Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Nicolas: Volio bih da ovu predivnu zemlju više nikad ne zahvati rat, ali stalno zveckanje oružjem i nedorečene prijetnje koje dolaze sa istoka ne čine me previše optimističnim
STRANI DRAGOVOLJCI U DOMOVINSKOM RATU: NICOLAS (3/3)

Nicolas L.

 

Piše: Tomislav Šulj

 

 

Nicolas se nakon drugog ranjavanja vratio u Francusku misleći kako je došlo vrijeme da okonča svoje ratovanje u hrvatskim postrojbama.

„Bio je to kraj 1992. Pobjegao sam kući odmoriti se par dana, javiti se svojima, a već sam počeo i dvojiti nakon dva ranjavanja da li je vrijeme da odustanem od rata. Ta se dvojba pojačala nakon vijesti da je poginuo François Roullet. Tada sam rekao da je gotovo. No vrlo brzo Hrvatska vojska pokrenula je oslobodilačku operaciju „Maslenica“ i ja nisam mogao izdržati da ne sudjelujem. Vratio sam se u Hrvatsku i prijavio sam se u 134. brigadu HV, iz Biograda. Bio sam u interventnoj satniji u Pakoštanama, pod zapovijedanjem Bore Gotovine, brata od generala Ante Gotovine. Imali smo dosta posla jer u tom razdoblju trajao je žestok srpski protunapad, a u našoj zoni odgovornosti pobunjenici su nekoliko puta upadali i izvodili diverzije. Kako UNPROFORCI nisu bili sretni zbog rezultata operacije u kojoj je oslobođen golem teritorij zadarskog zaleđa činili su sve da otežaju djelovanje Hrvatske vojske. Između ostalog, napravili su pritisak da strani dragovoljci, osim u svojstvu saniteta, ne smiju biti prisutni na položajima razdvajanja sukobljenih strana. Mislio sam da je to uistinu odluka koja vrijedi za sve postrojbe na teritoriju Hrvatske, ali vjerojatno bih u nekoj drugoj regiji mogao biti djelatan. No, poslušao sam naputak i vratio se iznova u Francusku. Ipak, kada su hrvatske snage od druge polovice 1994.. počele izvoditi oslobodilačke operacije na teritoriju BiH opet nisam mogao izdržati i iznova sam se vratio. Ovaj puta sam pristupio 1. gardijskoj brigadi HVO“, prisjeća se.

 

Nicolas L. 

 

Nicolas je pristupio u 1. Bojnu 1. gardijske brigade HVO „Ante Bruno Bušić“, u koju su većinski pristupili strani dragovoljci okupljeni u Brigadi Kralj Tomislav. Ustrojavanje ove elitne gardijske postrojbe HVO, koja nastavlja tradiciju istoimene pukovnije, počelo je u veljači 1994., a za zapovjednika je postavljen, tada brigadir, Željko Glasnović.

Nažalost, hrvatska javnost nedovoljno je upoznata s djelovanjem ove postrojbe, a koja je imala itekako važnu ulogu u slamanju srpskih snaga u združenim operacijama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Pripadnike brigade najčešće se naziva „Bušići“ ili pak skraćenicom „1. ABB“.

Od 1993. do 1995. godine hrvatske snage: Hrvatska vojska i policija, odnosno Hrvatsko vijeće obrane i specijalna policija Republike Herceg Bosne temeljitim preustrojem izrasle su u moćnu oružanu silu. Razvoj Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske stagnirao je, napose vojske pobunjenih hrvatskih Srba. Iako su srpske oružane snage učinile sve kako bi vojnim uspjehom potvrdile politički cilj; spajanje u jednu državu, one to nisu bile kadre učiniti, posebno ne u završnoj fazi rata. Takvo što uočljivo je već od kraja 1994., od operacija „Cincar“ i „Zima 94“, otkada su združene hrvatske snage počele nizati pobjedničke operacije. U tim operacijama značajnu ulogu imala je i 1. gardijska brigada HVO.

„Mi smo bili 1. bojna, 3. satnija, 3. vod, tamo su bili samo stranci u vodu. Nije mi bio problem uklopiti se u postrojbu. Zapovjednik odjeljenja bio je Kanađanin Ronnie Pereversoff s kojim sam ratovao u Posavini. Poslije je odjeljenjem zapovijedao Englez Franck Cannon koji se također borio s nama u Posavini, a znao sam još nekoliko boraca. U „Bušićima“ je sve bilo posloženo kako treba, bila je to vrhunski organizirana brigada. Postupno sam i ja napredovao jer ubrzo sam postao zapovjednik desetine, pa dozapovjednik voda i na kraju rata u činu zastavnika imao sam funkciju, odnosno vršio sam dužnost zapovjednika voda. U „Bušićima“ sam još jednom stradao, mislim da je bio 9. prosinac 1994. Dobio sam metak kroz kuk i ruku kod Kupresa. Iako sam u Posavini proživio najteže trenutke, ratni put u „Bušićima“ bio je vrhunac moje vojne karijere. Kao brigada sudjelovali smo u desetak ili više napadajnih operacija združenih hrvatskih snaga. U tim ofanzivama manje sam pucao nego u jednoj akciji u Posavini. No to je bilo dobro! To je značilo da smo napokon imali organiziranu vojsku i vrhunsko zapovjedništvo i da smo uvijek znali što treba raditi. Srbi nam nisu mogli parirati, točnije oni su kao vojska imali samo jedan izbor. Uvijek su se morali povlačiti. Naše postrojbe presjekle bi im komunikacije, onemogućili logistiku ili dopremu pomoći i oni su se uvijek morali povlačiti. Imali smo izvrstan sustav bespilotnih letjelica koji je topništvu davao savršeno precizne podatke i oni su svojim pogocima nanosili velike gubitke demoraliziranim Srbima. Sjećam se da sam u jednoj od akcija zaplijenio dnevnik nekog srpskog časnika u kojem je bilo zabilježeno kako imaju strahovito visoke gubitke i kako im se linija obrane raspada. Bilo je to lijepo. Lakše je tako ratovati. Imao sam tu čast da je brigadom zapovijedao Željko Glasnović, vrhunski zapovjednik i čovjek. Bio je pošten, ali i strog. Bio je uzor profesionalnog vojnika, tražio je i autoritetom je stvorio apsolutnu disciplinu na razini cijele brigade. Bio je izniman organizator. Od provedbe vojnih obuka do izvođenja napadajnih operacija, sve je bilo posloženo u korist vojnika-pješaka. Jako se skrbio za svakog svojeg vojnika, sigurnost njegove vojske bila mu je prioritet“, prisjeća se Nicolas.

 

Nicolas L.

 

Željko Glasnović koji je tijekom oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga preuzeo zapovjedništvo nad svim postrojbama Hrvatskog vijeća obrane kratko se i po dobrom prisjetio Nicolasovog djelovanja u 1. gardijskoj brigadi HVO:

„Nicolas je bio savjestan vojnik. Bio je i ranjavan, što ne čudi jer sudjelovao je u svim oslobodilačkim operacijama, a istaknuo se kao dobar vojnik i organizator koji uredno izvršava sve zadaće. Uostalom, sve strane dragovoljce pamtim kao takve. Važnije je za njih, kao grupu ili pojedince svejedno, istaknuti da su bili visoko motivirani, homogeni, moralni i da nikad, ali nikad nisu odbili ni jednu zapovijed, nebitno kakvu zadaću se od njih tražilo da izvrše.“

 

Nicolasa se po dobrom prisjeća i suborac iz postrojbe stranih dragovoljaca, Finac Marco Casagrande, koji danas u svijetu slovi kao jedan od najpoznatijih modernističkih arhitekata.

„Kada sam se u proljeće 1995. po drugi puta vratio u redove HVO, primijetio sam da se u „Bušićima“, uz moje suborce iz Brigade Kralj Tomislav, pridružio nemali broj novih, prekaljenih ratnika koji su ratovali na području Bosanske Posavine, a među njima i Nicolas. Ti novopridošli ratnici još više su doprinijeli učinkovitosti naše postrojbe, posebno u organiziranju napadajnih akcija u kojima smo sudjelovali. A sudjelovali smo u uistinu teškim borbama, i bili smo izloženi osvetničkim udarima Srba u povlačenju pri čemu je i Nicolas iznova bio ranjen. Pamtim ga kao iznimno hrabrog i vrlo sposobnog vojnika, ponekad možda i prehrabrog. Sjećam se kako smo jednom bili izloženi vatri snajperista i teških strojnica tijekom napredovanja ka Šipovu, te smo bili prisiljeni zakratko se povući. „Pogledaj me, neću bježati“ rekao je Nicolas i mirno je obišao pored neprijateljske linije kako bi nas pokrio s planinske strane. Gledao sam ga otvorenih usta jer bio sam siguran kako će nastradati svaki čas, ali on je naprotiv mirno prehodao do sigurnog područja“.

 

Nicolas se rado prisjeća vremena provedenog u 1. gardijskoj brigadi HVO, a posebno organizacijske razine koju je dosegla njegova brigada i hrvatske snage u cjelini. Voli se prisjetiti borbenih djelovanja sa sretnim završetkom, poput onog kada je upravo na njegovu inicijativu spriječeno stradavanje srpskih civila koji se od straha nisu htjeli glasovno identificirati tijekom čišćenja terena u prodoru tijekom operacije „Maestral“.

S druge strane nerado govori o svojim stradavanjima i o stradavanjima i pogibijama suboraca. U opisu ratnog puta kojeg je 1997. u svrhu sređivanja Nicolasove dokumentacije napisao zapovjednik 1. gbr. HVO, pukovnik Jozo Miličević, između ostalog stoji:

„Kao pripadnik postrojbe sudjelovao je u svim operacijama u kojima je sudjelovala 1. gbr. „ABB“. Od operacije Cincar, Zima 94, Skok, Ljeto 95, Oluja, Maestral i Južni potez. U brigadi je obnašao dužnosti: zapovjednika desetine, zamjenika zapovjednika voda, vršitelja dužnosti zapovjednika voda. Kao pripadnik ove postrojbe ranjen je na izvršenju bojeve zadaće 9. 12. 1994. godine u akciji na kotu Kurljaj, i tom prilikom zadobio je teže ozljede. Također treba napomenuti da je obavljao dužnosti u ekstremnim uvjetima i uvijek se isticao uzoritim vojničkim ponašanjem. Tijekom operacije Maestral, prilikom oslobađanja sela Majdan na nepristupačnom terenu ozlijedio je kralježnicu. Imenovani je 40% vojni invalid, te je na skrbi od 1. 1. 1996. godine. Odlikovan je medaljama Ljeto 95, Oluja, te spomenicom Domovinskog rata“.

 

Unatoč tome što je četiri puta ranjen, Nicolas, koji je tada obnašao čin zastavnika, nije otišao na skrb zbog invalidnosti već stoga što je vidio da iz razloga što je stranac neće napredovati u vojnoj hijerarhiji.

„Krajem 1995. bilo je jasno da dolazi kraj rata. Ja sam htio ostati u vojsci i nekoliko puta pitao sam zapovjednika satnije da me pošalje u časničku školu. Uvijek bi mi rekao: „Nema problema“, ali to se nikad nije dogodilo. Svi časnici u brigadi, svi su jedan po jedan otišli i završili časničku školu, a istovremeno su i dočasnici odlazili i završavali dočasničku školu. No poslije kad su i dočasnici napredovali i počeli odlaziti u časničku školu ja sam još čekao na šansu za školovanjem. Shvatio sam da oni zapravo ne žele da ja ostanem u vojsci i u siječnju 1996. otišao sam na skrb. Zanimljivo, u ratu nikad nisam imao traume, iako sam se uistinu nagledao groznih scena. No, poslije rata, odnosno po izlasku iz vojne službe, bilo mi se jako teško socijalizirati i najveći sam dio dana provodio potpuno pijan. Konačno sam krajem 1997. i 1998. počeo raditi na razminiranju miniranih područja u Bosni i Hercegovini. U tome je sudjelovalo još par stranaca iz „Bušića“, a ja sam se uz taj odgovorni posao psihički potpuno oporavio. Kasnije sam se vraćao u Francusku, radio sam razne poslove, no vremenom sam shvatio da je moje srce u Hrvatskoj i da ja pripadam ovdje. Prije šest godina konačno sam se vratio i uživam u svojoj novoj domovini. Ovdje je još uvijek raj na zemlji, iako život u Europskoj Uniji sve više uništava hrvatske vrijednosti i posebnosti. Što se Hrvatske tiče, mislim da bi se trebao ponovno pokrenuti vojni rok kako bi mladići imali barem neku razinu vojnog znanja kao njihovi očevi prije više od četvrt stoljeća. Mjesec dana osnovne obuke bilo bi dosta, ali ne zato da se mladi ljudi treniraju da budu profesionalni vojnici, nego bi se trebali obučiti da budu dio sustava Teritorijalne obrane. Ljudi bi trebali biti spremni braniti demokraciju, svoje selo, svoj grad, svoju obitelj. Uostalom, kako smo se uspjeli obraniti 1991., gotovo bez oružja i bez ikakve vojne pomoći Europske zajednice? Ljudi su služili u JNA. Imali su barem minimalnu obuku, a to nove generacije nemaju. Razradili smo vremenom jako dobar sustav vojne organizacije koji je tijekom Domovinskog rata Hrvatsku vojsku pretvorio u jednu vrlo respektabilnu vojnu silu. No, u svega nekoliko godina to je upropašteno. Volio bih da ovu predivnu zemlju više nikad ne zahvati rat, ali stalno zveckanje oružjem i nedorečene prijetnje koje dolaze sa istoka ne čine me previše optimističnim“.

 

Nicolas L.

 

- KRAJ -

 

 

  1      2      3  

 

foto: 1. DPCM/Tomislav Šulj

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 134 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja