Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Predsjednik Franjo Tuđman: Postigli ste uspjeh kakav još nije zabilježen u Hrvatskoj
HRABRI SINOVI DOMOVINE: VARAŽDINSKE 'RODE' (2/4)

SJP RODE

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak

 

Borbenu moć koju su stekli osvajanjem oružja i opreme u Varaždinu, „Rode“ su 6. i 7. listopada demonstrirale interventnim odlaskom cijele postrojbe na teren, uz uporabu dva borbeno oklopna vozila. Pošli su u pomoć kolegama iz SJP Zagreb, „Alfama“ i pridruženim postrojbama u osvajanje vojarne Velika Buna kod Velike Gorice.

 

Nažalost je i zapovjednik vojarne u Velikoj Buni, pukovnik Nikola Ivković, odlučio pružati oružani otpor, što je bila besmislena odluka ne samo jer su bili odsječeni i bez ikakve šanse za uspjeh, već i zato što je u vojarni bio smješten veliki broj ročne vojske. Na pozive za predaju i pregovore odgovoreno je vatrom što je imalo svoje posljedice.

U združenoj akciji zagrebačkih „Alfi“, „Roda“ i pripadnika domicilnih postrojbi neprijatelj je nadvladan za manje od jedan dan, a nerazumno ponašanje pukovnika Ivkovića plaćeno je gubitkom života šest pripadnika JNA.

Osim što je vojarna u Velikoj Buni bila značajna kao centar Elektronskog praćenja, veliki uspjeh njezinim osvajanjem polučen je stoga što je oduzeta važna oprema i 8500 komada cijevi različitih kalibara čime se i zagrebačka SJP dobro naoružala, baš kao i domicilne postrojbe.

 

Već sljedeći dan „Rode“ su pošle na „vrući teren“, u Karlovac koji je dan ranije postao bojišnica nakon što su iz gradskih vojarni svim vrstama oružja i projektila osvetnički zapucali po gradu zbog gubitka vojarne „Ivo Lola Ribar“. Po zapovijedi iz Zapovjedništva obrane grada „Rode“ su krenule u blokadu vojarne „Petrova gora“, a potom su nakon kratkotrajnog okršaja, umjesto pokušaja osvajanja vojarne, od Zapovjedništva dobili nesvakidašnju zadaću da pregovorima prisile opkoljene pripadnike JNA na predaju. „Rode“ su samostalno i uspješno izvršile zadaću, ali predaja vojarne nakon njihovog odlaska realizirana je na drugačiji način od prvotno dogovorenih uvjeta.

 

SJP Rode

 

 

Goran Mihalić prisjeća se ove neobične epizode:

„U Karlovcu je bilo ratno rasulo, tamo se pucalo na sve strane! Oni su stvarno bili u nezavidnoj situaciji s više vojarni koje su smještene u samom gradu, topničkim kanonadama i svim ostalim što se na grad sručilo iz okolice, da ne spominjem brojne snage uvezenih bandi i rezervista koje su ratovale na Kordunu. Mi smo po zapovijedi prvo okružili vojarnu „Petrova gora“, a potom i stupili u pregovore. Eto, čudna situacija da mi, a ne netko na lokalnoj razini, idemo pregovarati, ali zadaću je valjalo izvršiti. Ja kao zapovjednik i Ivica Minđek kao dozapovjednik postrojbe tako smo krenuli pregovarati o predaji vojarne za koju smo zapravo već imali točno razrađen plan na koji način ju osvojiti. U pregovorima s potpukovnikom koji je bio zapovjednik vojarne objasnili smo da imaju jako malo vremena da se odluče za dvije opcije: predaju ili oružano slamanje otpora. I uistinu, u ta dva-tri razgovora, uspjeli smo dogovoriti njihovu predaju. Uvjeti su bili da ostavljaju svu opremu i naoružanje, osim osobnog, te napuštaju vojarnu uz osigurani prijevoz do vojarni u Zagrebu ili obližnjeg Mekušja. Kako je padala noć, predaja je dogovorena za drugi dan. Mi smo izvršili zadaću i pošli za Zagreb, ali ispostavilo se da se predaja nije razvijala na dogovoreni način, već nekim novim dogovorom i oni su s kompletnim naoružanjem pošli u Mekušje. Eto, to su već bile odluke na višoj razini, a ja mogu samo reći da nam je svima čudno i nije lijepo što nas „Rode“ nikad nitko iz Karlovca nije pozvao na nikakvo svečano obilježavanje borbi za taj grad i okolicu. A ne samo što smo bili aktivni u Karlovcu, suzbijali smo pobunu i na širem području, kod Slunja i Ogulina“.

 

U obzir svakako valja uzeti i ratnu perspektivu Karlovca čije se Zapovjedništvo obrane gotovo do kraja godine moralo nositi s problematikom osvajanja vojarni u samom gradu, posebno objekata „Logorište“ i šumskim skladištima „Jamadol“.

Zanimljivo, opisujući odlazak JNA 13. listopada, zapovjednik 110. Brigade ZNG, ujedno i zapovjednik obrane grada Karlovca, Rudolf Mihael Brlečić, napisao je kako su blokadama i borbama prisilili JNA da napusti grad upravo onako kako je zahtijevao general Anton Tus, da ih se pusti „pješice, bez ičega, a da zarobimo oružje, opremu i motorna vozila. Upravo takav postupak realiziran je poslije njihove predaje 13. listopada 1991. Toga dana smo ih pustili na područje Korduna bez oružja i opreme iz vojarni „Petrova gora“ i „Robert Domany“. Zauzećem tih dviju vojarni centar grada bio je oslobođen armijskog prisustva“.

Kako god bilo, „Rode“ su zadaću izvršile po zapovijedi, uspješno, a po svjedočenjima njihovih zapovjednika postrojba je bila potpuno spremna oružano osvojiti vojarnu „Petrova gora“. Okončavši ratnu epizodu u Karlovcu, postrojba se napokon na nekoliko tjedana vraća u bazu. Nakon kraćeg odmora iznova se pristupa intenzivnoj obuci, upoznavanju rukovanjem novim naoružanjima, a uz vršenje redovnih zadaća „Rode“ se po novom ustroju specijalnih postrojbi MUP-a popunjavaju novim kandidatima.

 

RodeRode

 

Iako je domicilno područje oslobođeno od prisutnosti mrske JNA, ratna psihoza itekako je vladala širom regijom Varaždina i Međimurja. Naime, još od 28. lipnja u Vukovar je u smjenama polazila posebno ustrojena policijska postrojba PU Varaždin pod nazivom „Zasebna postrojba PU Varaždin“ brojevnog stanja od 100 do gotovo 200 policajaca. Uzmemo li u obzir da je na taj način, dakle od lipnja do konačne okupacije grada 18. studenoga, u smjenama zadaću izvršio 1121 djelatnik PU Varaždin (policijskih postaja Varaždin, Čakovec, Ivanec, Ludbreg i Novi Marof), opet tezu da sjever Hrvatske nije proživio rat s pravom možemo odbaciti kao uvredljivu besmislicu.

Tijekom listopada Vukovar se pretvorio u ratni pakao, a prvi dani studenoga već su nagoviještali kakav će biti rasplet krvave bitke za Vukovar. U tom razdoblju Vukovar je bio okružen i postrojba koja je još 11. rujna upućena u Vukovar nije mogla izvršiti smjenu s kolegama koji su do 14. listopada dva puta pokušali probiti se i preuzeti položaje. Prije nego što analiziramo djelovanje „Roda“ u daljnjim pokušajima proboja, svakako moramo istaknuti crnu statistiku i kalvariju jedinice PU Varaždin koja se nije mogla probiti iz obruča.

Od 185 policajaca iz te smjene poginuo je 21, petorica se vode nestalima, 66 ih je ranjeno, a 119 odvedeno je u srpske logore: Stajićevo, Sremska Mitrovica, Novi Sad i Beograd.

 

Nažalost, i po pripadnike SJP „Roda“ bojišnica Vukovara postala je najtragičnija etapa njihovog ratnog puta. Pokušali su proboj preko sela Karadžićevo u kojem su uhvaćeni u očito dobro pripremljenoj zamki JNA.

Zapovjednik postrojbe Goran Mihalić prisjeća se okolnosti polaska i planiranja proboja ka Vukovaru:

„U Varaždinu i okolici bilo je vrlo napeto jer obitelji su bile zabrinute za sudbinu svojih najbližih, vijesti nije bilo ili su bile ružne. Donesena je zapovijed da pokušamo napraviti proboj i izvući naše kolege iz tog pakla. Smješteni smo isprva na području Đakova, idemo u Vinkovce na dogovore s Mile Dedaković - Jastrebom i planiramo mjesto na kojem valja probiti neprijateljsku liniju. Moram priznati da smo od početka vidjeli da se tamo štošta događa, da su informacije proturječne, da neke situacije nikako nemaju svoju vojnu logiku, ali naše je bilo da izvršimo zadaću... Vršimo detaljna izviđanja 2-3 dana i procjenjujemo da s obzirom na stanje na terenu i uz našu dobru opremljenost i volju, uz pomoć drugih postrojbi, možemo osvojiti to selo, iako ga nitko dotad od hrvatskih snaga nije osvojio. Ja mogu samo reći da su naša izviđanja bila vrlo temeljita i da smo točno utvrdili koliki je broj ljudi, kojim naoružanjem raspolažu i na kojim položajima drže liniju. U rano jutro trebali smo nakon topničke pripreme krenuti u osvajanje sela, ali već to je bilo nedovoljno jer topnički udar sveo se na opaljenje nekoliko granata iz obližnje šume. Po našem pokretu u napad iz drugog sela trebali smo dobiti novu topničku podršku no i to je izostalo. Jasno, kako smo krenuli, više nije bilo uzmaka. Zapodjenula se teška, ogorčena borba, na nekim djelovima bila je to praktično borba prsa o prsa. Ipak, dio zadaća smo izvršili, u nekim pravcima smo došli već do pola sela, no onda su iz sela Markušica došli M-84 tenkovi. Tukli su nas tenkovima po cijelom selu i tu je bio naš kraj. Više nismo mogli napredovati, nego se boriti za opstanak. Borbe su trajale do mraka nakon čega se povlačimo na početne položaje. Zapravo, možda bi i ta neravnopravna borba imala drugačiji tijek da smo imali bilo kakvu podršku, no ostali smo sami prepušteni sebi. Po mojoj procjeni najvjerojatnije je da su protivnici za našu akciju imali dojavu jer ne bi se mogli na taj način pripremiti nakon naših izviđanja u toku samo jedne noći“.

 

Rode

 

Što se točno događalo tijekom neuspjelog proboja za Karadžićevo, pripadnici „Roda“ nevoljko rekonstruiraju na temelju indicija, iako naravno imaju svoje viđenje tragedije koju su prošli. Stoga je najbolje pažljivo, pa i između redova, pročitati kako je na temelju dokumenata pokušaj proboja opisao povjesničar, dr. Davor Marijan u svojoj knjizi „Obrana i pad Vukovara“:

„Potpukovnik Dedaković je podređenim snagama 4. studenog pripremnim zapovijedima odredio objekte za napad... Trećem bataljunu 3. Brigade ZNG ojačanom s Posebnom jedinicom PU Vinkovci zapovijedio je da zauzme Ekonomiju Henrikovci. Zadaća 109. Brigade HV bila je zauzimanje Mirkovaca. Zadaća Posebne jedinice PU Varaždin bilo je zauzimanje sela Karadžićevo i Gaboš.... Zauzimanjem Karadžićeva i Gaboša osigurala bi se prometnica Đakovo-Vinkovci i otklonila mogućnost ugrožavanja zapadnog dijela vinkovačkog područja... Zapovijed za napad na Karadžićevo napisana je 8. studenog. Temeljila se na osnovi izviđanja Karadžićeva i Gaboša koje je Posebne jedinica PU Varaždin obavila 6. i 7. studenog. Prema mišljenju zapovjednika policijske postrojbe Gorana Mihalića Karadžićevo se moglo zauzeti uz pažljivo pripremljen napad. Za brojno stanje postrojbe napad na Gaboš držan je prezahtjevnim, za to su bile potrebne jače snage. Zbog toga je izabrano Karadžićevo. Četa varaždinskih policajaca za napad je pojačana s jednim vodom 1. Bataljuna 109. Brigade HV iz Ivankova. U pričuvi je bila četa 5. Bataljuna 3. Brigade ZNG-a. Karadžićevo su branile manje snage 12. Proleterske mehanizirane brigade i pobunjeni Srbi. Napad na selo iz Jarmine počeo je 9. studenog ojačavanjem policijske postrojbe inženjerijskom skupinom 122. Brigade HV koja je trebala ukloniti mine s pravca napada. Već na početku napada počeli su problemi sa snagama koje su trebale zaposjesti selo nakon što ga policija zauzme. Četa određena za pričuvu povukla se s područja Vinkovaca, a tražena smjena iz sastava PU Vinkovci nije se uspjela prikupiti. Nekoliko prikupljenih policajaca brzo se povuklo u Jarminu. Iz Operativne grupe je intervenirano prema selu s dvije protuoklopne skupine i vodom oklopništva. Usprkos iznimnom naporu postrojbe PU Varaždin napad nije uspio... Prema mišljenju zapovjednika policijske čete protivnik je znao za napad i spremno ga dočekao. Ni tjedan dana kasnije u Narodnoj armiji objavljen je podatak o sudjelovanju specijalne postrojbe policije iz Varaždina u napadu na Karadžićevo. U borbi za selo JNA nije prijavila gubitke u ljudstvu. Iznad sela je pogođen zrakoplov Galeb G-4 iz 252. Lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile koji se srušio u Bačkoj bez pilota koji se spasio iskakanjem. Pitanje krivca za napad na Karadžićevo otvoreno je odmah nakon njegovog neuspješnog svršetka“.

 

Dr. Davor Marijan u knjizi analizira proturječnosti Dnevnih izvješća Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja pisanih 9. i 10. studenoga prema izdanoj borbenoj zapovijedi za napad, kao što također uočava drugačije podatke autora knjige „Bitka za Vukovar“. Krivca nakon 24 godine ne traže ni „Rode“, stoga nema smisla nabrajati tko je sve spominjan kao dodatni čimbenik tragedije varaždinskih specijalaca. Posebno stoga što je zapravo nemoguće ustvrditi da li je i tko je suprotnoj strani dojavio informaciju o polasku u napad. Nažalost, pokušaj proboja ka kolegama u Vukovar plaćen je za „Rode“ nemjerljivim žrtvama.

Četvero djelatnika SJP PU Varaždin poginulo je: Zvonko Kardoš, Branko Kos, Željko Pongrac i Mladen Kasun, dok se peti , Vlado Štampar, još uvijek vodi kao nestali. Teško je ranjeni Slavko Štrlek proveo sedam mjeseci u logoru u Sremskoj Mitrovici, a još je 27 pripadnika „Roda“ teže ili lakše ranjeno, no oni su uspjeli izvući se iz paklene zamke bez da su pali u ruke neprijatelju.

 

Pongrac

 

Bio je to veliki fizički i psihički udarac za postrojbu koja je potom poslana na odmor i rehabilitaciju.

Tijekom prosinca 1991. i prvog tromjesečja 1992. godine jedinica se popunila novim djelatnicima koji su uspješno završili tečaj. U to vrijeme iznova su počele izobrazbe i obuke za pripadnike „Roda“ i oni se polako počinju vraćati svakodnevnim zadaćama. Potpisvanjem „Sarajevskog primirja“ nastalo je relativno mirno razdoblje, ali već u travnju „Rode“ su poslane na ratni teren izvan područja PU Varaždin.

Zajedno s pripadnicima SJP PU Krapinsko-zagorske „Barun" Zabok upućeni su na područje općine Orahovica i smješteni u planinarskom domu Jankovac na Papuku. Trebali su vršiti zadaće održavanja sigurnosti, uhićivanja eventualno zaostalih neprijateljskih grupa, pronalazak sakrivenog oružja no njihov primarni zadatak bio je izviđanje i otkrivanje miniranih područja. Zadaće su vrlo uspješno obavili: pretresli su i pregledali 8198 hektara šume te oko 500 hektara ravničarskog zemljišta.

Ipak, pri obavljanju dužnosti, odnosno povratku s obavljene zadaće, nova pogibelj snašla je „Rode“ jer vozilo u kojem se nalazilo sedam pripadnika postrojbe naletjelo je na protutenkovsku minu. Pri tome je Miro Košćak smrtno stradao, a šest njegovih kolega teže je ili lakše ranjeno.

Konačno, ratnu 1992. godinu „Rode“ su okončale sudjelovanjem u akciji „KRUG“. Na području PU Dubrovnik boravili su od početka rujna do polovice listopada obavljajući, osim razminiranja, slične zadaće kao i na području Papuka. Potom se postrojba vratila u bazu gdje su pripadnici prolazili razne izobrazbe i specijalističke obuke, naravno obavljajući sve policijske zadaće koje su pred njih postavljene. Već na samom početku 1993. godine, „Rode“ će iznova krenuti na dalek put, u jednu od najvažnijih operacija Hrvatske vojske i policije. Po zapovijedi, postrojba je 19. siječnja krenula ka Lukovom Šugarju, na područje Velebita, i već sljedeći dan preuzela borbenu zadaću za polazak u Operaciju Maslenica u kojoj su „Rode“ opet imale važnu ulogu.

 

 

ZNAČAJ OSVAJANJA VARAŽDINSKIH VOJARNI

Osvajanje varaždinskih vojarni bilo je od nemjerljivog značaja za obranu Hrvatske.

Taj značaj najbolje je opisao predsjednik Franjo Tuđman primivši varaždinskog gradonačelnika Stjepana Adanića:

„Postigli ste uspjeh kakav još nije zabilježen u Hrvatskoj, a oslobođenjem vašeg grada otvoren je put oslobađanja cijele naše Domovine!“.

 

SJP RodePobjedu svakako valja dočarati i brojkama koje su impresivne. Od JNA su oduzeta 74 tenka T-55, desetak tenkova druge namjene, 48 oklopnih transportera za pješaštvo, 18 Borbeno oklopnih vozila s protuzračnim topovima, šest topova kalibra 122 mm, deset višecjevnih bacača raketa (Plamen, Oganj), 18 haubica 155 mm, 12 haubica 152 mm, više bitnica minobacača od 60, 80 i 122 mm, oko 180 topova kalibra manjeg od 100 mm, oko 25 000 automatskih pušaka i stotine tisuća tona streljiva i eksploziva, itd., itd. Zanimljivo, iako ključan za nastavak obrane, mediji ni u to vrijeme nisu posvetili dovoljnu pozornost značaju pobjede nad moćnim 32. Korpusom JNA što je donekle shvatljivo jer sa svih strana stizale su dramatične vijesti o napadima združenih snaga pobunjenih Srba i JNA. Sve do danas ta je pobjeda i dalje ostala u sjeni, baš kao primjerice značaj obrane Gospića i osvajanje vojarni na tom području. No protivnička strana varaždinski poraz doživjela je kao katastrofu i sramotu tada europske vojne velesile. Iako je general major Vladimir Trifunović postupio racionalno zbog nezavidne situacije jer 32. Korpus bio je odsječen i brojevno stanje ljudi bilo je premalo da pokaže svu vatrenu moć, zbog potpisane predaje suđeno mu je za veleizdaju. Nakon nekoliko suđenja osuđen je na drastičnu kaznu zatvora od 11 godina zatvora (preinačeno u sedam), a također su drakonskim kaznama kažnjeni najviši časnici poraženog korpusa: Sreten Raduški na sedam (četiri), Berislav Popov šest (četiri g. i šest mj.) te Vladimir Davidović na godinu i šest mjeseci zatvora. Nakon gotovo 15 godina žalbenog procesa, kazne su ukinute, ali su osuđeni proveli dugo razdoblje, više od godinu dana u zatvoru. S druge strane, Vrhovni sud Hrvatske osudio je Trifunovića i Popova na kazne od 15 godina zatvora zbog ratnih zločina prema civilima. Obojica su nedavno tražili obnovu kaznenog postupka i naknadu štete zbog ove presude, a zanimljivo je da neke važne osobe iz hrvatskog političkog života smatraju kako im je nanesena nepravda (Stipe Mesić, Radimir Čačić, pokojni Martin Špegelj i neke nevladine udruge).

 

 

SUDBINA STRADALIH U PROBOJU KOD KARADŽIĆEVA

O najvećoj rani „Rode“ nerado govore. Sjećanje na pet poginulih kolega i nestalog Vladu Štampara prebolno im je, kao i obiteljima poginulih, posebno nestalog Vlade Štampara.

Nakon što je 1997. pronađeno tijelo Željka Pongraca svi se nadaju da će i Štampar pronaći posljednje počivalište na rodnoj grudi. Među 28 stradalnika proboja bio je Andrija Kos, teško ranjen u ruku i kičmu, kojemu je u istoj akciji poginuo brat. Stjepan Kološa dva puta je ranjen, prvo dum-dum metkom, potom u šaku. Padajući mnogo puta u nesvijest, prevezen je s poginulima do bolnice u Starim Mikanovcima, po putu doživio prometnu nesreću i tijekom višesatne operacije jedva preživio zbog silnog gubitka krvi. Zahvaljući pomoći domoljuba Branka Glavaka iz Švedske uspješno je obavio komplicirane operacije na rukama i nogama.

Ipak, najveći stradalnik, Slavko Štrlek osim teškog ranjavanja u noge i ruke morao je proći 203 dana pakla u srpskim logorima. S obzirom da se nije nalazio na popisima zarobljenih, proglašen je mrtvim i krajem prosinca za njega je čak služena misa zadušnica u mjesnoj crkvi. Najbližima je puštanje na slobodu donijelo neopisivo olakšanje, ali je nažalost obiteljima Pongrac i Štampar značilo daljnje produljenje nade (agonije) u vjerojatnost da su i njihovi najbliži možda zarobljeni.

 

Štrlek

 

Štrlekova priča završila je pozitivno isključivo zbog snage volje:

„U početku napada, metkom iz tenkovske strojnice, bio sam ranjen u natkoljenicu neposredno ispred njihovog bunkera. Bio sam nepokretan, a kolege su me prilikom povlačenja zaštitile od strahovite vatre i bombi stavljajući ispred mene vreće s pijeskom. Dva dana sam preležao na tom mjestu, i tek 12-og ujutro došli su u selo pokupiti oružje i tijela poginulih. Kada su me uočili, nisu vjerovali da sam živ, a potom su dugo prilazili bojeći se da sam miniran. Jedan od njih prebacio me preko leđa kao vreću krumpira i ja sam se naravno onesvijestio od bola. Transportirali su me u šatorskom krilu do svojih objekata. Oficirima JNA bio sam zanimljiv zbog informacija, a četnici su me htjeli likvidirati. Zavezali su me za ogradu i tu sam doživio prvo „strijeljanje“ – manevarskim strijeljivom. Navečer su me transportirali u selo Vera, skinuli do gola i prvi puta previli rane u poljskoj bolnici.Potom su me prebacili u Novi Sad, stavili fiksator na ranu i smjestili na neku terasu. Ispitivao me kapetan KOS-a koji je, zanimljivo, prije rata imao smještaj oko Varaždina. Nevjerojatno kako su imali pregršt točnih informacija...Tu počinje nova kalvarija. O tome što sam sve prošao mogla bi se cijela knjiga napisati, ali dovoljno je reći da su me zlostavljali na svaki mogući način. Svi su tukli: stražari, liječnici, medicinske sestre, čistačice. Zvali su me „zagorski ustaša“... Pakao se nastavlja prebacivanjem u logor Sremska Mitrovica gdje su me smjestili u sobu 13. Nastavilo se ispitivanje i mučenje. Imali su nastrane načine njege; odveli bi me na previjanje, a zatim bi me po nekoliko dana ostavili u hladnom i vlažnom podrumu. Nakon 203 dana napokon sam razmijenjen u onoj razmjeni „svi za sve“. Što reći, nego da su me isključivo mentalna snaga i razmišljanja na obitelj spasili. Zapravo i ne znam kako bih završio jer mene su skrivali kada bi dolazio Crveni Križ popisivati zarobljene. Jednom sam na njih slučajno naletio na hodniku i reagirao urlajući na svim jezicima da sam zarobljen. Tada sam napokon stavljen na neki popis, a moji doma dobili su nadu da sam živ. Ironično, ni danas ne smijem u Srbiju jer sam okrivljen za ratne zločine“.

 

- nastavlja se -

 


   1        2         3        4  

 

 

 

 

foto: DPCM/T.Šulj

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Istanbulska konvencija:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Trenutno

6
Online

Petak, 25 Svibanj 2018
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja