Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Na mene je tada najgore djelovao prizor povratka izbjeglica u svoje kuće, njihov plač kada su vidjeli uništene i spaljene domove
STRANI DRAGOVOLJCI U DOMOVINSKOM RATU: NICOLAS (1/3)

Nicolas

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

Više puta tematizirana je javnosti nepoznata tema o sudbinama stranih dragovoljaca koji su se pridružili hrvatskim postrojbama tijekom Domovinskog rata.

 

Jedan od njih bio je i Francuz Nicolas L. koji se u obranu od velikosrpske agresije priključio u ranu jesen 1991. godine.

...

Uz kraće prekide u postrojbama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane borio se do zadnje oslobodilačke operacije Domovinskog rata (operacija „Južni potez“).

Nicolas se prvo pridružio dragovoljačkoj postrojbi ustrojenoj pri Kriznom stožeru Vukovara, potom je služio u izviđačko-diverzantskoj satniji 160. brigade HV.

Tijekom 1992. i 1993. služio je u 108. brigadi HVO i 134. brigadi HV, a 1994. i 1995. bio je pripadnik 1. gardijske brigade HVO.

 

Nicolas je u rat došao kao idealist, ali i nezreo mladić koji se vrlo brzo suočio sa surovošću rata tijekom kojega se formirao i kao profesionalni vojnik i kao osoba. Višestruko je ranjavan, a od 2012. godine za stalno se vratio u Hrvatsku, koju smatra svojom drugom domovinom.

Nicolas L. rodio se 1970. u francuskom gradu Annecyu koji se nalazi blizu švicarske granice. U očevoj obitelji uglavnom su se svi školovali za posao državnih službenika, i za razliku od majčine obitelji s vojskom nisu imali veza. Rođaci i preci s majčine strane potjecali su sa sela, te su unazad nekoliko generacija sudjelovali u ratovima u kojima je bila uključena Francuska: u 1. i 2. svjetskom ratu, u Alžirskom ratu, i tako dalje.

 

Nicolas

 

„U biblioteci moje bake bilo je dosta knjiga o povijesti Francuske vojske, ali i bliske tematike. Jedna od prvih knjiga koju sam pročitao bila je od Andre Malrauxa „Nada“. Ona govori o tematici Španjolskog građanskog rata pa ne čudi što su u ranoj dobi moju nezrelu glavu počele privlačiti razne revolucionarne ideje. Oružje me oduvijek zanimalo, sa streljaštvom sam se počeo baviti već u dobi od 11-12 godina. Tijekom srednje škole prijavio sam se u Francusku vojsku, u 10. Inženjerijsku pukovniju. Uz osnovnu obuku, specijalizirao sam se za rad s inženjerijskim vozilima, za rukovanje s minsko-eksplozivnim sredstvima, a prošao sam još neke pješačke obuke. Iako sam bio ročni vojnik prilično sam se snašao u vojnom pozivu, štoviše sam dogurao do dočasničkog čina narednika. Produljeni vojni rok završio je u lipnju 1991., a ja sam dotad putem medija dosta saznao o sukobima u Jugoslaviji. Umjesto da sam se doma vratio da maturiram, ja sam u međuvremenu prelomio da pođem pomoći Hrvatima u borbi od velikosrpske agresije. Iz današnje perspektive teško je racionalno analizirati što me na to motiviralo. Svašta se tada rojilo u mojoj konfuznoj glavi. Jedna mala zemlja usred Europe bila je napadnuta bez da su joj zemlje Europske zajednice ikako pomogle. Naprotiv, cijela Europa mirno je gledala kako moćna Jugoslavija oružjem pokušava uzeti pravo jednog naroda na slobodu i demokraciju. Ja to nisam mogao prihvatiti, a uz to bio sam vojnik, očito genetski predodređen za tu profesiju, iako to tada nisam znao. Bilo je tu i avanturizma i nekih privatnih lomova, sve u svemu priličan broj razloga za mladog idealistu koji naginje revolucionarnim idejama da pođe u rat u tuđu zemlju. Naravno, roditelji su bili šokirani, prigovarali su. Koji normalan roditelj želi da njegovo dijete ide u rat? Kao roditelju tvoj je posao da zaštitiš djecu, ali si nemoćan ako imaš dijete koje je čvrsto naumilo provesti vlastitu odluku. Osim njihovog prigovaranja, veliki problem bio je kako realizirati dolazak u Hrvatsku. Ideju sam dobio od Jean Michel Nicoliera koji je kasnije završio u obrani Vukovara, odnosno smaknut je na Ovčari. Jean je u to vrijeme, početkom listopada bio s postrojbom HOS-a na području Barilovića, i dao je jedan kratki intervju za Francusku televiziju u kojem je rekao da se po dolasku jednostavno javio policiji na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Tako sam i ja postupio, doduše uz manje sreće. Iz policije su me slali u Ministarstvo obrane, a od tamo su me pak poslali u Kumrovec gdje se obučavala specijalna postrojba Bojna Zrinski. Njihov zapovjednik, Miljenko Filipović odbio me zbog izgleda. Ja sam tada izgledao kao dječak, baš kao dječak, i još sam k tome imao narančastu kosu. Imati vojnike s takvim izgledom, da se malo našalim, zapravo je poziv na invaziju vojsci koja napada. Više sreće u potrazi za primanjem u postrojbu imao sam u Kriznom štabu Vukovara, u Klubu Vukovaraca, čije je sjedište bilo na trgu Bana Josipa Jelačića. Mnogi koji su željeli poći braniti Vukovar javljali su se tamo, pa i ne čudi što je grupa dragovoljaca u koju sam ja upao izgledala prilično šaroliko. Okupili smo se na Velesajmu, svaki je zadužio pušku, Papovku s 45 metaka, i zadužili smo po jednu bombu na dva vojnika. Zapovjednik postrojbe bio je Željko, po struci veterinar, a činilo ju je zbilja šaroliko društvo: studenti, povratnici iz inozemstva, nekoliko stranaca, itd. Okupilo nas se za jedan vod i s autobusom smo krenuli za Vukovar. Kako je Vukovar bio blokiran, naše konačno odredište bilo je Nuštar“, prisjeća se Nicolas razloga i načina dolaska u ratom zahvaćenu Hrvatsku.

 

Nicolas 

 

Postrojba dragovoljaca kojoj je pripadao pristigla je u Nuštar nekoliko dana nakon što je to mjesto, udaljeno 15 kilometra od Vukovara, bilo poprište jednog od ključnih bojeva na istočno-slavonskoj bojišnici.

Nakon okupacije susjednih sela Marinaca i ekonomije Henrikovci te Cerića (2. listopada 1991.), Nuštar je postao ključnom metom napada velikosrpskog agresora. U pripremama za opći napad agresor je Nuštar u prva tri dana listopada izložio jakim udarima topništva i zrakoplova. Nakon što su pokušaji osvajanja završili neuspjesima, Nuštar je Jugoslavenska narodna armija gotovo sravnila sa zemljom u zračnim napadima i topničkim udarima.

Odlučujući okršaj uslijedio je 5. listopada, a branitelji su ga dočekali pojačani ljudstvom i protuoklopnim naoružanjem. Uz jaku topničku pripremu u jutarnjim satima započeo je kombinirani oklopno-pješački napad agresora iz više smjerova.

U napad na Nuštar krenula je 252. oklopna brigada iz Kraljeva ojačana lokalnim pobunjenicima i četnicima, a branilo ga je oko 250 domaćih pripadnika ZNG-a i policije, te 150 pripadnika raznih drugih postrojbi. Napad je pokrenut iz više smjerova; Marinaca, Henrikovaca i Cerića, a žestoke borbe počele su se voditi već na prilazima selu. Ipak, u vrlo dramatičnim okolnostima Nuštar je obranjen, a napadačima su nanijeti visoki gubici. Nuštar je nakon toga i dalje bio meta napada, ali nikad više ovakvog opsega. Također, imao je i važnu ulogu u pružanju logističke i medicinske podrške okruženom Vukovaru. Nicolas se prisjeća prvih iskustava s bojišnice istočne Slavonije.

 

„Dolazak u Nuštar bio je neobičan, no to je bilo takvo vrijeme. Odmah po dolasku naši studenti-dragovoljci su se malo previše opustili, tako i ja s njima. No uskoro je počeo napad. Čule su se eksplozije, ljudi vani trče, pucaju u zrak, a ja ništa nisam razumio, ni jedan jezik. Bili smo toliko dezorijentirani da smo pomislili da je to bio pješački napad i da su Srbi zauzeli Nuštar. Čak ni naš zapovjednik nije bio siguran što se događa. Srećom, bio je to noćni napad zrakoplovima, a branitelji su istrčali van i nasumce pucali po zraku. Što se mene tiče, otad nadalje, kroz čitavi rat, nisam si dopustio popiti ni kap alkohola dok vršim dužnost na bojišnici. Nakon tog dramatičnog iskustva uslijedili su uobičajeni vojni dani, uglavnom protkani topničkim i udarima iz zraka. Potom su, ne znam zašto, nas strance prebacili u jednu protuoklopnu postrojbu koja se uspjela probiti iz Vukovara. Zapovjednik te tenkovske desetine bio je Siniša, Srbin iz Novog Sada, koji je iz JNA prebjegao u hrvatske redove. U takvom sastavu naša postrojba uključila se u organizaciju protunapada ka Tordincima, u kojem smo mi trebali napraviti punkt za protuoklopnu podršku u slučaju srpskog odgovora. To je bilo moje prvo borbeno iskustvo, no na mene je tada najgore djelovao prizor povratka izbjeglica u svoje kuće, njihov plač kada su vidjeli uništene i spaljene domove. To je bilo baš gadno. Ubrzo nakon toga iz sebe sam isključio osjećaj ljudskosti i emocije. Bio sam vojnik, morao sam se isključiti iz proživljavanja tuđih tragedija kako bih najbolje što mogu obavio svoj posao. Nije to bilo lako. Dok se ne posložiš u glavi, dok se ne pomiriš s činjenicom da je velika vjerojatnost da ćeš poginuti, stalno si u strahu, bez prestanka. Kad te stvari posložiš, mnogo bolje i efikasnije funkcioniraš kao vojnik. U tom razdoblju imali smo još nekih sitnijih borbenih djelovanja, a nakon polaska u jednu loše organiziranu diverziju nažalost završava ratna priča naše dragovoljačke postrojbe. Nisam sudjelovao u toj akciji, ostao sam na položajima, a svi oni koji su u nju pošli, cijela borbena desetina je nastradala. Nastradao je pritom i naš časnik za vezu, pa smo bili prepušteni snalaženju, posebno mi stranci. Neko vrijeme pokušavao sam se priključiti drugim postrojbama koje su djelovale na tom području, dosta vremena proveo sam u zapovjedništvu HOS-a u Vinkovcima. Oni su se borili na području Male Bosne i odlazili su obavljati razne diverzije na okupirani teritorij. Nažalost, Bernardin Jelinić koji je zapovijedao vodom u HOS-u kojeg su većinski činili stranci nije bio oduševljen idejom da me primi u postrojbu namijenjenu za odlazak u opasne diverzije. Kao ni Filipovića u Kumrovcu, nisam ga impresionirao svojim izgledom djeteta i prevelikim naočalama. I tako sam vrijeme u Vinkovcima provodio pokušavajući se, s manje ili više uspjeha, priključiti postrojbama koje su odlazile u akcije, a što je najzanimljivije meni u tih par tjedana nitko nije postavljao nikakva pitanja. Nikome nije izgledalo sumnjivo što mlad čovjek, bez ikakvog znanja jezika, samostalno i naoružan hoda naokolo tražeći pristup nekoj postrojbi. Sve to nije imalo nekog smisla pa sam se nakratko vratio u Zagreb. Tamo sam upoznao zemljaka Françoisa Roulleta koji me iznova motivirao za odlazak na bojišnicu. On je djelovao u 1. Internacionalnom vodu pri 160. brigadi HV, a zajedno s njim postrojbi sam pristupio i ja“.

 

Nicolas

 

U sklopu 106. brigade ZNG u Osijeku je ustrojen je Prvi internacionalni vod pri zapovjedništvu obrane Laslova, kojom je zapovijedao Eduardo Rózsa Flores – Chico.

Flores je bio mladi komunist kontroverznih stajališta, a u Hrvatsku je došao kao dopisnik španjolskih novina i BBC-a u lipnju 1991. Iako prokomunističkih stajališta shvatio je da JNA provodi agresiju nad Hrvatskom.

Stoga u rujnu 1991. pristupa hrvatskim snagama i osniva postrojbu stranih dragovoljaca, koja je u sastavu 106. brigade branila područje Baranje i Osijeka. Internacionalni vod djelovao je u obrani Laslova, a okupacijom tog slavonskog sela postrojba je aktivna na osječkoj bojišnici, spremna za izvođenje diverzantskih akcija kojima se odgovaralo na teške topničke napade koji su razarali Osijek.

 

- nastavlja se -

 

   1      2      3  

 

 

foto: 1. DPCM/Tomislav Šulj

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 367 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Hrvatsko javno zdravstvo:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja