Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Kad te u mraku napadne netko s nožem, onda moraš koristiti druga osjetila da to preveniraš, jer vid nema utjecaja
JIU JITSU OBUKA U SPECIJALNIM POSTROJBAMA HRVATSKE VOJSKE (3/5)

Black Dragon

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

Duh samurajske vještine je takav da sve što se može odraditi, svejedno na koji način, mora se odraditi pa koliko god bilo mučno ili bolno

 

 

Ante Vukadin prisjeća se Grbavčevih motiva:

„Njemu je cilj bio učiniti sve da ljude pripremi na stres i bol. Mnogo puta mi je pričao kako mu je bilo teško kada smo odlazili na teren jer je znao da je rat takav da bez obzira što on nas podučava, od posljedica borbe barem se netko neće više nikad vratiti na trening. Stoga je odlučio biti nemilosrdan, jer ako već sudbina nalaže takav rasplet, želio je imati mirnu savjest da je učinio sve što je u njegovoj moći da borce učini što spremnijima… Cijenio je ljude koje je tako nemilice „mlatio“ jer njemu je zapravo bila čast podučavati ratnike koji su nakon batina išli svi na teren bez da je ijednom jedan izostao s terena zbog neke ozljede. Jest, bilo je masnica, ogrebotina, oteklina i upala mišića, ali se nitko nije ozlijedio da ne bi mogao ići na teren, kamoli da se netko pokušao na osnovu grubosti treninga izvući od bilo koje zadaće“.

 

Ante Vukadin

 

Inače, Vukadin je kao pripadnik Tigrova zarobljen u Hrvatskoj Kostajnici, naknadno se priključio Zrinskima, no odmah, iako je netom izašao iz zarobljeništva osjetio je Grbavčevu nemilosrdnost.

„Došao sam na trening, zajedno s 80-ak novih suboraca. Gledam ih, ništa mi jasno, držali su ruke na preponama, hodaju uokolo, svi šute, zure u jednu točku i na oprezu su kao mačke. Pitao sam prvoga do sebe: „Pa što svi tako glupavo hodate?“. Nisam ni završio pitanje, pogodila me tenisica u glavu, bacio ju tamo neki tip u crnom kimonu, a da mu ništa nisam napravio. Ništa mi nije bilo jasno, ali ušutim i počnem hodati, oponašati druge, pa uskoro čovjeku iza sebe postavim pitanje: „A zašto je ovaj mene gađao?“, kad odmah pored moje glave proleti i druga tenisica. Shvatio sam napokon da trebam šutjeti i raditi što drugi rade, ali sam „brbljavost“ platio tako što je vježbu koju je pokazivao svakome, na meni ekstremnom snagom demonstrirao. Bacio me na glavu, u čas sam poljubio parket, a on je samo komentirao da krivo radim… Za kraj treninga, bio je to moj prvi napor nakon logora, trebalo je napraviti 150 čučnjeva, vrlo nezgodno za odraditi poslije boravka u samici gdje nisam mogao ni jedan čučanj napraviti. Nakon dva, tri treninga, ja sam dva tjedna hodao kao robot, imao kompletnu upalu svih mišića. Potom sam otišao na teren i onda dugo nisam vidio Grbavca jer sam bio ranjen, a on je jedno vrijeme otišao u Australiju. Kad smo se vidjeli, pitao sam ga smijem li trenirati, iako ranjen, s nekoliko metaka u nozi. Rekao je da nema problema… I iznova isto, prvi trening,  uopće se nismo snalazili od psihofizičkog pritiska koji nam je nametnuo. Na kraju treninga morali smo raditi „kolutove“ i ja sam, radeći ih, povraćao. Da li je to bilo od prehrane ili vjerojatnije od oštećenog centra za ravnotežu, ne znam, ali sam otada redovito, svaki trening ne samo povraćao, nego izvodeći te „kolutove“ totalno klonuo fizički, toliko da se nekoliko puta nisam pješice mogao vratiti u spavaonicu. Molio sam se, prije svakog treninga: „Bože, samo da ne budu „kolutovi!“, ali smo ih svaki puta na kraju radili i ja sam svaki puta povraćao. Prvi puta mi je trener rekao: „Tamo ti je kanta i spužva, počisti to iza sebe prije nego odeš“, a poslije mi nije više to govorio, na trening sam dolazio s kantom i krpom. Naravno, nije on bio hladan i grub jer me nije simpatizirao, nego je naprosto postupao u duhu samurajske vještine. A duh vještine je takav da sve što se može odraditi, svejedno na koji način, mora se odraditi pa koliko god bilo mučno ili bolno. Uostalom, zato smo i dolazili, da naučimo kontrolirati bol… Što se pak nesretnih „kolutova“ tiče, jedan smo period, nekoliko tjedana prestali raditi i nakon toga sam počeo napokon raditi serije „kolutova“ bez da povraćam. Ipak, ni dan danas ih ne volim raditi koliko su mi mrski“.

 

Tijekom 1992. rat u Hrvatskoj ušao je u razdoblje raznih, varljivih primirja, a Grbavac je otišao na neko vrijeme u Australiju zbog privatnih obaveza i rođenja djeteta. Vratio se početkom 1993. godine i obnovio obuku s pripadnicima Bojne Zrinski, koji su uskoro postali okosnica novoustrojenog 1. Hrvatskog gardijskog Zdruga (1. HGZ).

 

Stjepan Grbavac

 

Cijelu 1993. godinu Grbavac je provodio obuku u krajnje neadekvatnim uvjetima u dvorani bez strunjača ili čak u betonskim dvoranama.

Pripadnike postrojbe više nije obavezao da dolaze na trening Jiu jitsua jer je procijenio da je Hrvatska vojska izrasla u respektabilnu silu, da država više nije ugrožena kao u jesen 1991. godine, a uostalom, nije želio obavezati ratne veterane, ljude koji su svašta prošli ili bili ranjavani da dolaze na takve treninge:

„Prolazili smo tada preustroj, popunili se, uskoro smo i preustrojeni u 1. HGZ. Neki su odlazili u druge rodove, nije bilo smisla primjerice nekog veterana, sad logističara, podvrgnuti takvom naporu. Opet, neki su, poput mene, osjetili potrebu da unatoč ranjavanjima pohađaju trening. A kada si već došao na trening, onda više nije bilo popusta, eventualno ako bi netko bio svježe ranjen. Onda bi mu Grbavac rekao da može koristiti jednu od one tri strunjače kojima smo raspolagali u Rakitju, eto, takva je to „privilegija“ bila. Nakon što smo napokon počeli trenirati u dobrim uvjetima, čudili smo se što se neke vježbe vrše na strunjačama jer smo se već navikli na valjanje po betonu, travi ili parketu. Još kad nam je Grbavac rekao da bi zapravo trebali imati kimono, tuševe i osiguranu masažu u slučaju ozljede, stvarno smo bili iznenađeni jer smo dvije godine radili u nikakvim uvjetima“.

 

Tek krajem 1993. godine, Grbavac je osigurao bolje uvjete za polaznike Jiu jitsu treninga.

Povezao se s poznatim majstorom borilačkih vještina, Brankom Cikatićem, koji im je dopustio vježbanje u svojoj dvorani na Savi.

Ante Vukadin prisjeća se velike promjene koja ipak nije utjecala na intenzitet vježbi:

„I treninzi u dvorani kod Cikatića su bili isti. Pokušali smo koristiti što manje svjetla, sve ne bi li što više koristili sva osjetila, ne samo oči. Jer kad te u mraku napadne netko s nožem, u ovom slučaju s drvenim nožem, onda moraš koristiti druga osjetila da to preveniraš, jer vid nema utjecaja. Gospodin Cikatić je sve to pažljivo promatrao. Poslije treninga, po uzoru na stare samurajske škole koje zahtijevaju skromnost, trener je zapovjedio da iza sebe svaki puta počistimo pod, iako su tamo bile uposlene osobe koje su čistile dvoranu. Sve to, posebno tehnike treninga, impresioniralo je Cikatića koji je vjerojatno mislio da je riječ o nekim „običnim džudašima“. Pozvao je Grbavca, rekao da je počašćen što upravo takvi borci vježbaju u njegovoj dvorani te mu ponudio svu moguću pomoć, sve što je potrebno za kvalitetno održavanje treninga, besplatno korištenje prostora 24 sata dnevno. Uistinu, Branko Cikatić mnogo je zadužio hrvatski Jiu jitsu“.

 

Uskoro je u 1. HGZ pristupio Rodolfo Barrio Saavedra -„Argentinac“, strani dragovoljac, vrlo visoke vojne naobrazbe. Nakon služenja u 4. gardijskoj brigadi i odrađenih dužnosti na Južnom bojištu, priključio se Zdrugu kao instruktor te je počeo s organizacijom i pripremama za izvođenje prvog tečaja za komandose koji se proveo u Hrvatskoj vojsci. Grbavac i Saavedra odmah su našli zajednički interes i odlučili koristiti znanja onog drugog u svojim obukama.

„Sjećam se da je Argentinac bio oduševljen onime što je vidio. Toliko puta je ponovio: „Stjepane, ja sam godinama tražio, ali nikad nisam našao pravu vještinu da ju uskladim s treningom za komandose. Ovu vještinu kao da su zajedno radili japanski učitelji samuraja i zapadnjaci koji su osmislili komando obuku!“. Kada sam prije mnogo vremena pričao o tom odnosu s Grbavcem, prenio mi je te riječi, kao i divljenje spram „Argentinca“, ali i ostalih polaznika: „Zanimljivo, iako su mnogi postigli visoki stupanj obučenosti, trojica koji su dosegli najveću razinu; Saavedra crni pojas četvrti stupanj i Ante Vukadin te Dinko Batur s ostvarenim trećim stupnjem crnog pojasa majstora Jiu jitsua bili su zapravo trojica koje sam odmah prekrižio kao neperspektivne. Rodolfo nije više bio mladić, bio je sav ranjavan, noge su mu bile pune gelera. Da bi uopće trenirao, prolazio je cijeli ritual od sat vremena zagrijavanja i time dokazao da upija upravo onakav duh kakvoga sam ja htio prenijeti polaznicima, da nema te prepreke koja će ga spriječiti da odustane. Vukadin je pak došao sav nikakav iz logora, bio je za ništa, s očitim problemima zbog ranjavanja, a ipak je nastavio dolaziti. Također i Batur koji je pretrpio teška ranjavanja, dolazio je i pokazao se izvrsnim, a čovjek je imao teško oštećen kuk i kralježnicu te sam mu otvoreno rekao da ne mora dolaziti… No, to je i poanta Jiu jitsu filozofije. Oni koji su unatoč fizičkom hendikepu najviše željeli, postigli su uspjeh, a brojni drugi, mladi borci koji su lakoćom svladavali prepreke, bilo ih je milina za gledati tako perspektivne, odustali su ili zapeli negdje na putu i posvetili se privatnim obavezama“.

 

S obzirom na karakteristike Jiu jitsua s obzirom na okolnosti, vrlo brzo pokazalo se koliko je ta vještina bila značajna u obuci za najbolje pripadnike Zdruga. S jedne strane, Hrvatska je bila u ratu, Saavedra nije imao dovoljno potrebnog vremena da provodi dug proces obuke za komandosa. S druge pak strane, zbog nimalo povoljne materijalne situacije, surovi trening Jiu jitsua mnogo ranije mogao je detektirati vojnika koji nije bio materijal za pripadnika elitne padobranske postrojbe. Time je ušteđeno dosta novaca koliko košta takva obuka, a Saavedra je rezonirao vrlo jednostavnim razmišljanjem: „Tko ne može podnijeti opterećenje Jiu jitsua, ne zaslužuje biti padobranac“.

 

- nastavlja se -

 

  1      2      3      4      5  

 

foto: DPCM/mandinoselo.com, 2. scrshot HRT, 3. scrshot Youtube

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Podržavate li prelazak s Kune na Euro?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Brojač posjetitelja

2.png0.png8.png1.png6.png6.png1.png
Danas13886
Jučer16160

Trenutno

65
Online

Utorak, 21 Studeni 2017 22:25
Udruga 'Crne Mambe' - 2016. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja