Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

RATOVI

U VIHORU RATA
Šafarić: Uopće ne razmišljaš da za napredovanje nemaš više fizičku moć, nego te naprijed nosi srce...
IVICA ŠAFARIĆ - NINJA I UBOJITO DJELOVANJE "CRNIH MAMBI" (3/5)

Ivica Šafarić Ninja

 

Piše: Tomislav Šulj

 

- nastavak

 

Sa Šafarićem sam više puta pričao o padu Petrinje i svaki puta on je vrlo nezadovoljno pričao o tom porazu. Smatra da je obrana, kako domaći branitelji, a napose veći broj dobro naoružanih postrojbi ZNG-a, trebala pružiti jači otpor. Ipak, isto tako priznaje da na taj poraz gleda subjektivno:

„Realno gledano, mi nismo imali šanse obraniti Petrinju od takve vojne sile. To koliko su oni imali vojne tehnike u „Vasilj Gaćeši“, to je bilo strašno, nezamislivo! Mogli smo ju možda duže obraniti i tada bi vjerojatno grad bio sravnjen sa zemljom, iako je i kroz ova tri napada Petrinja umnogome sličila na Vukovar. Vjerojatno ja na to gledam emocionalno i subjektivno. Kao prvo, meni su Petrinja kao grad i njezini divni ljudi jako prirasli srcu u tih mjesec dana. Također, ja se kao vojnik nikada nisam volio povlačiti. Štoviše, kad bolje razmislim, ovo je bio jedini puta tijekom cijelog rata da sam se ja osobno povukao pred neprijateljskim napadom“.

 

Ivica Šafarić Ninja

 

Ipak, sam čin povlačenja tako se tek uvjetno može nazvati. Isprva, s obzirom da taj napad nije pokrenut direktno iz vojarne Šamarica već su se iz nje tenkovi razvijali u formaciji da zaobiđu i po uličicama opkole obrambeni punkt, Šafarić se, uz dosta rasprave s trojicom suboraca, povukao do rezervnog položaja kod parka, shvativši da je on već praktično napušten. Potom su se povukli do srušenog mosta kod rijeke Petrinjčice, pa na sam izlaz iz grada, gdje su se oštro sukobili s pripadnicima jedne druge postrojbe ZNG-a koja nije bila voljna krenuti natrag braniti još neosvojeni prostor od JNA.

U konfuziji i košmaru, Šafarić se sa suborcem Draženom Horvatom ipak vratio u grad, gdje ga je fizički moćniji Horvat doslovno iznio i opet su otišli do mosta kod Bresta gdje su naišli na veći broj pripadnika raznih postrojbi.

„Tu sam iznova pokušao organizirati da se vratimo boriti i bome nas se s domaćima skupilo nekih 20-ak. Iza je ostalo dosta opreme pa su ljudi smogli hrabrosti da se vrate pokupiti to, eventualno izvući kojeg zaostalog civila ili branitelja. No i nama je u gradu je ostalo nekoliko pripadnika 1. bojne koji su držali položaje gdje nije bilo direktne borbe, ali su u cjelokupnom metežu, ni ne znajući, ostali opkoljeni. Jedna grupa shvatila je što se događa te se plivanjem preko Kupe spasila, drugi nažalost nisu. Tako smo i saznali da su dvojica ostala odsječena kod nasipa. Nađander se spasio kada smo došli, a Toth Marijan je bio zarobljen, ležao je okružen većim brojem vojnika. Išli smo Srećko Teler, pokojni Dado Horvat i ja po njega, ali nije bilo šanse da ga izvadimo jer ga je okružilo dvadesetak pješaka i tenk. I ništa, onda smo Teler i ja roknuli tenk, ispucali okvire, okačili pušku na rame i napustili smo polako Petrinju pognute glave. Tako da mi taj pad pričinjava grozno ružan osjećaj kada razmišljam“.

 

Ipak, u borbi za Petrinju, pripadnici 1. Bojne bili su i više nego uspješni jer su otprilike onesposobili barem sedam tenkova, oklopni transporter, vojno skladište i veći broj neprijateljskih vojnika. Uz nekoliko težih i lakših ranjavanja, imali su samo jednu pogibiju, nesretno zarobljenog Totha koji je pokopan na licu mjesta i identificiran nakon operacije Oluja, te se ne zna da li je već poginuo ili su ga naknadno ustrijelili pripadnici JNA i pobunjenih Srba.

 

Ivica Šafarić Ninja

 

Bio je to kraj obrane Petrinje, dio pripadnika 1. Bojne narednih par dana proveo je uglavnom uz most kod Bresta, odnosno Maloj Gorici, očekujući daljnje napade.

U tom razdoblju Šafarić je imao jedan vrlo zanimljiv susret koji opisan djeluje kao iz ratnih filmova C produkcije, no uistinu se dogodio. Tijekom uzbune za avionski napad i prelijetanja dva MIG-a, položaje je preletio i helikopter JNA.

„Jebiga, kad pričam, to je kao iz filma 'Platoon'. Mi se nalazimo na malom brijegu, avioni lete u visini mojih očiju. Oni su preletjeli i produžili, valjda napravili krug da bi nas raketirali ili mitraljirali i ja si računam da se moraju vratiti, pa ćemo ih zasuti vatrom. I u tom čekanju naiđe helikopter, išao je baš sporo. Iskreno, ne znam što je pilot htio, da li je zalutao ili što kad se vraćao iz pravca Petrinje, a ne obrnuto. I najednom se nađe na manje od 20 metara, doslovno u ravnini naših cijevi. Prvo ja, pa Tihomir Bartolić, ispalili smo okvir iz Kalašnjikova, a ubrzo i pokojni Dado Horvat iz PKT-a, pogodili ga, počeo se vrtjeti: „šššššš“ i pravac u kukuruz. Mi smo dalje otišli svojim poslom, na pivu, ja na šišanje u obližnje dvorište, uopće nas taj helikopter više nije zanimao. E, ali su u podnožju sela naši suborci, domaći dečki i momak iz Tigrova isto reagirali, otrčali dolje, poslije je došla i HTV, hrpa novinara. Danas kruže razne priče o tome tko je skinuo taj helikopter, tko nije, ali me one ni najmanje ne zanimaju! Jedino bitno za naglasiti je da se taj helikopter osposobio, da je to bio prvi zarobljeni helikopter i upravo nas je taj helikopter desantno prebacio iz Zagreba u Dalmaciju, u bitku za obranu zadarskog zaleđa, 1993. godine!“.

 

Nakon tog, „mirnog razdoblja“, Šafarićeva skupina se prebacuje ka Viduševcu koji je padao, na osiguranje mosta u Pokupskom za izvlačenje civila i branitelja. Zauzeli su obrambene linije, a, kako se prisjeća Šafarić, njemu i Dragutinu Naglašu, general Budimir dao je  zadaću da pođu u izviđanje okolnog područja ne bi li ustanovili snagu neprijatelja, eventualno neku slabu otpornu točku. Prvo su, nemoćni, promatrali grozan prizor u selu Bučica:

„Naše vojske i civila tamo više nije bilo, a neprijatelj je tek ušao. I vidiš kako rješavaju kuću po kuću. Tenk rokne u kuću, pješaci idu za njim, tu i tamo koju bombu ubace u kuću… I tako su redom palili i rušili kuće i čistili selo. A selo je bilo prazno… Nismo znali što bi od jada. Htjeli smo, dogovarali smo kako da roknemo tenk, ali kako nazad, bez vodiča koji je u međuvremenu odustao od opasnog izviđanja. Na kraju smo još i dobro prošli jer su nam naši iza leđa topništvom počeli tući i htjeli srušiti most. Ipak, vratili smo se čitavi… Napokon nas povuku s položaja oko mosta u prvi zaseok na brijegu i napokon, nakon toliko tjedana dobijemo prvi topli obrok, finu piletinu i mlince, banane, pravi gušt. Mi jedemo i ovi nas poklope s VBR-om. Slavko Lovreković je dobio u glavu, par domaćih je ranjeno i dvoje ljudi pogine. Nikakav slučaj, imali su sigurno dojavu i koordinate s naše strane, od nekog domaćeg jer mi smo tamo tek došli i klopali tih pola sata, a ovi nas tako precizno poklope. Ali, to je rat…“.

 

Slavko Lovreković

 

Vremena za rehabilitaciju nije bilo, ubrzo se dio postrojbe priključio  u pomoć napadnutim pripadnicima drugih satnija koje su držale selo Dumače. I opet se iznova krenulo u izviđanje neprijateljskog područja. Šafarić je sa suborcima, Naglašem i Bartolićem „pronašao“ napušteno selo Farkašić, još uvijek okićeno jugoslavenskom zastavom nedavnih gospodara sela.

Laičkom analizom položaja, ustanovili su da bi upravo to mjesto moralo biti smjer kojime će JNA i pobunjenici pokušati napredovati, a k tome pruža izvrsnu točku za obrambeni položaj. Predali su izvješće u zapovjedništvo, general Budimir je odobrio plan te je skupina 1. satnije Crnih mambi uskoro zauzela Farkašić, iskopala rovove i pripremila se za borbu koja će uskoro postati veliki poraz JNA, posebno važna jer naknadno je uslijedio veliki protunapad i prvo vraćanje okupiranog područja Hrvatske tijekom jeseni 1991. godine.

 

Farkašić

 

Protivnik je u nekoliko dana protjeran sve do Glinske Poljane, gdje se stalo i gdje je poginuo važan pripadnik postrojbe.

„Od Ljubova nismo imali odmora više od par dana. Redom gdje smo bili od kolovoza: Viduševac, pa Sisak-Komarevo, pa u Petrinju mjesec i nešto dana, pa išli braniti prema Pokupskom, Topuskom. Pa se odmah prebacujemo na bojište kod sela Dumače i Nebojane, pa se prebacujemo u Farkašić, branimo ga, radimo kontra napad, napredujemo do Glinske Poljane. Znači, ja od početka lipnja do 14. studenoga kada sam ranjen, nisam uopće imao odmor, tek nekoliko dana. Jedan, možda dva vikenda i u međuvremenu jedini pravi „odmor“ kada smo išli pokopati suborca i prijatelja, Dražena Horvata. To je bio veliki gubitak!“.

 

Uspjeh Crnih mambi, odlučilo je iskoristiti zapovjedništvo u Sisku te je krajem listopada oformilo veću skupinu raznih postrojbi sa zadaćom da u protunapadu povrate izgubljena područja Banovine, cjelokupan potez od Sunje do Viduševca. Ipak, plan je bio preambiciozan, ljudstva nije bilo dovoljno, udarna postrojba bila je premorena konstantnim borbama. Doduše, polučio se golemi uspjeh, ali ne u zamišljenim okvirima i, nažalost, uz velike žrtve ZNG-a.

Postrojbe 2. GBR bile su pritisnute do krajnjih granica, platile su veliki danak (11 poginulih i 20-ak ranjenih do potpisanog primirja 7. prosinca 1992.!), a i sam Šafarić, nakon dotadašnjih nekoliko ranjavanja na Banovini, bio je ozbiljno ranjen snajperskim pogotkom.

 

„Ne trebam pričati kako je to naporno, kada napadač osvaja tako veliki prostor, a ti se više od tri mjeseca moraš s terena na teren prebacivati i biti spreman za borbu. I onda u svoj toj tenziji, najednom prelaziš u veliki protunapad i uopće ne razmišljaš da za napredovanje nemaš više fizičku moć, nego te naprijed nosi srce, a to nikad nije mudro… Inače, mi jesmo napredovali, ali nismo imali topničku potporu, a više ni zaštitu bokova, da ne spominjem umor. Još sam tamo uspio jednim baš posebnim pogotkom roknuti tenk direktno u kupolu, ali dalje više nismo mogli. I dok sam raspravljao s Naglašem što dalje, jer ići naprijed s desetoricom umornih boraca bilo je suludo, jedan dobar snajperist me skinuo. Dobar, jer me skinuo s veće udaljenosti, bio sam mu bočno okrenut, a još me k tome skinuo po svim pravilima. Nije me ubio, već me onesposobio, što je zlatno pravilo dobrog snajperiste. Em za takvog ranjenika treba osigurati izvlačenje, em si poslije na teret državi koja treba o tebi medicinski skrbiti. Metak me stvarno dobro uneredio, ušao mi je u kost i izbio na ključnoj kosti. Štoviše, malo je stršao pa sam ga još izvadio do kraja, obliznuo krv, stavio u džep i pravac – bolnica“, šali se Šafarić.

 

Time je okončao ratni put 1991. godine. Propustio je tijekom prosinca sudjelovati u „Operaciji Vihor“ kojom se oslobodio veliki dio Banovine, dospjelo se do značajne strateške točke, vrha Svete Katarine, što je iznova plaćeno velikom cijenom u životima.  Također, propustio je sudjelovati u ključnom obračunu protiv JNA u obrani Livna, u travnju 1992., gdje je Taktička skupina 2. GBR, predvođena Crnim Mambama, odradila sjajan posao i s drugim postrojbama HV-a i HVO, zauvijek onemogućila nakanu Ratka Mladića da prodre ka Splitu. Ipak, iako nedovoljno zaliječen, priključio se dragovoljno postrojbi 2. GBR i suborcima koji su imali iznimno važnu ulogu u obrani dubrovačkog zaleđa.

„Gips su mi skinuli u veljači 1992. i nisam mogao još s rukom ništa raditi, ali nisam mogao biti doma, nego sam se vratio dečkima u bazu i barem sam bio s njima. Priključio sam se u Dubrovnik, ali se penjao po onim čukama baš i nisam. Ruka mi je bila kao iskrivljeni štap… Tako da sam ja bio dolje, vodim se da sam bio na terenu, ali iskreno, to je bilo „turistički“. Toliko da dajem podršku svojim dečkima i da budem s njima jer nisam mogao boraviti u vojarni dok su oni na terenu. Ubijalo me to…“.

 

Ivica Šafarić Ninja

 

- nastavlja se -

 

  1        2        3          4          5  

 

 

 

 

 

foto: DPCM

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pin It

U vihoru rata

hrenfrdeit
A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Istanbulska konvencija:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Trenutno

15
Online

Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018
Udruga 'Crne Mambe' - 2018. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja