Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
General Janko Bobetko: Ljudi koji su vodili tu operaciju, Norac i ljudi generala Markača zaslužuju svako priznanje jer... da nismo to učinili, izgubili bismo i Velebit
HRABRI SINOVI DOMOVINE: VARAŽDINSKE 'RODE' (3/4)

SJP Rode

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak

 

Operacija „Gusar“, poznatija kao operacija „Maslenica“ započela je 22. siječnja, a službeno je okončana 27. siječnja 1993. godine. No tada su uslijedile još žešće borbe jer je neprijatelj pokrenuo veliki protunapad i situacija je još neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Bitku za zadarsko zaleđe i planinu Velebit možemo smatrati prekretnicom u Domovinskom ratu ne samo zbog toga što je pobunjenim Srbima nanesen veliki poraz.

U toj bitki po prvi puta korištene su sve tri grane Hrvatskih oružanih snaga (pješaštvo, mornarica, zrakoplovstvo).

Pobjedom je hrvatski sjever i jug iznova prometno povezan. Sjajnim se potezom pokazalo ovladavanje Velebitom od strane Skupnih snaga specijalne policije, posebno za kasniji uspjeh u provođenju operacije „Oluja“.

Hrvatska vojska dobila je zadaću osloboditi prostor Novskog ždrila i podvelebita, te osloboditi prostor Zračne baze Zemunik, odnosno šireg područja zadarskog zaleđa. Na Velebitu su pak Skupne snage specijalne policije, pod zapovijedanjem Mladena Markača, dobile zadaću osloboditi prostor južnog Velebita gdje su izašle još u kolovozu 1992. godine, u akciji „Poskok 1“. Dobra priprema rezultirala je velikim uspjehom već prvog dana operacije kada su pripadnici specijalnih postrojbi MUP-a presjekli komunikaciju Obrovac-Gračac, koja vodi preko Velebita.

Štoviše, priredili su zasjedu pripadnicima tzv. „Plavoga bataljuna“ iz Gračaca, koji su preko Velebita krenuli prema Obrovcu, prilikom čega su poginula 22 pripadnika SVK. Nakon teških borbi na Velebitu specijalna policija preuzela je nadzor na širem području Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana, ključnih vrhova za vizualni nadzor Gračaca i Obrovca. Teško je i zamisliti u kakvim uvjetima su na Velebitu napadale skupne snage Specijalne policije.

 

 

Važnu ulogu u ratnom pothvatu ovladavanja Velebitom imali su pripadnici SJP PU Varaždin

 

SJP RodeSJP Rode 

 

„Rode“ su po zapovijedi 19. siječnja krenule ka skupnoj bazi na Lukovom Šugarju i već sljedeći dan upućene su u preuzimanje borbene zadaće. Na okolnosti preuzimanja i izvršenja zadaće specijalne policije valja obratiti posebnu pozornost. Tako su primjerice „Rode“ iz Starigrad Paklenice kroz kanjon Paklenice ka zaseoku Kneževići krenule u podnevnim satima 20. siječnja, uspinjući se pod punom ratnom spremom.

U zimskim uvjetima, postrojba je u Kneževiće stigla drugi dan, 21. siječnja, odmah preuzela borbenu zadaću i nastavila hodnjom u smjeru Velikog Libinja. U sklopu Skupnih snaga specijalne policije, zajedno s kolegama iz SJP Zadar i SJP Šibenik, „Rode“ su napadale na prvom pomoćnom smjeru napada, osvajajući područje od Velikog Libinja ka Velikoj i Maloj Bobiji, ne bi li se ostvarili uvjeti za presjecanje komunikacije Obrovac-Mali Alan. Neprijatelj je na tom smjeru napada pružio jak otpor, koristeći prednosti utvrđenih položaja na dominantnim kotama. Tako je već kod Lipovog vrha po specijalcima otvorena vatra, a u razmjeni vatre tešku prostrjelnu ranu zadobio je zapovjednik postrojbe Goran Mihalić-Japa. Ipak, unatoč teškoj rani, zapovjednik je ostao i više nego priseban, a na isti način reagirali su i suborci iz postrojbe.

Ranjavanje zapovjednika nije zaustavilo izvršavanje zadaće, naprotiv se Mihalić dio puta nastavio kretati, nakon što mu je pružena prva pomoć. Doduše, s obzirom na uvjete i nepostojanje ikakve logistike na Velebitu, drugih mogućnosti i nije bilo, osim da suborca spašavaju kolege iz postrojbe:

„Cijelo vrijeme Srbi su bili u prednosti, jer držali su dominantne položaje, a mi smo se kretali u formaciji, ali po terenu gdje nema raslinja. Napadali su oni, napadali smo mi, situacija se iz časa u čas mijenjala. Kod Lipovog vrha, blizu Tulovih greda, ispod kojih smo mi probijali, dogodio se prvi okršaj. Otvorili su vatru iz PKT-a i više vrsta pješačkog naoružanja, a mislim da je mene najvjerojatnije snajperist pogodio. Ranjen sam u prsa, u lijevu stranu prsa. Taj metak ušao je pod srcem i izašao po sredini van, a drugi se metak zabio u okvir od puške.  Previo me moj suborac, Ivo Loborec koji je uz pomoć trojice kolega uspio sanirati ranu, zaustaviti krvarenje. S obzirom na to da je naša baza bila daleko, više od pola dana hoda, donijeli smo odluku da nastavimo dalje izvršavati zadaću jer nije imalo smisla zbog jednog čovjeka prekinuti cijeli posao. Naime, u tim uvjetima nije bilo šanse da me evakuiraju. Oni su pokušali: „Japa, kaj ti pošaljem kamion?“. Ja sam rekao: „Kaj će mi kamion“? Kamion, to je bio konj. Kad bi stigao? Možda za pol dana kada bude akcija već gotova. Prenijeli smo si preko veze kaj treba napraviti i krenuli smo dalje. Jedan od mojih pomoćnika, Dražen Vitez bio je uz mene i podijelili smo zapovjedništvo, jasno zbog mojeg usporenog kretanja. Zaista, bilo je gusto. Imali smo i tenkovski napad s prostora Glinice, u kojem smo imali još dva teško ranjena djelatnika: Dragutina Medenjaka i Emila Banekovića, a koji je kasnije, nažalost, preminuo. Evakuirati ranjenike u ekstremnim planinskim uvjetima, gdje nema mogućnosti sanitetskog zbrinjavanja i transporta, veliki je napor. Njih dvoje do mjesta prihvata nošeni su u šatorskom krilu, po četvero kolega nosilo je ranjenika na smjene“.

 

SJP Rode

 

Ivo Loborec dobrom reakcijom vjerojatno je zapovjedniku spasio životNakon ratnog pakla doživljenog prilikom proboja za Vukovar, pri čemu je i sam ranjen, Loborec je znao što treba napraviti:

„Bio sam priseban, ali mislim da je dosta pomogla i činjenica da su temperature bile ekstremno niske. Taj dan bilo je oko -25 i to je sigurno utjecalo na otežani gubitak krvi. Poslije je Dražen Vitez preuzeo zapovjedništvo, a mi smo sve zadaće obavili po planu. Došli smo do Velike i Male Bobije i držali smo te položaje dok nije naređeno povlačenje. Imali smo raznih borbenih djelovanja u ta dva dana, stvarno nije bilo lako. Dva dečka su nam teško stradala. Jedan je ranjen u nogu, a Emila Banekovića je u glavu pogodio geler koji se odbio od kamena i on je kasnije preminuo u Rijeci. Njih je trebalo evakuirati i potom je došla zapovijed da se povučemo ka bazi.“

 

„Rode“ se nakon teških borbi na Velebitu ne zadržavaju u bazi, već su za koji dan, 30. siječnja, po zadaći iznova usmjereni na put ka krajnjem jugu Hrvatske. Gotovo dva mjeseca, u sklopu akcije „Krug“, proveli su na terenu u dubrovačkom zaleđu i na području Cavtata. Osim što su držali položaje od Prevlake prema Hercegovini i Crnoj Gori, obavljali su policijske dužnosti uglavnom vezane uz održavanje reda i sprečavanje djelovanja krijumčara opijatima.

 

SJP Rode

 

 

Iako je nakon velebitske borbe vršenje ove zadaće praktično bio aktivni „odmor“, specijalci se prisjećaju raznih neobičnih situacija, ali i činjenice da su iz susjedne države, s područja Hercegovine, povremeno bili izloženi minobacačkoj vatri. To razdoblje ni rata ni mira, a između brojnih odlazaka na teren, „Rode“ su koristile za daljnju obuku, ali su ujedno vršili i popunu kadra.

U prve dvije ratne godine kroz jedinicu je prošlo nešto više od 180 djelatnih policajaca, stoga upada u oči visok postotak broja ranjenih pripadnika postrojbe (35) i poginulih (deset poginulih i jedan nestao), a zbog čega je valjalo vršiti popunu kadra. Također, zbog zahtjevnih zadaća ustrojen je i rezervni sastav PU Varaždin.

 

Jedan od ratnih zapovjednika, Goran Mihalić, prisjeća se dvogodišnjeg razdoblja uoči konačnih oslobodilačkih operacija u kojemu su „Rode“ obavljale razne vrste zahtjevnih zadaća:

„Postrojba se cijelo vrijeme popunjavala. Netko je išao na daljnju obuku, usavršavanje, a dolazili su nam mladi ljudi nakon završene srednje policijske škole jer su htjeli postati specijalni policajci. Mi uistinu nikada nismo imali problema s popunom, uvijek smo imali puno brojno stanje. Također treba reći da je u svih pet godina rata isključivi kriterij za pristupanje postrojbi, uz zadovoljavanje psihofizičke spreme, bila dragovoljnost. Najbolji su iz policijskih stanica, odnosno školskih klupa, pristupali postrojbi. Važno je za rad postrojbe bilo ustrojavanje pričuvnog sastava, koji je odabiran po istim kriterijima. Znači i oni koji su bili djelatnici pričuvnog sastava morali su podnijeti fizičke napore, primjerice izvršavanja zadaća na Velebitu. Dakle i taj kolega od Starigrad Paklenice, svejedno o vremenskim uvjetima, pod punom ratnom spremom morao se hodnjom uspesti do Svetog brda (1751 m) podno kojega smo držali položaje i vršili izviđanja. Pripadnici „Roda“, kao i kolege iz Skupnih snaga specijalne policije, prohodali su pod punom ratnom spremom i u ratnim uvjetima cijeli Velebit, sva ova mjesta za koja danas ljudi imaju priliku čitati da se događaju stradavanja ili pogibije profesionalnih alpinista. Štoviše, mi nismo imali nikakvog stradavanja; ni lomova, ni bolesti. Bili smo jako disciplinirani i jako smo pazili na higijenu i odlaganje smeća, ne bi li se izbjegle zaraze poput mišje groznice kakva se pojavila na Dinari. Tu treba istaknuti i ulogu saniteta koji se nakon operacije Maslenica na Velebitu ustrojio do te razine da im se uistinu treba odati pohvalu. Život pripadnika specijalne policije ni povratkom s Velebita nije bio nimalo lagan. Po dolasku s planine, ustvari iz zone ratnih djelovanja, u bazi bi opet vršili obuku, specijalizaciju, ali bi obavljali i ostale dužnosti koje specijalni policajac obavlja u mirnodopsko vrijeme. Svejedno da li osiguravali javni red i mir na utakmicama i javnim okupljanjima, ili se pak brinuli za sigurnost predsjednika Franje Tuđmana ili svetog oca Ivana Pavla, što nam je, naravno, bila zadaća na koju smo posebno ponosni. I što je najvažnije, sve zadaće, sve te utakmice visokog rizika, protekle su bez ijednog incidenta s naše strane, a što opet dovoljno govori kakva je bila psihička sprema specijalnog policajca koji se dolaskom direktno s linije bojišta morao transformirati u policajca spremnog za obavljanje ovakve dužnosti“.

 

SJP RodeSJP RodeSJP Rode

 

Uz sve opisane dužnosti, „Rode“ svoje uspomene ponajprije vežu uz planinu Velebit, kao uostalom i sve druge jedinice specijalne policije. Takvo što nimalo ne čudi jer su pripadnici PU Varaždin, vrativši se, na toj mitskoj planini proveli više od 400 dana. U tom razdoblju imali su priliku itekako upoznati Velebit jer su po zadaćama djelovali od sjevernog do južnog dijela planine.

Već u jesen 1993. godine „Rode“ su imale iznimno važnu ulogu probijanja neprijateljskih linija u operaciji „Medački džep“. Topničke udare i učinkovite diverzantske akcije na potezu Medak - Gospić srpski su pobunjenici intenzivirali zbog poraza u operaciji „Maslenica“. Nakon što su u jednom napadu na Velebitu smrtno stradala dva, a ranjena tri policajca, Glavni stožer HV-a, na čelu s generalom Jankom Bobetkom, zapovijedio je izvođenje jednodnevne akcije „Džep 93“ na području Medačkog džepa, odnosno na području oko četiri do pet kilometara u širinu i pet do šest kilometara u dužinu, koje obuhvaća mjesta Divoselo, Čitluk i dio Počitelja, te brojne zaseoke.

Ujutro, 9. rujna, nakon topničke pripreme i proboja oklopništvom, pripadnici 9. Gardijske Brigade HV, specijalnih jedinica policije i lokalnih domobranskih postrojbi na svim pravcima udara iznenadili su i nadvladali protivnika. Napredovanje u dubinu neprijateljskog područja bilo je munjevito, ali je do kraja dana zaustavljeno, s obzirom na postignuti cilj.

Pokazalo se da je operacija pokrenuta u idealno vrijeme jer pobunjeni Srbi već su imali spremnu zapovijed za pokretanje velike akcije povratka izgubljenih područja.

 

SJP RodeSJP Rode

 

Specijalne jedinice MUP-a imale su zadaću presjeći neprijateljski teritorij u obliku potkove te se uspješno priključiti glavnim snagama udara. I ovaj puta su specijalci jako dobro odradili svoj posao.

U izvođenju akcije imali su stradalih (ATJ Lučko, SJP PU Zagreb „Alfe“), a dva su pripadnika PU Varaždin poginula oslobađajući okupirano područje. „Rode“ su za doprinos i pismeno pohvaljene od predsjednika Franje Tuđmana.

Značajem ostvarenih uspjeha i izvedbom specijalnih policajaca bio je i više nego zadovoljan general Janko Bobetko koji je u knjizi „Sve moje bitke“ napisao:

„Ljudi koji su vodili tu operaciju, Norac i ljudi generala Markača zaslužuju svako priznanje jer smo spasili dio teritorija Hrvatske... Da smo izgubili, a njima je strateški cilj bio Gospić, da nismo to učinili, izgubili bismo i Velebit“.

 

Ivo Loborec prisjeća se opasnog razdoblja uoči napada, kao i djelovanja „Roda“ u operaciji „Medački džep“:

„Mi smo svakih 20-ak dana radili smjene. Držali smo prve linije, vršili izviđanja, no mnogo opasnije od stalnih porcija granata bili su razni oblici napada koje je neprijatelj učestalo, gotovo svakog dana izvodio. Njih je poraz u „Maslenici“ itekako razljutio, motivirao i oni su nam non-stop prilazili, doslovno do samih linija. Bilo je tu svega i stvarno su bili jako aktivni. Jednom su čak došli do naših položaja i postavili na naše staze nagazne mine, „paštete“. Pokazali su se, isprovocirali odgovor, krenuli smo za njima i tu su nam neki od suboraca nagazili na mine. Znači, svakodnevno, i to bez obzira na gadne vremenske uvjete, trpjeli smo napade ili pokušaje diverzija i to stvarno nisu izvodili bezazleni protivnici već specijalizirani borci, to je bilo jasno. Dolazili su do naših punktova, praktično do naših baraka, koliko god mi bili na oprezu, a trebalo je biti na oprezu 24 sata na dan. Naravno, u takvoj situaciji i mi smo njima morali raditi probleme, nije ni njima bilo svejedno od naših izviđanja. Uglavnom, situacija je obostrano bila napeta, vrlo opasna i taj se problem morao riješiti. Organiziran je napad, a ispostavilo se da se u akciju krenulo praktično samo nešto ranije nego su oni krenuli napasti nas. Mi smo se po zapovijedi ratnog načelnika Sektora specijalne policije, Željka Sačića, već ranije spustili s područja Visočice prema Bukovoj glavi. Tamo su ustrojene naše borbene točke, a sve postrojbe imale su zapovijed da se što bliže približe neprijatelju, odnosno na našem smjeru napada prema selu Pjevač. Naravno, mi smo i dotada sve dane zadaće uspješno izvršili i stalno malo - pomalo pomicali liniju, stavljali prostor pod našu kontrolu. Ponavljam, protivnik nije bio nimalo bezazlen. Već za dan - dva što smo liniju ostavili našim kolegama iz Rijeke, Srbi su napali i nanijeli im gubitke. Kako god bilo, na Bukovoj glavi „Rode“ su dočekale 9. rujna i početak akcije, što dobro pamtim, jer dan ranije imao sam rođendan. Mi smo napad uspješno obavili, ušli  u selo Pjevač, potom i druga sela gdje smo se spojili s Hrvatskom vojskom. Otpor je bio žestok. Već u pripremnoj fazi napada poginuo je kolega Bernard Benček, a kasnije je tijekom borbi poginuo i djelatnik pričuvnog sastava jedinice Darko Turkalj. U prvom dijelu posebno su pružali žestok otpor, kasnije je to bilo nešto lakše. No kada smo im razbili prvu crtu, kada smo ušli u selo, nastao je problem jer oni su se razbježali po selima tako da smo ih imali posvuda oko nas. Sjećam se da se ta dva dana spustila jako gusta kiša: napadali smo po močvarnom terenu, a položaje držali tako da smo praktično do koljena bili pod vodom. Potom smo prepustili položaje, odnosno prebačeni smo na nove zadaće“.

 

SJP Rode

 

„Rode“ su potom sudjelovale u vršenju zadaća u akciji „Poskok 2“, koja je bila svojevrsna nadogradnja uspješno provedene akcije „Poskok 1“ iz 1992. godine, a daljnjim aktivnostima na Velebitu zapravo je predstavljala dugotrajnu pripremu za oslobodilačku operaciju „Oluja“.

Dio postrojbe interventno odlazi na područje zapadne Slavonije gdje s kolegama iz Skupnih snaga specijalne policije odrađuju akciju „Kocka“ (svibanj 1994.). Na širem području Pakraca, Lipika i Daruvara učestale su terorističke akcije i diverzantska ubacivanja malih skupina pobunjenika. Specijalci MUP-a vršili su pretrese terena, izviđanja, postavljanja blokadnih punktova. Prostor zahvaćen akcijom „Kocka“ obuhvaćao je oko 600 kvadratnih kilometara te iako zbog teško prohodnog područja i gustih šuma terorističke skupine nisu uhvaćene, stekao se dobar pregled stanja na terenu.

Te godine, tijekom kolovoza „Rode“ su izvršile i neobičnu zadaću osiguranja izbjeglica na području Karlovca (akcija „Tuka“). Zadaću je valjalo izvršiti zbog posljedica najintrigantnijeg sukoba u ratu na području Bosne i Hercegovine.

Naime, pod vodstvom nezadovoljnog Fikreta Abdića u Velikoj Kladuši je proglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, koju je mjesec dana poslije priznala i neprijateljska Republika Srpska. Ipak, 21. kolovoza 1994. snage Armije BiH osvojile su Kladušu, a što je rezultiralo golemim izbjegličkim valom na teritorij Hrvatske i stvaranjem izbjegličkog naselja u kojemu je sigurnost tražilo više od 30 000 ljudi.

„Rode“ su brinule za sigurnost ove izbjegličke krize, ali također morale su voditi i računa o vlastitoj sigurnosti jer srpski su pobunjenici držali okupirana područja neposredno u blizini izbjegličkog kampa kod Turnja.

Iduće mjesece jedinica je provodila u smjenama izvršavajući dužnosti na Velebitu, odnosno izvodeći obuku i obavljajući potrebne zadaće tijekom boravka u bazi. Pokretanjem operacije „Bljesak“ hrvatske snage konačno su krenule u toliko željeno oslobađanje okupiranog teritorija zapadne Slavonije, u čemu su pripadnici SJP PU Varaždin imali važnu ulogu.

 

- nastavlja se -

 


   1        2         3        4  

 

 

 

foto: DPCM/T.Šulj

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit

Trenutno posjetitelja

Imamo 182 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
"NAJ" ambasadori i promotori Hrvatske 2017/2018:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja