Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Srpski pukovnik Dragan Tanjga: Kukavice odmah izdvojiti, a one koji počnu da beže ili šire strah i paniku, odmah ubiti…
DOMOVINSKI RAT - NOVIGRADSKO BOJIŠTE (2/4)

Vange

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak 

 

Neprijatelji su već prišli, ovi od Kapetana Dragana, Knindže. Oni su došli sa puškama o ramenu, njih 30-ak, na trojicu mojih dečki…

 

 

U borbu za šire područje Novigrada uključila se satnija Mornaričko desantnog pješaštva (MDP) Vangi iz Pule, stotinjak boraca za koje svi odreda imaju lijepe riječi zbog iskazane hrabrosti. Od 8. do 11. veljače 1993. godine i pristizanja Taktičke grupe 2. GBR upravo Vangama i malobrojnim snagama prije pobrojanih postrojbi pripadaju zasluge što Novigrad nije pao u ruke srpskih postrojbi.

 

 

Nažalost po Vange, uvedeni su u borbu u nimalo dobrim uvjetima, preuzimajući položaje oko mjesta za koja se uopće nije znalo u čijim su rukama, baš kao što se nije znala ni snaga protivnika.

 

Vange

 

 

Nakon prvog okršaja Vange su, iako u podređenom i krajnje nepovoljnom položaju, održale linije. Posebno otežavajuća okolnost bila im je što su zbog neposjedovanja preciznih informacija prilikom zauzimanja položaja bili prisiljeni zauzeti pozicije kod „ceste smrti“ ka Paljuvu, a koje su u početku držali bez iskopanih rovova. Zapovjednik 1. voda, Karlo Godina prisjeća se konfuzije u obrambenim linijama prilikom uvođenja u borbu i tijekom daljnjih okršaja:

 

 „Odmah je naša zadaća bila ići u napad. Malo je to čudno za tri voda, ali mi smo išli u napad. Preuzimali neke položaje nismo jer tu je, da ne kažem nešto gore, bilo svega... Mi smo ušli unutra, izmiješali smo se sa neprijateljem. Mogu reć slobodno da smo tako blizu došli da je neprijatelj sa tenka pitao našeg borca, koji je dignuo ručni bacač, da je li poludio, nije znao tko je. „Spusti dole ručni bacač! Ko je sad ovaj, koga tučemo?“... Mi smo se odmah ubacili na cestu, razvukli smo se po podu, tri dana i tri noći smo se ukopavali, pa i bajunetama jer nismo imali drugih sredstva za kopanje. I uspjeli smo se ukopati, iako su nas mine gadno pokrivale jer su poslali izviđače koji su otkrili di smo i tu su nas mine od jutra do mraka poklapale. Meni je najbliža mina došla na metar od glave. Devet kila ima mina od 120 mm, metar ispred glave je eksplodirala… To je bila strava! U svemu tome imali smo gadne gubitke. U napadu smo izgubili jednoga dečka dolje u selima, nismo ga mogli ni izvući, tijelo je ostalo unutra… Kasnije su druga dva pogođeni točno u rovove i ostali su bez noga i iskrvarili odmah. Eto, toliko su protivnici bili precizni minobacačima! Ukupno ovdje su četri naša poginula i 30 ranjenika smo imali! Na groblju je isto bilo gadno! Protuoklopna je desetina bila tamo, rovovi su zapravo bili grobovi koji su bili otvoreni jer su mine tukle po groblju, to je bilo sve razbijeno i u momentima kad je bilo najteže kad je to sve bilo u dimu, morali su se skloniti u grobnice, nije bilo druge… A kapelica na groblju, bila je otvorena, bez krova, minobacače smo imali unutra. Djelovali smo i iz kapelice i oko kapelice… Gadno je bilo, bili smo prerazvučeni, premalo nas je bilo. Gledali smo njihove izviđače koji su pretrčavali cestu jer nas je bilo premalo, premalo ljudi smo mi imali i razvukli smo se maksimalno da dobijemo što veći teren. Mi nismo imali kontakta sa nikim, nismo imali vezu, nismo imali pomoć u početku. I morali smo se krvavo namučiti da obranimo položaje“.

 

Borbe oko Novigrada od 7. do 9. veljače bile su iscrpljujuće i za suparničku stranu.

U dnevnom izvješću Komande OG-1 Komandi 7. Korpusa SVK o napadu na pravcu Karin-Novigrad, pukovnik Dragan Tanjga navodi zarobljavanje dva tenka t-55 i četiri minobacača MB 92, te uništenu tehniku protivnika. Istovremeno navodi da je 7. veljače poginulo šest njihovih boraca i 13 da je ranjeno. Protivnik je znao da se bitka lomi i unatoč neuspjesima kod Kašića, neostvarenom cilju u napadu na Novigrad 7. veljače, te očitoj izmorenosti i padu morala postrojbi, iznova 8. veljače izdaje se zapovijed za novi napad. Izmijenjene okolnosti na bojišnici i u vlastitim redovima uočljive su u završnim uputama zapovijedi za napad koje nalažu prijeko potreban oprez u nastupanju (čuvanje od udara topništva, čuvanje vlastite tehnike, napose tenkova), ali i prijetećim obavezama, svakako neprimjerenim modernim vojskama.

Jedan od uzroka može se naslutiti i u izvješću od dan ranije gdje se spominje kako je bataljon Banije nije kretao u napad te je trebalo tri sata da se napad pokrene. Stoga je Tanjga učinkovitost napada kanio pospješiti uporabom prijetnji: Kukavice odmah izdvojiti, a one koji počnu da beže ili šire strah i paniku, odmah ubiti… Za neizvršavanje zadataka krivično kažnjavati, a sa težim posledicama i smrću. Smrt ustašama sloboda Srbima“.

Unatoč svemu, i nakon napada 8. veljače pukovnik Tanjga je opet bio prisiljen izvijestiti Komandu 7. korpusa o visokim gubicima, ali sada i otvoreno priznati da su na terenu suočeni s gubitkom morala nekih postrojbi. Takve pojave pokušale su se prikriti netočnim navođenjem o osvajanju okolnih mjesta, potom i nelogičnom i nerealnom izjavom o visokom dizanju morala: Naše snage su razbile ustaše i zauzele selo Barabe, Cvitiće, Ramiće, Denoniće i Grguriće. Na tom delu bio je i žestok pešadijski okršaj u kome smo imali 4 mrtva i 11 ranjenih. I pored razgovora i davanja zadatka bataljun Banije i bataljun Korduna odbili su uključenje i izvršavanje borbenog zadatka… Posle zauzimanja navedenih sela i razbijanja ustaša znatno je porastao moral boraca i naroda i poraslo je poverenje za povratak svih srpskih teritorija.

 

Naprotiv, situacija je bila posve obrnuta, moral i borbena moć postrojbi bili su u drastičnom padu i u tom razdoblju Srbi ne manipuliraju javnost samo medijima već sve više informativno pokušavaju obmanuti i vlastite postrojbe, katkad vijestima na granici fantastike.

 

Najčešće takve vijesti su o masovnom dezertiranju, velikim gubicima u ljudstvu i kaznama strijeljanjem zapovjednika Hrvatske vojske. Kakvo je bilo stanje u redovima srpske vojske predviđene za napad na Novigrad u razdoblju od 7. do 11. veljače najbolje oslikava „slučaj“ postrojbe „Kordun“ (IV. bataljun 19. brigade 21. korpusa).

„Kordunaški bataljun“ u neredu je napustio bojišnicu kod Novigrada, glavni zapovjednik postrojbe, major Pajić Dragan zbog toga je uhapšen, a zapovijedanje je u tim okolnostima predano njegovom zamjeniku Malobabić Milanu. No i on, kao novi zapovjednik odbija zapovijed zapovjednika OG-1, pukovnika Dragana Tanjge, koji mu je naložio da uvede postrojbu u borbu. Malobabić, štoviše odbija izvršavati bilo kakve zadatke, i ne odaziva se više na pozive Tanjge da dođe na razgovore u Zapovjedništvo u Benkovcu. Malobabić je konačno 12. veljače s postrojbom napustio bojišnicu, a da se u odlasku nije čak odazvao zapovijedi da na kontrolnoj točki kod sela Kistanje s postrojbom pričeka i obavi razgovor s Komandantom Glavnog štaba SV RSK, generalom Miletom Novakovićem. Iz izvješća koja su podnijeli zapovjednici OG-1, nadređeni ovom bataljunu i zaduženi za njihovo uvođenje u borbu, jasno je kako je već tijekom 7. veljače postrojba Kordunaša, snage 450 ljudi, bila u rasulu. Zapovjednik Paić nije bio na borbenim položajima s borcima i oni su masovno počeli napuštati bojišnicu.

Tijekom dana Paić je zapovjedio preostalim borcima da okupe tehniku (kamione, tenkove, transportere) te su se povukli put Benkovca. Nakon toga više jednostavno nisu htjeli ratovati.

 

Zapovjednici OG-1 nastavili su izdavati zapovijedi za nove napade ka Novigradu, vjerojatno i stoga što su određena saznanja o tankoj liniji obrane ipak imali. No u tom razdoblju, srpska vojska je već osjećala umor, imala je, uz pad morala i niz drugih problema. Ipak, Komanda OG-1 izdaje novu zapovijed za napad na područje Novigrada. Napad je pokrenut, ali nije uspio jer je na područje Novigrada tijekom jutra 11. veljače pristigla Taktička grupa 2. Gardijske brigade. Svakako su važna sjećanja načelnika Stožera 7. domobranske pukovnije, Danijela Kotlara, jer daju uvid u iznimno tešku situaciju u kojoj su se nalazili malobrojni branitelji:

„Mi smo s malobrojnim snagama raznih postrojbi nekako uspjeli održali dotad liniju, ali „Gromovi“, oni su donijeli prevagu... Crta je bila, samo što nije puklo. Bilo je više postrojbi, bile su postrojbe izmorene, bilo je gubitaka evo, kod mene tri poginula. Znam da je bilo nekoliko poginulih u Vangama, bila je tu bojna 112. brigade, koji su imali oko 30 ranjenih momaka… Bilo je nešto boraca od Zulua, Specijalne jedinice postrojbe Glavnog stožera, izviđači 4. brigade, ali sve je to bilo premalo. Mislio sam da je sve gotovo, a ovi iz Zapovjedništva kad su dolazili da se upoznaju sa stanjem, vidjeli su da je, što se kaže, „đava odnija šalu“… Baš to jutro, 11. veljače bilo je zatišje, nije se čuo metak, ništa se nije čulo. Jedna tišina u koju mi nismo mogli vjerovati. Vjerojatno su i Srbi imali velike žrtve, bili umorni, pa ni oni nisu bili spremni krenuti. I tad sam ugledao dva Defendera dolaze. Iz njih vidim izlaze fino obučeni vojnici, čisti, obrijani. To je nešto, najljepši prizor koji sam vidio u životu. Dakle, kao da su došli američki marinci, u pravom smislu. Jasno, oni su se predstavili, bili su to Jacović i Demo iz 2. gardijske. Rekli smo im: „Slušajte, mi imamo svak svoju zonu odgovornosti, imamo Zapovjedništvo koje s nama koordinira iz pravca Radovina. Ali situacija je slijedeća: ukoliko odmah ne dođete preuzeti položaje, ako oni krenu, vi nemate što ovdje više dolaziti, ovo se neće sačuvati! Jacović i Demo, shvatili su kakva je situacija i nisu previše filozofirali, imali su jedan „vojnički refleks“ i odmah su rekli: „OK, vi nas ovdje sačekajte, izvucite ljude sa određenih položaja. Kad mi dolazimo, mi ćemo skupinu po skupinu ubaciti“. I tako je i bilo. Tako da su se u roku dva-tri sata naše snage izmiješale sa njihovim snagama, oni su preuzeli crtu Eto, srića, nevjerojatno zapravo što je konačni srpski napad počeo u popodnevnim satima“.

 

Uistinu, snage 2. GBR stigle su u posljednji trenutak. Zapovjedništvo 2. GBR 8. veljače izdalo je zapovijed o formiranju Taktičke grupe. Tijekom izvođenja obrane, nositelj borbenih djelovanja bila je ojačana 1. Pješačka Bojna „Crne mambe“. Postrojba je bila ojačana još izvidničkim vodom iz izvidničke satnije brigade, vodom borbenih vozila pješaštva (BVP) i pješaštvom iz Oklopne bojne brigade, mješovitim protuoklopnim vodom (POv) iz PORD-a brigade, raketnim vodom PZO iz TRB PZO brigade. Također, ojačana satnija pješaštva 2. pješačke bojne, jačine 150 boraca, upućena je naknadno 11. veljače 1993. godine na čelu sa zapovjednikom bojne Predragom Matanovićem.

 

Crne Mambe

 

 

Dio opreme se prometnicama upućuje ka Zadru, a 9. veljače se većina ljudstva iz Zagreba u dva vala helikopterima prebacuje u zadarsko zaleđe. Po zapovijedi brigadira Ante Gotovine, zauzimaju se položaji kod Novigrada, a 11. veljače zapovjednik Boris Jacović organizirao je pješački napad (Novigrad-Gregurići i Novigrad-Ramići) ne bi li dobio vrijeme potrebno za organiziranje obrane, ne znajući da je istovremeno pokrenut napad neprijatelja prema Novigradu. O organiziranju obrane i stanju na bojišnici pukovnik Boris Jacović, prisjeća se:

„Došli smo helikopterima, krenuli smo prema Crvenoj luci zato jer je tamo prijetilo neprijateljsko probijanje i pad crte… Međutim je došlo do promjene situacije na terenu i Gotovina nas je prebacio ka Novigradu. S Gotovinom sam radio prije, na terenu u Livnu, imali smo ne samo profesionalan nego i prijateljski odnos i nije bilo laži, nije bilo prevare. Znači uvijek se prezentirala stvarna situacija. Rekao mi je da on sam ne zna kakvo je stanje jer mu dolaze kontradiktorni podaci sa terena i da se jednostavno moramo uzdati u sebe i djelovati, improvizirati... Organizirao sam kratko izviđanje, i odlučio primijeniti taktiku aktivne obrane, odnosno nametnuti neprijatelju inicijativu. Jer, smatrao sam da jedino na taj način možemo ostvariti cilj. Odlučio sam, znači, bazirati se na tri dominantne točke. Centralna točka bio je „plato“ iznad novigradskog groblja. S desne strane bio je Paljuv kao dominantna točka prema Kašiću, te kula iznad Novigrada koja nam je bila ujedno i osmatračnica. Tu je smješten i PZO sustav, imali smo navođenje za topništvo… Sam Novigrad je bio totalno prazan kad smo došli. Kod groblja sam našao Danijela Kotlara sa par ljudi domaćih, bilo je pripadnika Vangi i Zulu sa nekoliko svojih boraca. I to je bila cijela obrana Novigrada… Kad sam zatekao Kotlara, on se oduševio kao da je Boga vidio u tom trenutku jer mislio je da su odsječeni, a on je ostao tamo samo sa par svojih ljudi. Srpski izviđači su već bili prošli kraj njih, praktično su slučajno izbjegli taj fajt sa njihovim izviđačima... I stvarno, ja sam tek postavljao „priču“ za aktivnu obranu od napada, ali neprijatelji su već prišli, ovi od Kapetana Dragana, Knindže. Oni su došli sa puškama o ramenu, njih 30-ak, na trojicu mojih dečki… Jer su njihovi izvidnici ranije vjerojatno prošli i javili su im da je Novigrad prazan! I oni su išli naprijed kao da je čist teren. Moji su ih pustili na pet metara i onda su riješili taj problem… To je bilo tamo ispod Gregurića. Naši su bili iznenađeni da su im neprijatelji tako došli, ali oni su bili profesionalci, „odradili“ su to… Dakle, dogodilo se to da smo, spletom okolnosti, mi njih napali pola sata prije nego što su oni trebali napasti nas. Po njihovim kartama i dokumentima šta smo zarobili, vidjeli smo da su imali plan takav i da su oni napali prvi nas, vjerojatno bi mi izgubili… Znači poremetili smo im totalno koncepciju, oni u tom trenutku nisu znali šta se događa jer su imali informaciju da je sve prazno, da se treba ušetati i Novigrad… Znači, fajt je najjači zapravo krenuo gore kod Gregurića. I oni su se na par metara u onoj makiji oko onih suhozida „hvatali“ i to je bilo gadno. Pričali su da neprijatelji uopće ne uzmiču… Prvi puta da smo naišli na „al pari“ ekipu. I tad sam vidio, ajmo reći minimalistički, kako se neprijatelji ponašaju na određenim točkama i vidio sam njihovu reakciju na cijelom dijelu. Kojom brzinom se recimo vraćaju u bitku… Jer vi kad nešto napravite, ključno je pitanje koliko će brzo protivnik reagirati. Recimo, ovdje su te reakcije protivnika išle fantastično brzo!“.

 

- nastavlja se -

 

 

  1      2      3      4  

 

foto: 1. DPCM/fb, 2. DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 430 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja