Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Ratovali su za slobodu stotinama kilometara udaljeni od svojih domova
HRABRI SINOVI DOMOVINE: VARAŽDINSKE 'RODE' (1/4)

Varaždinske Rode

 

Piše: Tomislav Šulj

 

U svakodnevnom životu, svejedno tematizira li se Domovinski rat, političke promjene ili pak nešto sasvim treće, nerijetko sam imao prilike čuti osvrte kako sjeverni dio Republike Hrvatske nije doživio rat, odnosno ratna stradanja. Takva promišljanja smatram netočnima iz barem tri razloga. 

 

Naime, veliki broj poginulih u redovima hrvatskih postrojbi rodom je upravo s tih područja. Tako ćemo spomen na pogibije „sjevernjaka“ naći na područjima od Livna i Dubrovnika pa sve do istoka, na bojišnicama Slavonije, u Vukovaru ili na području Bosanske Posavine. Nadalje, osim kao pripadnici dragovoljačkih ili profesionalnih postrojbi (HOS, ZNG), na sjeveru Hrvatske ustrojene su postrojbe koje su po zadaći odlazile braniti svoju državu tamo gdje je trebalo. Uz svima znanu 7. gardijsku brigadu „Pume“, pripadnici MUP-a i specijalne policije „Barun“ i „Rode“, te pripadnici pričuvnih postrojbi (103. brigade - Krapina, 104. brigade - Varaždin, 117. brigade - Koprivnica, itd.) ratovali su za slobodu stotinama kilometara udaljeni od svojih domova. Konačno, nije uopće točno da sjeverni dio Hrvatske fizički nije doživio ratno razaranje, naprotiv. Iako kratkotrajan, rat za zauzimanje vojarni u Varaždinu i okolici bio je iznimno napet i krvav. Još važnije, impuls kojega  je pobjedom i prisvojenim oružjem ta ratna pobjeda dala uspješnoj obrani napadnute Hrvatske, jednostavno nije mjerljiv.

...

Stoga, prije nego što se „ad hoc“ donose zaključci o ulozi sjevenog dijela Hrvatske u Domovinskom ratu, trebalo bi baratati barem osnovnim podacima o ljudskim žrtvama, broju branitelja i količinama, odnosno značaju zaplijenjenog oružja iz vojarni JNA. Ponajprije bi valjalo proučiti ratni put prije pobrojanih postrojbi. U četiri nastavka analizirati ćemo ratni put specijalne policije PU Varaždin, SJP „Roda“, jedinicu koja je po zadaći djelovala na svim bojišnicama Hrvatske (Banovina, Kordun, Lika, Gorski Kotar, Velebit, istočna i zapadna Slavonija, južna Dalmacija), što je podatak koji sam po sebi uvodni stereotip čini besmislenim. Uz dokumente i pisane izvore, za rekonstrukciju smo koristili sjećanja jednog od ratnih zapovjednika „Roda“, Gorana Mihalića-Jape i pripadnika postrojbe: Ive Loboreca, Stjepana Kološe, Slavka Štrleka i Josipa Štampara.

 

Na temelju zapovijedi Ministra unutarnjih poslova RH 18. ožujka 1991. godine pri Policijskoj upravi (PU) Varaždinskoj ustrojena je „Posebna jedinica“ policije sa sjedištem u Čakovcu. Nešto kasnije preimenovana je u „Specijalnu policiju“ PU Varaždinske.

 Svakako valja naglasiti i činjenicu kako je u prvoj polovini 1991. godine osnovana 5. bojna 1. A brigade ZNG-a „Tigrovi“, dočim je dio polaznika obučnog centra u Vinici činio kasniju okosnicu 2. A brigade „Gromovi“, dok su se neki polaznici prijavili u druge postrojbe ili su se pridružili hrvatskoj policiji. Kasnije je iz tih redova, odnosno 5. bojne 1. A brigade, ustrojena elitna gardijska brigada, 7. GBR, varaždinske „Pume“. Također je u Varaždinu 1991. godine osnovana 104. brigada HV.

No ovo je priča o specijalnim policajcima PU Varaždinske, kasnije nazvanim „Rode“, jednoj od prvih osnovanih postrojbi takve namjene u sastavu MUP-a RH.

 

Varaždinske Rode

 

Pojednostavljen razvoj ustroja jedinica za posebne namjene policije valja pratiti od organiziranja tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“ početkom kolovoza 1990. iz kojega je odabrano 88 kandidata te je ustrojena nova policijska postrojba MUP-a, elitna Antiteroristička jedinica Lučko. Kako se djelovanje ATJ Lučko pokazalo iznimno djelotvornim, MUP RH počeo je ustrojavati posebne jedinice policije (PJP) pri policijskim upravama. Te jedinice su Naredbom ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića od 15. studenoga 1991. preustrojene u Specijalne jedinice policije (SJP). Tako je i u Čakovcu, 18. ožujka 1991. osnovana PJP PU Varaždinske („Rode“).

PU Varaždinska u to vrijeme obuhvaćala je područje Međimurja i područje bivše Zajednice općina Varaždin (općine Varaždin, Ivanec, Ludbreg i Novi Marof). Postrojba je ustrojena na način da su u nju prvo uključeni policajci koji su do tada radili u odjeljenjima posebnih jedinica pri policijskim stanicama, kao i oni koji su obnašali dužnosti u Antiterorističkoj jedinici MUP-a, odnosno imali određenih iskustava u suzbijanju ranog razvoja srpske pobune.  Na čelu sa zapovjednikom Dankom Bunićem formiran je zapovjedni kadar koji se pobrinuo za daljnji ustroj jedinice.

Novi kandidati izabrani su strogom selekcijom među mladim policijskim pripravnicima te je već početkom svibnja ustrojen i drugi vod, potom treći vod i jedinica je vrlo brzo popunjena do broja predviđenog Uputom o osnivanju. Postrojba je bila smještena u Čakovcu jer je taj međimurski grad nudio najbolje uvjete za smještaj i obuku. Intenzivna specijalistička obuka započela je već 1. travnja 1991., a nekada je trajala i po 15 sati dnevno ne bi li se pripadnike osposobilo za nadolazeći ratni sukob. Prvo iskustvo „Rode“ su stekle u lipnju 1991. tijekom gušenja pobune u KPD Lepoglava. Zatvorenici su zauzeli prostor i kao taoce držali 12 djelatnika sudske straže. U suradnji s ATJ Lučko i specijalnom jedinicom KPD Lepoglava, taj je problem uspješno riješen, a djelatnici SJP Varaždin stekli su dragocjeno iskustvo za skora ratna djelovanja.

 

RodeRode

 

 

Vrlo brzo, na zahtjev PU Sisak, postrojba je 26. lipnja 1991. upućena kao ispomoć na područje Banovine jer je valjalo osigurati red u selima Kraljevčani i Dragotinci kod Petrinje. Postrojba je smještena u policijsku ispostavu u Kraljevčanima otkuda se odlazilo u vršenje uobičajenih policijskih poslova, a što je u to vrijeme već obuhvaćalo opasnu zadaću nadzora kontrolnih točaka prema selima nastanjenima pobunjenim srpskim življem. Iako su Srbi iz okolnih sela provocirali i povremeno oružano djelovali, do polovine srpnja „Rode“ su zadaće izvršavali bez problema. No, od 13. srpnja pobunjenici su otpočeli s otvorenim napadima.

„Počeo je pravi rat. Udarali su minobacačima, pokušali pješačke napade na selo. U to vrijeme, iz vojarne Šamarice po zadaći vjerojatno odlaska u BiH krenula je tenkovska jedinica. No umjesto ka Bosni, oni su kod sela Jabukovac skrenuli i počeli tenkovima djelovati po našim položajima. Dva dana pružali smo otpor, ali bilo je jasno da ne možemo zadržati položaje ni osigurati seljane. Njih smo evakuirali, a potom smo se i mi povukli. Nikakve šanse za obranu nisu postojale jer nismo imali ni protuoklopna sredstva, tek smo dobili par protutenkovskih mina. O tome kako je JNA djelovala govori podatak da su policijsku postaju koju smo mi oformili tenkovskom vatrom doslovno sravnili sa zemljom“, prisjeća se ratni zapovjednik, Goran Mihalić.

 

Rode 

 

Uistinu, tenkovi JNA revno su proveli zapovijed zapovjednika oklopno-mehaniziranih jedinica u Petrinji, Stanka Letića te su 15. srpnja potpuno ili djelomično uništili više kuća u selima Kraljevčani i Dragotinci. Ovaj napad za Domovinski rat značajan je po tome što je to bio prvi organizirani napad tenkovskom silom u kojemu je JNA izravno napala neki hrvatski obrambeni položaj. U napadima 14. i 15. srpnja poginuli su Zvonko Mikolčević (pripadnik MUP-a iz Slavonskog Broda) i Dubravko Pukšec (pripadnik 2. A brigade ZNG). Nakon povlačenja branitelja, srpski pobunjenici ovladali su Hrvatskim Čuntićem, Prnjavorom Čuntićkim, Kraljevčanima i Dragotincima, a time i cijelom Zrinskom gorom. Uslijedilo je nasilje nad preostalim hrvatskim stanovništvom. Istraživanje povjesničara dr. Jakše Raguža pokazuje kako je pritom ubijeno oko deset civila, uglavnom staraca, koji su ostali u selima. Sela su opljačkana i uništena, kao i župna crkva i franjevački samostan sv. Antuna. Iz današnje perspektive odluka visokih oficira JNA da na ovako drastičan način tenkovima pomognu srpsku pobunu izgleda neobjašnjiva, bizarna. Možda se čini kako je zaborav prekrio njihove motive, no tragove zasigurno nije sakrio. Uostalom, potpukovnik JNA Stanko Letić, koji je zapovijedao tenkovskim napadom, tijekom javnog skupa u Petrinji početkom 1992. dao je izjavu koja dovoljno govori što je većinu srpskih oficira motiviralo u ljeto 1991. godine:

„Srpski narod je tu državu imao i branio daleke 1389. godine. Di su ustaše tada bile? Nije ih bilo nigde. Ne bi ih ni bilo da im nismo mi državu stvorili. Srpski narod mora da stera sada stvar do kraja. I mi sada imamo istorijsku šansu da svi Srbi budu u jednoj državi.“

 

Jedinica specijalne policije PU Varaždin vratila se nakon prvoga vatrenog iskustva u Čakovec. Provedena je kratkotrajna intenzivna obuka, ali je već krajem srpnja jedinica iznova usmjerena na bojišnicu Banovine. Na teren je pošla cijela postrojba pomognuta jednim vodom varaždinskih policajaca. Iako je po zadaći trebala osiguravati Kozibrod, to je mjesto  u međuvremenu palo u pobunjeničke ruke te je postrojba poslana u Hrvatsku Kostajnicu.

 

Rode

 

 

„Već po dolasku su pucali po nama. Smjestili smo se i osigurali grad i prilaze gradu kružnom obranom. Tada su nas počeli nadlijetati avioni, a zapovijed je bila da se po avionima ne smije pucati. Neobično, baš tamo gdje je bio moj položaj, na brdu Djed, avion je nadlijetao i okretao se toliko blizu da smo vidjeli pilota, štoviše da ima brkove. E kad su oni nakon tih par dana izviđanja sve snimili, raketirali su školu. Dakle, nisu raketirali nas nego objekte u gradu gdje su na odmoru bili grupno stacionirani naši pripadnici. Kolega Josip Martan prvi je smrtno stradali pripadnik postrojbe i to je zapravo bila velika sreća što smo uslijed takvog napada imali samo jednu ljudsku žrtvu i nekoliko ranjenih. U gradu je nastala velika panika jer dotad je sve relativno normalno funkcioniralo, cjelokupan život grada, a JNA je odjednom ispalila rakete u srce Kostajnice, dakle i na civilno stanovništvo. Po zapovijedi iz MUP-a, ali i pod pritiskom mještana i civilnih vlasti Kostajnice, organizirali smo evakuaciju stanovništva“ prisjeća se Ivo Loborec.

 

Organizirani zbjeg stanovnika Kostajnice zbio se nakon raketiranja grada 30. srpnja, a za vrijeme i neposredno prije napada, grad su čuvali pripadnici PU Varaždin, Kutina, Bjelovar i domaći branitelji. Paniku nije polučio samo napad avionima, nego i vijesti što su pristizale o brutalnosti koju su pobunjeni Srbi provodili nad civilima tijekom proteklih nekoliko dana u operaciji kodnog naziva „Žaoka“. Detalji o raketiranju i zbjegu iz Kostajnice uglavnom nisu poznati javnosti, nisu dovoljno obrađeni i tek se ponegdje na video snimkama putem interneta mogu razaznati razmjeri velike napetosti koja je obuzela stanovnike Kostajnice prilikom kretanja u zbjeg.

„Rode“ se nakon Kostajnice zakratko vraćaju u bazu, na kratak odmor, ali su već 13. kolovoza po zadaći poslani na područje Ogulina da pomognu PS Slunj. Tijekom višetjednog boravka „Rode“ su uz pripadnike ATJ Lučko kod mjesta Tržić trebale probiti liniju prema Slunju. Imali su žestoki okršaj s lokalnim pobunjenicima, a kada su počeli nadvladavati neprijatelja u pomoć su se uključile postrojbe JNA.

 

RodeRode

 

 

Na lokalnoj razini vlasti dogovoreno je primirje te se napredovanje zaustavilo. Sljedećih mjesec dana „Rode“ su držale liniju, imale povremene okršaje s pobunjenicima te su po izbijanju napetosti u Varaždinu opozvani na djelovanje u rodni kraj. Po sjećanjima pripadnika postrojbe, epizoda proboja ka Slunju nije im ostala u blistavom sjećanju jer ta linija ostala je sve do VRO Oluja nepomaknuta. Od 15. do 22. rujna 1991. „Rode“ uz druge varaždinske postrojbe sudjeluju u oslobađanju šireg područja Varaždina i Međimurja od prijetnji postrojbi JNA. U gradu se nalazio stožer 32. Mehaniziranog korpusa JNA koji je pokrivao područje cijele sjeverozapadne Hrvatske, odnosno upravljao garnizonima JNA u Varaždinu, Čakovcu, Koprivnici, Bjelovaru, Križevcima, Virovitici te čitavom nizu manjih vojnih objekata. Vatrena moć tog Korpusa bila je dovoljna da kontrolira cjelokupno područje i omogući planiranu blokadu Hrvatske pred samim gradom Zagrebom. No Korpus svoju moć nije iskazao već tijekom kratkotrajnog rata u Sloveniji.

Zbog slabe popunjenosti školovanim ljudstvom, pomoći koje su prometnim blokadama stvarali hrvatski građani i nadasve dobrog otpora slovenske obrane, Korpus se neobavljenog posla vratio u Varaždin. Štoviše, pogibija pet oficira i podoficira te velik broj ranjavanja u redovima mehanizirane brigade kojom je zapovijedao pukovnik Berislav Popov, bilo je dobro upozorenje što može čekati moćni oklop izađe li sa sličnim ciljem na ulice Varaždina. Uskoro su učinkovit otpor slovenskih teritorijalaca na još bolji način, blokadama vojarni diljem sjeverne Hrvatske, demonstrirali i hrvatski građani. Na tim područjima objekti i kasarne JNA redom su se predavali u hrvatske ruke. U samom Varaždinu zapovjednik 32. Korpusa Vladimir Trifunović zapovjedio je vatreno djelovanje ne bi li okončao blokade i pritisak daleko slabijeg suparnika. Ipak, iako neusporedivo jači od slabo naoružanih jedinica ZNG (104. Brigada i dio 5. Bojne 1. A brigade), policije, Narodne zaštite i Teritorijalne obrane, JNA je poražena, a general-major Trifunović je potpisao predaju. Uzroci tome jasni su; osim što su ostali odsječeni, za uporabu sve sile tehnike kojom su raspolagali, JNA nije imala dovoljan broj školovanih ljudi.

Naime, Korpus je prema punoj ratnoj formaciji trebao brojati 34 000 ljudi, a u vrijeme sukoba brojao je oko 1820 vojnika (od toga je dio bio angažiran na kriznim područjima Korduna i zapadne Slavonije). Naravno, moral okruženih pripadnika JNA, napose ročnih vojnika koji nisu ni imali želju za ikakvim ratom, bio je iz minute u minutu sve niži. U tjedan dana varaždinskog rata, hrvatske snage redom su zauzimale vojarnu „15. Maj“ (17. rujna), vojarnu „Jalkovečke žrtve“ (19. rujna), veliko vojno skladište na Varaždinbregu (20. rujna) i konačno 22. rujna vojarnu „Kalnički partizani“. U toj vojarni bila je smještena 32. Mehanizirana „A“ brigada JNA kojom je zapovijedao pukovnik Berislav Popov, najbolje naoružana, opremljena i ljudstvom popunjena postrojba, zbog čega je ova je vojarna predstavljala najjače uporište šire regije Varaždina. Upravo zbog snage tih argumenata pukovnik Popov zagovarao je do pada vojarne otpor, iako je bilo očito kako je situacija za opkoljene i demoralizirane pripadnike JNA sve nepovoljnija. Tijek sukoba u Varaždinu detaljno je opisan u fotomonografiji „Varaždinski dani rata“ u kojoj nalazimo izvješće iz Glavnog stožera Hrvatske vojske, kojega je za potrebe knjige sačinio pukovnik Želimir Škarec. O zadnjoj etapi pobjede i osvajanju ključne vojarne za konačan poraz JNA napisao je:

„Tijekom priprema i izvođenja blokade... došlo je do oružanog sukoba jedinica JA iz vojarne „Jalkovečke žrtve“ i naših snaga u blokadi koje su zauzele vojarnu, a do 20. 09. 1991 predalo se skladište na Varaždinbregu, „15. Maj“, „Pekarna“, „Dom JNA“ i vojarna u Čakovcu... Glavne snage s kompletnom artiljerijskom podrškom planirane su za napad na vojarnu „Kalnički partizani“ i vojni poligon Macinka... Po završetku artiljerijske pripreme u vojarnu se ubacuje jedinica posebne namjene MUP-a Varaždin, pod zapovjedništvom gospodina Danka Bunića i jedinica iz zaštitnog bataljona GSHV pod zapovjedništvom bojnika Ivana Grbavca. Ove dvije jedinice s većim ratnim iskustvom, posebno obučene, imale su zadatak da vrše čišćenje vojarne i zarobljavanje pojedinačno i po grupama vojnike i časnike“.

 

Kako je teklo osvajanje vojarni prisjetio se ratni zapovjednik „Roda“, Goran Mihalić:

„Po dolasku smo dio jedinice rasporedili za blokadu vojarne u Čakovcu i oni se nakon uspjeha priključuju ostatku naše jedinice koji se razmjestio na položaje blokada varaždinskih vojarni. Okružili smo vojarnu koja se tada zvala „Jalkovečke žrtve“ te uskoro dolazi do žestokih obostranih okršaja. Bio je to pravi rat. Njihova vojska počela je već bježati van vojarne i donesena je odluka da ju osvojimo. Uostalom, bili su to prijelomni trenuci blokade i naša je procjena bila da je trenutak idealan za našu korist. Upali smo, osvojili vojarnu, oslobodili vojnike po kojima su već i njihovi počeli pucati i oduzimati im slobodu ako bi pokušali bježati. Osvajanje te vojarne veliki je uspjeh „Roda“, iako se mora naglasiti da je na punktovima u okruženju sudjelovao određeni broj dragovoljaca koje je srce vuklo da moraju sudjelovati u povijesnim trenucima ovog grada. Uglavnom, odlučno smo upali unutra, nastao je okršaj, oni su imali poginulog i ranjene i nakon sat i pol - dva žestokih okršaja, predali su se, zajedno s njihovim zapovjednikom, pukovnikom Davidovićem. U međuvremenu, jedan naš vod, u suradnji s drugim postrojbama, opsjedao je vojno skladište na Varaždinbregu. Tamo je ipak zapovjedao jedan pametniji oficir koji je bio svjestan neizlazne situacije i ubrzo se predao. Dobra je to odluka bila jer nije imao nikakvu mogućnost otpora, osim da digne skladište u zrak, a onda bi tamo bilo na stotine mrtvih, uključujući sve njih unutar vojarne. Nakon toga preostalo je osvojiti vojarnu „Kalnički partizani“ kojom je zapovijedao pukovnik Popov, po meni očito malo lud čovjek. Taj do predaje nije prezao od ničega. Bez grižnje savjesti je granatirao po gradu po svim mogućim ciljevima, uopće ne mareći za civilne žrtve. No karte su se promijenile kada on više nije imao komunikaciju, logističku potporu, pomoć avijacije koja je isto tukla po ciljevima u gradu, a i vojska mu je sve više počela masovno bježati. U svemu tome, osvajanje vojarni za nas je proteklo pozitivno. Unatoč bliskoj borbi, nismo imali ljudskih žrtava već nekoliko ranjenih pripadnika postrojbe“.

 

Rode

 

Rat u Varaždinu okončan je gubitkom šest ljudskih života, 37 ljudi je ranjeno, a samom gradu pričinjena je golema materijalna šteta: više od 500 objekata srušeno je ili oštećeno, a oštećena su i brojna industrijska postrojenja u gradu. Nakon niza poraza, general-major Trifunović bio je dovoljno razborit da ipak potpiše predaju.  Ipak, najvažnije osim što je JNA zauvijek protjerana s područja sjeverne Hrvatske, bilo je oduzimanje velikih količina oružja i opreme što je u tom trenutku bilo ključno za daljnu obranu Hrvatske. Samim time i SJP „Rode“ okoristile su se ovom pobjedom:

„Tu je stvarno jako puno naoružanja zarobljeno i mi smo se tada kao jedinica naoružali, po mojem mišljenju, gotovo u rangu ATJ Lučko. Preuzeli smo Borbeno oklopna vozila, sve vrste protuoklopnog oružja, protuavionskih sredstava, jako dobro pješačko naoružanje i opremu“, prisjeća se Goran Mihalić.

 

- nastavlja se -

 


   1        2         3        4  

 

 

 

 

foto: DPCM/T.Šulj

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 120 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja