Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Ninja: Nema se tu što puno pričati, to je samo jedna od brojnih sličnih priča iz Domovinskog rata
IVICA ŠAFARIĆ - NINJA I UBOJITO DJELOVANJE "CRNIH MAMBI" (1/5)

Crne Mambe

 

Piše: Tomislav Šulj

 

Napisati ratnu priču bilo kojeg pojedinca naizgled je jednostavan posao, no zapravo je to poprilično osjetljivo izvesti jer priče ratnih veterana nisu puste statistike i dokumenti, već fragmenti zamršenih sjećanja. Neki su kazivači subjektivni, neki nerado prepričavaju ratni put.

 

Ivica Šafarić-Ninja ratnik je koji spada u kategoriju onih koji ne vole samopromociju i o sebi nerado priča, što zbog urođene skromnosti, što zbog želje da se ničime ne ističe u odnosu na suborce, pripadnike 1. pješačke Bojne 2. Gardijske Brigade (2. GBR), poznatih 'Crnih Mambi'. Tek je zbog prijateljstva i činjenice da živimo u državi koja ne gaji primjeren odnos prema ratnim veteranima, pristao da objavimo njegova sjećanja na Domovinski rat. Uz obećanje da ću u tekstu koristiti što manje „hvalospjeva“, Šafarić je prepričao ratni put, a na čitatelju je da sam prosudi vrijednost te priče.

...

Kako bilo, Šafarić je iz pitome Podravine kao običan vojnik-pješak dragovoljno pošao u rat kojega je okončao kao zapovjednik svoje postrojbe. Nažalost, priča će ostati donekle nepotpuna jer je sugovornik uglavnom prešutio neke osobne „rezultate“ ne bi li što više pričao o suborcima.

Rođen je 1969. godine i odrastao u selu Mala Črešnjevica kraj Pitomače. Još od malih nogu iskazivao je interes za oružje, želio je postati profesionalni pripadnik postrojbi za specijalne namjene. U policijsku školu zbog sustava odabira nije primljen, vjerojatno i zbog činjenice o ratnoj prošlosti djeda koji je služio u njemačkoj vojsci, kao i očevog deklariranja nacionalne orijentacije.

Odslužio je vojni rok u Sloveniji, iskazao se u fizičkim vježbama i rukovanju oružjem, od viših zapovjednika bio pohvaljen „značkom primjerenog vojnika“, ali opet nije napredovao.

Nakon odsluženog vojnog roka, zaposlio se u kutinskoj Petrokemiji. Pozorno je pratio krizna zbivanja u bivšoj državi, ne sluteći da će u samo nekoliko mjeseci napetost u Jugoslaviji eskalirati ratom za hrvatsku nezavisnost.

 

Ivica Šafarić NinjaIvica Šafarić Ninja

 

 

„Bilo je očito da će problema biti i požurio sam ostvariti dječački san. U kolovozu 1990. prijavio sam se za specijalnu policiju u Đurđevcu. Rekli su mi da čekamo poziv koji nikako nije stizao. Potom sam se prijavio na testiranje za Legiju stranaca, jer bio sam skroz naivan i nekako si zamislio filmski rasplet, da ću otići u Legiju, usavršiti vojne vještine, a ako se stvari do kraja zakuhaju da ću pobjeći i doći spreman boriti se za svoju državu. Čak sam i dobio poziv da pristupim testiranju i već isplanirao da pođem za Italiju, no taman je tada napokon došao poziv za policiju… Naravno, nisu me odmah primili, prvo sam pošao na liječničke preglede u Zagreb, u Šarengradsku, i tek sam u siječnju počeo napokon raditi u policiji. Isprva su to bile obične policijske dužnosti, a tada smo 7. travnja 1991. napokon upućeni u Vinicu kod Varaždina na obuku za jedinicu za posebne namjene. Tako je sve počelo i tako se ostvario moj dječački san“.

 

 

Polaznici obuke pristigli su najvećim dijelom iz Podravine, te Varaždina i dijelom iz Kumrovca.

Skupina oko 200 polaznika, prošla je pod zapovjednicima Zdravkom Kuzeljom i Marijanom Sokolićem tek osnovnu, intenzivnu ali kratku obuku s obzirom da je već krajem travnja po zadaći bila angažirana, navodno za djelovanje u  pobunjenom Kninu. Autobusima se krenulo na taj put, ali ekspedicija je vrlo brzo, po zapovijedi preusmjerena u istočnu Slavoniju, u Erdut.

Već nakon dva dana dužnosti, uglavnom noćnih zadaća (straže, ophodnje, zasjede), postrojba iz Vinice je 2. svibnja zajedno s drugim specijalnim postrojbama MUP-a na tom području poslana na intervenciju u Borovo Selo.

„Došli smo blizu ulaza u selo, autobus nas je ostavio na cesti, a vozač je doslovno pobjegao. Pokušali smo uz pucnjavu prići, ima i ona snimka na HTV-u gdje puzimo kroz mladu pšenicu. Sagneš glavu, uzvratiš vatru, tako smo se i primakli na nekih 20 metara, ali nismo mogli mnogo učiniti jer se JNA ispriječila s transporterima. Naravno, njihove cijevi bile su prema nama okrenute, a kako je zapovijed bila da ne smijemo napadati JNA morali smo se povući… Tamo smo imali dvojicu lakše ranjenih, nezadovoljstvo je bilo ogromno, došla je i neka delegacija iz Osijeka koja nam je objašnjavala zašto ne smijemo djelovati, te da će JNA osigurati izvlačenje naših napadnutih kolega. To se nažalost, nije tako dogodilo“.

 

Postrojba se vratila u erdutsku bazu, a vrlo brzo, 15. svibnja, se po zapovijedi vratila u Zagreb, prvo u bazu u Pionirskom gradu, potom i Rakitje gdje su zadužili opremu te na kraju u Trstenik.

Time započinje formiranje 2. GBR koju su, osim postrojbe iz Vinice činili pristigli dijelovi postrojbi iz Kumrovca, Rakitja i jedinice za posebne namjene iz Vinice, kolega koji nisu djelovali na području Erduta.

„Znači, samo osnivanje zapovjedništva 2. Gardijske, odnosno Prve pješačke bojne obavljeno je u svibnju s jedno 250 ljudi od čega je ubrzo, dio ljudi iz Dalmacije i Hercegovine pošao u 4. Gardijsku brigadu, a jedan dio nije htio potpisati dugogodišnje profesionalne ugovore te se vratio svojim dužnostima u matične policijske postaje“.

 

Ne samo što je 1. Bojna sastavljena ljudima iz raznih krajeva, nego će ta postrojba tijekom cijeloga rata intervenirati na svim bojišnicama.

„Prva pješačka bojna posebna je jer se formirala od dijelova posebnih jedinica iz raznih krajeva i poslije su dolazili novi dragovoljci, opet iz raznih  krajeva. U našoj Bojni nije bilo dijela Hrvatske da nije zastupljen u toj postrojbi, a bilo je ljudi iz Bosne i Hercegovine, imali smo i Francuze, dolazili su nam dragovoljci iz Austrije, Italije, Slovenije, Makedonije… Baš smo bili šaroliko društvo, iz svih nas je krajeva bilo. Kasnije su se formirale druge dvije bojne, no njihovi su pripadnici većinski bili iz Korduna, odnosno okolice Siska i Banovine…A nas je bilo stvarno iz svih krajeva… Ne znam tko nas je tako okupio, ali dobro nas je posložio“.

 

Ivica Šafarić Ninja

 

Nakon zadaća osiguranja po Zagrebu, vrlo brzo dio postrojbe upućen je na ličko bojište.

„Ponajprije zbog eskalacije sukoba nije bilo više vremena za nikakvu obuke, bili smo odmah upućeni na teren u Ljubovo, konkretno na čuvanje čvorišta prometnica od Gospića i Ličkog Osika prema Titovoj Korenici. Iskreno, zadaća nije imala neku perspektivu jer nas je bilo malo, bili smo faktički okruženi, desno i lijevo pješaci i tenkovska jedinica JNA, a sve uokolo pobunjeni Srbi… Klima u Lici bila je specifična. Po danu je pržilo, bili smo goli do pojasa, a po noći smo navukli svu opremu i pancirke jer smo se smrzavali… Tamo smo imali i prvi pravi borbeni okršaj. Bili smo podijeljeni po punktovima, mislim šest njih, a rano ujutro napali su nas s brda, no samo smo s tri punkta mogli pružiti otpor. Iako je letjelo sa svih strana, jer tukli su minobacačima, Osama, RB-ima i teškom strojnicom, „Garonjom“, nisu postigli uspjeh, odnosno nismo se povukli. Naprotiv, pružili smo otpor, to sigurno nisu očekivali, pa smo se tukli nekih par sati i oni su se jednostavno povukli. E, to nam je dalo veliki motiv za dalje jer smo vidjeli da se možemo snaći, štoviše uzvratiti vatrom na neprijatelja koji je nadmoćniji i bolje naoružan. Jest, imali smo pet lakše ranjenih, ali nemjerljivu smo sigurnost dobili za ono što nadolazi te jeseni“.

 

Ipak, Šafarić teren u Ljubovu ne pamti samo po dobrom jer suborci iz postrojbe tijekom vožnje ka Gospiću upali su u zasjedu, dvojica su poginula, a šestorica su ranjena.

„Poginuli su vrhunski dečki, a nije se to trebalo dogoditi. Dok smo vršili ophodnje i izviđanja, a radili smo to intenzivno jer smo bili okruženi, nije bilo problema. Nažalost je došla zapovijed da se naše noćne aktivnosti obustave tako da su, što je i logično, sad pobunjenici nama radili zasjede. Normalno da im je dopizdilo vozikanje uz ta njihova sela i sačekali su naša dva vozila koja su prevozila i osiguravala zapovjednika. Zapravo je čudo da nisu svi izginuli, štoviše imali su sreće prilikom eksplozija projektila, a kako se sve zbilo relativno blizu naših položaja kod Ljubova, brzo smo pristigli s dva kombija i otjerali napadače. Počeli smo previjati teško ranjene, izvlačiti mrtve. Pero Juriša poginuo je odmah, a Bokser, Ivica Kolar je naknadno umro. Čekali smo Hitnu pomoć iz Gospića, JNA koja je tada osiguravala tampon zonu, a zapravo bila gospodar prostora, obećala je da će osigurati nesmetan dolazak, ali Hitna nije dolazila. I tako mi je Bokser umro na rukama… Vidjeli smo da od dogovora i obećanja nema ništa, sami smo ubacili mrtve i ranjene u ta dva kombija i prevezli ih u Gospić, u bolnicu, koja je, zanimljivo, bila odmah nasuprot vojarne… Ipak, nema se tu što puno pričati, to je jedan od brojnih sličnih događaja iz Domovinskog rata, dobri ljudi izginu zbog tuđe gluposti“.

 

Ivica Šafarić Ninja

 

Teren kod Ljubova za pripadnike Prve Bojne okončan je početkom srpnja, iako je istovremeno drugi dio vršio zadaće po Zagrebu, gdje su također imali ranjenog u borbama za vojarnu „Maršalku“.

Nakon okupljanja u Trsteniku, za koji dan odaslani su na Banovinu.

„Situaciju na Baniji i djelovanje naše postrojbe gotovo je nemoguće kronološki opisati. Kao prvo, nas je na papiru bilo brojno stanje za sastav jedne bojne, a realno je to bila snaga satnije. Recimo, moja satnija, Prva pješačka satnija, brojala je 30 ljudi, dakle ni ojačan vod, a ukupan broj naše, po nazivu, „Bojne“, dakle s druge dvije satnije, varirao je od 70 do stotinjak boraca. K tome, bili smo kao rakova djeca, raštrkani zadaćama po cijeloj Baniji, krpali smo rupe gdje god smo mogli, eventualno pomagali jedni drugima kad i ako smo mogli. Tako da nismo djelovali zajednički, a opet nam se priče isprepliću mnogo puta u nekoliko narednih mjeseci“.

 

Šafarićeva skupina, poslana je u Viduševac, gdje dobiva zadaću držanja linija.

„Već je u Viduševcu bilo „interesantno“. Doveli su nas u civilnom kamionu ispod cerade, nismo imali karte, nemaš pojma bez karte uopće gdje si. Osvaneš u nekom selu na brdu, gledaš domaće kako pokazuju gdje je Glina. OK, Glina, a di je Petrinja, di smo mi na toj Baniji, uopće se ne možeš orijentirati u prostoru! A pobunjenici su nas za doček tukli granatama, tamo su nas cijelo vrijeme tukli! Došli smo u mrkloj noći, ja nisam ni spavao, a pred jutro odmah žestoki napad. I odmah nam pogine suborac Željko Putar-Grdak. Krasan početak, ne znaš gdje si, nemaš još ni zadaću, a odmah ti čovjek pogine… No,ostali smo pribrani, zapravo smo odmah probali parirati. Recimo, isti dan smo se onako ljuti zaletili napraviti „reda“ na Baltić Brdo. Jednostavno smo im otišli pokazati da smo ovdje. Jacović Boris, iz Četvrte satnije, tad sam ga i upoznao, mislim da nas je vodio, no bila je to stvarno ho-ruk akcija, a što svjedoči da su u nju krenula tri Austrijanca s minobacačima bez postolja. Ma konfuzija prava, tek sam nedavno saznao da je u toj akciji bio i moj prijatelj, Mato Kovačić, a godinama smo gotovo svaki dan u kontaktu… Nažalost nam je poginuo doktor, Miro Papac, ali ne što smo upali u zasjedu već zato što je bio ljudina, vjerovao im je. Ušli smo u selo, onako neiskusni postupali po pravilima,  pretražili prvih desetak kuća. Vidiš po krevetima da su topli, da je selo „živo“, ali su nas bakice i dedeki uvjeravali da nema nikoga, da njihovi muškarci rade u sisačkoj Željezari. Nažalost, povjerovali smo im. Štoviše, Papac je htio dogovoriti s njima da nam natrag prevezu opremu. Govorili smo mu da ne ide s dedom, jer selo je bilo okićeno crnim zastavama žalosti što je sugeriralo da ipak imaju aktivne pobunjenike, ali on je otišao pogledati to vozilo. Uto izlazi neki drugi čovjek piliti drva. Pali motorku, ali ne da bi pilio, već stalno turira. Naravno, bio je to signal neprijatelju kojega je bilo krcato selo, ali su u raznim kućama spavali, valjda nakon straže, noćne smjene. Uspjeli smo se skloniti, a cijevi njihove su sa svih strana počele izvirivati i nastao je pakao. Kao u vesternu; iz svih kuća, s prozora, s krovova samo su cijevi izvirivale i počeli su derati po nama."

 

Ivica Šafarić Ninja

 

- nastavlja se -

 

  1        2        3          4          5  

 

 

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 175 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Strah od ilegalnih migranata je:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Ovlašteni kreditni posrednici

Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja