. Ponovno je izuzetno hladno, temperatura do -20 stupnjeva, ali ovaj put ložimo vatru, šuma je oko nas, a imamo i motornu pilu. Sutradan snježna mećava, vjetar, helikopteri neće moći letjeti slijedećih 5 dana. Niti konji se ne mogu probiti do pozicija. Na isturenoj poziciji dogodio se oružani kontakt s neprijateljskom izvidničkom skupinom, bez posljedica po našu stranu. Uslijedilo je granatiranje po našoj poziciji iz haubica. Snijegom gasimo vatru, tražimo adekvatan zaklon. Slijedećih nekoliko dana iznova opet slična priča.

 

I tako smo na Velebitu proveli tri duge zime i dva ljeta. Slijedećih tjedana i mjeseci izgrađeni su čvrsti objekti, na četiri pozicije su oformljene stacionarne kirurške prihvatnice u kojima su se kontinuirano smjenjivale mobilne ekipe, opremljeni smo anesteziološkim aparatima za inhalacionu anesteziju, plinskim hladnjacima u kojima je čuvana krv, krvni derivati, cjepiva, antiviperni serum. U Lukovom Šugarju stalno su bile dvije kompletne kirurške ekipe smještene u „Blaževićevoj vili“, a bolnica „Šiška 2“ bila je u punoj funkciji. MUP je formalno preuzeo ove objekte od HV-a 1994. godine.

Planiranje broja potrebitog medicinskog osoblja, vrste i količine kirurške i sanitetske opreme, definiranje pravca izvlačenja ranjenika, zbrinjavanja i stabiliziranja za evakuaciju, odabira sredstva transporta i najbliže zdravstvene ustanove za definitivno zbrinjavanje u VRO „Maslenica“ bilo je vrlo kompleksno iz razloga širine bojišnice, disperzije postrojbi, nepristupačnosti terena, raspoloživosti i dostupnosti optimalnih transportnih sredstava kao i teških klimatskih uvjeta. Liječnici i tehničari koji su pratili postrojbe dali su izniman doprinos u zbrinjavanju ranjenika. Također, dodatna medicinska educiranost i osposobljenost dijela djelatnika specijalne policije kroz specijalizirane tečajeve za bolničara, a koji su i praktično usavršavanje prošli u kirurškim polikliničkim ambulantama s pripadnicima mobilnih ekipa, pokazala je punu opravdanost, poglavito u slučajevima brzog zaustavljanja vanjskih krvarenja i izvlačenja ranjenika.

U samoj akciji zbog vrlo guste magle helikopteri praktički nisu mogli letjeti, a stara Alanska cesta nije u cijelosti stavljena pod naš nadzor. Stoga je većina ranjenih na nosilima s prve crte bojišnice na vrletima Velebita, uz nekoliko sati pješačenja po kozjim stazama, dopremana do Libinja, a najteži ranjenici koji nisu mogli čekati stabilizaciju vremena i mogućnost transporta helikopterom, nošeni su i dalje kroz kanjon Velika Paklenica sve do Starigrada.

Ono što su liječnici mogli napraviti, u ovakvim uvjetima, nije bilo mnogo, ali je bilo od velike pomoći. Sve što smo mogli napraviti bilo je zaustavljanje krvarenja, često i peanima i vaskularkama koji su ostavljeni u rani i bandažirani, imobilizacija, osiguranje prohodnosti dišnih putova, otvoriti venski put te izvršiti analgeziju. Sve ostalo u prvih pet dana akcije naprosto je bilo neizvedivo!“.

 

Svjedočenja pripadnika sanitetskih ekipa koje su djelovale tijekom bitke za zadarsko zaleđe i Velebit uistinu su dramatična. U nadi da će njihova sjećanja potaknuti daljnja istraživanja, valja imati na umu razmišljanja dr. Josipa Mihaljevića o rezultatima koje je ratni sanitet polučio:

„Uspješnost organizacije i funkcioniranja sanitetske potpore u surovim uvjetima Velebita, izvođenje hitnih i vrlo zahtjevnih kirurških intervencija u krajnje neadekvatnim improviziranim prostorima izazvala je divljenje međunarodnih stručnjaka vojne medicine i zasigurno će i nadalje biti predmetom mnogih stručnih i znanstvenih studija. Zdravstvene službe NATO-a pokušavaju dokučiti razloge zbog kojih je hrvatski model ustroja ratnog saniteta specijalne policije u Domovinskom ratu bio neusporedivo učinkovitiji od onoga tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Štoviše, statistički očekivana smrtnost najtežih ranjenika na hrvatskim bojišnicama bila je znatno niža, iako su u BiH bile nazočne kadrovski i tehnički znatno opremljenije međunarodne vojne snage koje su na terenu razvijale i poljske bolnice. Tijekom Domovinskog rata više od 470 zdravstvenih djelatnika pratilo je pripadnike Specijalne policije MUP-a RH, od čega je bilo preko 70 žena. Dio njih je na Velebitu proveo više od 200 dana na borbenim terenima."

 

  1      2      3      4      5      6  

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png0.png2.png0.png9.png
Danas12434
Jučer16160

Trenutno

57
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 20:12
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja