Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Iako većina legionara može samo sanjati o pristupanju postrojbi komandosa-padobranaca, Filipović nije jedini hrvatski legionar koji je ostvario tu čast; primjerice prije njega je pripadnik ove postrojbe bio i Ante Gotovina
MILJENKO FILIPOVIĆ - JEDAN OD PRVIH ZAPOVJEDNIKA SPECIJALNIH VOJNIH POSTROJBI HRVATSKE VOJSKE (3/4)

Miljenko Filipović

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak

 

Tijekom specijalizacije i boravka u Africi, Miljenko Filipović iznova se pokazao kao jedan od najboljih vojnika u klasi te je doživio priznanje koje tijekom karijere mogu doživjeti samo vrlo rijetki pripadnici padobranske pukovnije Legije. Naime, izabran je da prođe testiranje za najelitniju postrojbu Francuske vojske, takozvanih „operativnih skakača“.

Operativni skakači čine posebnu cjelinu, vod izabranih padobranaca Legije stranaca i vod izabranih padobranaca Francuske vojske. Nekoć se postrojba zvala CRAP (Commandos de Recherche et d'Action dans la profondeur), danas nosi kraći naziv GCP (Groupement de commandos parachutistes), a godišnje joj uspije pristupiti tek jedan ili dva pripadnika iz cijele pukovnije. Ti komandosi obučeni su za svaku vrstu borbe, a specijalnost im je, zbog kojeg i nose naziv „skakači“, da mogu izvoditi skok u slobodnom padu sa velikih visina u kojem tek u zadnjih 500 metara otvaraju padobrane i kao takvi su praktično nevidljivi protivnicima.

Iako većina legionara može samo sanjati o pristupanju ovoj postrojbi, valja istaknuti kako Filipović nije jedini hrvatski legionar koji je ostvario tu čast; primjerice prije njega je pripadnik ove postrojbe bio i Ante Gotovina. Procijenjeno je da zbog zahtjevnosti i iznimnog fizičkog napora radni vijek komandosa-padobranaca može trajati oko 4 do 5 godina nakon čega dolazi do zamora i slijedi logična prerasporedba u novu postrojbu.

 

Miljenko Filipović

 

Ipak, neki padobranci zbog fizičkih predispozicija mogu izdržati i dulji vijek služenja postrojbi, a jedan od takvih bio je Filipović. Štoviše, iskazao se po ostvarenim rezultatima kao jedan od najboljih u postrojbi te je izabran za školovanje za zapovjednika grupe komandosa. Obuka za komandosa-padobranca vrši se u gradiću Poux, graničnom području sa Španjolskom i Andorom jer u njemu je smještena pukovnija francuskih komandosa-padobranaca i tamo sve padobranske postrojbe, osim Legije, vrše padobransku obuku. Obuka za komandosa-padobranca traje tri mjeseca. Naravno, skakanje s velikih visina predstavlja najznačajniji dio obuke:

„Skokovi se počinju izvoditi na visinama od 1500 metara pa se visine dižu do 4000 metara u slobodnom padu. Prvi noćni skok s 1500 metara nije bio idealno izveden, ali sam ga na kraju snalažljivo odradio. Imaš na ruci i nozi svjetiljku da se možeš vidjeti, kao i narančaste oznake koje ne vidiš noću. Okretao sam se u tom skoku malo previše, ali sam se brzo stabilizirao. Moj padobran se otvorio, ja promatram uokolo, ali vidim da kolege padobranci lete u suprotnom smjeru. Okrenuo sam se i ustanovio da letim paralelno s njima. Nisam se u tom noćnom skoku uopće mogao orijentirati da vidim gdje je zona skoka jer bio je siječanj. I vidim da nešto ispred svjetluca. Odlučio sam tamo doskočiti i tek 10 metara iznad shvatio sam da skačem u jezero. I to u sredinu jezera tako da više nisam imao nikakvu mogućnost za manevar. Srećom, voda u tom jezeru bila je do visine brade. Otkačio sam opremu, dovukao se do obale i dovukao do zone doskoka. Bio sam skroz mokar, sve se cijedilo i dimilo iz mene jer skok smo izvodili po najvećoj zimi. Zapovjednik se našalio na moj račun, poslao me u kamion da se presvučem i ugrijem… Na kraju obuke uslijedilo je veliko priznanje. Dobili smo nove padobranske značke, ovaj puta s pet plavih zvijezda. Moj broj bio je 1274, to su svi padobranci koji su do od početka ove specijalne padobranske obuke Francuske vojske, dakle do 1987. godine, prošli tu obuku za „operativnog skakača“…Naravno, na toj obuci najviše se skače, ali se izvodi i sva druga obuka koja je zapravo slična dotadašnjoj, ali na daleko, daleko višoj razini. Primjerice, mi moramo istrčati punih 30 kilometara pod punom spremom jer mi smo postrojba koja je namijenjena za izvršavanje operativnih akcija duboko u neprijateljskoj pozadini. Uz ovakvu obuku i fizičku spremu nas kad uspješno obavimo diverzantsku zadaću više nema, mi smo već 30-40 kilometara udaljeni od mjesta djelovanja. Ovo školovanje specijaliziralo je u toj klasi nas četvero iz Legije, ostalih nekoliko bili su pripadnici drugih padobranskih postrojbi Francuske vojske. Potom slijedi povratak na Calvi i opet iznova obuka. U međuvremenu sam još završio tečaj za osobu koja brine i kontrolira o sigurnosti padobranaca, kako na tlu tako i prilikom pripreme za skok i za vrijeme izvođenja skoka. Naime, svakog padobranca uoči ulaska u avion pregleda specijalizirani legionar, a isto tako i u avionu za to osposobljen dvojac legionara to čini prije samog skoka…Tako nekako, uz napredovanje u karijeri i stalnu obuku i školovanje, istekao mi je profesionalni ugovor pa sam nakon prvih pet potpisao ugovor na još tri godine služenja. Legija to dosta dobro posloži tako da je legionar pri kraju ugovora još ovisan o daljnjim školovanjima, a s druge strane i legionar nakon prvog ugovora ima nekih svojih privilegija, primjerice taj što može dogovarati vremenski okvir novog ugovora“.

 

Nakon potpisivanja ugovora nastavlja se i Filipovićeva dočasnička karijera. Uz još trojicu padobranaca-komandosa odabran je da bude upućen na školovanje za dočasnika serganta (zapovjednika voda). Filipović s kolegama polazi na specijalizaciju u pukovniju u kojoj je i počeo njegov legionarski put, u 4. pukovniju Legije, u Castelnaudry. Nakon godinu dana specijalizacije i ovo školovanje završio je kao prvi u klasi:

„Iz naše elitne postrojbe izabrali su četvoricu padobranaca za tu školu. To je sad pak potpuno nova, daleko teža razina vojne obuke. Uče nas zapovijedati postrojbom, na ovoj razini s vodom. Uče nas  raznim novim znanjima i moramo položiti niz predmeta: matematiku, francuski jezik, povijest, itd.. Također, u vojnu obuku  ulazi i obuka o topografiji, naoružanju, vojnoj taktici i strategiji. Primjerice, morali smo naučiti rukovati svim naoružanjem koje se koristilo u Francuskoj vojsci. Morali smo znati baratati i naoružanjem drugih vojski, a u to vrijeme, iako je Hladni rat okončao, morali smo sve znati o oružju koje se proizvodilo u takozvanom „istočnom bloku“. Jest, bio sam se pokazao jako dobrim na školovanju. Zbog toga su mi ponudili da se nastavim školovati za časnika, no ja sam to odbio. Možda sam tu pogriješio, ali ja mislim da nisam. Izabrao sam taj put i ne žalim. A na školovanje za časnika nisam htio ići ne samo zato što bih četiri godine morao pohađati časničku školu nego najviše stoga što si onda u potpunosti ovisan o odlukama vojne birokracije. Kad napreduješ kao časnik Legije, ti više ne biraš postrojbu ili specijalnost koju preferiraš nego te šalju tamo gdje je najpotrebniji određeni profil časnika. Meni je bilo dobro kao padobrancu 2. pukovnije Legije stranaca, odnosno kao pripadniku najelitnije postrojbe unutar elitne postrojbe Legije. Bio sam u punoj snazi i osjećao se zadovoljno u tom sustavu gdje sam stalno imao priliku napredovati ovladavajući novim vještinama. Naime, osim što sam završio obuku za šefa grupe komandosa, završio sam obuku za ronioca, zahtjevnu alpinističku obuku, a također sam se specijalizirao kao instruktor vojnih borilačkih vještina,sve to kao pripadnik najbolje postrojbe cijele Legije stranaca. Unutar te naše postrojbe svi smo uglavnom bili dočasnici i svi smo radili sve bez obzira na čin“.

 

Krajem 1988. Filipović je s postrojbom poslan u Džibuti na misiju u trajanju od četiri mjeseca. Tada je u toj afričkoj državi bilo smješteno sjedište 13. Polu-brigade legije – 13e DBLE (13e Demi-Brigade de Légion Étrangère). Džibuti je nekoć, za vrijeme francuske kolonizacije bio tzv. Teritorij (naroda) Afara i Isa, koji 1958. odbijaju pridruživanje Somaliji (većinsko pleme Isa su Somalci), a 1977. godine proglašavaju neovisnost. No, zbog međuplemenskih netrpeljivosti i utjecaja susjednih država francuske snage ostale su prisutne kako bi održale sigurnost novonastale države. Istodobno su štitile francuske interese zbog vrlo povoljnog strateškog položaja s obzirom da je Džibuti usječen u Ardenski zaljev koji ulazi u Crveno more, sponu Sredozemlja i Indijskog oceana. Ta je država slabo naseljena, vlada vrlo veliko siromaštvo, a od 750 000 stanovnika, većina ih živi u glavnom gradu Djiboutiu.

„Džibuti je zemlja s prekrasnim morem i vrlo čudnom klimom. Ujutro je hladno, ovisno o sezoni i svi smo obučeni, ali potom se diže sunce, temperature postaju nesnosno visoke i sva se odjeća skida. Džibuti je zapravo velika kamena pustinja. Svaki drugi dan kada bi bili na terenu dolazio bi helikopter sa svježom hranom i ledom. Donio bi nam i padobrane, jer nas je tamo bilo 20-ak iz elitne postrojbe. Popeli bi se, na par tisuća metara, izveli bi skok, smotali padobrane i vratili padobrane nazad u helikopter, te nastavili izvršavati zadaće. Pamtim tu zemlju po velikom siromaštvu, i po zanimljivom glavnom gradu u kojem je sve prljavo, a koji je opet načičkan s hrpom francuskih restorana. Zanimljivo, upravo u Džibutiju ostvario sam i svoj rekordni skok s najveće visine od 7000 metara. Bilo je to za Novu 1989. godinu. Mi padobranci iz Legije i padobranci Francuske vojske odlučili smo na taj poseban način proslaviti dolazak Nove godine“.

 

Miljenko Filipović

 

Nakon Džibutija, Filipovićeva postrojba vraća se u bazu i uobičajeno provodi obuku i trenira skokove. Tijekom 1990. iznova po zadaći odlaze 1990. u Srednjoafričku Republiku na misiju u trajanju od četiri mjeseca, ali ovaj puta morali su obaviti i interventnu zadaću u Ruandi:

„Bili su to sami počeci sukoba u Ruandi. Naša intervencija trajala je mjesec dana sve dok se nije smirila situacija. Došli smo, zauzeli aerodrom i osigurali ga. Zapravo, osigurali smo francusku ambasadu i sve francuske institucije. Mi iz elitne postrojbe bili smo zaduženi za osiguranje ambasade, ambasadora i vojnog atašea. Počeli smo potom izvlačiti francuske državljane i Europljane. Iz Francuske je došlo još postrojba Legije kao pojačanje, došli su još Belgijanci i Kanađani. No, to je još uvijek bilo razdoblje uoči otpočinjanja krvavog sukoba…Nakon mjesec dana došla nam je smjena, a mi smo se vratili u Srednjoafričku Republiku. Zanimljivo, uskoro su počeli neredi u Čadu. Načelnik Glavnog stožera njihove vojske pobunio se protiv predsjednika države. Situacija nije bila lagana pa iako je tamo stacionirana postrojba Legije i mi iz elitne postrojbe otišli smo prevenirati krizu. U glavnom gradu N'Djameni počeli su neredi i pljačke, a u tim neredima nastradali su i neki francuski državljani pa smo dobili zadaću da jednog ranog jutra izađemo iz baze i stavimo grad pod kontrolu. Sudionike pobune trebalo je razoružati i zauzeti sve objekte od vitalne važnosti, napose vojna skladišta. Do podne smo grad stavili pod kontrolu, razoružali sve na koje smo naišli s oružjem. Nije bilo stradalih jer domicilno stanovništvo ima respekt pa i strah spram pripadnika i oružane moći Francuske vojske. Aktualni predsjednik bježao je u brda, u svoj kraj, a Francuzi se nisu htjeli miješati u njihove unutarnje probleme nego su se povukli u vojarne nakon smirivanja krize u N'Djameni…U tom razdoblju došlo je i do razmjene zarobljenika između Čada i Libije. Bila je to neobična razmjena ratnih zarobljenika jer ti ljudi su bili tko zna koliko obostrano zatočeni sve dok se nisu uspostavili neki odnosi između dviju država. Po njih je došao avion iz Libije, a kako Francuska vojska nije imala informacija o procesu razmjene s dva borbena aviona pratili su taj avion sve dok nije dobio odobrenje da sleti. Također, blizu N'Djamene bio je smješten tajni kamp u kojem su se obučavali libijski opozicionari. Amerikanci su obučavali Libijce za borbu protiv Gadafija. U dva navrata mi iz elitne postrojbe dobili smo zadaću da ih ispratimo do aerodroma. Po njih je došao i pokupio ih američki vojni zrakoplov, a u kojem ih je smjeru odveo to ne znam“.

 

Mijenko Filipović

 

Boravak u Africi bila je zadnja prekooceanska misija, zapravo i zadnja zadaća koju je za Legiju stranaca izvršio Miljenko Filipović. U Jugoslaviji se sve spremalo za početak rata, a on je bio dosta dobro informiran i čvrsto je naumio da svojoj domovini Hrvatskoj ponudi stečeno vojno znanje za obranu od nadolazeće velikosrpske agresije.

„11. prosinca 1990. vratio sam se u Calvi. U Legiji se Božić mora zajedno proslaviti, cijela pukovnija, svi zapovjednici i vojnici, to je sveta tradicija. Još dok sam bio u Africi bratu sam poslao staru putovnicu da ju produži. Uspio je u tome i prvi puta nakon više od šest godina došao sam u Hrvatsku, negdje između Božića i Nove Godine. U Ministarstvu unutarnjih poslova s Joškom Morićem dogovorio sam sve za moj trajni povratak. Vratio sam se u Calvi, pokupio stvari i početkom siječnja napustio Legiju i vratio se u Domovinu, te postao instruktor u ATJ Lučko. Legiju sam napustio na takav način jer imao sam još dvije godine ugovora. Nema šanse da bi me pustili jer ne bi olako pustili bilo kojeg legionara, kamoli pripadnika najelitnije postrojbe  već bi zasigurno odugovlačili s birokracijom i rješavanjem mojeg statusa. Eto, tada je bila aktualna kriza u Iraku i moji su uskoro otišli na misiju od nekoliko mjeseci i prošla bi mi tako godina. Ja sam pak čvrsto odlučio odmah se staviti na raspolaganje Hrvatskoj. Kasnije sam svoj legionarski status  regulirao, a Legija me naknadno amnestirala. Uostalom i sve moje kolege i zapovjednici rekli su da bi napravili isto. Štoviše, kada sam poklonio monografiju 1. Hrvatskog gardijskog zdruga prijateljima iz Legije, oni su bili impresionirani fotografijama i rekli su da je to što vide na fotografijama u potpunosti identično razini koju baštini Legija…Zbog velikosrpske agresije bez razmišljanja sam se stavio na raspolaganje Domovini i time je moj legionarski put i profesionalno napredovanje unutar Legije stranaca automatski bilo okončano. Mogao sam još napredovati, ali za ničim ne žalim. Ostvario sam karijeru, bio pripadnikom najelitnije postrojbe unutar elitne postrojbe Legije stranaca. No obrana Hrvatske bila mi je kao domoljubu i vojniku prioritet. Smatrao sam da sa svojim znanjima mogu pomoći. Uistinu, nakon što sam u ATJ Lučko bio instruktor i s kolegama sudjelovao u nekoliko vrućih intervencija; od Karlovca do „Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama, upoznao sam i Gojka Šuška. Upravo on bio je izuzetno naklon ideji stvaranja specijalne postrojbe unutar Glavnog stožera i MORH-a. Odmah smo angažirali i Antu Rosu kojeg sam u Legiji upoznao tijekom školovanja za kaplara. Roso je bio uspješan dočasnik i predavao je jedan od predmeta te je imao velikog znanja, prijeko potrebnog za ustrojavanje specijalnih postrojbi. Roso i ja potom smo došli u bazu specijalne policije u Kumrovec i strogom selekcijom odabrali smo ljude sposobne da služe u elitnoj Bojni „Zrinski“. Bilo je to vrlo teško vrijeme. Morali smo stvarati vojsku iz ničega, morali smo ju obučavati po najvišim standardima, i morali smo braniti zemlju. Dakle, ili smo ratovali, svejedno na koji dio bojišnice bi nas interventno poslali, ili smo provodili obuku po najstrožim legionarskim standardima. Rezultati „Zrinskih“, a kasnije 1. Hrvatskog gardijskog zdruga pokazali su koliko smo u tome bili uspješni“.

 

Miljenko Filipović 

 

- nastavlja se -

 

  1        2          3          4  

 

 

 

 

foto: DPCM/T.Šulj

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 293 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja